Invaliditet često doživljavamo kao nešto što je isključivo ukorijenjeno u biologiji – kao posljedicu rođenja, ozljede ili starenja. No, što ako mnogi oblici invaliditeta nisu samo medicinska stanja, već posljedica svijeta kojeg smo izgradili? Što ako bi ljudi koje danas nazivamo "osobama s invaliditetom" napredovali u drugim vrstama društava – društvima koja nisu zahtijevala nemilosrdnu brzinu, učinkovitost i uniformnost?
Kada udruge civilnog društva kroz medije progovaraju o problemu nezaposlenosti osoba s invaliditetom, obično prozivaju poslodavce da imaju predrasude, ističući kako osobe s invaliditetom jesu sposobne za rad i trebaju raditi. Pa tako možemo vidjeti naslove poput "I osobe s invaliditetom mogu biti itekako sposobne za rad", "Invaliditet nije prepreka za rad" i "Vrijedni radnici koji zaslužuju šansu". Obično se naglašava da se osobe s invaliditetom osjećaju bolje u vezi sebe dok rade i da im se treba pružiti osjećaj korisnosti za društvo.
Iako svakako treba uzeti u obzir da mnoge osobe s invaliditetom procvjetaju kada počnu raditi, moramo shvatiti da mnoge i ne. Štoviše, velika teoretičarka Marta Russell, koja je za života bila osoba s invaliditetom, ističe da tržišna logika standardizira svaki rad na određenu prihvatljivu brzinu i učinkovitost, koju mnogi ljudi ne mogu pratiti i koje se zbog toga definira kao "invalide". Po njoj, invaliditet ne postoji objektivno, već ga tržište rada stvara, stigmatizirajući one koji ne mogu raditi u korak s njegovim standardom – brzo, redovito, jednolično, predvidivo. Russel piše: "Invaliditet nije toliko medicinski problem, koliko radni problem".
Invaliditet ne postoji, već se proizvodi
Zamislimo osobu s disleksijom u pretkapitalističkom svijetu. Jasno je da tada nije bilo potrebe za dijagnostikom tako nečega jer je osoba mogla kvalitetno obavljati gotovo sve poslove osim redovničkog prepisivanje svetog pisma. Osobe koje bismo danas dijagnosticirali s ADHD-om dar su društvu u kojem zadaci nisu standardizirani, a vrijeme nije novac, odnosno društvu u kojem ne postoji uniformirano školovanje, a zatim i posao na koji i s kojeg se iz godine u godinu u isto vrijeme dolazi i odlazi i obavljaju se slični zadaci pri nametnutoj brzini.
U pretkapitalističkim društvima ljudi su imali duže periode odmora, radili su uglavnom za vlastitu uporabu, odnosno onoliko da pokriju troškove vlastite supsistencije. Nije se radilo da bi se investiralo u daljnju prouzvodnju, niti je postojao tržišni standard brzine koji bi se nametao svima, već se djelovalo po unutarnjem radnom tempu. Vrijeme rada bilo je cikličko, ovisilo je o godišnjim dobima, dopuštalo je raznolike tipove rada kroz godinu i nudilo puno prostora za zabavu i odmor, sve da bi bilo zamijenjeno vremenom koje je linearno, jednolično, razmjenjivo, potrošno i akumulirajuće.
Dolaskom kapitalizma, stvara se svijet u kojem samo određene vrste umova i tijela mogu "držati korak" sa standardiziranom brzinom rada i proizvodnje. Kreću se cijeniti umovi koji su repetitivni, linearni, logični i brzi, odnosno nalikuju stroju, a ostale se umove medicinski dijagnosticira, stigmatizira i eliminira. Proglašava ih se neurodivergentnima.
Osim patologizacije uma, tržište rada patologizira i tijelo. Mnogi teoretičari invaliditeta, ističu kako su ljudi bez jednog ili više funkcionalnih udova nekoć obavljali važne zanate i bili vrlo cijenjeni u društvu. Autorica Martha Rose u svojoj knjizi The Staff of Oedipus izlaže da u antičkoj Grčkoj fizički invaliditet nije automatski isključivao ljude iz društva. Osobe s invaliditetom se nije promatralo kao ekonomski beskorisne kao što ih društvo sistemski definira danas jer ekonomija nije bila profitno orijentirana. Osim što su one redovito obavljale zanatske poslove, kao i poljoprivredne, osobe s invaliditetom su nerijetko bile suci i političari, a njihovo prihvaćanje, ističe Rose, očito je i iz mitskih priča u kojima likovi poput slijepog Edipa i fizički "oštećenog" Hefesta zauzimaju krucijalne uloge pri životnim i moralnim podukama.
Vrijedi napomenuti i da mnoge osobe s fizičkim invaliditetom to postaju zbog ozljeda na radu, loših radnih uvjeta ili nedostatka pristupa njezi. Zbog sveprisutne tržišne logike, odmor i oporavak viđeni su kao trošak koji treba svesti na minimum. Nesreće na poslu zbog ponavljajućeg napora, iscrpljenosti i izloženosti kemikalijama uzrokuju dugotrajna oštećenja, koja često postaju invaliditet zato što je pristup liječenju i njezi slabo financiran ili privatiziran, odnosno predodređen za bogatije.
Doduše, treba reći da su pretkapitalistički sustavi imali vlastite povijesno specifične stigme spram osobama s invaliditetom. Poanta ovakvih ekspozicija nije reći da je u feudalizmu i robovlasništvu osobama s invaliditetom bilo odlično ili bolje, već istaknuti da kapitalizam sa svojim produktivističkim imperativom stvara jednu novu definiciju invaliditeta i novi tip izopćenja ljudi. Cilj je uočiti njegovu logiku isključivanja, kako bismo se mogli boriti protiv nje i transformirati društvo.
Problem s uključivanjem
Kampanje udruga civilnog društva redovito potiču poslodavce da "daju priliku osobama s invaliditetom", da ih vide kao "vrijednu imovinu" i da prepoznaju da uključivanje "ima poslovnog smisla". Vlade potiču tvrtke da zapošljavaju radnike s invaliditetom kroz porezne olakšice ili kvote, a mnoge nevladine organizacije surađuju s korporacijama kako bi promovirale ono što nazivaju "inkluzivnim zapošljavanjem".
Na prvi pogled, ovi programi uključivanja mogu izgledati kao koraci u pravom smjeru. Oni otvaraju mogućnosti i donose vidljivost osobama s invaliditetom na radnom mjestu. Ali pogledamo li bolje, uočit ćemo uznemirujuću logiku: vrijednost osoba s invaliditetom mjeri se u smislu produktivnosti i profitabilnosti. Temeljna poruka nije "svatko zaslužuje ispunjen život", već "osobe s invaliditetom mogu biti jednako korisne kapitalu kao i svi drugi".
Uključivanje ne izaziva sustav koji definira i marginalizira osobe s invaliditetom, već ih prilagođava tom sustavu. Kapitalističku pretpostavku da uključivanje u društvo ovisi o nečijoj sposobnosti da generira profit ostavlja netaknutom, a invaliditet ne tretira kao strukturno pitanje, već kao problem integracije, neiskorištenog radnog potencijala koji čeka da bude otključan.
Ovaj način djelovanja ujedno postavlja hijerarhiju unutar same zajednice osoba s invaliditetom: oni koji mogu biti ekonomski produktivni postaju slika i prilika građanske uključivosti različitih, dok oni koji to ne mogu – koji su previše bolesni da bi radili, koji se opiru standardnim rutinama, koji žive u kroničnoj boli ili zahtijevaju njegu – ostaju iza, još uvijek definirani kao troškovi kojima treba upravljati.
Umjesto da preispituje sustav, ova vrsta aktivizma ga osnažuje. Ne pita zašto je naše društvo izgrađeno oko plaćenog rada kao mjere vrijednosti, ne zamišlja druge načine organiziranja života, gdje vrijednost nije vezana za razmjenu i profitabilnost, već moli za mjesto za stolom koji sustavno nastavlja isključivati.
Teoretičari poput Jamesa Fergusona zato napadaju organizacije civilnog društva. One po njemu depolitiziraju siromaštvo pretvarajući ga u tehničke probleme koji se rješavaju pretvaranjem marginaliziranih ljudi u radnu snagu. Ruth Wilson Gilmore piše kako su nevladine organizacije zamijenile radikalne zahtjeve za sistemskom promjenom za integracijska rješenja, reducibilna na zapošljivost. Jedno Google pretraživanje je dovoljno da primijetimo da se udruge za mlade najviše bave integracijom mladih na tržište rada, pogotovo onih iz ruralnih krajeva koji su kapitalu najnedostupniji, udruge za Rome zapošljavanjem Roma, a udruge za osobe s invaliditetom za njihovu integraciju na tržište rada.
Ne uključivanje, već transformacija
Svaka osoba koja voli takozvani realpolitik tijekom čitanja ovog teksta zasigurno je nekoliko puta zakolutala očima. Politički diskurs u kojem se nalazimo prezire kontekstualizaciju problema i zahtijeva brza politička rješenja. Uostalom, ulazak na tržište rada mnogim je osobama s invaliditetom nužan za preživljavanje jer se ne nalaze izvan, već unutar ovoga sustava, a krucijalan je i za njihov unutarnji osjećaj vrijednosti, upravo zato što nam naše građansko društvo, materijalno obilježeno produktivnošću najamnog rada, govori da smo bezvrijedni ako nikome ne uspijemo prodati svoju radnu snagu.
Radikalni pokreti za pravdu za osobe s invaliditetom koji se protive politikama uključivanja ne posramljuju ljude što to čine, već odbijaju ideju da je to krajnji cilj. Baš kao što radikalniji ekološki pokreti smatraju da obnovljivi izvori energije nisu rješenje ako profitnu logiku ostavljamo netaknutom, tako i radikalniji pokreti za pravdu za osobe s invaliditetom smatraju da uključivanje "sposobnijih" invalida na tržište rada osnažuje kapitalizam jer nudi iluziju rješenja problema, dok logiku koja definira ljude kao lijene, beskorisne i ne-validne, samo zato da bi BDP i profiti rasli, ostavlja netaknutom.
Kritika NGO politika uključivanja na tržište rada dio je marksističke struje mišljenja, koja je sumnjičava spram takvih socijaldemokratskih rješenja te zagovara ukidanje reprodukcije života kroz tržišnu logiku, a samim time i ukidanje invaliditeta kao takvog. Cilj joj nije kapitalizam koji sluša i uključuje različite marginalizirane skupine (koje stvara) koje se međusobno bore za mrvice iz proračuna, već transformacija društva.
Samim time, pokreti za osobe s invaliditetom koje zagovaraju takvo što, nužno imaju isti interes kao radikalni radnički, ekološki, feministički, kvir i antikolonijalni pokreti. Ideja nije uzeti više love iz proračuna od konkurentne skupine, već zajednička borba protiv univerzalne logike kapitala koja eksternalizira određena bića kao "drugo".
Postoji nekoliko pokreta koji razvijaju takav kritički pristup invaliditetu koji se protivi spomenutim politikama uključivanja. Sins Invalid i Disability Justice Collective u SAD-u, Disabled People Against Cuts (DPAC) i Disabled People's Direct Action Network (DAN) u UK-u, Gruppe "Barrierefrei" u Njemačkoj i Švicarskoj te Neurodivergent Radical Collectives u Španjolskoj, UK-u i Njemačkoj neki su od primjera.
Njihova politička borba od kapitalizma zahtijeva nemoguće, a vrijedna je baš zato što odlazi izvan granica onoga što sustav definira kao razumno i moguće. Spomenuti pokreti se bore za bezuvjetan pristup resursima za život, univerzalni temeljni dohodak, za krajnjeg korisnika besplatno javno zdravstvo i skrb. Grupa Sins Invalid ističe: "Pristup treba biti kolektivan, ne zarađen."
Danas je briga o tijelu (bilo kroz medicinu, terapiju, asistenciju) privatizirana, skupa i često rezervirana samo za one koji si je mogu priuštiti — dok se od drugih traži da “dokazuju” da su dovoljno oštećeni da bi zaslužili minimum. To je vrlo logični rezultat ako promatramo svijet iz perspektive profita, ali ne ako tražimo da se čitava logika proizvodnje temeljno restrukturira.
Marta Russell ne poziva na sentimentalnost, nego na materijalnu reorganizaciju društva. Postkapitalistički svijet ne bi ukinuo razlike među tijelima — nego bi ukinuo društvene uvjete koji te razlike pretvaraju u nejednakost, isključenje i siromaštvo. Bio bi to svijet u kojem nitko ne mora "dokazivati svoju vrijednost", jer vrijednost ne bi bila mjerena kroz financije izvještaje; prihode, rashode i konačne dobiti, već kroz povezanost, njegu i druge tipove doprinosa zajedničkom životu mimo tržišne medijacije odnosa.
Odbacivanje lažne binarne opcije: "Rad ili socijalna pomoć"
Ovaj lažni izbor – ili rad ili ovisnost – je zamka koju postavlja kapitalizam. Ignorira treću opciju: transformaciju. Iz perspektive Marte Russell, pravo pitanje nije "Trebaju li osobe s invaliditetom raditi ili ne?"
Već su to pitanja:
• Zašto je pristup životu uopće vezan za rad?
• Kako bi izgledao svijet u kojem proizvodimo ne za profit, već za kolektivnu dobrobit?
Za sada udruge civilnog društva tretiraju osobe s invaliditetom kao rezervne dijelove koji se mogu uklopiti u pokvareni stroj. Cilj je početi preispitivati sam stroj. Pravda za osobe s invaliditetom znači više od pristupa radnom mjestu – znači drugačiju organizaciju rada i vremena uz suočavanje s kapitalističkim strukturama koje proizvode i patologiziraju različitost.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: