Invaliditet često doživljavamo kao nešto što je isključivo ukorijenjeno u biologiji – kao posljedicu rođenja, ozljede ili starenja. No, što ako mnogi oblici invaliditeta nisu samo medicinska stanja, već posljedica svijeta kojeg smo izgradili? Što ako bi ljudi koje danas nazivamo "osobama s invaliditetom" napredovali u drugim vrstama društava – društvima koja nisu zahtijevala nemilosrdnu brzinu, učinkovitost i uniformnost?
Kada udruge civilnog društva kroz medije progovaraju o problemu nezaposlenosti osoba s invaliditetom, obično prozivaju poslodavce da imaju predrasude, ističući kako osobe s invaliditetom jesu sposobne za rad i trebaju raditi. Pa tako možemo vidjeti naslove poput "I osobe s invaliditetom mogu biti itekako sposobne za rad", "Invaliditet nije prepreka za rad" i "Vrijedni radnici koji zaslužuju šansu". Obično se naglašava da se osobe s invaliditetom osjećaju bolje u vezi sebe dok rade i da im se treba pružiti osjećaj korisnosti za društvo.
Iako svakako treba uzeti u obzir da mnoge osobe s invaliditetom procvjetaju kada počnu raditi, moramo shvatiti da mnoge i ne. Štoviše, velika teoretičarka Marta Russell, koja je za života bila osoba s invaliditetom, ističe da tržišna logika standardizira svaki rad na određenu prihvatljivu brzinu i učinkovitost, koju mnogi ljudi ne mogu pratiti i koje se zbog toga definira kao "invalide". Po njoj, invaliditet ne postoji objektivno, već ga tržište rada stvara, stigmatizirajući one koji ne mogu raditi u korak s njegovim standardom – brzo, redovito, jednolično, predvidivo. Russel piše: "Invaliditet nije toliko medicinski problem, koliko radni problem".
Invaliditet ne postoji, već se proizvodi
Zamislimo osobu s disleksijom u pretkapitalističkom svijetu. Jasno je da tada nije bilo potrebe za dijagnostikom tako nečega jer je osoba mogla kvalitetno obavljati gotovo sve poslove osim redovničkog prepisivanje svetog pisma. Osobe koje bismo danas dijagnosticirali s ADHD-om dar su društvu u kojem zadaci nisu standardizirani, a vrijeme nije novac, odnosno društvu u kojem ne postoji uniformirano školovanje, a zatim i posao na koji i s kojeg se iz godine u godinu u isto vrijeme dolazi i odlazi i obavljaju se slični zadaci pri nametnutoj brzini.
U pretkapitalističkim društvima ljudi su imali duže periode odmora, radili su uglavnom za vlastitu uporabu, odnosno onoliko da pokriju troškove vlastite supsistencije. Nije se radilo da bi se investiralo u daljnju prouzvodnju, niti je postojao tržišni standard brzine koji bi se nametao svima, već se djelovalo po unutarnjem radnom tempu. Vrijeme rada bilo je cikličko, ovisilo je o godišnjim dobima, dopuštalo je raznolike tipove rada kroz godinu i nudilo puno prostora za zabavu i odmor, sve da bi bilo zamijenjeno vremenom koje je linearno, jednolično, razmjenjivo, potrošno i akumulirajuće.
Dolaskom kapitalizma, stvara se svijet u kojem samo određene vrste umova i tijela mogu "držati korak" sa standardiziranom brzinom rada i proizvodnje. Kreću se cijeniti umovi koji su repetitivni, linearni, logični i brzi, odnosno nalikuju stroju, a ostale se umove medicinski dijagnosticira, stigmatizira i eliminira. Proglašava ih se neurodivergentnima.
Osim patologizacije uma, tržište rada patologizira i tijelo. Mnogi teoretičari invaliditeta, ističu kako su ljudi bez jednog ili više funkcionalnih udova nekoć obavljali važne zanate i bili vrlo cijenjeni u društvu. Autorica Martha Rose u svojoj knjizi The Staff of Oedipus izlaže da u antičkoj Grčkoj fizički invaliditet nije automatski isključivao ljude iz društva. Osobe s invaliditetom se nije promatralo kao ekonomski beskorisne kao što ih društvo sistemski definira danas jer ekonomija nije bila profitno orijentirana. Osim što su one redovito obavljale zanatske poslove, kao i poljoprivredne, osobe s invaliditetom su nerijetko bile suci i političari, a njihovo prihvaćanje, ističe Rose, očito je i iz mitskih priča u kojima likovi poput slijepog Edipa i fizički "oštećenog" Hefesta zauzimaju krucijalne uloge pri životnim i moralnim podukama.
Vrijedi napomenuti i da mnoge osobe s fizičkim invaliditetom to postaju zbog ozljeda na radu, loših radnih uvjeta ili nedostatka pristupa njezi. Zbog sveprisutne tržišne logike, odmor i oporavak viđeni su kao trošak koji treba svesti na minimum. Nesreće na poslu zbog ponavljajućeg napora, iscrpljenosti i izloženosti kemikalijama uzrokuju dugotrajna oštećenja, koja često postaju invaliditet zato što je pristup liječenju i njezi slabo financiran ili privatiziran, odnosno predodređen za bogatije.
Doduše, treba reći da su pretkapitalistički sustavi imali vlastite povijesno specifične stigme spram osobama s invaliditetom. Poanta ovakvih ekspozicija nije reći da je u feudalizmu i robovlasništvu osobama s invaliditetom bilo odlično ili bolje, već istaknuti da kapitalizam sa svojim produktivističkim imperativom stvara jednu novu definiciju invaliditeta i novi tip izopćenja ljudi. Cilj je uočiti njegovu logiku isključivanja, kako bismo se mogli boriti protiv nje i transformirati društvo.
Problem s uključivanjem
Kampanje udruga civilnog društva redovito potiču poslodavce da "daju priliku osobama s invaliditetom", da ih vide kao "vrijednu imovinu" i da prepoznaju da uključivanje "ima poslovnog smisla". Vlade potiču tvrtke da zapošljavaju radnike s invaliditetom kroz porezne olakšice ili kvote, a mnoge nevladine organizacije surađuju s korporacijama kako bi promovirale ono što nazivaju "inkluzivnim zapošljavanjem".
Na prvi pogled, ovi programi uključivanja mogu izgledati kao koraci u pravom smjeru. Oni otvaraju mogućnosti i donose vidljivost osobama s invaliditetom na radnom mjestu. Ali pogledamo li bolje, uočit ćemo uznemirujuću logiku: vrijednost osoba s invaliditetom mjeri se u smislu produktivnosti i profitabilnosti. Temeljna poruka nije "svatko zaslužuje ispunjen život", već "osobe s invaliditetom mogu biti jednako korisne kapitalu kao i svi drugi".