S obzirom na to kako agencije za posredovanje pri zapošljavanju promoviraju svoje usluge, primjerice kad navode da “u ponudi” imaju nekvalificirane, kvalificirane ili visokokvalificirane radnike, kad o uvođenju radnika na novo radno mjesto pišu kao o “postupku instalacije” ili kad poslodavce nazivaju “naručiteljima”, teško se oteti dojmu da radnici s drugog kontinenta imaju status robe, skoro pa pošiljke s Ali Expressa. Piše Anja Vladisavljević.
“U Hrvatsku sam došla 2019. godine, preko filipinske agencije, s radnom vizom. Sve je napravljeno legalno. Naknada koju sam platila agenciji iznosila je samo 450 eura, to je bilo jednako iznosu moje mjesečne plaće. Ali zadnje tri godine čula sam različite priče od Filipinaca, potrošili su 3.000 do 5.000 eura samo da bi došli raditi u Hrvatsku, a ponuđena plaća koju su prihvatili bila je 600 do 700 eura. Isto je i s nepalskim kolegama s kojima sam radila”, kaže nam filipinska radnica Meri Javier.
Kroz četiri godine boravka u Hrvatskoj Javier je promijenila nekoliko radnih mjesta, a trenutno radi dva posla u Zagrebu. Ovdje je u doticaju sa svojim sunarodnjacima i pomaže naći posao onima koji u potrazi zapnu ili ga izgube.
“Mnogi Filipinci žele doći raditi u Hrvatsku jer se po lokalnim medijima uvijek prikazuje kako ova zemlja nudi mnogo poslova. Mnoge Azijate privuče fraza ‘Working in Europe’. Dakle, većina lokalnih agencija u našim zemljama to iskorištava. Prema filipinskom zakonodavstvu, poslodavci moraju pokriti sve troškove radnika za dolazak i rad u Hrvatskoj, uključujući avionske karte, osiguranje, vizu, dozvolu i druge dokumente. Nažalost, to često nije slučaj, agencije to naplaćuju radnicima, a povrh toga će naplatiti i svoju proviziju. Otuda iznosi između 3.000 i 6.000 eura. Iste priče čujem od svojih kolega iz Nepala. Suludo je što Azijati padaju na ovu shemu, ali razumijem smisao: Hrvatsku koriste kao vrata za ulazak u šengensku zonu,” nastavlja radnica.
Većina njih, kaže Javier, ne može si to priuštiti: “Rekla sam jednom od njih da ako ima 6.000 eura u gotovini, to je dovoljno za pokretanje biznisa. Čak i da radi cijelu godinu u Hrvatskoj, neće imati taj novac. Tada sam saznala da većina tih ljudi do novca dolazi preko tvrtki koje daju kredite. Posuđuju novac samo da bi došli ovdje raditi. Neki su prodali svoju zemlju i imovinu.”
O tome kako strani radnici masno plaćaju posredničkim agencijama kako bi se zaposlili u Hrvatskoj već se i ranije izvještavalo. RTL-ova emisija Potraga prije tri godine izvijestila je o grupi nepalskih radnika koji su lokalnoj agenciji platili svatko po 7.000 eura kako bi im sredila potrebne papire i dovela na rad u varaždinsku tvrtku. Njih je također privukla činjenica da se radi o europskoj zemlji, s navodno višim standardima i uvjetima rada. Po dolasku u Hrvatsku, redala su se sve neugodnija iznenađenja: najprije su saznali da je ranije dogovorena plaća izražena u bruto iznosu, što im lokalna agencija nije pojasnila. Radili su neko vrijeme za 4.000 kuna, a potom im je poslodavac najavio rezanje na svega 3.200, uz “izbor”: prihvatiti ili se vratiti natrag u Nepal.
Radnici koji dolaze na rad u potpuno stranu im zemlju rijetko se odlučuju učiniti sve sami na svoju ruku, što zbog iscrpne papirologije, što zbog nepoznavanja jezika, zakona i društvenog okruženja odredišne zemlje. Tu onda nastupaju drugi akteri, odnosno cijela mreža formalnih i neformalnih posrednika koja iskorištava njihovu nesigurnost i neizvjesnu egzistenciju. Novac koji daju u ruke agenata i pod-agenata strani radnici gledaju kao zalog za bolju budućnost. No mnogi od njih shvate da ih je ta “investicija” gurnula još dublje u ponor.
Kako ističe Međunarodna organizacija rada (ILO), plaćanje provizije i drugih troškova vezanih uz zapošljavanje izlaže radnike, posebno one niskokvalificirane, riziku da uđu u izrabljivački radni odnos, budu žrtve prisilnog rada i trgovine ljudima. Mnogi od njih zadužuju se prije odlaska na rad. Kako bi nadoknadili svoje početne troškove, kao i uzdržavali svoje obitelji, ostaju raditi u stranoj državi i nakon što im istekne viza ili dopušteni boravak. U ilegali postaju još ranjiviji i “tolerantniji” na izrabljivačko ponašanje poslodavaca.
Studija organizacije Mondiaal FNV (koja je pridružena nizozemskoj Konfederaciji radničkih sindikata) Pomicanje granica rada (2020) koja istražuje regrutiranje, zapošljavanje i uvjete rada državljana trećih zemalja iz južne Azije koji rade kao privremeni radnici migranti u Europskoj uniji, pokazala je kako izgleda kad se zapošljavanje migrantskih radnika nekontrolirano prepušta privatnom sektoru. U fokusu studije su Nepal kao zemlja podrijetla radnika i Poljska kao zemlja njihovog odredišta ili tranzita.
Obje zemlje provode niz pravila kojima je propisano kako se zapošljavaju migrantski radnici, uključujući ishođenje dozvole za napuštanje Nepala, vize i radne dozvole u Poljskoj. Taj zamršeni sustav zapošljavanja, navode autori studije, znači intenzivno oslanjanje radnika na posredničke agencije: nepalske za posredovanje pri zapošljavanju te poljske za privremeno zapošljavanje ili posredovanje pri zapošljavanju. Uz to, postoje i neformalni posrednici. Primjerice, u Nepalu su to lokalci koji po zabačenim krajevima regrutiraju migrantske radnike i dovode ih agencijama. Neki ljudi ni ne upoznaju svoje formalne agente, nego s njima komuniciraju isključivo preko tih pod-agenata ili preko mobilnih aplikacija.
Intervjui s migrantskim radnicima koji su napravljeni za potrebe studije ukazuju na nekoliko učestalih problema s kojima se oni suočavaju na relaciji Nepal-Poljska. Prvo su previsoki (nedozvoljeni) iznosi koje daju lokalnim posrednicima i veliki krediti koje podižu prije odlaska. U velikom broju slučajeva inicijalno dogovorena agencijska provizija raste kako postupak zapošljavanja odmiče jer agenti traže određenu svotu za sam početak procedure, a onda nadodaju nove troškove, znajući da jednom kad je radnik iskeširao prvi iznos neće tako lako odustati, povući se iz procedure ili otići novom agentu.
Problemi s posrednicima, samo onima druge vrste, nastavljaju i po dolasku na dogovorenu destinaciju, u ovom primjeru Poljsku. Neki od intervjuiranih radnika zapravo nisu imali posao koji im je ranije obećan. Tehnički, imali su poslodavca na papiru, no to je bila agencija za privremeno zapošljavanje koja im je tek trebala naći posao. Pored toga, uvjeti rada ili visina plaće često budu lošiji od onih na koje su radnici pristali. Sličnu priču iz Hrvatske ispričala nam je i filipinska radnica s početka teksta.
Nezakonit rad
“Ima nekoliko Filipinaca kojima sam pomogla pronaći posao u Hrvatskoj jer su žrtve ove sheme... Najgore je što za te ljude nema posla. Nezaposleni su dok im agencija ne nađe posao ovdje, u Hrvatskoj. Jedan od njih je bio Filipinac kojeg je regrutirala agencija i koji je potrošio 5.000 eura da dođe raditi u Hrvatsku. Bio je nezaposlen pa je prihvatio posao molera, ali poslodavac nije bio zadovoljan njegovim radom jer nije bio moler po zanimanju pa su ga maknuli… Ta mi se osoba javila na Facebooku i pitala imam li kakav posao za nju u Zagrebu. Pa sam mu našla posao u restoranu. Tamo je radio šest mjeseci, a sada radi u Milanu”, prisjeća se Javier.
Dodala je i da mnogi migrantski radnici brkaju bruto i neto te da se iznenade nižim iznosom plaće od one oglašene. Ističe to kao jedan od problema: “Bude napisano 800, a kad počnu ovdje raditi plaća im je samo 560-600 eura. Opet, to je neinformiranost ljudi, namame se raditi ovdje.”
O teškim uvjetima rada koji ih dočekaju u najmlađoj članici Europske unije, pisala je Pučka pravobraniteljica u svom godišnjem izvješću za 2022. godinu. Njenom se uredu obratio veći broj državljana trećih zemalja (najviše BiH, Srbije, Ukrajine i Filipina) koji su radili u Hrvatskoj, a žalili su se na rad bez radne dozvole, neisplatu plaće, neuredne evidencije o rasporedu radnog vremena te nezakonit i neplaćen prekovremeni rad. “Uglavnom nisu bili upoznati s načinima zaštite prava iz radnog odnosa, a nepoznavanje hrvatskog, nerijetko i engleskog jezika, otežavalo je zaštitu povrijeđenih prava. Najčešće su zapošljavani putem agencija za posredovanje kao jeftinija radna snaga u uslužnim djelatnostima, graditeljstvu i poljoprivredi”, navodi izvješće.
Da su neki primorani raditi u ilegali govore i podaci koje smo dobili od Državnog inspektorata. Inspektori rada u prvih sedam mjeseci ove godine utvrdili su da je kod hrvatskih poslodavaca 288 državljana trećih zemalja radilo “protivno odredbama Zakona o strancima kojima je utvrđena obveza ishođenja dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada”. U 2022. bilo je 526 takvih slučajeva, a 2021. godine 357. Kada inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi da je strani radnik tijekom nadzora radio protivno odredbama Zakona o strancima, poslodavcu se 30 dana zabranjuje obavljanje djelatnosti, ali i samom radniku.
Ta se mjera može ukinuti ako u roku od tri dana ako poslodavac otplati svoju “kaznu”, odnosno ako u Državni proračun uplati određeni iznos, 3.981,68 eura po radniku. Zbog činjenice da su se poslodavci uglavnom odlučili na „otkup“ izvršenja mjere privremene zabrane rada, 2021. godine uplaćeno je 314.553 eura kazni, prošle 501.692 eura, a ove, do kraja srpnja, 286.700 eura.
“Inspekcija rada Državnog inspektorata i u 2023. godini pojačano obavlja inspekcijske nadzore na okolnost zakonitosti rada radnika, uključujući stranaca – državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj, zbog sve većeg broja državljana trećih zemalja koji žive i rade u Republici Hrvatskoj, a s ciljem suzbijanja neprijavljenog rada i dosljednije primjene propisa o radu i zapošljavanju,” naveli su.
S obzirom na to da su i sami potvrdili ono na što sindikati godinama upozoravaju – problem nedovoljnog broja inspektora – pitanje je koliko se učestalost inspekcijskih nadzora može pojačati. Nedostaje im još trećina inspektora na terenu.
Sunčica Brnardić, izvršna tajnica za socijalno i radno pravo Saveza samostalnih sindikata (SSSH), kaže da državne institucije ne prate dovoljno što se događa s radnicima jednom kad dobiju radnu dozvolu i uđu u Hrvatsku. “Nezamislivo je da imate jedan tako liberalan imigracijski sustav. Kod nas je karakteristično da je on skoro pa privatiziran. U Njemačku su dolazili ciljani profili radnika u svrhu gospodarske obnove i izgradnje, znalo se u koje firme idu i uvozila ih je država. Država se ponaša kao posrednik za privatnog poduzetnika koji ne može pronaći radnika. I tim više je nevjerojatno da nema inspekcijskih i imigracijskih provjera niti pojačane ciljane kontrole inspekcije rada koja se tiče uvjeta rada”, rekla je Brnardić za Radnička prava.
Sindikati su i ranije, kaže nam, upozoravali da sustav mora pratiti koordinacija porezne uprave, MUP-a i inspekcije rada, ali uz sumnju “da uopće postoje takvi kapaciteti”.
Visoke provizije unatoč zabranama i ograničenjima
Kako su potrebe za uvozom radne snage prošlih godina snažno porasle, na hrvatskom tržištu se pojavio i velik broj agencija kojima su posredovanje pri zapošljavanju i/ili privremeno zapošljavanje stranaca jedine djelatnosti. One svojim klijentima, poslodavcima kojima nedostaje radnika, nude široku paletu usluga: traženje i selekciju kandidata, ishodovanje potrebne dokumentacije i dozvola za boravak i rad, brigu o dolasku i smještaju te privremeno zapošljavanje, što znači preuzimanje obaveze isplate plaća i obaveznih doprinosa.
S obzirom na to kako promoviraju svoje usluge, primjerice kad navode da “u ponudi” imaju nekvalificirane, kvalificirane ili visokokvalificirane radnike, kad o uvođenju radnika na novo radno mjesto pišu kao o “postupku instalacije” ili kad poslodavce nazivaju “naručiteljima”, teško se oteti dojmu da radnici s drugog kontinenta imaju status robe, skoro pa pošiljke s Ali Expressa. Jedan od primjera sa sličnim konotacijama je prodaja posredničkih usluga preko servisa za kolektivnu kupnju Crno jaje, preko kojega se po sniženim cijenama inače prodaju tretmani ljepote, last minute putovanja ili večere u restoranima. U toj jednokratnoj ponudi na Crnom jajetu, jedna je agencija za posredovanje pri zapošljavanju svojim potencijalnim korisnicima nudila uslugu posredovanja za “samo 39 eura” po radniku, a u slučaju da korisnik treba više od jednog, i mogućnost doplate.
Analizirajući desetak oglasa za posao sa nepalskih internetskih stranica, uočili smo da tamošnje recruiting agencije, tražeći uglavnom niskokvalificirane radnike za rad u Hrvatskoj, kao poslodavce mahom navode hrvatske agencije. Pored toga, neke domaće agencije navode kako imaju svoje profesionalne regrutere u Indiji, Nepalu ili na Filipinima. Pod kojim točno uvjetima surađuju, nije poznato.
Do sredine kolovoza ove godine u evidencije Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike upisano je 558 agencija za privremeno zapošljavanje. Tijekom 2022. godine upisano je novih 161 agencija za privremeno zapošljavanje, a tijekom ove godine 121.
Broj dozvola za boravak i rad koje izdaje MUP raste iz godine u godinu. Takvih je dozvola 2020. godine izdano ukupno 66.655, 2021. godine 81.995, a prošle 124.121. Do kraja srpnja ove godine izdano ih je 108.116. Dok Srbija i Bosna i Hercegovina još uvijek prednjače kao zemlje porijekla najvećeg broja radnika koji su dobili radne dozvole u Hrvatskoj, Nepal, Indija, Filipini i Bangladeš penju se sve više na ljestvici. Do kraja srpnja 2023. godine izdano je 13.325 radnih dozvola državljanima Nepala, 8.242 Indije, 6.036 Filipina te 4.628 Bangladeša.
Od MUP-a nismo uspjeli dobiti podatak koliko od ukupnog broja izdanih radnih dozvola otpada na one koje su ishodile agencije za privremeno zapošljavanje jer se one „ne vode kao posebna kategorija poslodavaca“. No neke od najprominentnijih agencija u medijima ili na vlastitim web-stranicama navode kako godišnje dovedu 1.000-2.000 stranih radnika.
No, sam agencijski rad i za domaće radnike znači visoku razinu nesigurnosti. Kako nam je objasnila Brnardić, s agencijama je kod nas problem što su one postale zamjena za zapošljavanje. To znači da radnik na određeno vrijeme izvršava posao za tvrtku koja je korisnik agencije, no da mu je poslodavac agencija koja ga je njoj ustupila. “Ono što je karakteristično jest da se radnik zapošljava isključivo na ono vrijeme koje će biti ustupljen korisniku. No onda je pitanje zašto se ne zapošljava kod korisnika. Kada bi agencija doista obavljale posao posredovanja u privremenom zapošljavanju, to bi značilo i da radnicima daju ugovore na neodređeno i na sebe preuzimaju rizik toga da radnik nije ustupljen. Na ovaj način, zapravo, agencije nemaju nikakav rizik, a korisnik ima manje troškove s obzirom na to da radnik nije neposredno zaposlen”, objasnila je i dodala da bez obzira na to u Hrvatskoj, u odnosu na druge europske zemlje, udio zapošljavanja preko agencija nije toliko velik.
“Ali sad se pojavljuje specifični fenomen, agencije koje nastaju isključivo radi dovođenja stranih radnika i posredovanje prema poslodavcima. I tu moram reći da smo mi u oba navrata, kad je Zakon o strancima značajnije mijenjan 2021. godine i u nedavnom radu u Radnoj skupini na kojoj se raspravljaju dodatne izmjene, izrazili stav da agencije za zapošljavanje ne moraju nužno biti poslodavci kojima će se izdavati dozvola za boravak i rad. Oni jesu poslodavci po funkciji, to je po Zakonu o radu, no ne znači da Zakon o strancima mora ujedno i agencijama jamčiti tu mogućnost da se izdaju dozvole za boravak i rad. Mi smatramo da, ako će netko dolaziti u Hrvatsku, da to mora biti kod poslodavca koji mu može jamčiti posao. A to je onda korisnik”.
Prema njenom mišljenju, agencije su oduvijek bile rizičan faktor s obzirom na to da im je posredovanje ili ustupljivanje radnika jedini i core business: “Agencije mogu biti i dobre i loše, ali ako se time bave, nastoje na tome zaraditi što veći profit”. Pored toga, zamijetila je da strani radnici dolaze u Hrvatsku, odnosno EU, i preko različitih tvrtki, naročito u građevinskom sektoru koje “praktički funkcioniraju kao agencije” jer uvoze velik broj radnika i ne obavljaju nikakvu gospodarsku djelatnost. “Radnu dozvolu dobiju u Hrvatskoj, sljedeći dan idu za Njemačku,” kaže Brnardić.
Većina europskih država, uključujući i Hrvatsku, zabranjuju naplaćivanje provizije za posredovanje pri zapošljavanju, kako domaćih, tako i stranih radnika. No ostaje pitanje jesu li naše institucije, a i same agencije, upućene u okolnosti pod kojima se radnike dovodi na rad u inozemstvo i smatraju li to uopće važnim.
“S obzirom da ne raspolažemo s dovoljno informacija, nismo u mogućnosti komentirati rad agencija iz trećih zemalja”, glasio je odgovor Ministarstva rada kad smo pitali jesu li upoznati s trendom naplaćivanja iznimno visokih provizija državljanima trećih zemalja za dolazak na rad u Hrvatsku.
S druge strane, problem nepoštenih i protuzakonitih praksi recruitinga, prisutan je u svakom dijelu svijeta i nije od jučer. Međunarodna organizacija rada (ILO), s kojom bi Ministarstvo rada trebalo surađivati, tom je problemu posvetila bojne izvještaje te dala smjernice vladama za suzbijanje takvih praksi. No očito to našem ministarstvu nije dovoljno informacija da bi po njima kreirali svoju politiku.
Nepalska vlada odredila je maksimalnu gornju granicu naknada koje posredničke agencije mogu naplaćivati migrantskim radnicima, a ta se ograničenja razlikuju s obzirom na odredišnu zemlju. Od 2015. godine na snazi je odredba „Besplatna viza – besplatna karta“ (eng. “Free visa – free ticket”) kojom se poslodavce iz sedam zemalja – Malezije, Katara, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Bahreina i Omana – obvezuje da snose troškove obrade viza i avionskih karata za nepalske migrantske radnike. U slučajevima kad poslodavci iz navedenih zemalja odbijaju platiti te troškove, lokalna agencija radniku može naplatiti najviše 10.000 rupija, ugrubo 70 eura. Nismo uspjeli saznati koliki je propisani maksimum za Hrvatsku, ali za recimo za dvije EU članice za koje smo našli podatke, Poljsku i Portugal, to je 560, odnosno, 450 eura.
Međutim, brojni izvještaji, što medijski, što oni nevladinih organizacija, upozoravaju na to da se ta pravila uglavnom ne poštuju. Slična situacija je i na Filipinima. Iako bi maksimalna propisana naknada (bez troškova dokumentacije) za zapošljavanje koja se može tražiti od radnika trebala biti jednaka njegovoj mjesečnoj plaći, ta se odredba nerijetko krši.
Analizirajući procese regrutiranja i zapošljavanja azijskih radnika u arapskim zemljama preko privatnih agencija, ILO je naveo nekoliko razloga zbog kojih se migrantskim radnicima uzima toliki novac. Prije svega, istaknuo je da izvođači i podizvođači "prepuštaju" troškove zapošljavanja privatnim agencijama za zapošljavanje u zemljama podrijetla radnika jer se tako zaobilaze lokalni zakoni o radu koji zabranjuju radnicima plaćanje naknada za zapošljavanje. Odnose između matičnih i odredišnih država okarakterizirao je kao blame game ili "igru okrivljavanja", gdje odredišna zemlja okrivljuje agente u matičnoj zemlji za naplatu provizije radnicima i obrnuto.
Europa isto tako na papiru može zabranjivati uzimanje posredničke provizije radnicima, no nacionalna zakonodavstva europskih država ne sprječavaju da se to u stvarnosti događa. No, koga briga što se događa u tuđem dvorištu, toj nekoj trećoj zemlji? Nek je isporuka brza, naručitelj zadovoljan, a na troškove shippinga ćemo zažmiriti.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Petra Ivšić/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: