Povod ovom članku je nedavni regionalni seminar “Sindikalno organiziranje zaposlenih u nevladinom sektoru - regionalna iskustva” u organizaciji Sindikata zaposlenih u nevladinim organizacijama i diplomatsko-konzularnim predstavništvima „Nezavisnost“, održan u srpskom dijelu Srijema, na kojem sam sudjelovao kao član sindikata SKUPA.
Kroz uvid u širok spektar organizacija i područja djelovanja te uz mnoge sugovornice i sugovornike, donosim vam pregled stanja sindikalne borbe u civilnom sektoru na Balkanu kakva jest na početku 2026. Osim srpskih domaćina i naše hrvatske delegacije, bili su i kolege iz Sjeverne Makedonije te Bosne i Hercegovine. Svi su podijelili svoja iskustva, koja su djelom bila izuzetno inspirirajuća, a djelom podsjetnik na teškoću sindikalnog organiziranja kao takvog, posebno u nevladinom sektoru, koji u klasnoj borbi češće izvuče kraći kraj.
Na početku seminara je potpredsjednik sindikata, Nikola Tamburovski, dao uvod kojeg je za RP ponovio: "Neprofitni sektor u regiji se suočava sa više izazova. Međunarodni donatori smanjuju sredstva usmjerena na „unapređenje demokratskih kapaciteta“, i okreću se drugim metodama vršenja utjecaja. U Srbiji su prisutni i brojni unutrašnji problemi. Podaci govore o izuzetno niskom nivou organizacionog, infrastrukturnog i kadrovskog razvoja.
Najveću cijenu ovakvog stanja plaćaju obični zaposleni u civilnom sektoru. Zarade su iste kao prije 15-20 godina, a često i manje. Ugovori i projekti su vremenski ograničeni. Ljudi nemaju nikakvu sigurnost. Najveći dio njih nema elementarna prava iz radnog odnosa. Ne mogu na bolovanje, niti podignuti kredit u banci.”, opisuje situaciju.
Dodaje kako su osnovali sindikat da bi se u ovom nestabilnom razdoblju borili za zaštitu osnovnih prava radnika, koji u svakoj krizi prvi stradaju. Također žele pokrenuti raspravu zašto su nevladine organizacije danas u teškom položaju i zajedno pokušati pronaći rješenja.
Nevladin sektor u Srbiji (oduvijek?) pred izazovima
Za vrijeme SFRJ, civilni sektor se isključivo sastojao od folklornih društava, kao jedinih organizacija van državne kontrole. Razvitak civilnog sektora u Srbiji za vrijeme ekonomskog prijeloma i razarajućih ratova u susjednim zemljama (pa na kraju i na vlastitom tlu) bio je ipak obilježen i antiratnim prosvjedima i postupnoj liberalizaciji ekonomije.
No, Srbija se i već dugi niz godina suočava s dubokim izazovima na polju radnih prava, demokratskih procesa i ulozi civilnog društva. Kršenje i umanjivanje radnih i socijalnih prava, deregulacija radnih odnosa te erozija klasičnog ugovora o radu i sistema kolektivnog pregovaranja samo su neki od simptoma šire krize.
Osim toga, postavlja se pitanje identiteta pojedinca u sferi rada, koji se sve više fragmentira i pomiče prema potrošačkom mentalitetu, što dodatno narušava solidarnost i socijalnu pravdu.
Uz to, u Srbiji postoji i niz ozbiljnih demokratskih deficita. Ključni nedostatak je izostanak širokog društvenog konsenzusa oko tranzicijskih reformi, što je dovelo do normativne hiperprodukcije i raspačavanja radnog zakonodavstva. Sindikati i nevladine organizacije često su isključeni iz smislenog dijaloga, a javne rasprave se zaobilaze ili zloupotrebljavaju. Parlament brzo verificira zakone, bez mogućnosti organizirane reakcije civilnog društva.
Nije lako ni sindikatima
Sindikati su u Srbiji također suočeni s ozbiljnim izazovima: fragmentirani su, bilježe pad članstva, a povjerenje građana u njih je dramatično nisko. Istraživanja pokazuju da čak polovina zaposlenih nema povjerenja u sindikate. Istodobno, nevladine organizacije dugo vremena nisu bile značajno zainteresirane za radna prava, favorizirajući građanska i politička pitanja. Tek od 2005. godine bilježi se porast interesa za socioekonomska pitanja.
Kada se postavlja pitanje organiziranja nevladinog sektora, postavlja se i pitanje spadaju li sindikati također pod civilni sektor. Odgovor na to pitanje nije samo administrativne prirode, već otvara put razumijevanju zajedničkog djelovanja i solidarnosti između različitih aktera koji se zalažu za prava građana.
Prema teoriji srpskog sociologa profesora Vukašina Pavlovića, civilno društvo se gradi na četiri temeljna stupa: slobodnim medijima, autonomnim sveučilištima, nevladinim organizacijama i – sindikatima. Pavlović je još devedesetih istaknuo upravo ta četiri polja kao dinamične snage obrane civilne autonomije i otpora autoritarnim tendencijama u turbulentnom društvenom kontekstu.
Ovo gledište nudi važan okvir za razumijevanje suvremenih izazova. Ako su sindikati zaista jedan od stupova civilnog društva, onda njihova uloga ne završava na pregovaranju o kolektivnim ugovorima u fabrikama. Oni su dio šire mreže organizacija čija je zadaća zaštita prava pojedinca i ograničavanje moći države i kapitala.
Suradnja sindikata i udruga
To ih čini prirodnim saveznicima radnika u neprofitnom sektoru, koji se često suočavaju s nesigurnim ugovorima, prekovremenim radom bez adekvatne nadoknade i nedostatkom socijalnog dijaloga.
Povijest pokazuje da je takva suradnja moguća i plodonosna. Najbolji primjer dogodio se 1999.-2000. godine, kada su Ujedinjeni granski sindikati "Nezavisnost" i “Fondacija za mir i rešavanje kriza” pokrenuli mrežu Partnerstva za demokratske promjene. Cilj je bio mobilizirati široku društvenu opoziciju protiv autoritarnog režima.
Mreža je organizirala edukacije, tribine i kampanje protiv izborne apstinencije, a sindikati su odigrali ključnu ulogu u masovnim protestima 5. listopada 2000. godine. Nažalost, nakon uspjeha, mreža se raspala, a organizacije su postale konkurenti na tržištu projektnog financiranja. Također, neki aktivisti su se pasivizirali dok su se (blago rečeno) manje liberalne snage već pripremale za uzvrat.
Ako ne postoji, treba ga osnovati!
Dok je Srbija još na putu prema Europskoj uniji, o organiziranju nevladinog sektora u tim okolnostima za RP je govorila predsjednica Sindikata zaposlenih u nevladinim organizacijama i diplomatsko-konzularnim predstavništvima „Nezavisnost“ Nevena Lujinović: “Prije godinu i pol pokrenuta je inicijativa od strane nekoliko aktivista koji su zaključili da u njihovim područjima djelovanja ne postoji sindikat, iako se djelomično čak i u svojim organizacijama bave sindikatima.
Tada se nametnulo da, ako ne postoji, treba ga osnovati. Također smo čuli o sličnim sindikatima iz regije, primjerice iz Sjeverne Makedonije što nas je dodatno ohrabrilo, pa smo krenuli okupljati zaposlene i počeli održavati sastanke i seminare, slične ovom, dok se formalno nismo osnovali u prosincu prošle godine.”
Na pitanje zašto su pod postojećem sindikatom Nezavisnost odgovara kako su željeli imati krovnu organizaciju uz čiju podršku je lakše da, kako kaže, “sve to izguramo. A pritom je taj sindikat jedan od dva najveća u državi pa smatramo da smo jači ukoliko smo pod tim postojećim. Mislimo da je bolje djelovati u okviru velikog sindikata jer nam daje veću snagu za zajedničko djelovanje.”
Prije nego sindikat može krenuti s radom, mora proći još nekoliko manjih zakonskih prepreka: “Tako se postavljalo pitanje hoćemo li također organizirati zaposlenike u ribolovačkim društvima budući da su i ribolovačka društva nevladine organizacije. Također još čekamo službeno rješenje o registraciji iz Ministarstva.”
No, to ih ne koči u nastavku sindikalizacije sektora: “Širimo mrežu, putujemo u veće gradove i posjećujemo zaposlenike u nevladinim organizacijama koji bi se htjeli aktivirati u sindikatu. Naravno i po Beogradu, pa smo se dogovorili da svako od nas u Izvršnom odboru mora učlaniti još dvoje ljudi. A u ožujku počinje rasprava o izmjenama u Zakonu o radu. Tu bi prvenstveno trebali odigrati ulogu kao sindikat koji pokušava ispregovarati poboljšanja za svoj sektor.”, objašnjava Nevena Lujinović.
Zabrinjavajući podaci o uvjetima rada u civilnom sektoru u Srbiji
A zašto je sindikat hitno potreban, objasnila je Sara Lupšor Ćurčin iz Udruženja za radna prava žena Roza iz Zrenjanina u prezentaciji o uvjetima rada u organizacijama civilnog društva koje se bave ljudskim pravima. Iako je izvještaj samo o organizacijama koje se bave ljudskim pravima, brojke su zasigurno prenosive i na mnoge druge u civilnom sektoru.
Organizacije koje se bore za pravdu, dostojanstvo i poštovanje ljudskih prava u Srbiji same za svoje zaposlene često ne osiguravaju osnovne uslove za dostojanstven rad. Istraživanje pokazuje da se rad u civilnom sektoru, pun posvećenosti i ideala, često odvija u sjeni nesigurnosti, prekovremenog rada i sistemskog zanemarivanja radnih prava.
Iza fasade aktivizma koji mijenja društvo, krije se svakodnevnica u kojoj svaka sedma osoba nema nikakva osnovna radna prava: ni plaćen godišnji odmor, ni bolovanje. Čak 15% onih kojima je ovo primarni posao radi bez ikakvog radnog ugovora. Dok se bore za tuđa prava, mnogi sami nemaju osnovnu pravnu zaštitu.
Plaće su često simbolične. Gotovo polovina ispitanika zarađuje do 75.000 dinara (639 eura) mjesečno, a tri četvrtine ističe da s tim ne mogu pomiriti osnovne životne potrebe njih i njihovih obitelji. „Apsolutno smo potplaćeni,“ ističe jedan od ispitanika, a drugi dodaje: „Za nas je kao neka sramota pitanje kolika je plata.“
O tome da danas svi mi u prosjeku radimo više i duže od kmetova u srednjem vijeku smo već pisali, a kada se promatraju statistike iz istraživanja očigledno je zašto i kako suvremeni oblici rada utječu na ukidanje granica poslovnog i privatnog. Skoro svaki peti ispitanik često radi više od osam sati dnevno, a preko polovine njih nema ni na koji način regulira prekovremene sate.
Svoja prava ne vidimo
Rad vikendom je postao norma, a za mnoge je nemoguće potpuno „isključiti“ se čak ni na godišnjem odmoru ili bolovanju. „Donatori ne računaju prekovremene sate,“ kaže jedan od citata u izvještaju. Jedna kolegica je na seminaru čak spomenula da je nekoliko dana poslije poroda faktički bila prisiljena raditi od kuće da udruzi ne bi propao projekt za kojeg je bila jedina zadužena.
Psihološka cijena ovakvog angažmana je ogromna. Skoro 40% doživljava visok stupanj izgaranja (burnouta), a svaki četvrti strahuje da će biti omalovažavan ako javno iznese svoje mišljenje unutar vlastite organizacije. Alarmantno, svaka treća osoba ne zna kome da se obrati u slučaju mobinga ili diskriminacije na radnom mjestu.
Istraživanje jasno ukazuje na duboku proturječnost: sektor koji promovira vrijednosti jednakosti, dostojanstva i pravde, interno često reproducira obrasce moći, nesigurnosti i iskorištavanja. „Mi idemo i solimo pamet, pričamo drugima kako treba i šta treba. A onda nismo u stanju to da primijenimo unutar naših vlastitih organizacija,“ primjećuje jedna od ispitanica.
Kao ključan uzrok ovakvog stanja ističe se model projektnog financiranja koji favorizira kratkoročne rezultate, a zanemaruje ljude koji ih ostvaruju. Donatori se, prema mišljenju ispitanika, rijetko pitaju kako se živi od sredstava koja dodjeljuju.
No, unatoč mračnoj slici, postoji i snažan impuls za promjenu. Preko 70 posto zaposlenika (u udrugama koja se bave ljudskim pravima) podržavalo je osnivanje sindikata u nevladinom sektoru, a čak 95 posto vidi potrebu za solidarnim fondom za hitnu podršku. Ovo otvara vrata za mogućnost da se sektor, koji je ključan za demokraciju, transformira i iznutra, kako bi postao prostor dostojanstva ne samo za one čija se prava brane, već i za one koji se svakodnevno bore za njih.
Za RP, Sara Lupšor Ćurčin komentirala je osnivanje sindikata i što očekuje od njega: “Mislim da je izuzetno važno da se uopće počelo s tom temom i da postoji sindikat. No, ono što me plaši je da ljudi i dalje, bez obzira na granu ili sektor, nemaju dovoljno povjerenja u sindikate kao takve, to jest da su ga izgubili. Zato mislim i da je ovaj seminar bio koristan za razmjenu iskustava na regionalnom nivou.”
No, vidi i izazove: “S druge strane, vrlo je nezgodno u ovom trenutku bilo što raditi s radnim pravima u ovom sektoru, zato što percepcija javnosti nije naklonjena. Već sad imam osjećaj kao da nas ljudi gledaju kao gnjavažu, a kamoli kada počnemo progovarati o svojim radnim pravima. Zato je dobro da postoji sindikat jer olakšava cijelu situacija. To i očekujem od sindikata – da zajedno radimo izvana, ne samo unutar organizacija.”
O strukturi civilnog sektora kao takvog za kraj pronalazi prikladnu usporedbu: “Naime, veliki dio problema ne dolazi iz organizacija samih, već od donatora i sličnih. Slično kao s platformskim radom, gdje platforme jednostavnu nisu odgovorne za svoje radnike u drugim državama. Tako nekako i ovdje, gdje se donatori ne osjećaju odgovornima.”
A kod nas?
Situacija vezana za radnička i ljudska prava u hrvatskim udrugama podsjeća na srpsku. Za usporedbu, krajem 2023. u Zagrebu predstavljeno je istraživanje Iskustva i uvjeti rada u neprofitnom sektoru koje je za sindikat SKUPA proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.
I srpska i hrvatska istraživanja kao glavni uzrok problema ističu model projektnog financiranja. U Hrvatskoj je 39% ispitanika navelo da su im plaće "projektno zadane", što ih čini krutima i neprilagođenima inflaciji. Ova ovisnost direktno generira nesigurnost: čak 29% zaposlenih u udrugama koje žive od projekata radi na ugovor na određeno vrijeme, što je dvostruko više od hrvatskog prosjeka. Ulazak u sektor gotovo je sinonim za privremenost: tek svaki četvrti zaposlenik dobiva ugovor na neodređeno odmah po zapošljavanju.
Plaće su, kao i u Srbiji, alarmantno niske. Prosječna neto plaća u hrvatskim udrugama iznosi 980 eura, što je ispod nacionalnog prosjeka. No, zabrinjava činjenica da dvije trećine ispitanika (67%) zarađuje 1050 eura ili manje. Posebno su ugrožene određene grane: radnici u socijalnoj djelatnosti i kulturi zarađuju znatno manje od prosjeka sektora, a oni koji rade izravno s korisnicima su najlošije plaćeni.
Ovdje nema sramote oko priče o plaći, koja je jednostavno nedostatna.
Granica između posla i života gotovo je nepostojeća i u Hrvatskoj. Fleksibilno radno vrijeme, iako na papiru povoljno, pretvorilo se u neprekidnu dostupnost. Čak 77% zaposlenih je dostupno na godišnjem odmoru, a 52% čak i na bolovanju. Gotovo polovica (47%) je za vrijeme godišnjeg radila, a 23% za vrijeme bolovanja. Kontaktiranje izvan radnog vremena svakodnevnica je za 40% ispitanika. Još je upečatljiviji podatak da samo 8% zaposlenih u udrugama nikada ne radi u slobodno vrijeme, dok je u općoj hrvatskoj radnoj populaciji taj udio 33%. Rad vikendom i praznicima postao je norma, posebno u kulturi, sportu te kod rukovoditelja.
Psihološka cijena i ovdje je ogromna. Svaki treći ispitanik često se osjeća emocionalno iscrpljeno tijekom radnog dana, a svaki peti doživljava posao koji zahtijeva skrivanje osjećaja. Istraživanje izričito mjeri i visoku razinu burnouta, potvrđujući da se unutar sektora koji liječi društvene bolesti, ne liječe rane vlastitih radnika.
"Legalizirana" prekarnost
Dok se u srpskom istraživanju isticala potpuna nezaštićenost (odsutnost ugovora, godišnjeg odmora), hrvatska slika pokazuje sustavnu marginalizaciju kroz "legaliziranu" prekarnost. Radi se o masovnoj uporabi ugovora na određeno vrijeme koji znatno nadmašuju nacionalni prosjek i postaju trajno stanje. Zabrinjava i visok udio rada na nepuno radno vrijeme (21%, u usporedbi s 6% u općoj populaciji), što za većinu tih radnika nije izbor, već jedina ponuđena opcija.
Potpuna odsutnost kolektivne zaštite možda je najuočljivija i najopasnija razlika. Dok se u Srbiji 70% ispitanika zalaže za osnivanje sindikata (kojeg u tom trenutku još nije bilo), u Hrvatskoj samo 5% zaposlenih u udrugama ima sindikat na radnom mjestu (u usporedbi s 48% u cijeloj zemlji). Povjerenik za zaštitu na radu postoji tek u 16% udruga. Ovaj nedostatak institucija koje bi se borile za prava radnika ostavlja pojedinca potpuno nezaštićenog u sustavu koji ga iskorištava.
I hrvatski radnici u sektoru ističu tu duboku hipokriziju. Kako jedna ispitanica kaže, problem je što se "zahtjevi korisnika ili donatora često nameću kao opravdanje za kršenje prava". Borba za opstanak organizacije i ispunjavanje projektnih zahtjeva postaje opravdanje za sistemsko kršenje radničkih prava, koja sami radnici često ne prepoznaju kao povrede.
Čini se da su i hrvatski i srpski sektor civilnog društva zarobljeni u okvirima neodrživog projektnog financiranja i kratkoročnih politika donatora, reproducirajući modele iskorištavanja koje bi trebali rušiti.
Sindikalno organiziranje civilnog sektora u Sjevernoj Makedoniji
No, takvi problemi ne postoje samo u Hrvatskoj ili Srbiji, već u cijeloj regiji. Slična je situacija i u Sjevernoj Makedoniji, gdje od kraja 2022. godine i postoji sindikat. Na seminaru je Slavica Jankova, predsjednica Sindikata neprofitnih građanskih organizacija Makedonije, održala prezentaciju u njihovoj borbi i istaknula ključne razloge za sindikalno udruživanje.
Nevladin sektor često karakteriziraju nesigurni i nestandardni radni odnosi, što se očituje kroz česte kratkoročne ugovore, projektno zapošljavanje i angažman na određeno vrijeme. Mnoge organizacije zloupotrebljavaju svoju misiju, stavljajući pritisak na zaposlene da rade prekovremeno bez naknade, prihvate loše uvjete “zarad plemenite ideje” te da entuzijazam zamijeni formalne radne obveze.
Niske i nejednake plaće također su problem, s velikim razlikama u plaćama među organizacijama, nedostatkom jasnih platnih razreda te nedovoljnim vrednovanjem znanja i iskustva zaposlenika.
Zaposlenici su i tu često izloženi sagorijevanju i psihosocijalnim rizicima zbog rada na emocionalno zahtjevnim temama, stalnih rokova i pritisaka donatora te kulture dostupnosti “24/7”. A kada trebaju pregovarati o svojim pravima, pojedinci se često osjećaju izolirano i uplašeno, bojeći se gubitka posla, bez zaštićenog kolektivnog glasa.
U većini organizacija ne postoje kolektivni ugovori, pa se pravila donose jednostrano, a prava zaposlenika ostavljena na “dobru volju” poslodavca. Nedostatak profesionalnih standarda dovodi do pada kvalitete rada, visoke fluktuacije osoblja te gubitka dragocjenog institucionalnog znanja.
Unatoč javnom zagovaranju europskih vrijednosti kao što su dostojanstven rad i socijalni dijalog, mnoge NVO ih ne primjenjuju u svojoj svakodnevnoj praksi. Pogotovo u manjim organizacijama postoji rizik od samovolje i sukoba interesa, gdje rukovoditelji često preuzimaju ulogu poslodavca bez jasnih mehanizama za zaštitu prava.
Sve to naglašava potrebu za solidarnošću i međusobnom podrškom među zaposlenicima, koji se često osjećaju izolirano unutar svojih organizacija. Također, kolektivni ugovor bi osigurao pravnu sigurnost, definira prava i obveze, sprječavao samovolju i pomaže u profesionalizaciji cijelog sektora. Također povećavao bi kredibilitet organizacija pred donatorima i smanjila fluktuaciju zaposlenika.
BiH: Ništa se nije dogodilo...
U Bosni i Hercegovini trenutno (još) ne postoji usporediv sindikat u neprofitnom sektoru, iako je preko 7000 zaposlenih u 25.000 organizacija. Unatoč brojnosti, radnici se i tu suočavaju s nesigurnim uvjetima, nepoštivanjem prava i sistemskim preprekama za kolektivno djelovanje.
Inicijativa za osnivanje je dobila zamah 2023. godine kada su prvi put objavljeni službeni podaci o broju zaposlenih u neprofitnom sektoru. Time je postalo jasno da se radi o značajnoj radnoj snazi. Istodobno, iskustva radnika otkrivaju ozbiljne probleme: nestabilni projektni ciklusi, kratkoročni ugovori, neplaćeni prekovremeni rad, nemogućnost dobivanja kredita, te osjećaj izrabljenosti i nesigurnosti. Dodatni izazov je (kao i drugdje) "odliv mozgova", odlazak kvalificiranih kadrova iz zemlje.
Jedno od ključnih pitanja je također nedefiniran odnos rada u okviru strogih donorskih politika. Organizacije civilnog društva često sami nisu u potpunosti poslodavci u klasičnom smislu, jer su financijski ovisni o vanjskim izvorima. To otežava odgovornost za poštivanje radnih standarda i stvara dilemu: kome se radnici trebaju obratiti za svoja prava?
Kako bi se pokrenula šira rasprava, održani su paneli u Banjoj Luci i Sarajevu. U Banjoj Luci se raspravljalo o temeljnim pitanjima: tko je poslodavac u civilnom sektoru, koja su prava najčešće ugrožena i kako se boriti za njih. Naglašena je potreba za uspostavom tri ključna aktera za socijalni dijalog: sindikata zaposlenih, udruženja poslodavaca iz sektora i posrednika (poput Ministarstva financija).
U Sarajevu fokus je bio na praktičnim koracima za ulazak u formalne strukture socijalnog dijaloga. Ističe se da je sindikat u civilnom sektoru "prijeko potreban", ali da nedostaje dovoljno odvažnih pojedinaca koji će ga pokrenuti. Bez usklađenih djelovanja poslodavaca, sindikata i donatora, sve reforme ostaju djelomične i teret padne na zaposlene i rukovoditelje.
Anketa o uvjetima rada u NVO sektoru u BiH (provedena 2021., s planom ponavljanja 2026.) otkriva slične podatke kao i istraživanja iz Hrvatske i Srbije.
Kao moguća rješenja ističu se uspostava "mini-standarda", radnih prava za cijeli sektor, kao i prilagodba Zakona o radu neprofitnom sektoru. Također formiranje tijela za socijalni dijalog i organiziranje edukacija o radničkim pravima, te koliko je moguće, utjecaj na donorske politike kako bi uključivale poštovanje radnih standarda.
Nakon sarajevskog događaja postavljen je ambiciozan rok od 90 dana za definiranje mini-standarda i upućen je poziv za pridruživanje radnoj grupi za osnivanje sindikata. Međutim, kao što je konstatirano, "ništa se nije dogodilo". Glavne prepreke su skepticizam, strah od sukoba s etabliranim organizacijama i nedostatak koordinacije.
Zvala sam ured Vlade FBiH 127 puta u jednom danu
Pokretači inicijative naglašavaju da cilj nije stvoriti sindikat protiv organizacija civilnog društva, već uspostaviti okvir i standarde koji štite i radnike i organizacije same, s ciljem jačanje povjerenja, održivosti i profesionalizacije cijelog sektora. Iako je put prema sindikalnom organiziranju u neprofitnom sektoru u BiH izazovan, rasprava je pokrenuta, a potreba za promjenom postaje sve očitija.
Kakve razvitke očekuje za ovu godinu i s kakvim se izazovima sama suočila, podijelila je za RP Dajana Cvjetković, iz sarajevskog Centra za promociju civilnog društva: "Moje iskustvo govori da je organiziranje moguće kad imate hrabre pojedince, jake lidere i podršku grupe. Pokazali smo to početkom godine, kada smo za samo četiri dana okupili 149 organizacija i tražili uvođenje novog minimalca za civilni sektor. Kada odgovora nije bilo, jednostavno sam nazvala Ured Vlade FBiH 127 puta u jednom danu. Poruka je prošla i mjera je došla. Masa djeluje umorno, ali dobro organizirana upornost i dalje ima moć.
Očekuje da će teška vremena, koja ljude dovode do krajnjih granica, istovremeno stvoriti i priliku za reakciju iz nužde. "Sanjam da će to biti sindikat za cijeli civilni sektor u BiH – presudan alat za pregovore o pravima i sigurnosti. Optimistična sam da ćemo do kraja godine motivirati dovoljno ljudi da počnemo graditi tu strukturu.”
Što se tiče seminara, kaže “Razmjena s kolegama iz regije daje mi, prije svega, snagu i uvjerenje da se vrijedi boriti. Dobila sam i neprocjenjive savjete kako pokrenuti proces te kako izbjeći početne greške da bismo izgradili stabilan i učinkovit sindikat."
SKUPA i suradnja sa srodnim sindikatima i nevladinim organizacijama
Za kraj nije ni nedostajao izvještaj iz Lijepe naše, kojeg je s kolegama podijelio tajnik sindikata i urednik našeg i vašeg portala Zoran Pehar. Inače, sindikat SKUPA (Sindikalni kolektiv udruženih prekarnih radnica i aktivista) osnovan je u prosincu 2021. godine s jasnom misijom: okupiti radnike diljem Hrvatske koji djeluju u sektoru civilnog društva. Taj sektor uključuje nevladine organizacije, udruge, sindikate, zaklade, neprofitne zadruge i političke stranke.
SKUPA otvoreno poziva sve koji rade u ovom području — bilo preko ugovora o radu, autorskih ugovora, studentskih ugovora, volontiranja, pa čak i one koji su trenutno nezaposleni, ali i dalje aktivno sudjeluju u sektoru.
Kako ističu na svojim internetskim stranicama, cillj sindikata je boriti se za radnička prava i bolje radne uvjete u ovom često prekarnom području. SKUPA to nastoji postići okupljanjem što većeg i raznolikijeg broja radnica i radnika. Od 2022. godine SKUPA je punopravna članica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
A i u međuvremenu se dosta toga desilo: Primjerice suradnja sa SNH (Sindikat novinara Hrvatske) i SOMK-om (Sindikat odgoja, obrazovanja, medija i kulture) te drugima, koja je započela jednostavnim pitanjem, koje skoro zvuči kao početak vica: Što je zajedničko novinarki, radnici u nevladinoj organizaciji i umjetnici? - Prekarnost!
Upravo je suština ove nedavne suradnje u prepoznavanju zajedničkih izazova koji prožimaju sve te segmente, bez obzira na različite profesije. Svi ovi sektori obilježeni su atipičnim oblicima rada poput freelancea, honorarnog rada i kratkoročnih ugovora, gdje često nema jasnog poslodavca, prihodi variraju, a nesigurnost je svakodnevnica. U takvim uvjetima klasični sindikalni modeli, osmišljeni za stabilne ustanove, često ne funkcioniraju. Stoga je edukacija postala temelj cijelog pokreta.
Na prvu možemo reći nije mnogo, no zašto je onda ovaj "mali sindikalni polet" zaista velika stvar? Prije svega zbog prekoračenja tradicionalnih granica. Ova suradnja aktivno povezuje različite svjetove: novinare s umjetnicima, aktiviste s filmskim radnicima, tehničare s dramskim umjetnicima. To je direktan i inovativan odgovor na realnost današnjeg tržišta rada, koje je u kreativnim i općenito neprofitnim sektorima fragmentirano i fleksibilno. Da bi bio učinkovit, sindikalni odgovor mora biti jednako fleksibilan.
"Svakodnevni rad u sektoru civilnog društva često je rastrgan na previše fronti istovremeno. Radnice i radnice u udrugama ili samozaposleni, toliko su preplavljeni zadacima da nemaju vremena ni razmišljati o vlastitim pravima, a kamoli ih unapređivati. U ovom sektoru život obilježava trajna neizvjesnost jer sve ovisi o pozivima na prijave projektnih prijedloga. Dodatan pritisak uzrokuje i država kada ne poštuje vlastite rokove i otežava planiranje. Na to se nadovezuje agresivan politički narativ koji ljude u ovom sektoru etiketira kao 'uhljebe' i 'sisače proračuna' – isključivo zbog sitnih interesa.
Zbog svega toga ljudi napuštaju ovaj sektor. Godine borbe s vjetrenjačama uzimaju svoj danak, no nadamo se da aktivan sindikat koji zastupa interese svojih članica može okrenuti situaciju na bolje", kaže mi tajnik SKUPA Zoran Pehar.
Ni na zapadu ništa bolje
Kao što je također spomenuto od hrvatske delegacije, kao jedine iz Europske unije, službeno postoje smjernice Europske komisije o kolektivnim pregovorima za samozaposlene bez zaposlenika, no to su na kraju samo smjernice.
Diljem Europe, (samo-)izrabljivački procesi u neprofitnom sektoru koje smo opisali u ovom članku omogućavaju sustav koji sektor drži u poziciji koja svugdje odgovara vladajućima, budući da direktno profitiraju od potplaćenog ili čak neplaćenog rada.
Tako se i na primjer u Njemačkoj, koju sa Balkana možda ponekad i idealiziramo, od bogatog juga Bavarske do Berlina, radnici u sektoru kulture u cijeloj zemlji suočavaju sa sličnim sustavnim problemima.
Prema podacima njemačkog Saveznog statističkog ureda za 2024. godinu, trećina zaposlenih u kulturi zarađuje manje od 1.500 eura neto mjesečno, što je zapravo oko minimalca za rad na puno vrijeme. Financijska nesigurnost je najveći izazov: 80% ispitanika nezadovoljno je svojim primanjima, a mnogi se dijelom financiraju i iz drugih izvora. Položaj je posebno težak u području likovne umjetnosti, gdje primanja često nisu dovoljna za život.
Situaciju dodatno pogoršavaju snažna smanjenja državnih kulturnih proračuna u posljednjim godinama, koja pogađaju samostalne umjetnike i slobodnu scenu, isto kao i na Balkanu. Kao posljedica, kreativna scena postupno "iskrvari" jer ljudi napuštaju profesiju tražeći egzistencijalnu sigurnost. Čini se da na kraju (opet) ostaje na radnicima samima da se izbore za pravednija radna mjesta i pravedniji sustav uopće te u krajnosti očuvanje neprofitnog sektora kao takvog.
Organizirajmo se svi!
Sindikalna borba već dugo nije samo stvar javnih službenica i tvorničkih radnika, nego i prekarijata u nevladinom sektoru: honorarnih radnika i freelancera, aktivistica i aktivista, koji često pred zakonom nisu ni smatrani radnicima i čiji su poslovi ovisni o donatorima i javnom financiranju.
U zadnjim godinama se također i promijenila klima unutar društ(a)va. I u Hrvatskoj tako posljednjih mjeseci (uz ostalo nazadovanje) svjedočimo mnogim pokušajima diskreditacije raznih udruga svakakvim metodama. Javne prozivke, huškačke kampanje i teorije zavjere prelijevaju se u prijetnje, pritiske, pokušaje financijskog gušenja, kao i u normalizaciju zlostavljanja na radnom mjestu.
Pred kraj nedavnog priopćenja sindikata SKUPA na tu temu stoji zaključno: “Udruge često rade ono što bi trebala raditi država – ili ono što država ne stiže, ne želi ili ne zna kvalitetno organizirati. U mnogim lokalnim zajednicama upravo su udruge prve koje reagiraju kada je ljudima potrebna podrška, zaštita, edukacija, savjetovanje, skrb ili kulturni sadržaj. Napadi na udruge nisu “kritika” – oni su napad na ljude koji održavaju društvo funkcionalnim.”
No, svaki sindikat je samo toliko relevantan koliko je sposoban okupiti ljude i (ako treba) organizirati štrajk. Budući da je teško štrajkati u sektoru gdje ne samo da nema vlasnika i profita nego puno radnika nema klasičan ugovor o radu pa pred zakonom nisu ni radnici, fokus prelazi na omasovljenje, edukaciju i umrežavanje preko granica i sektora s ciljem dugoročnih strukturnih promjena.
Neophodan korak za izgradnju spomenute (strukturne) protumoći je upoznavanje kolega i njihovih borbi, koje su često slične našima. Suradnja preko granica i sektora nužna je - počevši od zajedničkih seminara pa sve do strateške suradnje, jer moć leži u brojevima!
Honorar autoru Slavku Stilinoviću za ovu reportažu omogućili ste vi – naši donatori i donatorice koji podržavate rad Radnička prava. Hvala vam od srca!
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno i isključivo na honorare autorica i autora.
Foto: Pexels, Slavko Stilinović
Preporučite članak: