Kada u udobnosti svog doma gledate neki domaći film ili seriju sve vam izgleda divno, glamurozno. Pomislite, koliko mora da su zaradili i kako im je super na poslu - glume, presvlače se, zabavljaju. No, ne možete biti više u krivu. Iza onoga što vidite redom stoji nenormalno radno vrijeme, teški uvjeti rada, nesigurna primanja, čak i razni oblici zlostavljanja.
Kako bi pokušali unaprijediti svoja prava okupili su se u novu podružnicu audiovizualnih radnica i radnika Sindikata odgoja, obrazovanja, medija i kulture (SOMK).
Podružnicu su predstavili početkom ove godine koju su iskoristili za predani rad kako bi baš danas, u sklopu Pula film festivala predstavili svoje ciljeve i djelovanje.
No, prije Pule, plan i program predstavit će i svima vama, čitateljicama i čitateljima Radničkih prava. Razgovarali smo s pokretačima i članovima novoosnovane podružnice: snimateljem i redateljem Bojanom Mrđenovićem, montažerkom Dorom Slakoper, producenticom Tenom Gojić te predstavnicom SOMK-a Ivom Ivšić.
Film kao javno dobro, filmski radnici kao heterogena i nezaštićena skupina
Domaći film se financira iz državnog proračuna kao kulturno dobro od javnog interesa, preko natječaja Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) koje direktno financira Ministarstvo kulture. Stoga će i sindikat nastojati uspostaviti dijalog s HAVC-om, Ministarstvom kulture, kao i sa produkcijskim kućama koje upravljaju honorarima djelatnika te određuju uvjete rada na projektima.
Filmske radnice i radnici: snimatelji, redatelji, (izvršni) producenti, montažeri, kostimografi, scenografi, light majstori, majstori tona, skladatelji, rekviziteri; heterogena su skupina ljudi različitih interesa, vještina, znanja i iz različitih područja obrazovanja. Zajednički su im pak: prekarni rad, prekovremeni sati, niski honorari, nepostojanje kolektivnog ugovora i nužna suradnja unutar male filmske industrije koja među rijetkima u Europi još uvijek njeguje navedene vrijednosti.
Filmskim radnicama i radnicima nameće se 12-satno radno vrijeme (za neke sektore to znači 16 sati i više) te pritom ne krši zakon. Jer Zakon o radu u Hrvatskoj štiti radnike koji rade na ugovore na određeno ili neodređeno, a filmske radnice i radnike zapošljava se po projektu; pa im se honorari isplaćuju kao obrtnicima, slobodnim umjetnicima ili freelancerima. U potonjem slučaju oni potpisuju ugovor o djelu ili takozvani autorski ugovor. Ove skupine ne štiti Zakon o radu - tako je u Hrvatskoj, dok je situacija znatno bolja u nekim drugim europskim državama.
Nova sindikalna inicijativa specifična je po tome što članove ove sindikalne podružnice ne povezuje jedno radno mjesto niti jedna institucija. Ona pokriva teritorij cijele Hrvatske, dok su druge sindikalne podružnice (npr. vrtići ako uzmemo primjer iz SOMK-a) vezane uz jedno radno mjesto, uz jednu tvrtku ili instituciju.
Radi se o inicijativama “ljudi koji se međusobno poznaju i koji se viđaju na dnevnoj bazi. U većini sindikata to onda olakšava komunikaciju jer se organizacija gradi unutar postojećeg kolektiva, a mi taj kolektiv tek trebamo stvoriti”, navodi Bojan Mrđenović, snimatelj, redatelj, predavač na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i jedan od osnivača sindikalne podružnice audiovizualnih radnica i radnika.
Ciljevi: bolji uvjeti rada, satnica i balans privatnih te poslovnih obaveza
Iako su filmaši heterogena skupina, sindikat inzistira na dodirnim točkama svih uključenih u proces proizvodnje filma, od proizvodnje preko postprodukcije do distribucije i promocije. “Struke i profesije se razlikuju, pa često ljudi misle da nemaju zajedničke interese s ljudima iz drugih filmskih i audiovizualnih zanimanja; mi inzistiramo na točkama povezivanja - jedino ako ujedinjeni pregovaramo o radnim uvjetima, možemo ostvariti bolje uvjete rada za sve”, kaže Mrđenović.
“Unatoč tome što ljudima može djelovati glamurozno, rad u audiovizualnoj industriji dosta je težak, potplaćen i često se radi u vrlo nesigurnim uvjetima.” On navodi i glavne sindikalne ciljeve te centralne teme kojima će se baviti: cijena rada i honorari – dostojanstvena plaća za specifičnu vrstu rada, definiranje uvjeta rada i smanjenje broja radnih sati po danu (po uzoru na prakse u skandinavskim i drugim europskim državama).
“Većina ljudi osjeća neku vrstu ljubavi i ponosa prema onome čime se bave, ali zbog uvjeta rada koji su teško izdrživi ljudi odustaju od tih zanimanja, bave se nečim drugim, traže neka stabilnija radna okruženja.” Ljudima koji imaju obitelji posebno je teško pomiriti ovakve uvjete rada sa zahtjevima koje imaju na drugim životnim poljima, mišljenja je Mrđenović.
“Zbog prekovremenih radnih sati, ali i nemogućnosti da se planira budućnost, velik broj ljudi odustaje od rada u audiovizualnoj industriji. Prosjek godina ljudi koji aktivno rade je sve niži - nakon što uđu u zrelije godine ljudi ovaj tempo rada više ne mogu podnositi. A nije uvijek bilo tako. Taj posao se prije smatrao dobrim poslom, ljudi su ga radili i voljeli”, objašnjava jedan od pokretača inicijative.
Pozicija žena u industriji
S montažerkom Dorom Slakoper dotaknuli smo se teme specifične pozicije žena u industriji. Žene su kao radnice u audiovizualnom sektoru često u prekarnom položaju, ona tvrdi: “Sektor podrazumijeva nesigurne i slabo regulirane oblike rada, u prvom redu freelanceanje, projektni i platformski rad, visoku kompetitivnost zbog nepostojanja univerzalnog cjenika, nemoguće radne sate i još brojne druge probleme i nepravde popraćene osjećajem samoće, tjeskobe, bezizlaznosti i zamjenjivosti.”
Iako ne poriče da sve navedeno prolaze i njihovi muški kolege, Slakoper smatra kako “zbog okorjele neravnopravnosti žene često moraju naprosto ulagati više truda i crpiti dodatnu snagu iz ionako tankih rezervi kako bi se obranile od otvorenih i prešutnih oblika seksizama - bilo da uvjere kako su sposobne odraditi posao koji je tradicionalno pripisivan muškarcima, jer u našem sektoru i dalje postoje ‘prirodne’ uloge i podjela (na tragu ideja poput ‘kamere su teške’, ‘organizacija je prirođena ženama’, ‘kostimografija je lijepa’ i sličnih budalaština); bilo da se nose s grupama muškaraca ili pojedincima i njihovim neželjenim komentarima, dodirima i pozivima, ako ne i ucjenama, rodno zasnovanim nasiljem, u situacijama kada moraju biti profesionalne i nitko ne stoji iza njih; bilo da ih kod kuće, zbog općeg društvenog seksizma, čeka dodatni nevidljivi rad, a o trudnoći i nesigurnostima koje ona donosi za žene, da i ne pričam.”
Za postizanje ravnopravnosti najvažniji su, smatra ona, “osvještavanje i solidarizacija unutar sektora, što podrazumijeva direktnu edukaciju, psihoemotivnu podršku kolega u okviru sindikata i različite oblike stvaranja pritiska.” Slijede pitanja jače regulacije materijalnih radnih uvjeta, unapređenja zakonodavstva i mehanizama sankcioniranja.
Nove generacije i promjene koje dolaze
Slakoper navodi kako je sustav rada u industriji “u početku zbunjujuć i mnogi mladi se ne snalaze, ne znaju na što pristati, gdje popustiti, a što odbiti, kako čitati ugovor, u pravilu zbog manjka edukacije o pravima i mogućnostima.” Njezini vršnjaci, a i oni mlađi koji tek ulaze na tržište rada, “osjećaju da ne smiju reći ne, da svaku priliku moraju zgrabiti, da ih se neprestano procjenjuje i da sa svima moraju biti dobri, jer posao u pravilu ovisi o preporukama i glasu.”
“Mnogi se susreću s podcjenjivanjem, zastarjelim idejama da mladi trebaju dvostruko više crnčiti i ‘tesati zanat’ kako bi dospjeli u panteon iskusnih starješina, često i volontirati na poziciji koja bi za nekog drugog bila plaćena. Nažalost, nisu samo poslodavci i nadređeni oni koji proizvode takve postavke, događa se da i stariji kolege otežavaju mladima zbog vlastitih nesigurnih pozicija i budućnosti u neuređenom sektoru.
Sindikat je mjesto na kojem se sve to može promijeniti. Nije sve crno, mladi ljudi osjećaju da stvari nisu u redu, budni su i žele promjenu - većina nas zbilja voli svoj posao i malo je ljudi ovdje samo zbog para (s razlogom).”
Nešto iskusniji Mrđenović prisjeća se očekivanja od njega kao mlade osobe kada je ulazio u profesionalni svijet filma u vrijeme recesije 2009.: “Od nas kao mladih ljudi očekivalo se da radimo jako puno, bili smo u situaciji da je posla sve manje, da pristajemo na sve lošije uvjete rada i bili smo sretni da uopće radimo. Ima nešto pozitivno u borbenosti i odlučnosti novih generacija da se zauzmu za sebe i svoja prava. U toj generaciji vidim potencijal za našu daljnju borbu i unaprjeđenje radnih uvjeta za sve nas.”
On tvrdi da današnje generacije mladih “ne pristaju na takav način rada i direktnije se zauzimaju za vlastitu poziciju” između ostalog zato što “nemaju izbora, jer ako žele podmiriti životne troškove, koji su iz godine u godinu sve viši, onda nemaju luksuz volontirati.”
Europske prakse
Članovi novoosnovane podružnice komuniciraju s nekolicinom stranih sindikata koji djeluju u filmskom ili srodnom području. “Ne samo da mogu biti inspiracija, već se s njima treba aktivno komunicirati, dijeliti ideje i prakse”, mišljenja je Slakoper.
Tu su njemački sindikat Ver.di FilmUnion koji je ispregovarao bolje uvjete rada u pogledu radnog vremena, to jest zagarantiranog odmora nakon cjelodnevnog rada, zatim danski FAF (Film and TV workers union) koji, primjerice, isplaćuje rodiljne naknade i godišnje odmore te nudi psihološku podršku i savjete socijalnih radnika, zatim kanadski IATSE (The International Alliance of Theatrical Stage Employees, Moving Picture Technicians, Artists and Allied Crafts of the United States, Its Territories and Canada) koji pregovara kolektivne ugovore, pruža pravnu podršku, standardizira ugovore, uspostavlja mehanizme za rješavanje sporova i čak predviđa funkciju sindikalnog predstavnika koji na početku izvođenja određenog AV projekta provjerava radne uvjete.
“Dakako, svaka zemlja je specifična u prvom redu zbog različitog zakonodavstva i izvora financiranja sektora”, navodi Slakoper. U pogledu zakonodavstva, kaže ona, prvi i najteži korak je prilagodba zakonskih okvira novim oblicima zaposlenja “koji bujaju - onih koji ne podrazumijevaju stalno zaposlenje kod jednog poslodavca, platformski i projektni rad.”
Slakoper komentira procvat paušalnih obrta koje su brojni freelanceri otvorili kako bi pokušali zaobići život na komplicirane i skupe ugovore o djelu, bez staža, bez “privilegija” stalno zaposlenih i bez mogućnosti dizanja kredita te tvrdi: “To je doskočica, a ne trajno rješenje. Miljama smo daleko od bezuvjetnog temeljnog dohotka, ali ideja o njemu postoji. Osim radnih prava, u okviru zakonodavstva može se unaprijediti i autorska prava, jačati položaj autor(ic)a i izvođača i stvari bolje prilagoditi sektoru.” Spomenimo, u ovu bi domenu spadalo i jasnije i transparentnije uređivanje odnosa javne televizije i radnika.
“Radnik” i “radnica” – da u praksi, ali ne po (hrvatskom) zakonu
“U audiovizualnoj djelatnosti, velika većina ljudi rade kao slobodnjaci, jedini koji su u audiovizualnom sektoru zaposleni su vlasnici produkcijskih kuća i administrativno osoblje u produkcijskim kućama, ako su dovoljno velike da si ih mogu priuštiti”, govori nam Tena Gojić, osnivačica produkcijske kuće Dinaridi film, koja proizvodi uglavnom autorski - igrani, dokumentarni i eksperimentalni film.
Njezina uloga u sindikalnoj inicijativi na prvu je možda malo neobična – zato što je poslodavac. Ipak, u europskom, a onda i hrvatskom kontekstu, može imati smisla da se sindikalnoj borbi pridruže i producenti, pogotovo oni “manji”, jer na kraju dana - svi smo mi radnice i radnici.
Ovdje je važno razlučiti da naša kinematografija ne funkcionira kao ona u SAD-u. Kod nas producenti nisu vlasnici neba i zemlje koji drže veliku vreću s novcima i gledaju kako što više zadržati za sebe.
Na našem tržištu, istaknuta je isprepletenost komercijalnog s javnim sektorom (jer se film financira iz državnog proračuna). Stoga, producenti su ljudi koji žive od vlastitog rada te ih financira Ministarstvo, odnosno HAVC koji dodjeljuje potpore za proizvodnju filmova.