Iz četvrtog broja RAD.-a prenosimo dva teksta vezana uz radnička prava u pogonu osječkog Benettona i malih kooperantskih firmi u Baranji povezanih s ovim svjetski poznatim brendom.
Muke po radnice kooperanata osječkog Benettona
Vijesti iz radničkih pogona, osim u slučajevima marketinga povodom otvaranja novih proizvodnih hala, većih štrajkova ili težih nesreća na radu, rijetko dolaze u fokus medija i javnosti. U takvoj se situaciji vijest o neisplati otpremnina nekoliko desetaka radnica malih tekstilnih firmi iz Baranje čini kao posve nerelevantna. Ipak, slučaj radnica belomanastirskih poduzeća Manastir konfekcija i Manastir-teks upućuje na puno širu i itekako bitnu problematiku niza malih kooperantskih pogona koji se vežu na jednu matičnu tvornicu, osječki pogon tekstilnog diva Benetton. Kronologiju događanja u tvrtkama Manastir konfekcija i Manastir-teks iznijela nam je bivša radnica (podaci poznati redakciji) Baranjske tekstilne industrije, predratne Sutjeske, te sada već također bivša radnica Manastir konfekcije.
Spomenuta poduzeća jedna su od mnogih u Osječko-baranjskoj županiji kooperantskim ugovorima vezana za Benetton, a njihov je broj i narastao nakon što je 2006. godine Benetton prebacio većinu svoje proizvodnje iz tvornice u Istri u onu osječku. Iako su tvrtke Manastir konfekcija i Manastir-teks dobro poslovale, a radni uvjeti bili bolji od uvjeta u nekim drugim kooperantskim firmama, problemi počinju kada 2013. Benetton otvara tvornicu u Nišu, te povlači dio kooperanata za sobom. Adriano Brusauro, vlasnik Manastir konfekcije i Manastir-teksa, inače podružnica matičnih firmi registriranih u Rijeci, također početkom ove godine seli dio strojeva Manastir-teksa (pletione) u Srbiju te otpušta dio radnica, no nakon nekog vremena, zbog nepovoljnih uvjeta u Nišu, strojevi se ipak vraćaju u Beli Manastir. Do novog vala otkaza i konačnog gašenja proizvodnje dolazi u svibnju ove godine, kada vlasnik opet naprasno seli strojeve i kompletnu proizvodnju, ovaj put u Rumunjsku. Sredinom svibnja šezdesetak preostalih radnica dobilo je kolektivni otkaz ugovora o radu, te su prisiljene potpisati sporazum o isplati otpremnina u tri jednaka dijela. Nakon što je firma 30. svibnja prestala s radom, nekolicina radnika ostala je na poslu još mjesec dana radeći na otpremanju strojeva iz pogona, te im je 15. srpnja trebala biti isplaćena dodatna plaća, kao i prva rata otpremnina za sve radnice. No, do tih isplata nije došlo. Kako naplata potraživanja preko Fine nije uspjela, dio je radnica uz pomoć Udruge žena Izvor sastavio kaznenu prijavu i predao je Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, ali na nju još nisu dobile nikakav odgovor. Znakovito je da su se radnice za pomoć obratile udruzi žena, dok je sindikat dominantan u tekstilnoj industriji odigrao potpuno statičnu ulogu, slično kao i u slučaju Konfekcije Antonazzo d.o.o., gdje je vlasnik prošle godine radnicama također ostao dužan milijunski iznos za neisplaćene plaće i otpremnine.
Slučaj radnica Manastir konfekcije možda se čini kao kap u moru, no zapravo nam savršeno predočava koje su posljedice izmještanja velikih proizvodnih pogona u potrazi za jeftinijom radnom snagom, te koje je zapravo naličje “velikih stranih investicija” i “uspješnih poduzetničkih priča”.
Valja spomenuti i kako je tvrtka Olimpias tekstil d.o.o. nedavno preuzela proizvodnju tvornice Benetton u Osijeku. Olimpias tekstil zapravo je tvrtka Edizione holdinga, vlasnika Benettona, koja služi kako bi se ime branda Benetton maknulo iz službenog naziva tvornice, nakon čega obično slijedi, kako nas iskustva iz Benettonovih tvornica diljem svijeta uče, još niža razina radničkih prava i veći stupanj eksploatacije radnika i radnica u proizvodnji.
Nikola Ptić
* * *
Tvornica sve veća, plaća sve manja
Priča s Benettonom i Osijekom počinje prije petnaest godina, kada ovaj poznati talijanski brend preuzima dio pogona Metalske industrije Osijek, čije zapuštene hale obnavljaju i adaptiraju radnici istovremeno pokrećući proizvodnju.
Mnogi od tih radnika i danas rade za početničku minimalnu plaću, iako je njihov doprinos u stvaranju ekstra profita svih tih petnaest godina neupitan. Smjenjivali su se menadžeri, šefovi i radnici, ali za stagnaciju plaća uvijek se pronalazio “razlog”, kao što je nedovoljna proizvodnja, ekonomska kriza ili kriza tržišta.
Plaća je u osječkom Benettonu minimalna, ali redovna, što nije slučaj u mnogim drugim firmama. Ipak, na efikasnost rada utječe slabo ulaganje u strojeve i neadekvatne kadrovske promjene. Zbog dugogodišnjeg podcjenjivanja, izostanka stimulacija i različitih poruka koje rukovoditelji šalju, primjerice da radnici mogu dobiti bolje uvjete ako odu na rad u Irsku, radnicima opada moral. Ne treba otići u Irsku ili neku drugu zemlju na koju nas poslodavci upućuju kako bismo radili na obostrano zadovoljstvo vlasnika poduzeća i samih radnika, pitanje je samo je li to u interesu kompanije. Benetton i slične korporacije doprinijele su zapošljavanju lokalnog stanovništva, ali s druge strane ta ista radna snaga doprinosi opstanku samih korporacija. Kako bi opstale u surovoj utrci za profitom, kompanije posežu za jeftinijom radnom snagom i raznim poticajima zemalja u koje dolaze pa radnici ne dobiju zasluženi dio kolača već samo mrvice.
Sudbina radnika osječkog Benettona danas je neizvjesna zbog promjena u poslovanju korporacije Edizione kojoj Benetton pripada. Naime, sav industrijski posao vezan uz tekstil preuzima u javnosti nepoznata firma Olimpias, koja u pogonima Benettona nastavlja proizvodnju toga brenda. To je problematično jer su dosadašnje ime i Benettonov brend koje su tvornice nosile donekle garantirali sigurnost i zaštitu radnika, jer se nije dozvoljavalo da se za poznato ime vežu priče o kršenju radničkih prava, neisplati plaća i lošim radnim uvjetima. S druge strane, radnici koji su radili u kooperantskim poduzećima nisu imali redovne plaće, šikanirani su i nije im se dopuštalo sindikalno udruživanje. Njihov radni staž nerijetko je završavao bijegom poslodavca iz zemlje, dok su radnici ostajali bez isplaćenih plaća. Naravno da su ti radnici zaslužili jednaku zaštitu prava kao i radnici direktno zaposleni u Benettonu.
Kako će se kretati stvari u osječkom Benettonu možemo vidjeti već sada, jer je slobodan dan postao luksuz, stavka koja više gotovo ne postoji. Radnicima se savjetuje, ako su im ti dani toliko bitni, da daju otkaz. Također, osječka tvornica postaje prenapučena i izlazi iz dosadašnjih gabarita te se širi u druge objekte.
Jedan od prvih poteza Olimpiasa bilo je gašenje labinskog pogona, u kojem su radnici dobivali novčane subvencije kako bi ostali u pogonu, a ne radili turističku sezonu, a labinski strojevi prebačeni su u pogone u Osijeku i Nišu.
Kakva je budućnost radnika koji proizvode majice s otisnutim pseudo-buntovnim reklamama i sloganima o sreći, a tražeći svoja prava riskiraju otkaze? Kakva je uopće sudbina društva u kojem se zbog trke za profitom režu radnička prava? Ako se ništa ne poduzme, loša. Osnovno mjerilo poštivanja radnika redovna je i normalna plaća, kao i potpisani kolektivni ugovori. Od tih minimalnih zahtjeva nikada ne treba odstupati.
B.G.
Foto: cleanclothes.org
Preporučite članak: