Živimo u vremenu u kojem se značenja feminizma i ženstvenosti iz temelja mijenjaju. Od žena se očekuje da budu sve - majke, radnice, ljepotice - dok muškarci često zadržavaju privilegiju pasivne prisutnosti, ali i teret često nevidljive boli koju je teško artikulirati. Ovo je osvrt jednog muškarca u sredini dvadesetih, starijeg brata sestre, koji pokušava razumjeti što ovo znači za nadolazeće generacije.
Naš širi javni diskurs o rodnim ulogama oblikovan je feminizmom četvrtog vala koji je započeo otprilike 2012. U doba kada su pametni telefoni ušli u široku uporabu, feminizam je iz prešutnog i akademskog postao dokumentirano i globalno. Više od deset godina kasnije, mnogi muškarci pate od pandemije otuđenosti, ali i mizoginije, u kojoj digitalni prostor čini ključnu ulogu. Naslovnice o "polarizaciji rodova" su sveprisutne - ali, ako diskurs svedemo na analizu "pandemije primitivizma" lako je zaboraviti da zapravo promatramo reakcije na krizno razdoblje kapitalizma. U sistemu u kojemu je sve potrošna roba, a svaki odnos transakcija, lako je zaboraviti očito: žene su naše majke, sestre, kolegice, radnice i najbitnije - ljudi!
Patrijarhat
Patrijarhat je društveno uređenje u kojem muškarci imaju dominantnu ulogu, odnosno hijerarhija muškog autoriteta. Ironično jer u patrijarhatu je represija često uniseksualna, mada ne u istim oblicima. Riječ „patrijarhat" znači „vladavina oca" i u tome je slična pojmu "gerontokracija", "vladavina starješina". Muškarci koji ne mogu ili ne žele perpetuirati ovaj autoritet označeni su kao "slabi" i podrazumijeva se da zaslužuju biti na dnu hijerarhije.
U trendovima gdje žene rađaju manje djece pošto su asimilirane u radnu snagu, a troškovi života rastu, ovo znači određeni krah u patrijarhalnim odnosima, radi kojeg muškarci gube svoju tradicionalnu ulogu, a žene su donekle "emancipiranije" u pogledu tržišnih odnosa - jer su i same potrošna radna snaga. Krah "muško-ženskih" odnosa s jedne strane je u tome što se žene i muškarci međusobno natječu na tržištu rada. No, naivno je u potpunosti pripisati promjenu položaja žena u društvu pukoj slučajnosti ekonomskih trendova, kao primjerice da su im prava priznata iz samilosti jer su radile u vojnoj industriji tijekom Prvog svjetskog rata.
Jesu li feministkinje pravo na glasanje dobile glasanjem? Žene su pravdu izborile kao revolucionarke i antifašistice, borba čije je nasljedstvo ključno za bivšu Jugoslaviju i post-socijalistički blok. Pitanje definicije "fašizma" danas je, nažalost, vrlo aktualno. Jedna od jednostavnih definicija je da je fašizam patrijarhat doveden do svojeg logičnog zaključka: muškarci kao roboti-vojnici i žene kao tvornice djece, a na čelu društva - patrijarh. Očinska figura. "Nacionalno spasenje" i "spas bijele rase" može doći - samo kroz trbuh žene.
I muškarci pate
Muškarci pate zbog patrijarhata jer se od njih očekuje da će biti roboti u nasilnom sistemu, da im je jedina uloga staviti "hranu na stol", da je pokazivanje emocija slabost itd. Od muškaraca se očekuje da funkcioniraju u jako uskoj i striktnoj definiciji "muškosti", koja ne-slučajno nalikuje vojnoj disciplini. Ne-slučajno muškarci žive kraće od žena i čine više (uspješnih) suicida. Ali ako je taj "muški svijet" toliko proklet, ne može li postojati nešto bolje?
Muškarci se ispovijedaju ChatGPT-u radije nego ljudima. Pošto je pod patrijarhalnom normom muško pokazivanje emocija tabu-tema, ono često može biti jedino eruptivno i destruktivno. Muškarci su svoj bijes naviknuti ispucavati u teretani - ali koliko često nam padne na pamet pričati sa psihologom? Postoji kvaka; većina psihologa u svijetu su žene - brojevi se kreću čak do 80%. Brazil je, primjerice, slavljen kao društvo koje je destigmatiziralo odlazak psihologu; no klasne i rodne podjele pristupu psihologu i dalje su prisutne.
Vakuum koji ostavlja klasna nepravda, medicinska patologizacija rodnih uloga i tretiranje "muževnosti" kao kontroverznog pojma je taj koji daje polet mizoginiji na internetu. Muškarci nisu rođeni da stvore patrijarhat, već su bičevani da ga perpetuiraju. Dokle god postoji kultura striktnih rodnih uloga, a znanost mentalnog zdravlja nije ništa manje od marksističke, problem će postojati.
U kapitalizmu psihologija tretira stres kao mehanički kvar radnika! Ono što znanost, kao sluga Kapitala, označava kao "bolest" je reakcija na manjak slobode - radnička klasa, pogotovo njen siromašan sloj, nema istu slobodu (tj. istu materijalnu ugodu) kao bogata, vladajuća klasa; ista vladajuća klasa ima interes podijeliti radnike, između ostalog, na sukobljene rodove.
Reproduktivni rad
"Bit će njih dvoje jedno tijelo", objašnjava Crkva što je brak. Naravno, umjesto androgine ravnopravnosti, ovo podrazumijeva reprodukciju. Kada se spominje ideal "tradicionalne obitelji", koja je toliko sveta Crkvi, to zapravo podrazumijeva patrijarhalne obitelji radničke klase u kojima su žene "tvornice djece" koje proizvode male proletere. Floskule da su "tradicionalne vrijednosti" nositelji društva smatraju muški autoritet kao taj nositelj i tretiraju queer odnose i samostalne žene kao "anomalije".
To je, također, nerazdvojno od logike tržišta. Reproduktivni rad - briga za djecu, vođenje kućanstva i pružanje emocionalne podrške - ključan je za funkcioniranje kapitalističkog sustava, ali se često ne prepoznaje i ne plaća adekvatno. Iako su u Hrvatskoj roditeljski i porodiljni dopusti zakonski regulirani i plaćeni prema propisima HZZO-a, ta prava ovise o formalnom zaposlenju i sustavu koji ne obuhvaća sav reproduktivni rad. Uz to, roditelji dobivaju dječji doplatak, no financijska pomoć često ne pokriva stvarne troškove i vrijednost ovog rada, naročito kada uzmemo konstantan rast životnih trškova.
Žene su diskriminirane na razgovorima za posao pitanjima poput "planirate li osnovati obitelj", a čak i da žena koja želi biti majka uspije za to pronaći kapacitet kao najamna radnica, upitno je koliko za to postoji društveni kapacitet, ili hoće li joj poslodavac osigurati porodiljni. Ako se želite poroditi, ciljajte nedjelju.
Odgojna infrastruktura
Odgoj djeteta je socijalan pothvat koji zahtjeva široku infrastrukturu: kvalitetno susjedstvo, parkove, vrtiće, školstvo i zdravstvo - i najbitnije, zdrave žene koje uopće mogu pomisliti na to da mogu biti majke. Rješenje nije samo gradnja novih vrtića u kojima će odgajateljice biti eksploatirane, jer brojne od njih su i same majke. Kada ove radnice odgajaju djecu u zgradi koja se zove "vrtić" ili "škola", za to su plaćene na službenom radnom vremenu. Jesu li iste žene, kada se vrate doma, odjednom magično prestale biti radnice?
Norveška ima model fleksibilnog rada koji poslodavac može odbiti. Napomenimo umjesto toga sposobne sindikate koji ga mogu izboriti, smanjenje standardog radnog vremena najamnog rada i blokiranje prometa kao odgovor na prekovremeni najamni rad. Ako "rad" shvatimo isključivo kao rad za poslodavca, onda je sve što činimo izvan službenog radnog vremena volonterstvo - ali upravo je to volonterstvo temelj bez kojeg "slobodno tržište" ne bi moglo funkcionirati.
Smanjenje udjela "radnog" u odnosu na "slobodno" vrijeme i priznavanje nevidljivog rada donijelo bi pozitivne promjene; iscrpljenost majke čije je dijete u vrtiću i radnice koja to dijete čuva (a možda je i sama majka) duboko su povezane. Ljudi koji ne crkavaju od umora sposobni su stvarati zdrave zajednice - za odgojiti svako dijete, potrebno je barem po jedno selo. Kada administrativna država teži ukidanju svih javnih službi jer su puko neprofitabilne, a militarizacija uzima prioritet nad budžetom za školstvo i zdravstvo - ukazat ćemo da biti majka nikada nije apolitičan akt.
Radne uloge
Da nije bilo povijesnih pobjeda feminizma, od prava na rad, edukaciju, prava na glasanje, legalnih prava, borbe za dostojno majčinstvo - žene bi u radnim odnosima bile ropkinje ili o pukoj egzistenciji ovisile o muževima, a ne barem nominalno bile ravnopravne radnice, i to je borba koja je pomakla radna i ljudska prava svih nas. Ženski rad i dalje je označen kao inferioran: razlika plaća između žena i muškaraca i dalje se kreće između 14 % i 16 % na neto razini u Hrvatskoj.
Ali podjela rada na rodne uloge je zapravo mit - koji ne treba biti opovrgnut služenjem u vojsci. Da žene ne mogu raditi "muške poslove" jer nisu "fizički jake" može ustvrditi samo netko tko niti jednom nije zakoračio u teretanu, ili trenirao borilačke vještine i pobrao jedan pošten ženski šus u glavu. To može ustvrditi i netko tko nije radio u tvornici i vidio žene koje rade kao strojarke i rade poslove koje su zahtjevni i za muškarce. Osim što moraju podnositi šefa, ove radnice moraju podnositi i komentare svojih kolega!
Trgovkinje redom imaju katastrofalne probleme s kralježnicom, jer njihov rad obuhvaća i rad u skladištima trgovina. Konobarice pak, osim što nose tacne, imaju veliku fizičku dimenziju pri odluci o zapošljavanju - moraju biti "fizički privlačne". Kapitalizam počiva na proletarijatu koji trga kičmu neovisno o rodu, ali od žena se očekuje da budu zgodne i ženstvene dok se trgaju. A na kraju, što je točno nositi dijete devet mjeseci u trbuhu i roditi ga no fizički rad? Tako da je bizarno gledati na emancipaciju žena kroz određenu prizmu "liberalnog feminizma" koji bi dao tvrditi da su žene slobodne ako imaju šeficu ili ako se "posvete poslu" (izrabljuju dok ne crknu). Ekonomska autonomija žena podrazumijeva i dostojanstvo u radu, a ne žene kapitalistice.
Ženska seksualnost
Nemoguće je reći, kako bi određeni "macho muškarci" objasnili problem svega, da su danas sve žene promiskuitetne i anti-natalne. Ne postoji jedna uniformirana ženska seksualnost; žene mogu biti queer ili potpuno aseksualne, odnosno ne moraju imati muškog partnera, niti samo jednog partnera. Narativi kontrole nad ženskom seksualnosti su heteronormativni, patrijarhalni narativi koji žele uniformirati seksualnost (radi lakše kontrole), i sam pojam "promiskuitetnog" ponašanja je - u najmanju ruku problematičan.
Da žene imaju "pravo" na više od jednog seksualnog partnera u životu (i da nisu objekti bez seksualne požude) je nešto što se realiziralo izuzetno nedavno s obzirom na povijesno rigidne bračne odnose i rano stupanje u brakove. Sama ideja da žene danas na ravnopravnijoj osnovi stupaju u veze i seksualne odnose, u kojima nisu pasivni objekti već ih iniciraju ne označava "slom" muško-ženskih odnosa - već znači da muškarci u njima ne igraju dominantnu ulogu. Ako tradicionalne veze i odnosi pucaju, to je zato jer ne pružaju ženama dovoljno autonomije, a ne jer su žene "promiskuitetne".
Žene također mogu biti izuzetno samodestruktivne i replicirati patrijarhalne odnose, čak i u queer odnosima - no, poticanje žena na veći stupanj autonomije, što podrazumijeva seksualnu autonomiju, kao i iniciranje, i uživanje, u seksu je nešto što bismo zapravo trebali ohrabriti. Žene itekako mogu biti, i jesu, oportunisti koji žele materijalnu sigurnost i tjelesnu ugodu. No naspram muškaraca to je često "šokantno i osuđujuće" ponašanje. S druge strane moramo naglasiti rizik "seksualne pozitivnosti"; sve više žena pati od oštećenja mozga radi gušenja tijekom seksa, jer pornografija previše oblikuje pogled na seksualnost. Seksualna sloboda ne smije značiti objektifikaciju žena pod novim, "progresivnijim", sloganima.
Institucionalno nasilje
Prisilni brakovi se možda čine kao stvar prošlosti, no i dan danas radi obiteljskog nasilja mnoge su žene taoci u vlastitim kućanstvima, a legalan sistem ovdje igra svoju povijesnu ulogu - okrenut je protiv žena. Hrvatska kao i sve "civilizirane" države pati od nesposobnog sudstva i policije te poražavajućih statistika nasilja nad ženama, kao i od "kulture šutnje" koje to nasilje normalizira. Odnosno, šutnja se prekida tek kada se žene treba prozvati za seksualne devijante i za psihički neprilagođene.
Ovo nije slučajno, već je odjek psihijatrijske znanosti koja se razvila da patologizira ženske reakcije na traumu nasilja. Ženska "histerija", dijagnoza koja se koristila do dvadesetog stoljeća, tumačila je žensko nezadovoljstvo u brakovima kao "biološki defekt" i "žensku prirođenost mentalnim poremećajima". Za dobiti dijagnozu bilo je dovoljno odbiti bračne zaruke. Što god se nije uklapalo u ulogu poslušne, tihe, deseksualizirane žene bilo je "histerično". Tretman? Bračni seks i trudnoća, prisilno vađenje maternice operacijom u slučaju neposluha.
Sama riječ "histerija" dolazi od grčkog hystera, maternica. Žensko seksualno nezadovoljstvo išlo je toliko daleko da je ženama bilo normalno odlaziti doktorima da im, po službenoj dužnosti, iniciraju orgazam. Kada ni to nije bilo dovoljno - lobotomije. Današnja terminologija za "histeriju" uvelike se pomaknula u "psihozu" i "granični poremećaj ličnosti" (BPD) - termini koji stvaraju jednaku stigmatizaciju (ne samo u širem društvu, već i u samoj psihijatrijskoj znanosti) kao i nekadašnja "histerija".