Novi podaci o epidemiji stresa na poslu u EU idu puno dalje od dojma. Analiza na koju se pozivaju europski sindikati procjenjuje da je oko 6.190 smrti godišnje u EU-27 i Ujedinjenom Kraljevstvu povezano s koronarnom bolešću srca pripisivom psihosocijalnim rizicima na radu, a dodatnih 4.843 smrti sa samoubojstvima uzrokovanima depresijom povezanom s poslom – ukupno oko 10.000 smrti godišnje. To je više nego što je u EU 2022. zabilježeno smrtonosnih nesreća na radu - njih 3.286.
Europske sindikalne središnjice predvođene Europskom konfederacijom sindikata ponovno traže da Europska unija donese posebnu direktivu o stresu na poslu i prevenciji psihosocijalnih rizika, uz poruku da postojeći okvir zaštite na radu nije dovoljno precizan ni provediv za razmjere problema u suvremenim radnim okruženjima.
Argumente potkrepljuju noviji nalazi ETUC-a o kvaliteti rada i zdravlju radnika u EU koji pokazuju da iako su zaposlenost i oporavak tržišta rada snažni, kvaliteta radnih mjesta i dalje ozbiljno zaostaje, a razlike među državama ostaju velike. Indeks kvalitete poslova (JQI) za 2021. pokazuje da su zemlje s ispodprosječnom kvalitetom poslova pretežno u središnjoj, istočnoj i južnoj Europi; na dnu ljestvice ističu se Grčka, Poljska, Bugarska i Rumunjska, a pri vrhu Danska, Švedska i Nizozemska.
Hrvatska je po tom indeksu u skupini ispod prosjeka EU, u donjoj polovici poretka, približno u rasponu između Slovačke i Italije. Ključno je da autori naglašavaju kako “loša kvaliteta posla” nije samo pitanje plaće ili ugovora, nego i izravno pitanje zdravlja: psihosocijalni čimbenici rada poput previsokih zahtjeva, manjka autonomije, nesigurnosti zaposlenja, lošeg upravljanja, zlostavljanja i uznemiravanja nose velik zdravstveni teret.
Procjene za EU-27 i Ujedinjeno Kraljevstvo za 2015. godinu govore o približno 6.190 smrti godišnje od koronarne bolesti srca povezane s psihosocijalnim rizicima na radu te dodatnih oko 4.843 smrti povezanih sa samoubojstvima uzrokovanima depresijom povezanom s poslom, što ukupno daje oko 10.000 smrti godišnje.
U istim analizama navodi se i da su pojedini psihosocijalni rizici snažno povezani s depresijom: naprezanje na poslu povezivalo se s oko 16 posto slučajeva depresije, nesigurnost zaposlenja s oko 9 posto, a dugi radni sati s oko 0,5 posto, uz napomenu autora da se ti udjeli ne smiju jednostavno zbrajati jer se izloženosti preklapaju.
Nakon pandemije indikacije su dodatno pogoršane. Veći udio radnika prijavljuje vremenski pritisak, preopterećenje, lošu komunikaciju, zlostavljanje ili uznemiravanje te manjak autonomije, a istraživanje iz travnja 2022. pokazalo je da 44 posto radnika u EU kaže da doživljava više stresa povezanog s poslom kao posljedicu pandemije, uz rast uloge digitalnih tehnologija, više izoliranog rada, više nadzora i manje autonomije.
U tom kontekstu sindikati poručuju da EU treba obvezujuća minimalna pravila, a ne samo smjernice i dobrovoljne sporazume. Iako postoje instrumenti poput okvirnog sporazuma socijalnih partnera o stresu na poslu, u praksi se on provodi neujednačeno i bez jednakih učinaka u svim državama.
Kako bi Direktiva o stresu na poslu uopće mogla nastati?
Europska komisija formalno ističe da Okvirna direktiva o sigurnosti i zdravlju na radu (89/391/EEZ) već obuhvaća obvezu poslodavaca da štite zdravlje i sigurnost radnika te procjenjuju i sprječavaju rizike, uključujući i one povezane s organizacijom rada i socijalnim odnosima, ali psihosocijalne rizike ne izdvaja posebno.
Komisija je u listopadu ove godine objavila da se u okviru aktualne revizije Direktive o minimalnim zahtjevima za radna mjesta (89/654/EEZ) razmatra modernizacija zaštite, uključujući daljnje adresiranje psihosocijalnih rizika, te da trenutačno nema planova da se sindrom izgaranja uvrsti u europski popis profesionalnih bolesti.
Europski parlament godinama upozorava na rast psihosocijalnih rizika i traži snažnije mjere na razini EU, posebno u digitaliziranom radu, dok dio poslodavačkih udruga javno zagovara “širi, holistički” pristup i poručuje da jedna direktiva ne može sama riješiti mentalno zdravlje na radu, što je ujedno i glavna linija otpora prema novoj obvezujućoj regulaciji.
U standardnom scenariju Europska komisija mora uvrstiti inicijativu u svoj program rada, otvoriti obvezne konzultacije sa socijalnim partnerima, zatim predložiti tekst direktive, nakon čega o prijedlogu odlučuju Europski parlament i Europsko vijeće u redovnom zakonodavnom postupku.
Alternativno, socijalni partneri mogu sami sklopiti europski sporazum koji se potom može prenijeti u zakonodavstvo EU, no to zahtijeva stvarnu spremnost poslodavaca na obvezujuća pravila.
Za sindikate je zaključak jasan - bez posebnih minimalnih standarda, jasnih obveza procjene i prevencije te stvarnog nadzora i provedbe, stres na poslu ostaje privatizirani problem radnika, dok podaci o pogoršanju kvalitete rada, porastu stresa i mjerljivim posljedicama za zdravlje ukazuju da je riječ o pitanju prve kategorije za javno zdravlje i radna prava u Europi.
Foto: Pexels
Preporučite članak: