U drugom nastavku serije tekstova "ZET u remontu", u kojoj se bavimo manje poznatim odjelima i skrivenim radnicima zagrebačkog javnog prijevoznika, istražili smo kako i u kojim uvjetima rade ZET-ovi kontrolori karata.

 

Rano je poslijepodne, zagrebački tramvaji gotovo su prazni, svi su putnici na sjedećim mjestima. Gospođa koja se upravo popela prilazi žutom validatoru karata, ali iz torbe ne vadi kartu nego značku i onaj uređaj koji inače izaziva komešanje, nervozu i ubrzane pokrete. Ovog puta takve napetosti nije bilo, svi su uredno imali karte i pokaze. Jedan je čovjek umjesto karte pokazao novčanicu od pet eura, objasnivši da je namjeravao kartu kupiti kod vozača, ali da nije uspio jer vozač nema sitno da mu vrati. Sam je vozač to potvrdio, pa je putniku kontrolorka progledala kroz prste. Sugerirala mu je da se karta može kupiti i prije ulaska u tramvaj, a onda je krenula dalje. “A gdje da kupim, nema nigdje kioska?”, nenamjerni slijepi putnik je uzviknuo za njom. Bio je to kraj interakcije, ubrzo su tramvaj napustili i putnik i kontrolorka.

Ona će u svojoj smjeni svakih 15-ak minuta mijenjati vozila i prijeći će različite relacije, bez obzira na vremenske uvjete, popunjenost vozila ili stanje u prometu. Radi se sedam sati i 45 minuta u komadu, bez pauze. Međutim, radnica u ZET-ovoj kontroli karata kaže nam da je posao toliko iscrpljujuć da je teško ispuniti takva očekivanja. “Ovaj posao normalna osoba ne može raditi efektivno dulje od tri sata. Može pričati tko što hoće, ali poslije toga je živčan svatko”, govori nam kontrolorka Sanja*.

Kontrolori karata i kondukteri spadaju – uz policajce, zaštitare, kontrolore naplate parkiranja – u onu grupu radnika za koje javnost nema previše simpatija. Veoma često ih se percipira kao kompleksaše kojima je značka došla kao povlastica i prilika da demonstriraju svoju nadmoć. No kontrolori ZET-a s kojima smo razgovarali otkrivaju nam kako značka nije nikakva privilegija: košta ih uglavnom zdravlja i živaca, a plaće su male.

“Ja kao dugogodišnji radnik, već znam tko kako reagira na ‘Dobar dan’. Vidim tko ima kartu, tko nema, tko se zbog toga šeće po tramvaju, tko namjerno protestira. Ljudi u odijelima, pod navodnicima obrazovani, više stvaraju probleme. Pa nam kažu da se maknemo, da smrdimo i takve neke stvari. Automatski nas ponižavaju. Ima puno ljudi koji su mi išli s razlozima poput ‘Ja sam branitelj’, a ja znam onda komentirati: ‘A što je s nama, gdje smo tada mi bili?’”, govori nam kontrolorka. Naslušala se, kaže, svakakvih isprika, ali i uvreda, provokacija, a bila je i fizički napadnuta.

“Bila sam napadnuta, a da ranije nisam imala kontakt s tom osobom. Radiš, završiš rad, cijelu stanicu se voziš s tim putnicima – koji su imali svi karte – i izlaze svi putnici iz tramvaja. Jedna gospodična se vraća, udara mene po licu i izlazi van. Dakle, znala je da više nema svjedoka”, prepričava Sanja. Misli kako općenito u tramvaju nedostaje pristojne komunikacije, ali i edukacije putnika o pravilima tijekom vožnje.

“Sve je dobro dok ne ponižavaju ljude. Imamo puno ljudi koji nam svašta kažu pa ja znam odgovoriti: ‘Jel’ da, a mi nismo ljudi, mi smo zetovci’”, dodaje.

Neadekvatan odgovor na napade

Slična iskustva imaju i drugi kontrolori, ali i ZET-ovi vozači. U studenom su mediji izvijestili kako je kontrolora nožem napao 74-godišnjak. Protiv počinitelja je podnesena kaznena prijava, a sam kontrolor, srećom, nije fizički ozlijeđen. Kap koja je prelila čašu predstavnicima radnika bio je teški napad na ZET-ovog vozača i kontrolora otpremnika početkom prosinca, u kojemu su sudjelovala trojica mladića, od kojih je jedan maloljetnik. Bio je to šesti napad na radnike ZET-a koji se dogodio u 2023. godini zbog čega se održao najavljeni polusatni prekid prometovanja javnog prijevoza u Zagrebu.

“Svi zajedno moramo stati na kraj tim huliganima. Meni je žao što su, prema nekim neslužbenim informacijama, i ovi posljednji huligani dobili prekršajne prijave, osim onoga koji je navodno udario i policajca”, kazao je na prosvjedu Anto Jelić, predsjednik Udruge sindikata vozača i prometnih radnika Hrvatske (USVPRH).

Sindikati su prije akcije zaustavljanja prometa bili na razgovoru kod gradonačelnika Tomislava Tomaševića koji je osudio napade i obećao ispuniti njihove zahtjeve. Najavio je postavljanje video-nadzora na okretištima i vozilima (tamo gdje ga još uvijek nema). Uz to je obećao organizirati hitan sastanak s predstavnicima MUP-a i Ministarstva pravosuđa i uprave te zatražiti osnivanje pravnog tima koji će radnicima u gradskim poduzećima pružati pravnu i psihološku pomoć.

U razgovoru za Radnička prava Jelić je objasnio da problem nije od jučer te da su još 2019. godine članovi Sindikata prometa i veza i Udruge sindikata vozača i prometnih radnika održali prosvjed kako bi nadležna ministarstva upozorili na težak položaj tih radnika. Vlada je odlučila udovoljiti njihovom zahtjevu za boljom kaznenopravnom zaštitom, odnosno osiguravanjem vozačima i drugim prometnim radnicima statusa službene osobe. To se i dogodilo sljedeće godine, izmjenom Kaznenog zakona. Prema članku 315.b, kaznom zatvora do tri godine kažnjava se osoba koja silom ili prijetnjom silom u obavljanju poslova spriječi radnika koji obavlja poslove od javnog interesa ili u javnoj službi. Ako je radniku nanesena tjelesna ozljeda ili mu je život doveden u opasnost, kažnjava se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

“Taj zakon smo uspjeli izboriti, no imamo i drugi problem”, napominje Jelić. Iako je USVPRH uputio zahtjeve nadležnim ministarstvima da se konačno počne primjenjivati članak 315.b Kaznenog zakona, sindikalist kaže da se taj članak se ne provodi u praksi. Protiv napadača se uglavnom podnose prekršajne prijave.

Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) koji je također podržao prosvjed radnika ZET-a, rekao je da su istim problemima izloženi i radnici drugih prijevozničkih kompanija u Hrvatskoj, primjerice radnici Čazmatransa ili Arrive. To je, prema njemu, društveni problem u čijem rješavanju moraju sudjelovati svi – od Vlade do poslodavaca.

Glavnina sukoba odvija se između kontrolora i putnika bez karte koji se nerijetko pozivaju na tvrdnju da ih kontrolor ne može legitimirati i samim time naplatiti kaznu. Kazna za vožnju bez karte u ZET-ovom javnom prijevozu kreće se između 66,36 i 106,81 eura, odnosno 33,18 eura ako se plati na licu mjesta ili u nekom kraćem roku. Kako stoji na internetskim stranicama ZET-a, “putnik na zahtjev kontrolora mora predočiti valjanu voznu kartu, a ukoliko kartu nema ili je istekla, na zahtjev ovlaštene osobe prijevoznika dužan je dati vjerodostojne podatke o svojem identitetu”. Odbije li dati tražene podatke i prekine li se bilo kakav oblik korektne komunikacije, kontrolor može zatražiti pomoć, odnosno asistenciju policijskih službenika.

Isto piše i na stranicama MUP-a: ukoliko se utvrdi da se putniku treba naplatiti kazna jer je u vozilu zatečen bez karte “postoji opravdan razlog da kontrolor od osobe koja ne posjeduje voznu kartu zatraži osobne podatke”. Jednako tako, piše MUP, “ukoliko nije u mogućnosti utvrditi osobne podatke putnika bez vozne karte, kontrolor ima opravdani razlog, propisan člankom 30. stavkom 1. točkom 11. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima zatražiti od policijskog službenika da provjeri identitet osobe koja ne posjeduje voznu kartu”.

No, i sami kontrolori, posebice ako ispred sebe imaju nasilnu ili svadljivu osobu, moraju odvagnuti kada će se na ta pravila pozivati. “Obaveza je kontrolora da pregleda sve karte i da zapiše osobu koja nema kartu. Međutim, u praksi je to sasvim nešto drugo. Biste li vi da ste na mjestu kontrolora riskirali svoje zdravlje i život, kad naiđete na nekoga tko ima 150 kila? Biste li vi riskirali, a nitko neće stati iza vas – što je ključno u svemu tome – da znate da nećete biti zaštićeni? Oni jednostavno nisu, ajmo prosto reći, ludi da dolaze svakodnevno u sukob, da ih netko mlati, a neće ih se zaštititi. I onda idu metodom manjeg otpora. Dakle tamo gdje to mogu napraviti, naprave, gdje ne mogu, jednostavno se povuku. A možete i zamisliti kako se osjećaju kad dođu u situaciju da ih neki klinac, ili netko tko je jak počne vrijeđati, ne da dokumente, ne da ništa, a vas promatra 50 drugih ljudi tamo” govori nam Jelić.

ZET-ovci znaju tolerirati i “necvikanje” karata, no govore nam kako je ono važno i za samog putnika. Poništavanje karata i validacija studentskih, učeničkih umirovljeničkih ili radničkih pokaza prilikom svakog ulaska u ZET-ovo vozilo može poslužiti kao dokaz pri traženju osiguranja u slučaju nesreće te za ispričnicu za kašnjenje na radno mjesto ili nastavu zbog poremećaja u prometu koji bitno utječu na redovitost tramvajskih i autobusnih linija.

Smiješne cifre

Visoka razina stresa, kaže nam i Jelić, a i kontrolori, ne odgovara i visini njihove plaće. “Plaće su vrlo male… Prije je postojala realizacija, dakle, na svaku naplaćenu kaznenu kartu kontrolor je imao nekakvu nagradu, međutim i to se ukinulo. I oni sada imaju prosječnu plaću između 700-800, do maksimalno 900 eura, zavisno od olakšica, ali uglavnom 700-800 eura je njihova plaća. To je vrlo malo za to što oni proživljavaju. Ne da je malo, nego je premalo”, kaže sindikalist.

Neki ZET-ovci ukidanje “realizacije”, odnosno stimulacije na naplaćenu kaznu itekako osjete. Možda im je smanjeno psihološko opterećenje i ne moraju ulaziti u sukob sa svakim švercerom, ali ne postoji nikakva kompenzacija za taj novčani gubitak. “Ide četvrta godina da ne pišemo kazne, nismo više toliko represivni jer su nam ukinuli dodatke na naplaćene kazne. To nam je bio, između ostalog, i dio plaće… Neki ljudi su si digli i kredite, znali su da će na plaću imati stotinjak eura mjesečno… Ja sam osobno ostao bez dvjestotinjak eura mjesečno… Kad su radili zadnju sistematizaciju radnih mjesta i korekciju koeficijenata nama su digli koeficijent s 2.00 na 2.10. To je smiješna cifra, pedesetak eura neto”, govori nam kontrolor Martin.

Što se tiče rada vikendom i naknadama vezanih uz njega, kaže, sve je korektno: “Radnici koji rade u kontroli se rotiraju vikendima. Kači te neki vikend svakih mjesec dana, dva mjeseca, nije važno. Ima nekih ljudi koji neće raditi vikendima pa je tu i manja rotacija broja radnika, ali dobije se slobodan dan i rad nedjeljom je plaćen više, pogotovo po novom zakonu.”

Ono što on još vidi kao teškoću pri obavljanju posla je rad sa zastarjelim i često nefunkcionalnim uređajima, kako onima koje nose sa sobom, tako i onima na kojima putnici poništavaju kartu. “Katastrofa, više su neispravni nego      ispravni, govorim o našim uređajima. Najviše problema nam rade validatori u tramvajima i autobusima koji očajno rade. Pogotovo ovi prvi uređaji koji poništavaju papirnate karte... Touch screenovi ne rade – 21. stoljeće, a mi smo još uvijek na papirnatim kartama”, govori Martin. Tu također nastane problem s putnicima, a pritužbe za nemogućnost poništavanja karata upućuju kontrolorima, što nije njihova odgovornost niti krivica.

Prijenosni uređaji koje kontrolori nose sa sobom imaju i još jednu funkciju: nadzor radnika. Oni su internetom povezani s “centralom” iz koje se vidi gdje se kontrolori nalaze, koliko su putnika pregledali i koliko su kazni napisali. “Sam broj putnika i pregled ne smije biti određen nekom normom, no ako nemamo u pola sata nijednog putnika pregledanog, to znači da ne radimo. Moram imati na svakih 15 minuta neki određen broj putnika. Sad smo imali možda 6-7 putnika u svakom tramvaju. S ovim aparatom se ne stigne više pregledati”, objašnjava nam kontrolorka Sanja i dodaje da je provjera još i sporija ako se nešto zakomplicira, primjerice da putnik nema putnu ispravu i da mora pisati prijavu. U slučaju da nadređeni uoče smanjenu efikasnost, pozove se radnika i pita ga se što se dogodilo. “Mi možemo uzeti neko vrijeme ako smo imali problema s putnikom, ali se moramo najaviti poslodavcu, šefu, da smo imali problem i da se moramo ohladiti”, nastavlja.

Prilikom terenskog rada, kaže nam kontrolorka, ima također teško izvedive logistike. To su najosnovnije potrebe kao što je odlazak na toalet. Pitamo ju kako si to kontrolori organiziraju ako su stalno u pokretu. “Evo ovako, kafić”, pokazuje nam na ugostiteljski objekt. “Nemamo mi ni WC-a. Kad iziđem iz upravne zgrade, po nekom pravilu naših šefova, ako me portir ne pusti, nemam pravo više ići gore, dok mi vani ne završi služba. Mogu 15 minuta ranije nego što vremenski završava smjena doći gore i ući u prostorije”, kaže Sanja i dodaje da kontrolorima nisu podijeljeni ključevi za neke ZET-ove toalete na okretištima. “To je skroz zeznuto, idemo najviše u javne WC-e i kafiće”.

“Trebalo bi procjenjivati ljude koji dolaze”

Sindikalist Jelić nam kaže da u ZET-u aktivno radi nekih 130 kontrolora karata. “To je dosta stara populacija, najmanje ima mladih ljudi. Najveći dio ljudi su invalidi rada. Dakle, radnici koji su nekada bili vozači pa zbog zdravstvenog stanja ne mogu voziti, ali mogu obavljati dužnost kontrolora, pa su prebačeni na ta radna mjesta. Jedan mali dio se zaposlio preko javnog natječaja. Najveći broj ljudi je iznutra, premještanjem s određenih radnih mjesta koja su možda nepotrebna ili koja su se ugasila i invalidi rada. Takvih je ljudi sigurno preko 70-80 posto”, kaže Jelić. Kontrolorka Sanja nam potvrđuje isto i kaže da velik broj kontrolora boluje od dijabetesa, dio ih ima problema s tlakom, neki imaju psihološke traume, a ima i težih oboljenja, primjerice leukemije.

U principu, dobrom dijelu ljudi to nije ni posao iz snova, niti radno mjesto na koje su se primarno zaposlili. Stoga se i različito nose sa stresom. “Stres je pitanje toga kakva ste osoba. Ja mogu s vama, da tako kažem, posvađat se i mogu nakon toga nastavit radit normalno. Netko to ne može. Trebalo bi procjenjivati ljude koji dolaze, a pošto nema toga, svi su tu, takvi kakvi jesu”, kaže kontrolorka.

Sami kontrolori nam priznaju da “nisu među njima svi cvijeće”. “Nije svatko za taj posao. Po mojoj procjeni, ima konfliktnih kontrolora. Prije nekoliko godina smo dobili kolegu sa zdravstvenim problemima, pije puno lijekova. Bolestan je, reagira na sve promjene, promjene vremena, promjene u masi ljudi. Čovjek ne bi tako reagirao, ali jednostavno ako ga masa ponese, on će biti agresivan. Nekad možda nije agresivan kao osoba, ali postane zbog načina na koji mu se pristupi. O tome se najčešće radi. Ljudi su bolesni ima puno njih koji samo žele nekakvu pravdu, da bar kažu ‘Oprostite, nemam kartu’, a ne da ih napadaju”, govori Sanja. Kaže da i poslodavac treba kontrolorima pružiti više podrške: “Bilo što da vam se dogodi, oni će reći da budemo pola sata na kavi pa da onda opet nastavimo. Neće nitko pitati što je bilo, da vide o čemu se radi. Nekad jest sitnica, a nekad i nije”.

Slično kaže i Martin koji također ima loših iskustava. Nekoliko puta je bio napadnut, a nakon posljednjeg, kaže, ostala mu je velika trauma.

“Mene više boli to što ja ako radim, stojim iza svoje firme. Firma me hrani, ja hranim nju, to tako ide. Ja nastradam na poslu i prepušten sam sam sebi. Sam se snalazim, imam svoje odvjetnike, psihijatru hodam. Nitko ni da te nazove, ni da te bar potapšaju po ramenu. Radnik je prepušten sam sebi kad se nešto dogodi, i to nije dobro. I to treba mijenjati. U ZET-u imamo hrpu pravnika, ima ih na desetke po kancelarijama, a ja moram sam hodati po sudovima i braniti se”, govori nam. Unatoč svemu, i dalje se trudi pristojno komunicirati i biti korektan prema putnicima.

“Kad nemaju kartu, kad mi kaže ‘Oprosti, ja nemam novaca’, što da kažem njemu ili njoj, kakav bi ja bio čovjek da ga davim, stišćem i gnječim, tjeram da kupi kartu ako nema novaca?”, kaže Martin i dodaje putnicima bez karte zna nekad i pokloniti kartu.

“Uvijek govorim da je moj posao divan. Ja krećem raditi sa ‘Dobar dan, zamolit ću vas karte’ i tako par stotina puta na dan. Par stotina puta ja kažem ‘Hvala lijepo’ i vratim kartu. Problem imamo sa švercerima, ljudima koji se ni ne mogu nazvati putnicima jer je putnik onaj koji ima kartu. Prema takvima, tko je normalan i ljubazan, nismo ni mi vampiri. Ako je netko ljubazan, bit ću i ja ljubazan. Ako je netko neugodan, ja se moram tu postaviti i odraditi posao kako treba. Ili pisat kaznu ili neka napusti vozilo. Mada smo i tu fleksibilniji. Nismo baš toliko strogi da moramo pisat kazne, čak i zamolimo da kupe karte ili da napuste vozilo. Statistički, na par stotina putnika na dan, uvijek ima deset budala. Jako je stresno, vidim to po sebi. Kad radim, ponedjeljak, utorak srijeda je okej, četvrtak onak’, petak je već lagano pucanje po šavovima”, govori nam.

Sindikalist Jelić nam stoga zaključno kaže da je potrebno “uložiti napor u društvu da se poštuje svačiji posao”. “Ti ljudi nisu tamo zato što im se ne bude doma, oni moraju doći i zaraditi svoj kruh. Netko im je naredio što će raditi, netko im je naredio da moraju kontrolirati karte i taj dio posla odraditi… Nema lufta, moraju raditi, netko im je nametnuo taj tempo i ljudi bi trebali imati razumijevanja. Kao što naši radnici trebaju imati razumijevanja prema putnicima, pekarima, radnicima u dućanu – poštivati svakog radnika”.

 

*Imena sugovornika (osim imena Ante Jelića iz USVPRH-a) su radi njihove zaštite izmijenjena. Prava imena su poznata redakciji.


Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2023.

Naslovna fotografija: ZET/Radnička prava

Tekst napisao/la:

Anja Vladisavljević

Preporučite članak: