Komunistička Partija Austrije (KPÖ) je 2021. godine privukla međunarodnu pažnju na sebe, kada je nakon pobjede na lokalnim izborima u Grazu Elke Kahr postala prva gradonačelnica drugog najvećeg grada Austrije. Ove godine su u gradu Salzburgu na lokalnim izborima postali druga snaga, a u cijeloj Austriji na europskim šesta, no bez mandata.
Iako ime stranke odmah asocira na marksističko-lenjinističke korijene, KPÖ se kroz godine prilagodila i razvila strategije koje ju čine jedinstvenom na suvremenoj političkoj sceni, ne samo u Austriji, već šire. Zato ćemo u ovom članku istražiti koliko je zapravo komunizma u Komunističkoj partiji Austrije, analizirajući njezinu povijest, ideologiju, politiku, djelovanje i utjecaj na austrijsko društvo.
Povijest
Inspirirani boljševičkom revolucijom u Rusiji koju je vodio Lenjin, oko 50 revolucionara je 3. studenog 1918. osnovalo stranku u Beču, što je čini trećom najstarijom komunističkom partijom na svijetu. Prva akcija nove stranke održana je tijekom masovnog skupa na ulici Ringstraße povodom proglašenja Republike 12. studenoga 1918. Komunisti su na rampi Parlamenta razvili transparent s natpisom "Živjela socijalistička republika!" Drugi su skinuli novu crveno-bijelo-crvenu zastavu ispred Parlamenta, izrezali bijeli dio i podigli crvenu zastavu sastavljenu od preostalih dijelova.
Novoosnovana KPÖ sastojala se od različitih grupa, koje su ponekad bile u međusobnom sukobu. Uz lijeve radikale, članove socijaldemokratske mladeži isključene tijekom svjetskog rata i dio bivših austrijskih ratnih zarobljenika iz Sovjetskog Saveza, osnivački poticaj došao je od grupa oko Elfriede Friedländer i Karla Steinhardta, kojeg je na Lenjinov poziv, stranka u proljeće 1919. poslala kao delegata u Moskvu, gdje je sudjelovao u osnivanju Komunističke Internacionale.
Tijekom Prve Republike, KPÖ je ostala gotovo bez utjecaja. Stranka nije osvojila nijedan mandat na nacionalnim ili pokrajinskim izborima, ali je dobila predstavnike u nekoliko općinskih vijeća diljem Austrije. Prije nego što su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, KPÖ se privremeno zalagala za ujedinjenje Austrije s Njemačkom, ali isključivo pod uvjetom uspješne socijalistčke revolucije u obje zemlje.
No u obje zemlje je unatoč turbulentnim dvadesetim godinama došlo do suprotnog. 26. svibnja 1933., austrijska fašistička vlada pod vodstvom Engelberta Dollfußa zabranila je KPÖ, koja je nastavila djelovati ilegalno. Prema vlastitim navodima, KPÖ se već od kraja 1920-ih pripremala za rad u ilegali. KPÖ je aktivno sudjelovala u radničkom ustanku 12. veljače 1934., kojeg je pokrenuo Republikanski zaštitni savez (Republikanischer Schutzbund – paravojna organizacija austrijske Socijaldemokratske radničke partije (SDAP) osnovana 1923./24.), ali nije uspjela značajno utjecati na borbe.
Odbacivanjem Staljinove politike iz 1920-ih koja je socijaldemokraciju smatrala "socijalnim fašizmom" (do tad je prema Kominterni „socijaldemokracija pravi oslonac kapitalističkog sustava, kojemu je potreban fašizam da spriječi revoluciju“), KPÖ je bila spremna za dolazak razočaranih socijaldemokrata. Nakon što je vojska ugušila ustanak u veljači, KPÖ je ubrzo narasla s 4.000 na 16.000 članova. No fašizam nisu uspjeli zaustaviti.
Politički ured KPÖ odlučio je u proljeće 1937. započeti debatu o nacionalnom pitanju i zadužio Alfreda Klahra da izradi relevantne studije. U vremenu kada su mnogi socijaldemokrati smatrali da Austrija pripada njemačkoj naciji, Klahr je došao do sljedećeg zaključka: "Stav da je austrijski narod dio njemačke nacije teoretski je neutemeljen. Nikada nije postojalo jedinstvo njemačke nacije koje bi uključivalo i Austrijance, niti postoji danas. Austrijski narod je živio pod drugačijim ekonomskim i političkim uvjetima od ostalih Nijemaca, te je stoga imao drugačiji nacionalni razvoj." Za austrijske komuniste, i u zemlji i u egzilu, orijentacija prema nezavisnoj Austriji postala je najvažnija politička opcija u borbi protiv fašizma.
Klahrjev rad postao je temelj za austrijski pokret otpora. Kad je u ožujku 1938. došlo do aneksije Austrije od strane nacističke Njemačke, nijedna druga politička snaga nije reagirala na aneksiju s tolikom žestinom i mobilizacijom za otpor. Komunisti su se često borili rame uz rame s bivšim političkim protivnicima (poput socijaldemokrata, katolika i drugih) protiv Hitlerovog režima. Više od 2000 austrijskih komunista izgubilo je život u borbi protiv nacizma, a i mnogi drugi kao dobrovoljci u antifašističkom otporu u drugim zemljama, primjerice u Španjolskom građanskom ratu.
Nakon ponovne neovisnosti Austrije, stranka je postala značajna na nacionalnoj razini zahvaljujući doprinosu oslobođenju i zaštiti sovjetskih okupacijskih snaga. U prvoj privremenoj vladi 1945. godine je uz deset socijaldemokrata i devet kršćanskih demokrata bilo i sedam komunista. Johann Koplenig bio je vicekancelar, Franz Honner je vodio ministarstvo unutarnjih poslova, a Ernst Fischer ministarstvo obrazovanja. Na prvim parlamentarnim izborima 25. studenog 1945. KPÖ je dobila 174.257 glasova (5,42 %) i osvojila četiri mandata. Istovremeno održani izbori za pokrajinske parlamente donijeli su KPÖ-u ulazak u parlamente Beča, Donje Austrije, Gradišća, Štajerske, Koruške i Salzburga. U nekim industrijskim i rudarskim općinama (poput Grünbacha i Hüttenberga), KPÖ je dobila više od 30 % glasova. U slovenskim područjima Koruške udio glasova za KPÖ bio je još veći; u Zellu, jedinoj općini gdje je slovenska manjina i danas većinska, stranka je osvojila 54,8 % glasova.
S početkom Hladnog rata i sukoba oko Marshallovog plana, ministar energetike i komunist Karl Altmann u studenom 1947. daje ostavku na ministarsku dužnost, a KPÖ postaje oporbena stranka. KPÖ se snažno protivio kapitalističkoj restauraciji i odlučno odbacivao uključenje Austrije u Marshallov plan koji je uključivao masovno zaduživanje kod američkih banaka. KPÖ se kroz povijest zalagao za neutralnost Austrije i na vrhuncu Hladnog rata početkom 1950-ih, zbog toga je čak bio optužen za veleizdaju. Unutar stranke se raspravljalo o sovjetskim planovima za Austriju, uključujući moguće podjele Austrije, slične onima u Njemačkoj, ali ni sovjetsko vodstvo nije bilo zainteresirano za podjelu Austrije, jer bi to omogućilo NATO-u izravnu kopnenu vezu između Zapadne Njemačke i Italije.
Stranka je igrala ključnu ulogu u borbi za Državni ugovor potpisan 15. svibnja 1955. i za trajnu neutralnost, usvojenu 26. listopada 1955. u Nacionalnom vijeću, unatoč protivljenju VdU-a, prethodnika desničarskog FPÖ-a. Kroz stalni gospodarski rast i hladnoratovsku propagandu, stranka je izgubila utjecaj. Kao i druge komunističke partije, KPÖ se orijentirala prema marksizmu-lenjinizmu u skladu sa Staljinovom doktrinom. No nakon Staljinove smrti i otopljavanja pod Nikitom Hruščovom, KPÖ se distancirala od staljinizma, iako se dublja analiza negativnih aspekata staljinizma tek dogodila nakon raspada Istočnog bloka.
Kada su 23. listopada 1959. u Budimpešti studenti i radnici izašli na ulice zahtijevajući političke reforme i povlačenje sovjetskih trupa, vlada Imre Nagya preuzela je vlast i obećala demokratske reforme te izlazak iz Varšavskog pakta. Međutim, sovjetska vojska intervenirala je početkom studenoga kako bi ugušila pobunu. Borbe su bile intenzivne, a mnogi su Mađari poginuli ili pobjegli iz zemlje, zauvijek ubacujući klin između mnogih komunista i Sovjetskog Saveza. KPÖ je iste godine izgubio zastupljenost u Nacionalnom vijeću, a i mnogi članovi napustili su stranku zbog Mađarskog ustanka i sveukupne autoritarnosti država u Varšavskom paktu.
U 1980-im i 1990-im godinama, KPÖ je bila kritična prema EG-u i EU-u, ali danas ne zagovara izlazak iz EU-a, iako se protivi trenutnoj formi EU ustava, koji za komuniste nije dovoljno demokratičan, budući da parlament nema pravo inicijative i Komisija može odgoditi gotovo svaki prijedlog dok se ne izmijeni. Nakon 1990. godine, KPÖ je započela sveobuhvatnu novu orijentaciju, pri čemu je razvoj kritičkog pogleda na povijest postao središnja točka. Pojačano usmjeravanje na praktične brige svakodnevnog života i s time povezanu perspektivu solidarne zajednice – kao suvremenog oblika socijalističke politike – rezultat je toga.
Uspon KPÖ-a u Grazu započeo je 1990-ih također prijedlogom njihovog gradskog vijećnika Ernesta Kalteneggera da najamnina u gradskim stanovima ne smije prelaziti trećinu prihoda. Nakon odbijanja svih drugih stranaka, uslijedila je duga kampanja sa 17.000 potpisa i velikim javnim pritiskom, nakon čega je isti prijedlog jednoglasno prihvaćen.
Program
Program KPÖ-a za Europske izbore 2024. godine, „Wohnen statt Kanonen“ (Stanovanje umjesto topova), usvojen od glavnog odbora stranke, se sastojao od pet središnjih tema: Mir i neutralnost, Inflacija i kriza, Stanovanje, Klima i ekologija i Zdravstvena njega. Ovdje ćemo prenositi zahtjeve vezane uz te četiri točke u skraćenom izdanju.
Što se tiče mira i neutralnosti, KPÖ u programu na web-stranici piše: „Rat u Ukrajini, na Bliskom istoku i u Kurdistanu, rastuće napetosti između svjetskih sila: logika rata i uništenja masovno se povećava. Između toga melju se ljudi koji umiru u ratovima, naša demokracija i neutralnost, naša socijalna prava i, ne manje važno, sredstva za društvenu i ekološku preobrazbu naše ekonomije. Medijsko izvještavanje o trenutnim ratovima nekritički prihvaća vojnu logiku. Zahtjevi za naoružanjem, isporukama oružja i odbacivanjem mira svakodnevno se čuju. Kao na nogometnoj utakmici, raspravlja se o tome kako preferirana strana može „pobijediti“ u ratu i kako bi ta „pobjeda“ trebala izgledati. Ratovi se također ovdje koriste kako bi se ljudi podijelili. Vladajući od nas traže da se opredijelimo za jednu stranu umiranja. Za nas kao KPÖ je jasno: u ratovima moćnika narodi nemaju što dobiti. Mi stojimo na strani žrtava tih ratova, bez obzira na kojoj strani fronte se nalazile. Mi smo jedina stranka koja dosljedno zagovara mir i neutralnost.“
Stanovanje je osnovna potreba. O njemu komunisti pišu: „Povezano je s fiksnim mjestom, pa nijedna osnovna potreba na prvi pogled nije toliko lokalna kao stanovanje – kakve veze ono ima s Europskom unijom? Transnacionalne kompanije, banke i nekretninski koncerni poput Vonovia (kojoj danas pripada BUWOG, nekada u javnom vlasništvu) imaju sve veći utjecaj na tržište najma i ugrožavaju pristupačno stanovanje za sve. Nakon financijske krize 2008. i godina koje su uslijedile, međunarodni kapital je otkrio stanovanje kao profitabilnu i sigurnu sferu ulaganja. Špekulacija na rastuće cijene nekretnina mnogim stanarima zatvara najbolje građevinske parcele. Rast cijena nekretnina znači rast najamnina. Ako cijene nekretnina stagniraju, pritisak na najamnine dodatno raste kako bi se osigurali špekulacijski dobici.“ Protiv ovih međunarodnih tendencija, Europska unija je pozvana od strane KPÖ-a i drugih lijevih stranaka širom Europe, poduzeti zajedničke mjere.