Branislav Vajda iz Novog Sada kapetan je A kategorije na riječnom brodu i glavni tajnik Granskog sindikata lađara i pomoraca Srbije. 2016. godina osniva Udruženje profesionalnih lađara Srbije, iz kojeg će 2020. godine nastati sindikat. Vajda je nedavno sudjelovao na popularnom cruise seminaru koji se, uz organizaciju hrvatskog i norveškog Sindikata pomoraca, kao i njemačkog sindikata Ver.di, uz posredstvo Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF), od 15. do 19. listopada održao u Dubrovniku. Upravo to je bio povod da naš Mateo Ivčević s njim porazgovara o problemima srpskih pomoraca i brodaraca, ali i općoj situaciji u sektoru srpske riječne plovidbe.
Možete li nam reći nešto više o sindikatu, kada je osnovan, koga sve okuplja. Kako to da je sindikat osnovan tek nedavno, koliko je problematično radno zakonodavstvo u Srbiji?
SFRJ je od Njemačke preuzela sistem u kojem su bila jako dobro uređena sva pitanja vezana uz riječnu plovidbu kao što su kontrola i sigurnost, ali i zaštite kolektivnim ugovorima. I danas Njemačka prednjači u tome; recimo, kada njihova policija pregledava određeni brod, ona ne kontrolira samo sigurnost plovidbe, već i stvari koje su definirane u kolektivnim ugovorima, kao što su radne vize i radni sati, minimalni broj članova posade i ostalo. Kod nas se taj sistem u 90-ima naglo urušio, dok je s druge strane partitokracija u sistem ugurala ljude po stranačkoj iskaznici, odnosno one koji nemaju veze s riječnim prometom i brodarstvom kao takvim.
Jedini sindikat koji je bio nešto značajnije aktivan jest sindikat koji je djelovao unutar korporacije Dunav Grupa Agregati. Radi se o klasičnoj priči na ovim prostorima; vlasnik je digao kredit, poslovao s gubitkom, rasprodao sve brodove, nije isplatio plaće radnicima pa se sindikat jako dobro organizirao i krenuo u blokadu Dunava. No, onda se opet dogodila kupovina glasova u nadzornom odboru i sve se vratilo na početak. Mi smo prvo osnovali Udruženje profesionalnih lađara zato što je naprosto nastala goruća potreba da se neke poteškoće i nelogičnosti riješe. Kap koja je prelila čašu bila je to što su nam promjenom zakona retroaktivno ukinuli neke benefite i ovlaštenja koje smo imali kao kapetani, strojari i mornari. Čitava zanimanja su naprosto prestala pravno postojati bez ikakve prethodne konzultacije s nama. Sljedeći korak bilo je usuglašavanje s Međunarodnom federacijom transportnih radnika (ITF). Oni su nas uputili na Nevena Melvana iz Sindikata pomoraca Hrvatske s kojim smo dogovorili suradnju i tako je nastao naš sindikat. Granski sindikata lađara i pomoraca trenutno je jedina organizacija ovog tipa na Dunavu.
Koji su najveći problemi riječne plovidbe?
Kako je Srbija (ako zanemarimo Ukrajinu i susjedne zemlje) jedina država na Dunavu koja nije u Europskoj uniji, jedan od najvećih problema s kojim se srpski brodarci susreću je postojanje radnih viza. Prije desetak godina one nisu bile nužne, ali je naše ministarstvo nekako uspjelo zakomplicirati situaciju i sada su one obavezne prilikom zapošljavanja u stranim firmama. Da stvar bude još gora, izdavanje viza nekada zna potrajati i po nekoliko mjeseci jer očigledno ministar vanjskih poslova ne radi svoj posao kako treba. Stranim kompanijama, pretežito austrijskim i njemačkim, takav vizni režim predstavlja otegotnu okolnost jer su im srpski brodarci preskupi pa traže radnike za koje ne moraju državi plaćati dodatne doprinose i predugo čekati da im se stave na raspolaganje.
Druga stvar na koju bih se nadovezao je to što više ne postoji nikakav lučki inspektorat kao što je to u nadležnosti lučkih kapetanija u Vukovaru, Osijeku ili Sisku. Samo za usporedbu, u čitavoj Srbiji postoji svega 6 lučkih inspektora, isto kao u luci Vukovar. Od tih šestero za područje Beograda djeluje svega dva što je za višemilijunski grad naprosto smiješno.
Što je s riječnim piratima?
Oni su više društvena margina, imali smo slučajeva pljačkanja tereta i brodaraca u Smederevu. Nekada su i takve stvari bile u nadležnosti lučkih kapetanija. Urgirali smo u Ministarstvu unutarnjih poslova da se pozabavi s tim. Ako ništa drugo, valjda će to konačno riješiti. Više bih pažnje posvetio sigurnosti plovidbe nautičara.
Kakve su perspektive za mlade brodarce u industriji, mogu li lako do ukrcaja, pomaže li im država u stvarima kao što je, recimo, sufinanciranje poručničkog ispita?
Poručnički ispiti su u riječnom brodarstvu nekada postojali, ali uveden je drugi sistem u kojem je naglasak na što bržem stjecanju kvalifikacija. Država, kada nešto i sufinancira, to ne radi ni približno adekvatno, što nas još jednom dovodi do toga što ovdje uopće ne postoje kvalitetni sindikati koje bi nametnuli stvari kao što su u Hrvatskoj, na primjer, neoporezivi pomorski dodatak i slične fiskalne politike. Srbija ima dugu tradiciju riječnog brodarstva, u tome je još u bivšoj državi prednjačila. Tu su još i tri brodarske škole, ali sve je to, nažalost, jako slabo iskorišteno. Mladi se – isto kao i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini – iseljavaju i ne vide budućnost u tom sektoru, a poslodavci uvoze radnu snagu.
Luka Novi Sad je u bivšoj državi bila najveća izvozna luka Srbije. Kakvo je danas stanje u sektoru lučke infrastrukture?
Ako zanemarimo rumunjsku luku Constanza, u Srbiji se obavlja najviše utovara i pretovara robe u Europi. Luke su danas više-manje sve privatizirane, pa je tako i luka Novi Sad dospjela u ruke Dubai Ports World, jedne od najvećih logističkih korporacija na svijetu. Oni su započeli s nekim investicijama, ali znate – ja kad kao brodarac dođem na pretovarno mjesto i kad vidim da nema osnovne infrastrukture, da je pristanište uništeno, da nema izlaza na obalu, meni je to dovoljno mjerilo da to nije dobro. Oni svakako imaju najbolju prekrcajno-iskrcajnu tehnologiju, ali njih daljnji razvoj luke ne zanima.
Kod nas postoji Agencija za upravljanje lukama koja uzima masne provizije na kontrolu i sigurnost plovidbe, ali se ne bavi onim čime bi trebala, a mi sa zastarjelom tehnologijom sigurno ne možemo konkurirati drugim zemljama.
Iako nema izlazak na more, prema nekim procjenama Srbija ima i do 20.000 pomoraca. Pretpostavljam da se većinom radi o bijelom osoblju, imate li nekog iskustva organiziranja tih radnika?
Nitko ne može sa sigurnošću utvrditi koliko ih ima. Već duže vremena ih pokušavamo organizirati, ali najveća prepreka je u tome što radnici uopće nisu upućeni u neke osnovne stvari. I to nije slučaj samo s pomorcima, ni pravnička struka jednostavno ne poznaje dovoljno tu materiju. Evo baš sam nedavno razgovarao s jednom gospođom vezano uz temu oporezivanja, koja me pitala može li se pridružiti freelancerima. Kao prvo, ne mogu joj adekvatno pomoći jer nije u sindikatu, a kao drugo, ona ne može biti freelancer čim ima pomorsku knjižicu.
Što se tiče starijeg časničkog kadra, tu postoji jedan apsurdan problem da im država ne priznaje stečene kvalifikacije. Naime, časnici – pogotovo stariji – većinom su kvalifikacije stjecali na Pomorskom fakultetu u Kotoru. Međutim, raspadom zajednice Srbije i Crne Gore 2006. godine, njihove svjedodžbe prestale su vrijediti.
Drugi problem koji smatram bitnim jest to što je velik broj pomoraca u zabludi da im je to samo privremen posao, da će odraditi samo sezonu ili dvije. S druge strane, ohrabrujuće je to što su nam se ljudi konačno počeli javljati, upoznavati se i podijeliti jedni s drugima svoja iskustva. Jer, naravno, lakše je pomoći nekome koga poznaš i s kim si dobar, nego osobi koju nikad nisi vidio u životu. A mi, kako bi adekvatno uredili porezni sustav, ne moramo izmišljati „toplu vodu“. Najbolji porezni sustav koji trenutno postoji u praksi je onaj u Hrvatskoj i on je sasvim primjenjiv kod nas.
U Hrvatskoj su se prije stupanja na snagu Pomorskog zakonika iz 2004. godine pomorci prijavljivali kao poljoprivrednici ili nezaposleni kako bi dobili pravo na mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Točno, onda je vaš sindikat objasnio državi što treba napraviti. Mi smo još u svibnju poslali Ministarstvu finansija dopis vezan uz to, ali do danas nam ništa nisu odgovorili. I to dovoljno govori koliko ih je briga. Zapravo, problem u svim istočnim zemljama je to što su ljudi jednostavno prepušteni sami sebi, a takve ljude naprosto ne možete zainteresirati da se aktivnije angažiraju i izbore za svoja prava.
Što je s agencijama za posredovanje pri zapošljavanju, tko kontrolira njihov rad?
Nismo se baš nešto pozabavili morskim agencijama, ali mogu reći kako to izgleda u riječnom brodarstvu. Mi pokušavamo napraviti neki most, ali nailazimo na znatne poteškoće jer se opet sve svodi na to s kime je tko osobno dobar, radnici svog poslodavca uopće ne vide kao nekog suparnika. U tom smislu, dolazi do slučajeva da radnik kojem poslodavac nije isplatio plaću nema niti potpisani ugovor o radu niti izvadak iz brodskog dnevnika, a tu se ne može ništa napraviti. A sve dok inspektorati budu radili svoj posao tek po dojavi, tu neće biti pomaka s mrtve točke.
Jedno od temeljnih načela po kojem djeluje ITF je načelo solidarnosti transportnih radnika, posebice lučkih radnika i pomoraca. U tom smislu gdje vidite taj potencijal u Srbiji?
Jedini solidan sindikat koji ima neki suvisli rad i rezultat iza sebe je Sindikat željezničara. Ostali su više na razini kućnih sindikata. To i nije toliko njihova krivica, problem je prvenstveno u tome što je u Srbiji jako teško osnovati sindikat, pogotovo granski. Ili se dogodi slučaj da poslodavac osnuje svoj sindikat pa time razjedinjuje radnike. Da ilustriram, mi smo pune dvije godine imali poteškoća s otvaranjem računa u banci. Udrugu je lakše osnovati zato što su sve registrirane pri Agenciji za privredne registre gdje je sve digitalizirano i dostupno u dva klika, a za sindikate je zaduženo Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja gdje je proces, da karikiram, iz doba Marije Terezije.
Izvor naslovne fotografije: Hippopx
Intervju vodio:
Preporučite članak: