O globalnim lancima opskrbe i transportu robe rijetko razmišljamo, a o radnicima zbog kojih roba stiže na odredišta i čiji rad omogućuje da države, poduzeća i potrošači kupuju robu i sirovine iz praktički svakog kutka Zemlje, još manje. Stoga za kraj godine naš Mateo Ivčević daje pregled štrajkova i najznačajnijih radničkih borbi koje su obilježili sektor koji predstavlja žilu kucavicu suvremenog kapitalizma – sektor transporta.
Godinu na izmaku u transportnom sektoru obilježilo je razrješenje brojnih sporova i štrajkova, što u radničku korist, što u korist transnacionalnih korporacija. Ovo razdoblje svjetska poslovna štampa jednoglasno je okarakterizirala kao doba prijelaza iz koncepta just-in-time u koncept just-in-case logistike, odnosno vremena kada se globalni opskrbni lanci sve više podvrgavaju planiranju i državnoj kontroli, u prvom redu zbog nestabilnosti uzrokovane pandemijom pa kasnije i ratom u Ukrajini. Čitav taj period popratilo je, naravno, i zaoštravanje klasne borbe. U ovom presjeku pobrojat ćemo one štrajkove koji su imali daleko najveći odjek u logističkoj ekonomici.
U Australiji je višegodišnji spor između Svitzera (tvrtke-kćeri danskog MAERSK-a) i ITF-ovih (Međunarodne federacije transportnih radnika) sindikata oko novog kolektivnog ugovora doživio militantniju kulminaciju, i to de facto u obliku „kapitalističkog“ štrajka. Naime, Svitzer je kompanija koja diljem australskog Commonwealtha zapošljava 600 lučkih tegljača u 17 luka te ima isključivi monopol u tom dijelu kabotaže. Nakon što je odbila potpisati zagarantiranu povišicu za radnike u novom ugovoru, kompanija je pokušala izvršiti pritisak na sindikate prijetnjom takozvanog lockouta. Lockout je provjerena taktika poslodavaca kojom se doslovno zatvara pristup radnom mjestu i/ili zapošljava zamjenske radnike koji nisu sindikalno organizirani kako bi zaustavili uobičajen rad. Paddy Crumlin, glavni tajnik Sindikata pomoraca Australije, sugerirao je australskim vlastima da zbog ovog slučaja razmotri i poništavanje licence Svitzeru za obavljanje djelatnosti u unutarnjim morskim vodama. Korisno se podsjetiti da je jedno od glavnih predizbornih obećanja aktualnog premijera Anthonya Albanesea bilo stvaranje prijeko potrebne domaće flote brodova, s ciljem da se dugoročno osigura dotok važnih sirovina za australsku ekonomiju.
U susjednom je Novom Zelandu ministar prometa Michael Wood, nakon što su oklandski lučki radnici uspješno natjerali laburističku vladu da odustane od projekta automatizacije dok se ne riješe ozbiljni problemi oko zaštite na radu, pokrenuo postupak inspekcije uvjeta rada u ukupno 13 novozelandskih luka. Takav razvoj događaja je, između ostalog, ohrabrio radnike na pokretanje privatnih tužbi povodom kršenja prava pa je tako tamošnji specijalizirani sud za razrješavanje radnih sporova presudio u korist radnika kojemu je isplaćena odšteta u visini od 22 tisuća dolara zato što je luka Tauranga zloupotrebljavala institut rada po pozivu. A upravo je koncept točno utvrđenog fiksnog radnog vremena od 40 sati na tjedan bio jedan od glavnih točaka potpisanog kolektivnog ugovora između Sindikata pomoraca Novog Zelanda i uprave luke Auckland.
U glavnoj je zemlji britanskog Commonwealtha pak Sindikat pomoraca, željezničara i transportnih radnika (RMT) u svojoj podružnici Network Rail nakon neuspješnih dvotjednih pregovora organizirao trodnevni štrajk u kojem su tražili uobičajene zahtjeve – povišicu i poboljšavanje uvjeta rada. Na to je Network Rail ponudio povišicu od 4 posto i jamčevinu da neće biti novih otpuštanja do 2024. RMT je ipak ponudu odbio jer je sadržavala uvjetnu klauzulu da se više posla na održavanju vlakova prepušta vozačima, a što je Mick Lynch, glavni tajnik sindikata, ocijenio kao problematično po pitanju sigurnosti te kao pokušaj stvaranja razdora između radnika.
Najznačajniji događaj u transportnom sektoru svakako je uredba američkog predsjednika Joea Bidena u kojoj je naložio Kongresu da intervenira u trogodišnji spor između američkih željezničara i Udruženja američke željeznice, a čime je de facto napravio presedan i onemogućio pravo na štrajk. Od ukupno dvanaest reprezentativnih sindikata koji djeluju u tom sektoru, njih četvero (koji organiziraju 56 posto radne snage) glasovalo je protiv kolektivnog ugovora koji je jako išao u korist poslodavaca te su namjeravali pokrenuti štrajk. Nažalost, Progresivni klub zastupnika u Zastupničkom domu nije podržao radnike i pravo na štrajk već se svrstao na stranu predsjednika Bidena. Nastalu štetu pokušali su sanirati zahtjevom da se na prijedlog nametnutog kolektivnog ugovora naknadno uvrsti i poseban prijedlog od 7 dana plaćenog bolovanja. Ipak, bilo je teško za očekivati da će taj prijedlog u drugom čitanju u Senatu sakupiti potrebnu dvotrećinsku većinu pa je, očekivano, preglasan premoćnom marginom od 86 naspram 14.
U američkom su transportnom sektoru osim željezničara posebno aktivni bili i lučki radnici. Oko 800 radnika u luci Mobile u saveznoj državi Alabami pokrenulo je štrajk jer im je lučki operater CSA Equipment Company zamrznuo uplaćivanje mirovinskih i inih doprinosa zato što u više navrata nisu htjeli prihvatiti nametnute kolektivne ugovore. Štrajkom zahtijevaju retroaktivno uplaćivanje zaostalih doprinosa, kao i veću kontrolu nad procesom pristanka brodova u luci te zapošljavanje novih radnika.
Poraz i povrat u prijašnje stanje bez izborene minimalne plaće okarakterizirali su i 16 dana dug štrajk južnokorejskih vozača kamiona. Koliko je štrajk koštao južnokorejsku ekonomiju dovoljno govori u prilog činjenica da je predsjednik Yoon svojevremeno naredio i pripadnicima oružanih snaga da popune prazne kamione kako bi se zastoji u lukama što prije riješili.
Od slučajeva napuštanja pomoraca koji su ostavljeni u luci bez mogućnosti povratka kući najznačajniji je primjer broda za prijevoz stoke Yangtze Fortune kojem je australski savezni sud u luci Portland izdao nalog za zabranu isplovljavanja zbog sumnje da brodovlasnik tridesetorici filipinskih pomoraca nije više mjeseci isplatio plaće. Srećom, najnovije zakonodavne inicijative – barem za brodove koje plove pod zastavama zemalja EU-a – idu u smjeru da se djelatnosti prijevoza žive stoke zbog nehumanog tretmana i ljudi i životinja u potpunosti zabrane pa da se takvi slučajevi konačno iskorijene.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Pexels/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: