Prije 80 godina, partizanke i partizani su kod današnjeg Mosta Slobode prešli Savu i oslobodili Zagreb od kolaboracionističke vlasti Nezavisne Države Hrvatske. U Narodnooslobodilačkoj borbi, od 50 tisuća Zagrepčanki i Zagrepčana, poginulo ih je 30 tisuća.
Nakon što se u Jugoslaviji od 1977. do kraja 80-ih obilježavao Dan oslobođenja paljenjem Trnjanskih krijesova, ta tradicija je ponovno pokrenuta na inicijativu reže antifašistkinja Zagreba 2014. godine te se održava sve do danas.
Ovogodišnji program počeo je u 14 sati. Svoje mjesto na postavljenim štandovima pronašle su razne antifašističke organizacije poput MAZ-a (Mreža Antifašistkinja Zagreb), Pokreta za Slobodnu Palestinu (i drugih propalestinskih organizacija poput Štrajka za Gazu, Studentica za Palestinu i Centra za Mirovne Studije), Zagreb Pride, Are You Syrious?, RKS (Revolucionarni Komunistički Savez) itd. Do kasno u noć na štandovima su predstavnici ovih organizacija zainteresiranim posjetiteljima dijelili pamflete, postere, bilježnice i na taj način prikupljali donacije.
Kao i svake godine, lijepo vrijeme na nasip je dovelo i brojne obitelji. Istovremeno, održavala se i prva radionica “biciklopopravljanja” koju je održala Zelena akcija, a sat i pol kasnije počelo je i povijesno mačevanje u organizaciji HAMA-e. No tu nije bio kraj - Vogue radionica Borisa Vrdoljaka, Zmajevi za Gazu Inicijative za Slobodnu Palestinu, gdje su brojni zmajevi čak i poletjeli i radionica bubnjanja Drum 'n' Bijesa. Za svakoga ponešto.
U 17 sati otvorena je izložba izabranih fotografija snimljenih između 8. i 13.5.1945., kada je oslobođen Zagreb, a u sklopu šireg projekta „Zagreb: oslobođenje“ Pogona Jedinstvo. Fotografije krupnih kadrova lica, susreta i pozdrava visjele su sa stropa u tamnoj prostoriji, a ljudi bi, kako bi ušli, utihnuli i zagledali se u lica tih živahnih, sretnih ljudi - njihovih baka i djedova.
Zbog ustaša i fašista jake policijske snage na nasipu
Kako se približavalo 18 sati i ceremonija paljenja kresova, ljudi su sve više navirali prolazeći pokraj barem desetak policijskih automobila, nekoliko marica i specijalne policije pod punom spremom. Ovakva napeta atmosfera pri ulasku bila je u velikom kontrastu spram vedrog neba, laganog povjetarca i ljudi raznih generacija koji sjede i leže po nasipu ili se igraju s djecom i psima, no nikoga to nije previše ometalo. Neki su sjedili u klubu Močvara, gdje će kasnije biti „Antifa night“ i pili pivo.
Negdje oko 18 sati, na nasip je pristigao Igor Peternel, saborski zastupnik Dom i nacionalno okupljanje (DOMiNO) i vijećnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Okružen nervoznim pristašama održao je svoju pressicu, govoreći protiv onoga što on naziva „okupacijom Zagreba“, referirajući se pri tome na njegovo oslobođenje od ustaškog režima. Čovjek se mora zapitati - ako kaže da je Zagreb 1945. godine ustvari okupiran, tvrdi li i da je prije tzv. „okupacije“ bio slobodan?
Nitko od okupljenih nije posvećivao previše pozornosti na njih, te je jedino jedna osoba, izražavajući svoje negodovanje onime što čuje, stala pred gospodina Peternela držeći transparent. Međutim, to nije dugo potrajalo jer ga je policija zatim strpala u maricu - ne, ne Peternela, već tog jednog pojedinca koji je pred njim stajao – i odvela u policijsku postaju Oranice gdje je proveo noć. Objašnjenje se policija nije udostojila pružiti. Peternel i svita su otišli, kod nekih od njih pronađeni su aparati za gašenje požara. Valjda su htjeli ugasiti kresove. Nije im to pošlo za rukom. Kresovi su bili, što je sigurno sigurno je, ograđeni vrpcom i okruženi s desetak policajaca.
Ceremonija paljenja kresova se nastavila s točkama Partizanskog zbora, Ličkog Prela, Domaćih gosti, Zbora XOP, Le Zbora i Prosvjete, a tijekom izvedbi dijelila se i hrana na štandovima Food not Bombs, gdje su bile ponuđene vegetarijanske opcije kao i neizbježni Grah za narod. Ne moram ni reći da je bio jednostavno – odličan! Na nasipu je već bila lijepa gužva, no sunce više nije udaralo izravno kao ranije pa je bilo i znatno ugodnije. Kod obale i na padinama nasipa ljudi su bili raštrkani na sve strane, pričajući, trčeći, sjedeći, ležeći, skačući i radeći što god im već padne na pamet, a neki zmajevi i dalje su klizili na vjetru, vješto vođeni malim rukama brzonogih klinaca.
Kresovi - simbol otpora, borbe protiv fašizma
Odlučio sam da je ovo najbolji trenutak da popričam s ljudima o tome što za njih znače trnjanski krijesovi i koji značaj oni u njima vide. Pitao sam ih i koji im je ovo put da su tu. „Ja sam bila na svakom. Ti nisi, jelda?“ „Meni je ovo već 6./7./8.put“ - razgovara par koji sam zaskočio, a koji je želio dati zajedničku izjavu, napominjući da bi se ionako prekidali – „Svijet ne zna da mi ovdje palimo, ali važno je za nas, za Zagreb. Nasljednici ustaša nam vladaju državom – Vlada jednom rukom sprečava rast fašizma, a drugom ga uzgaja. Simbolički je bitno da se toga ne bojimo i da se nastavimo okupljati u velikim brojkama sa što širim presjekom ljudi. Ovo je super, ali može biti još bolje i veće!“. „Sramota je da ovo nije proslavljeno na razini grada“ – odgovara drugi (ili prvi) dio para – „posebno jer se nedavno jedan od kandidata za gradonačelnika grada Zagreba najveće stranke (HDZ-a) hvalio kako su mu djedovi ustaše te danas sudjelovao na Hodu za Život.
Ovo je meni čin otpora, a realno, da smo normalnija država, ovo bi bilo slavlje s više ljudi. Došlo mi je osmog da otvorim prozor i puštam Internacionalu, a ne mogu, bojim se da će mi netko doć' zvonit ili što već...“ „Ovo mi je drugi put da se sjećam, prije sam kao mali išao.“ – priča mi pojedinac koji želi da ga predstavim kao bubnjara benda S.A.R. – „lijepo je vidjeti ovu količinu ljudi okupljenih za ovaj događaj. Bitno je da se ljudi nalaze i druže iz ovakvog razloga. Desnica jača internacionalno, a kod nas je desna koalicija na vlasti, stoga je bitno da smo svi ovdje. Osim toga, a internacionalno...“ – uzima stanku i razmišlja kako odgovoriti na moje nespretno postavljeno pitanje – „pa slavi se!“
„Ovo mi je drugi put da sam ovdje. Mislim da je bitno zato što smo u situaciji da čak i na ovakve povijesne događaje koji su predstavljali oslobođenje dolaze ljudi koji su protiv toga, koji odbijaju shvaćati povijest ozbiljno i rekonstruiraju je za svoje narative. Na ovakvim događajima se ipak pokazuje da u Zagrebu ima ljudi koji su još uvijek spremni razmišljati o tome što se sve ovdje događalo, koje sve silnice su se provlačile kroz povijest grada i cijele regije. Bitno je dolaziti i obilježavati to, pogotovo u suprotnosti s drugim glasovima u medijskom prostoru, pogotovo jer će za dva mjeseca preko puta Save biti koncert na kojem bi moglo biti pola milijuna „Hrvata“ koji će doći obilježavati sve kontra ovog. Prošle godine mi je ovo bilo lijepo; danas, u ovom kontekstu, mislim da je jako važno da smo ovdje“. – govori mi kolegica koju sam sreo.
U 19 sati gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević održao je govor u kojem je pojasnio ovu manifestaciju te završio s tri riječi „Zagreb: nepokoreni grad“. Nakon njega govor je održao glumac, bivši saborski zastupnik i aktivist Vilim Matula, govoreći o svim ratovima i naoružanim represijama diljem svijeta, navodeći Indiju i Pakistan, Rusiju i Ukrajinu, genocid u Palestini i druge, kako bi prikazao značaj internacionalnog antifašističkog otpora danas. Govore su završile antifašistkinje iz MAZ-a u ipak trunku direktnijem tonu, govoreći o Palestini, uhićenjima naših aktivista, prosvjedima u Srbiji, Antifi danas te protiv naoružanja Hrvatske.
Ubrzo su bubnjari počeli lupati spori ritam, a palitelji kresova su se rasporedili. Iza kresova ljudi su držali platno na kojem je pisalo „Partizanke i partizani – Hvala“. Bubnjari su ubrzavali ritam, a prva baklja je krenula na svoj put prema srcu kresa. Prvi je zapaljen, zatim drugi pa i ostali: djeca uzbuđeno trče uokolo, ljudi se smiješe i uživaju u prizoru, a toplina se osjeća i na 10 metara. Saksofon je odsvirao početne tonove svima poznate pjesme „Bella Ciao“, zatim su se pridružili bubnjevi i vokalisti. Neposredno nakon izvedena je i Internacionala, a ljudi su se sad manje suzdržavali od pjevanja. Ubrzo se zaorila i ganga.
Pridružio sam se svojim prijateljima koji su gledali užarene kresove. Sunce je počelo zalaziti i prvi kres je pao, bacajući u nebo slap iskri koje su se gibale i savijale te nestajale u sumraku. Dim je na plavkasto-ružičastom nebu poprimio ljubičastu boju. Ovdje nije osobito puno ljudi, ali imao sam dojam da nas je dovoljno za bilo što.
U meni, no vjerujem i u drugima, probudio se osjećaj bitnosti – ne samo nas samih, već svega ovoga – svih ovih međusobno nepoznatih, a ujedinjenih ljudi. Ne govorim tek o nekoj gomili ljudi, govorim o bezbroj različitih glava koje plešu i pjevaju i upoznavaju se i jedu i smiju se - skupa.
Kasnije, oko 21.15, vrpca je maknuta, a ljudi su sjeli oko kresova kako bi se ugrijali. Stupovi iskri nad sada urušenim kresovima izgledali su kao užarene niti koje sežu k nebu, crtajući po zraku. Malo kasnije, „Antifa night“ je otvoren Željeznim Pilulama, a ljudi su se (drugarski) gurali k ulazu u Močvaru. Nakon njih slijedili su Replicunts, Motus, Debeli precjednik i DJ Dom Smith koji je svirao do fajrunta.
Na obali, kod kresova, završetak okupljanja je nastupio oko 22.30 pa se i ostala ekipa prebacila u Močvaru ili razišla. Atmosfera je unutra bila prilično jaka, odlična za kraj spokojnog i mnogima sentimentalno obilježenog dana.
Za kraj, poručio bih svima koji su došli i onima koji nisu, svim studenticama i studentima i radnicama i radnicima: novi fašizam koji u sebi objedinjuje brojne reakcionarne pokrete i pojedince širi se svijetom i ukorjenjuje u Europi. Povijest se, opet, ponavlja. Nemojmo dopustiti da ta farsa postane više tragična od tragedije same.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Petra Ivšić, Zoran Pehar
Preporučite članak: