Iako prema posljednjem popisu stanovništva Hrvatska bilježi značajni pad broja stanovnika, raste broj stambenih jedinica u zemlji. Ipak, (cjenovna) dostupnost tih stambenih jedinica istovremeno nije veća, već upravo suprotno – cijene nekretnina u stalnom su rastu, kako za kupnju, tako i za najam. No tomu nije tako samo u Hrvatskoj – jedan od najpoznatijih europskih primjera grada s lošom stambenom situacijom svakako je Berlin, o čemu je prošlu srijedu u prostorijama Udruženja hrvatskih arhitekata govorio njemački sociolog Andrej Holm. Na predavanju je bila i naša Martina Jurišić.
Krize koje su zahvatile svijet u posljednje dvije godine, od pandemije Covida-19 do rusko-ukrajinskog sukoba, uvelike su utjecale i na stambeno tržište. No suprotno očekivanjima nije došlo do "pucanja" prenapuhanih tržišnih cijena nekretnina, već su troškovi stanovanja dodatno porasli. O problematici stambenih politika tako se danas može čitati i u mainstream medijima kojima ta tematika do nedavno nije bila zanimljiva.
Rade se i analize prvenstveno usmjerene na hrvatsko stambeno tržište i njegove specifičnosti koje su dovele do visokih cijena nekretnina te se u njima (zaista neočekivano!) zaključuje ono što svi već znamo, a to je da je priuštivo stanovanje, posebno za one ranjivije skupine poput studenata koji često odustaju od studija jer ne mogu naći pristupačan smještaj – nedostupno. O nerealnim cijenama stanova, nedostupnosti priuštivog, javnog stanovanja te problemima podstanarstva pisali smo i na Radničkim pravima, a za hrvatske prilike svakako je najpodrobniju analizu stambenih politika napravila Iva Marčetić u svojoj knjizi Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti.
No, problem stanovanja i neuspješnih stambenih politika nije specifičan samo za hrvatski prostor. Prošle se godine tako moglo čitati o berlinskom referendumu do kojeg je dovelo nezadovoljstvo stanara postojećim stambenim (ne)prilikama. Nedostatak javnih i socijalnih stanova, rast cijena te povećanje njihove privatizacije, što je utjecalo i na rastuću gentrifikaciju, razlozi su održavanja referenduma nakon kojeg su gradske vlasti odlučile “zamrznuti” iznose stanarina na 5 godina. To znači da se stanarine na postojećim ugovorima nisu smjele mijenjati sljedećih pet godina, dok stanarine u novim ugovorima nisu smjele prelaziti prosječne cijene stanarina za svaki pojedini kvart. No privatne su kompanije poput Deutsche Wohnen, koje u svojem vlasništvu posjeduju između 20 i 40.000 stanova, odlučile slučaj odvesti na Ustavni sud. On je srušio pokušaj stabiliziranja cijena stanarina, ističući kako se stambena politika vodi na nacionalnoj razini, što onemogućuje lokalne jedinice da donose vlastite stambene zakone.
U hrvatskoj se povijesti takav lokalni referendum, u kojem građani direktno odlučuju o privatizaciji javnih površina i izmjena urbanističkih planova, dogodio dvaput. Prvi su put građani na takav način odlučivali o gradnji golf terena na dubrovačkom Srđu 2013, dok se drugi lokalni referendum održava gotovo deset godina kasnije, ovu nedjelju u Puli, gdje će građani odlučivati o tome hoće li se na području javnog Lungomara graditi luksuzni hotel.
O berlinskom referendumu izvještavalo se i u našim medijima, no pozadinu priče mogli smo saznati prošlog utorka u prostorijama Udruženja hrvatskih arhitekata na predavanju Stambene politike i otpor u Berlinu njemačkog sociologa sa Humboldtovog sveučilišta Andreja Holma. Predavanje je organizirala udruga Pravo na grad.
Za hrvatsko stambeno tržište specifično je to što je većina stambenih prostora u privatnom vlasništvu, dok je vrlo mali postotak stambenih jedinica javnog karaktera. Naime, Hrvati vole štedjeti u nekretninama jer one, najviše u velikim gradovima i uz obalu, uvijek donose određeni profit. Također, posljednji je popis stanovništva pokazao kako je broj novoizgrađenih nekretnina u porastu, a broj stanovnika u padu. U intervjuu za portal Bilten Iva Marčetić ovaj "paradoks" komentira: "(…) ali svakako je jasno da su kod nas nekretnine postale fokus ulaganja, ali i parkiranja ušteđevine. To ne treba čuditi jer gotovo da ne postoji regulacija koja bi spriječila špekulaciju nekretninama poput dodatnih poreznih davanja za prazne stanove, a ne postoji ni kontrola rente koja bi na neki način zaštitila one koji stambeno pitanje rješavaju podstanarstvom", ističući kako posljednjih 30 godina u Hrvatskoj dominira stambena nepravda. S druge je strane Berlin bio i još uvijek jest poznat kao grad podstanara. Kako navodi Holm, gotovo 60 posto građana su podstanari, a vlasnici nekretnina čine svega 14 posto stanovništva. Osim potonjeg, Berlin je bio poznat i po svojoj politici dostupnih javnih i socijalnih stanova, no kao i u Hrvatskoj, situacija se naglo mijenja početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.
Jedan je od najvažnijih lajtmotiva promjena u tom periodu privatizacija priuštivih javnih stambenih jedinica, ističe Holm.
U Berlinu privatizacija započinje padom Berlinskog zida, no svoj mah uzima tek 2011. godine. Holm demonstrira razmjer tog procesa iznoseći podatak da je 2007. godine postojalo 64.000 priuštivih stambenih jedinica, što podrazumijeva stambene jedinice čije troškove dijelom pokriva i njemačka vlada te tako omogućava i stambeno zbrinjavanje nezaposlenih, i to po cijeni od oko 6 eura po kvadratu, 2014. godine taj se broj smanjuje na 14.000, a cijena raste na 8,50 eura po kvadratu, dok se 2021. godine broj priuštivih stambenih jedinica smanjuje na svega 4.200, a cijena doseže gotovo 12 eura po kvadratu. Tako od 2011. godine količina privatnih stambenih jedinica raste za 70 posto, dok broj javnih i socijalnih stanova bilježi pad od 53 posto.
Proces privatizacije u Berlinu odvija se kroz nekoliko procesa. Naime, od 1991. godine dolazi do sve veće liberalizacije stambenih regulacija i urbanog planiranja, što pogoduje privatnim investitorima; prodaju se javni stambeni prostori i zemljišta sa svrhom popunjavanja gradskog proračuna, no s negativnim efektom za javnu stambenu gradnju. Istovremeno se započinje s rušenjem pristupačnih stambenih jedinica kako bi se izgradili luksuzni stanovi; potiče se konverzija javnih stambenih kompanija u kompetitivna poduzeća koja počinju dominirati stambenim tržištem, što dovodi do smanjenja financiranja programa za izgradnju javnih i socijalnih stanova. Svi navedeni faktori dovode do sve veće gentrifikacije Berlina, a na to utječe i neprestani porast cijena stanarina, posebno nakon 2005. godine kada dolazi do promjena na tržištu nekretnina što se odražava u nerazmjernim cijenama postojećih i novih ugovora koji su do tog razdoblja bili gotovo na istom nivou. Naime, kako objašnjava Holm, njemački stambeni zakon više štiti postojeće stambene ugovore čije cijene ostaju limitirane, dok novi ugovori ostaju van limita i ne uživaju takvu vrstu zaštite. Stvara se situacija u kojoj je skuplje preseliti se u novi stan, nego ostati u starome.
U razdoblju od 2010. do 2016. sve je očitija kriza stambenog tržišta, na što građani upozoravaju gradsku vlast koja, s druge strane, promovira izgradnju privatnih stanova kao odgovor na stambenu krizu. Odnosno, za gradsku vlast najbolje je rješenje izgradnja novih stambenih jedinica kako bi se tržište stabiliziralo, iako, kako to navodi Holm, to nije utjecalo na smanjenje rasta stanarina i cijena stanova, što samo ukazuje na nedostatak kvalitetne stambene politike i na sve veću ignoranciju vlasti oko postojeće stambene krize.
Tek od 2016. do 2021. vidljiva je nova struja oko rješavanja stambene krize koja se usmjerava na strategije zaštite podstanara i javnih stambenih jedinica. Započinje se s razdobljem progresivne stambene politike, što je omogućeno pojavom progresivnih struja na čelu grada. Iako se kupnjom privatnih zemljišta, gdje se gradnjom javnih stambenih jedinica pokušava nadomjestiti njihov nedostatak, Holm ističe kako to nije dovoljno za rješavanje stambene krize, već je nužna i reorganizacija javnog stambenog sektora. Pod reorganizacijom javnog stambenog sektora Holm podrazumijeva zakonske obveze za kompanije u sektoru javnog stanovanja da osiguraju socijalne stanove, uspostavljanje nove javne institucije koje bi ih kontrolirala i nadzirala te biranje stanara u vijeća/nadzorne odbore kompanija u sektoru javnog stanovanja.
U koštac s time uhvatila se grupa građana nezadovoljna procesima privatizacije. Holm njihov razvoj veže uz aktiviste te dio građana koji su 80-ih i 90-ih godina bili okupljeni u skvoterskim aktivističkim grupama. Uglavnom su to bile neorganizirane grupe po pojedinim kvartovima, tek se 2011. godine javlja nova generacija koja uspijeva iz protesta stvoriti konkretan program. Iako amateri, bavljenje stambenim prilikama u Berlinu učinilo ih je ekspertima kada je u pitanju stambena problematika. Stoga gradskim vlastima 2011. pristupaju s konkretnim političkim zahtjevima, od kojih ne odustaju cijelo desetljeće. Na kraju njihova borba dovodi do raspisivanja referenduma koji se održao u rujnu prošle godine i koji je rezultirao uvođenjem već spomenutog, a u međuvremenu i ukinutog rent capa, tj. "zamrzavanja" stanarina na 5 godina. Iako je Ustavni sud odbacio rent cap, borba se građana nastavlja.
Ono što Holm naglašava u svojem izlaganju jest usmjerenost vlasti, ali i građana na moralnu ekonomiju, koncept povezan s povjesničarom E. P. Thompsonom i, kasnije, politologom i antropologom J. Scottom. On podrazumijeva ideju kako je ideal društvene pravednosti važniji od osobne dobrobiti. Iako moralna ekonomija predstavlja nešto čemu bismo svi trebali stremiti, "stambena nepravda", kako to apostrofira Iva Marčetić, ipak je preuzela vodstvo u ekonomiji. Berlinska je priča istovremeno poticajna i razočaravajuća u kontekstu odnosa državnih i lokalnih politika i brige za vlastito stanovništvo.
Zagrebačka priča još nije niti otpočela, a s obzirom na sve (ne)prilike koje su dočekale novu zagrebačku vlast, pitanje je hoćemo li uopće i dočekati njezin početak.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Jaqueline Potter
Tekst napisala:
Preporučite članak: