Large image 1.upstairs

Predstavljamo treći iz serije od četiri teksta u kojoj nam Lena Gojak predstavlja vlastito iskustvo mentalne bolesti. U ovom dijelu govori o nedostupnosti adekvatne skrbi i posljedicama koje terapije psihofarmacima ostavljaju na svakodnevno funkcioniranje mentalno oboljelih. Prvi tekst “Pod ključem – priče s prvog odjela” koji se bavi iskustvom hospitalizacije možete pročitati ovdje. Drugi, koji se bavi posljedicama stigmatizacije s kojom se susreće u svakodnevnom životu od strane drugih, ali i sebe same, pročitajte ovdje.

 

Kroz godine liječenja, kako sam sve više upoznavala sustav javne psihijatrijske skrbi i priče ljudi koji njime prolaze, shvatila sam da nas otprilike povezuje jedna konstanta - konzumacija psihofarmaka koji uzrokuju razne nuspojave i izostanak adekvatne skrbi koja uključuje dostatnu mjeru besplatne psihoterapije. Tako se psihijatrijsko liječenje koje sam imala priliku iskusiti u jednoj zagrebačkoj bolnici uglavnom svodilo na intenzivne grupne terapije za vrijeme hospitalizacija, a nakon izlaska na "slobodu" je redovitost psihoterapijskih metoda kojima se izlažem uglavnom ovisila o tome koliko takvu intenzivniju skrb mogu platiti kod nekog privatnog psihoterapeuta.

Upravo je tragično s čime se osobe koje pate od mentalnih bolesti moraju nositi i to najčešće bez ikakve mogućnosti logičkog objašnjenja nepravde koju trpe, mogućnosti za promatranje samih sebe kao tek dijelova društva, koje na ovaj ili onaj način postupa s njima. Prilikom liječenja koje sam prošla nije mi bilo ponuđeno nikakvo sustavno tumačenje vlastite pozicije u društvu kao mentalno oboljele, već se liječenje svodilo na uvjeravanje kako moram prihvatiti osobnu odgovornost za ono što mi se događa. U rijetkim dragocjenim navratima psihoedukacije u sklopu hospitalizacija ponuđena su mi objašnjenja i alati kako da samu sebe usmjerim, budem odgovorna i funkcionalna mentalno oboljela članica društva svjesna (auto)stigmatizacije.

Daleko od toga da mislim kako moji vlastiti genetski preduvjeti i moje rizično ponašanje kroz život nisu
doprinijeli razvoju mentalnoj bolesti od koje patim – taj dio odgovornosti i uvjetovanosti koji mi se prilikom liječenja pripisuje svakako prihvaćam. No, ono što mi je od prvih iskustava bolničkog liječenja problematično izostanak je sustavnije kritike društva unutar kojeg se takve bolesti manifestiraju, odnosno odgovora koje društvo nudi oboljelima. Najbolji primjer za to je suočavanje s realnošću nužne konzumacije lijekova koji bi trebali pomoći da se kemizam mozga dovede u red u dovoljnoj mjeri kako bi se oboljela osoba mogla rehabilitirati i vratiti (uglavnom) u zajednicu iz koje je došla. Samo da kratko napomenem, upravo zato što problemi koji uzrokuju bolest često izviru iz zajednice u koju se osoba vraća, držanje figa da lijekovi prorade ne bi smio biti jedini odgovor koji institucije nude.

No, kao prvo, bitno je napomenuti ono što (nadam se) mnogi već i pretpostavljaju: lijekovi za mentalne bolesti uzrokuju mnoge nuspojave. Među tim nuspojavama se nalaze i one koje su uglavnom dosadne, poput povećanja tjelesne mase, laktacije ili povremenih tikova, ali i one koje onemogućavaju osobi da u punini participira u uobičajenom svakodnevnom životu, poput omamljenosti i tuposti. To posebno vrijedi kada govorimo o antipsihoticima starije generacije.

                                                                     ***

Kada mi se prije nekoliko godina stanje pogoršalo zbog, rekla bih, nes
tabilne materijalne situacije, nesigurnosti prilikom zaljubljivanja i poljuljanih međuljudskih odnosa među svojim najbližim prijateljima i suradnicima – vrlo ljudskih i danas sasvim uobičajenih tegoba koje su mene kao mentalno oboljelu pogodile do razine da je moja funkcionalnost uvelike opala – pokušala sam potražiti pomoć kod liječnika. Prijavila sam se u bolnicu, propisana mi je nova terapija i završila sam na trećoj hospitalizaciji, ovog puta otvorenog tipa, jer moja situacija ipak nije bila toliko dramatična.

Tako se barem činilo dok nisam počela uzimati novopropisanu terapiju. Pokazalo se kako je novi antipsihotik u mojem arsenalu, bar za mene, teži sedativ. Radilo se o lijeku starije generacije, Leponexu. Kada sam ga prvi put uzela bila sam na završetku poslovnog sastanka. Doza od 25mg, koliko mi je isprva propisano, sedirala me do te mjere da nisam mogla samostalno krenuti kući, već su mi kolege pozvale taksi. Idućeg dana sam se požalila psihijatrici i na moje inzistiranje pomalo smo smanjivali dozu, ali i minimalna doza koju sam
kasnije uzimala dovodila me do teške obamrlosti. Dok sam ga konzumirala nisam bila voljna raditi išta, nisam se mogla kretati jednako brzo i samo sam željela spavati.

Nakon tih prvih iskustava s Leponexom odlučila sam pažljivo pročitati priloženu uputu o lijeku i ostala u šoku. I ranije sam znala da su moguće i čak vjerojatne mnoge nuspojave poput zatvora, nesvjestice i slabosti mišića, ali jedna od uvodnih opaski upute me zabrinula i ponukala da se pokušam izboriti za drugu vrstu terapije.

„Djelatna tvar Leponexa je klozapin koji pripada skupini lijekova pod nazivom antipsihotici (lijekovi koji se koriste u liječenju mentalnih poremećaja kao što je psihoza).

Leponex se koristi u liječenju ljudi koji boluju od shizofrenije u kojih ne djeluju drugi lijekovi. Shizofrenija je mentalna bolest koja zahvaća Vaše misli, osjećaje i ponašanje. Možete koristiti ovaj lijek samo ako ste već bili liječeni s najmanje druga dva antipsihotička lijeka, uključujući one iz skupine novih atipičnih antipsihotika za liječenje shizofrenije, te ako ovi lijekovi ne djeluju ili ako uzrokuju teške nuspojave koje se ne mogu liječiti.

Leponex se također koristi za liječenje teških smetnji mišljenja, emocija i ponašanja ljudi s Parkinsovom bolešću u kojih ne djeluju drugi lijekovi.“

Kako sam dotad bila konzumirala samo jedan antipsihotik novije generacije, vidjela sam priliku da se na temelju uputa izborim za zamjenski antipsihotik novije generacije. Odlučila sam idućeg dana protestirati kod liječnice i zatražiti terapiju s manje nuspojava. Jedna od liječnica mi je na prigovor rekla da je Leponex „zlatni lijek psihijatrije“ – tako da niti nakon primjedbe o propisanim pravilima iz uputa, nisam dobila priliku s nekim lijekom novije generacije.

Voziti bicikl nisam mogla, u uputama jasno piše „Leponex može uzrokovati umor, omamljenost i napadaje, naročito na početku liječenja. Nemojte upravljati vozilima i strojevima dok imate ove simptome“. U tadašnjoj financijskoj situaciji nisam si mogla priuštiti taksi svaki put kad se osjećam omamljeno od Leponexa. Također, na raspolaganju nemam „obiteljski“ servis na koji bih mogla računati svaki put kada bi to za praćenje poslovnog tempa bilo potrebno. Bila sam čak u situaciji da s kolegama dogovorim da se prilagode mojim mogućnostima, ali problem se ni time ne bi riješio. Kako u uputama dalje piše, prilikom uzimanja Leponexa potrebno je ići na kontrolne medicinske preglede i pretrage krvi zbog mogućnosti pada broja bijelih krvnih stanica.

Loxapine je kemijski naziv leponexa. Foto: Wikipedia


„Tijekom prvih 18 tjedana liječenja, pretrage su potrebne jedanput tjedno. Nakon toga su pretrage potrebne najmanje jedanput mjesečno.“ Ovo je značilo još jednu višesatnu obvezu odlaska u bolnicu na tjednoj bazi
, a također me zabrinjavala tolika mogućnost pada imuniteta. Nakon otprilike dva tjedna odbila sam nastaviti s takvom terapijom. Imala sam sreću da mi je još prilikom prve hospitalizacije propisan antipsihotik novije generacije pa sam se odvažila zadržati samo na njemu nadajući se da se moje loše raspoloženje neće pretvoriti u novu psihotičnu epizodu.

Tijekom liječenja sam srela ljude koji nisu prošli tako dobro. Nekima je prilikom prvog liječenja odmah je propisan Leponex i terapija im se ne mijenja usprkos činjenici da su se simptomi povukli. Ne propisuju im lijekove koji djeluju manje sedirajuće, lijekove novije generacije kakve su i isprva trebali dobiti. Da bi stvar bila gora, prilikom jedne grupne terapije bila nam je čak pružena bitna informacija – lijek novije generacije koji pijem, Rispolept, skuplji je i liječnici opće medicine pod pritiskom nadležnih institucija nisu ga ponekad skloni propisati ukoliko se radi o nekoj manje kritičnoj dijagnozi rane psihoze, već izričito ako se radi o dijagnozi shizofrenije, otežavajući na taj način pristup adekvatnijoj terapiji.

S
tvar je u tome da Leponex sa svojim sedirajućim djelovanjem omogućava da se na pacijenta troše samo javna sredstva potrebna za jedan lijek, odnosno na pacijenta se ne troše dodatna sredstva za anksiolitike koji obično prate primjenu antipsihotika novije generacije. Netko to može zvati trijaža, ali zapravo nema opravdanja za „pružanje pomoći“ prastarim lijekovima kojima se pomaže kontrolirati mentalne tegobe tako da se oboljele primarno sedira.

Imala sam sreće da sam temeljem lijeve teorije i prakse imala aparat za analizu onoga što mi se događalo pa sam mogla barem otprilike racionalizirati tako da se ne uzrujam previše. Odmah sam znala da lanac ne staje na nadležnim javnim institucijama, da na kraju važnu ulogu igraju veledrogerije i farmaceutske kompanije koje orijentirane profitom preopterećuju budžete državnih osiguranja i ne usmjeravaju istraživanje prema otkrivanju efektivnijih terapija.

                                                                     ***

Nakon što izađeš iz psihijatrijske ustanove, nađeš se u svijetu u kojem si nekako manje vrijedan, osjećaš strah i treba ti vremena da počneš funkcionirati, a ako nemaš para vraćaš se u zajednicu i/ili prostor unutar kojeg se psihotična epizoda odvila. Zapravo je tvoja jedina obveza da redovno uzimaš terapiju, uz to postoji nekoliko terapijskih grupa unutar bolnice za one koji su prošli liječenje
. Nakon izlaska sa zadnjeg liječenja u sklopu dnevne bolnice više se nisam trudila jednom tjedno putovati jedan i pol sat u jednom smjeru kako bi pohodila jednosatno druženje u nekakvom književnom klubu gdje se obično komunicira o mainstream literaturi pod nadzorom medicinske sestre. Stekla sam dojam da je cilj tih susreta da se nakon njih nitko ne osjeća loše pa se izbjegava "teška" društvena pitanja. No, čini mi se da su politička i ekonomska pitanja, o kojima bi se progovaralo iz perspektive ljudi s mentalnim oboljenjem, mjesta koja bi potencijalno mogla osvijestiti vlastitu nemoć u situaciji u kojoj se nalazimo.

Sam nagovor društva na bilo koji oblik terapije bazira se na ideji da je samo potrebno biti odlučan da ti bude bolje, a u liječenju se naglasak stavlja na osobnu odgovornost u procesu ozdravljenja. A to nakon izlaska s bolničkog liječenja uključuje prihvaćanje redovitog uzimanje psihofarmaka i mjesečno javljanje u bolnicu na razgovor sa psihijatricom. No, kako sam ranije spomenula, osim što lijekovi vrlo često mentalno oboljelu osobu čine neplodnom, dokidaju i mogućnost za sudjelovanje u ostalim aspektima socijalne reprodukcije pa i rada.

U stanju smo obavljati vrlo malo poslova dok smo sedirani lijekovima, a nismo unutar postojećeg okvira percipirani kao skupina s posebnim poteškoćama za koju bi trebalo osmisliti sustav olakšica na tržištu rada ili neke oblike podrške od državnih institucija – barem ako se ne odreknemo svog prava na rad i zatražimo invalidninu na temelju dijagnoze. Također, vrlo često osobe koje uzimaju lijekove za mentalne poremećaje ne smiju upravljati vozilima i strojevima, a nije im osiguran nikakav popust za korištenje javnog prijevoza  – moramo plaćati punu cijenu prijevoza iako smo sedirani onemogućeni da se krećemo dovoljno brzo pješice, a ponekad je rizično i voziti bicikl. Da ne govorimo o tome da ponekad nešto obično poput slabije izraženih facijalnih reakcija može biti otegotna okolnost ako se osoba planira zaposliti u uslužnim djelatnostima gdje je uvijek potreban mladenački osmijeh na licu. Dakle, prosječna mentalno oboljela osoba na antipsihoticima ne može se prijaviti na velik dio natječaja za radna mjesta jer ne smije upravljati vozilima ili nije dovoljno živahna.

A sve se zapravo svodi na načelno očekivanje okoline da mentalno oboljeli mogu živjeti samostalno i „normalno“ – imati posao, socijalnu mrežu, kretati se i brinuti o sebi, itd. Primjerice, dok sam se liječila na otvorenom odjelu i u dnevnoj bolnici imali smo doslovno rutinu za privikavanje na prosječni životni tempo. Zapravo se čitava terapija bazira na tome. Na otvorenom odjelu postoji dnevni raspored zalijepljen na oglasnoj ploči zajedničkih prostorija. Ugrubo, jutro počinje oko 7, slaganjem vlastitog kreveta, odlaskom na tjelovježbu i doručak, nakon čega slijede vizite prilikom kojih se ocjenjuje taj prvi „kompliciraniji“, manje automatski zadatak – kako je krevet složen.

Slijedi niz radnih grupa, kolektivne terapije te kreativnih i fizičkih vježbi. I tako mjesec do tri, ovisno o tome u kojoj si fazi liječenja, jesi li akutan ili si došla „poštimati“ terapiju. Ako nisi akutna i koliko-toliko si funkcionalna, ideš u dnevnu bolnicu, gdje si isto tako prisiljena poštovati raspored – dići se rano ujutro, otputovati do bolnice, gdje provodiš cca 6 sati na radnim grupama – ukratko, priprema za realnost, gdje se od tebe očekuje nalaženje posla i praćenje dnevnog ritma – dići se, oprati, obući, otići negdje koncentrirano raditi nešto na 4-8 sati, prilikom čega silno želiš vratiti se kući i baviti svojim stvarima, hobijima i voljenim dužnostima na slobodi.

No, kao što sam spomenula, nakon izlaska s liječenja stvari ne funkcioniraju idealno, vrlo često nije uopće moguće naći posao i biti financijski samostalan pa su mentalno oboljeli koji uzimaju sedirajuće lijekove često osuđeni na pomoć obitelji i prijatelja. Postaješ materijalno ovisan o bližnjima do potencijalne točke bivanja pod nečijim skrbništvom. U ovakvoj situaciji mentalno oboljeli vrlo lako mogu biti percipirani kao teret društva, što i je u skladu s neoliberalnim pogledom na nezaposlene i primatelje socijalne pomoći. Na kraju ispada da se predrasuda potvrđuje: ne osjećam se dobro, a nije mi dostupna pomoć za oporavak – da bi si platila pomoć, moram naći posao – ne mogu naći posao i dobiti pomoć pa upadam u još gore psihičko stanje i još veću ovisnost o bližnjima, kojima društvo poručuje da su ljudi poput mene nerazumni teret – postajem nezapošljiva, odnosno nefunkcionalni i neautonomni član društva.

Lijeve teorije i prakse u ovom sluča
ju omogućile su mi da jasno vidim kako materijalni uvjeti u kojima se nalazim nisu samo moj problem, da se i mnogi koji nisu u kategoriji mentalno oboljelih bore za preživljavanje osjećajući osobnu krivnju za vlastite nedaće. Postala sam sposobna uočiti momente svaljivanja odgovornosti na mene kao pojedinku i graditi sebe kao subjekta koji uz sve druge opresije, kao žena i kvir osoba, proživljava i stigmatizaciju kao osoba s mentalnim poteškoćama.

Imala sam sreću da me okolina financijski i na svaki drugi način podržala kada sam izrazila želju da krenem na privatnu psihoterapiju na tjednoj bazi, što je bilo puno češće i bliže idealu adekvatne skrbi nego bi bilo da sam se oslonila isključivo na javnozdravstveni sustav. Proučavanje lijeve misli, za koju vjerujem da to može biti dobar sadržaj za radnu terapiju mentalno oboljelih, u kombinaciji s pomoću licenciranih terapeuta, koji se tegobe svojih pacijenata usuđuju komentirati unutar političko ekonomskog konteksta, u mom se slučaju pokazalo kao oslonac putem kojeg redovito i u kontroliranim uvjetima imam priliku potvrditi zdravu refleksiju o samoj sebi.

Osjećaj da uz sebe imam stručnu osobu koja skupa sa mnom prati moja stanja puno mi je pomogao da povratim samopouzdanje. Često kada pričam s prijateljima i suradnicima o svojim stanjima imam osjećaj da gnjavim i u sebične svrhe trošim naše zajedničko vrijeme, koje bismo mogli upotrijebiti za nešto društveno korisnije.
Znali su mi nekada čak pripomenuti da sam prezahtjevna, a nije dobar osjećaj kada samu sebe doživljavaš kao nekoga tko vapi za osloncem u svojoj okolini. Važan mi je stoga bio osjećaj da imam terapeuta kojeg smijem i mogu opteretiti stvarima koje u većem dijelu svakodnevnih odnosa meni samoj djeluju preopterećujuće.

No, tu se javlja jedan važan problem – ne postoji sustav besplatne i /ili priuštive usluge te vrste. Javni zdravstveni sustav omogućava pristup toj vrsti skrbi no ona je vrlo ograničene prirode – najčešće jednom mjesečno. Što se tiče privatnih terapija, do sada nisam čula za cijenu nižu od 150 kn/sat, a koliko znam prosječna je cijena čak 250-300 kn/sat, i to ponekad nepuni, „školski“ sat. Svi privatni psihoterapeuti s kojima sam do sada imala iskustva rekli su mi da terapiju nema smisla ni počinjati ako ne mogu dolaziti makar jednom tjedno. Tko si može priuštiti oporavak?


Autorica zahvaljuje kolektivu Fematik na pomoći i podršci u realizaciji ovog serijala
Izvor naslovne fotografije: Historians.org
Tekst napisala:

Lena Gojak




    Preporučite članak: