Privreda na otoku Visu je od polovice 20. stoljeća do danas pretrpjela niz uspona i padova. Nekoć jake grane poput riblje industrije, maslinarstva i vinogradarstva početkom 90-ih propadaju, a smjenjuje ih sve veća potražnja uslužnih djelatnosti. Pad industrijske proizvodnje kultnih tvornica, poput viškog „Vinogradara“ i komiškog „Neptuna“, nagnao je mlađe generacije na odseljavanje, dok su s druge strane manjak radne snage i sve veća potražnja u uslužnom sektoru uzrokovali doseljavanje jeftinih najamnih radnika, većinom iz Slavonije. Deindustrijalizacija i paralelni uspon uslužnog sektora ne samo da su imali nezanemariv utjecaj na demografiju otoka, nego su u određenom smislu temeljno promijenili i lokalni habitus. U ovom kratkom tekstu pokušat ću skicirati spomenute uspone i padove viške industrije i locirati povijesne trenutke koji su nagovijestili dolazak prekarijata na more. 

Povijesni pregled viške industrije

Povijesno gledano agrarni sektor nakon Drugog svjetskog rata nije doživio neke vidljive promjene, ali je zato industrija uzela maha. Ubrzana industrijalizacija SFRJ dovodi do izgradnje prethodno spomenutih novih pogona za preradu sirovina. Viški „Vinogradar“ osnovan je 1960, „Jugoplastika“ 1963, dok su komiški „Neptun“ i  drugo postrojenje „Jugoplastike“ osnovani 1953. odnosno 1964. godine. Pogoni Jugoplastike osnovani su kao izdvojene jedinice splitske firme, odnosno nakon provedbe Zakona o udruženom radu krajem 1970-ih kao OOUR-i (Osnovne organizacije udruženog rada). Brojem zaposlenih prednjači komiški „Neptun“ koji na vrhuncu snage broji 251 radnika, od toga 162 žene. Zatim slijede viška i komiška „Jugoplastika“, no treba napomenuti i značajan poljoprivredni sektor na relaciji Vis-Komiža-Podšpilje koji broji ukupno 75 zaposlenih. Radna prava u ovom su periodu pretežito zaštićena, ali ipak nakon privredne reforme 1965. dolazi do emigriranja viška radne snage u prekomorske zemlje, posebice u SAD, što je značajno pogodilo poljoprivredni sektor, tj. pojedine maslinike i vinograde koji su ostali zapušteni.

Pošto je otok tokom cijelog perioda SFRJ djelovao kao vojna utvrda, reorijentacija države na tercijarni sektor kasnih 70-ih i ranih 80-ih nije dovela do ozbiljnijeg rasta u odnosu na industriju. Planovi za modernizaciju viških tvornica su odgođeni zbog ekonomske recesije krajem 80-ih. Naposljetku u ovom povijesnom pregledu dolazimo do turbulentnog razdoblja 90-ih kada su tragom zakona RH o pretvorbi i privatizaciji lokomotive viške industrije, obje konfekcije Jugoplastike, viški OOUR „Mornar“ (150 radnika/ca, poznat po proizvodnji mantila i sportskih jakni) te komiški OOUR „Poliester“ (50 radnika/ca, proizvodnja gumenih čamaca) privatizirani te uništeni 1993. odnosno 1994. godine. “Vinogradar d.d.“, nekoć div za proizvodnju vina i vinskih prerađevina s ukupnim kapacitetom od 6 bazena za ukupno 36 vagona vina, ipak je nastavio svoj rad pod stečajnim postupkom do 2009., kada je konačno demontiran. Naposljetku, komiški „Neptun“, poznat po proizvodnji konzerviranih sardina, također je završio pod stečajem do svoga konačnog kraha 2003. godine kada su strojevi za proizvodnju razmontirani i prodani niškom „Inter-fišu“.

Turizam na Visu

Sve zastupljeniji tercijarni sektor, iako početkom 90-ih još u povojima, ponudio je skoro pa jedinu ekonomsku dobit otoka nakon drastičnog pada industrijske proizvodnje. Jedini hoteli na otoku su iz razdoblja socijalizma: „Issa“ (128 smještajnih jedinica), „Tamaris“ (25 smještajnih jedinica) te u Komiži „Biševo“ (126 smještajnih jedinica). Načelo kauzalnosti između propasti industrije i sve prisutnije apartmanske gentrifikacije stambenih objekata posebice je promijenilo demografsku strukturu otoka. Naime, proces apartmanizacije vlastitih kuća i stanova prouzročio je emigraciju populacije u urbana središta, većinom u Split, dok su stambeni objekti prenamijenjeni u vikendice i apartmane. Kada se tome pribroji uzlet seoskih domaćinstava, OPG-ova, konoba i restorana možemo nazrijeti osnovnu konturu promjene otoka. Tipična radnička samoupravna struktura s jakim sindikatom koji je pokrivao njezin rad sada je postala artefakt i konačno ustupila mjesto raštrkanom i individualiziranom turističkom prekarijatu. S ovim naglim obratom dolazi do promjene radne etike koja sada smjera načelu kompetitivnosti za razliku od prijašnje solidarnosti.

Promjena lokalnog habitusa kao posljedica deindustrijalizacije i migriranja populacije, a paralelno tome i sve veći bum sezonskih ugostiteljskih djelatnosti, iznjedrili su potrebu pronalaženja jeftinije radne snage, uglavnom Slavonaca. Radna prava ove skupine radnika, među kojima u manjini ima i lokalne mlađe populacije, izrazito su ugrožena. Sezonski poslovi, s obzirom na opću zapuštenost drugih grana otočnog gospodarstva poput poljoprivrede, jedini omogućavaju materijalnu egzistenciju za mlađu radnu snagu, a to s druge stane izrazito pogoduje sitnoburžoaskim interesima lokalnih ugostitelja.

Uvjeti rada u restoranima i konobama su izrazito nepogodni. Rad iziskuje veliki fizički napor u izrazito vrućim prostorijama bez adekvatne klimatizacije, što uzrokuje ozbiljne zdravstvene i psihičke poteškoće radnika/ca. Ugostitelji nametanjem striktne discipline izrazito eksploatiraju radnike zbog uštede na desetosatni radni dan. Kao primjer možemo navesti odbitak od plaće u slučaju zakašnjenja i/ili učestalosti „čik pauza“, pa čak i kazne zbog uzimanja više obroka nego što je dopušteno. Strani radnici u nekim ugostiteljskim objektima su prisiljeni da sami plaćaju smještaj i prijevoz. Sindikalno organiziranje je vrlo rijetko, djelomično zbog već spomenute kompetitivnosti prekarijata, no u većini slučajeva zbog straha od gubitka posla.

Alternativa turističkoj eksploataciji

Turistički prekarijat kao stup dalmatinskih otoka općenito je individualiziran i nesklon ozbiljnom sindikalnom i političkom organiziranju. Rad na određeno vrijeme i sezonski niskoplaćeni poslovi stvaraju konstantnu nesigurnost i zapravo nemogućnost solidariziranja. Budući da nema adekvatne pravne i sindikalne pomoći, turistički prekarijat je osuđen na bezizlaznu situaciju permanentne dokvalifikacije za određene poslove, što opet iziskuje truda i teško zarađenog novca.

Mogućnost progresivnijih promjena tako uvelike ovisi o promjeni današnjih kapitalnih investicija s takozvanih „bullshit jobs“, odnosno niskoplaćenih uslužnih poslova, na zapušteni agrarni sektor i proizvodnju ekološki prihvatljivih dobara. Radnicima u prekarnom odnosu tako bi se znatno olakšala mogućnost alternativnog zaposlenja, što bi trebali omogućiti državni poticaji za spomenute sektore. Paralelno sa zapošljavanjem u ovim industrijama polagano bi se istisnuo gotovo pa robovlasnički odnos radnika s ugostiteljem. No kako je turizam glavna privredna grana otoka, sindikalno organiziranje te razvijanje i širenje klasne svijesti putem informiranja turističkog prekarijata o svojim radnim pravima glavni je preduvjet za uzlaznu putanju otoka Visa.   


Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Björn Ehrlich
Tekst napisao:                                                                                                                       

Mateo Ivčević

Preporučite članak: