Large naslovan

Tekst je nastao na temelju javnog predavanja Milana Radoševića „Krvavi Prvi maj na Portarati 1920.“ u organizaciji Istarskog povijesnog društva i Udruge antifašističkih boraca i antifašista Grada Pule održanog 29. travnja 2022. godine, uz korištenje relevantne literature. Dr. sc. Milan Radošević radi kao znanstveni suradnik u Zavodu za povijesne i društvene znanosti u Rijeci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Područnoj jedinici u Puli.

Vodnjanska bitka, Krvavi Prvi maj, paljenje Narodnog doma i Radničke komore

 

Nekoliko dana po preuzimanju Ratne luke Pula i austrougarske mornarice koju zapovjednik carske flote Miklos Horthy predaje u kontrolu Mjesnom odboru Države SHS u Puli, u Istru ulazi talijanska vojska. Dogodilo se to po odluci vrhovnog ratnog vijeća Antante da se Italiji predaju krajevi navedeni u Londonskim ugovorom. Tek osnovani Mjesni odbor SHS iz Pule prisiljen je 5. studenog 1918. predati vlast u gradu kontraadmiralu Umbertu Cagniju i time počinje razdoblje okupacije koje će trajati sve do Rapalskog ugovora dvije godine kasnije. Ratno stanje je ukinuto tek početkom 1921. Jedan od prvih dekreta koji donosi novi upravitelj Pomorske utvrde Pula je napuštanje grada svih onih koji nemaju pravo zavičajnosti odnosno stalno prebivalište. Prvi je to udarac Italije na dotadašnju demografsku i socijalnu sliku Pule, s obzirom na to da brojno stanovništvo, koje ujedno i čini velik udio radnika Arsenala i mornara austrougarske flote, ima češko, slovačko, poljsko, austrijsko ili neko drugo porijeklo. Iduće na redu našle su se stare jedinice vlasti te odbori Narodnog vijeća SHS u Istri koji su svi odreda raspušteni, dok su se na čela općinskih vijeća imenovali neki novi načelnici. Mjesni odbori SHS predstavljali su inicijative građanskih političara za vrijeme Austro-Ugarske organiziranih u Hrvatsko-slovensku narodnu stranku. S druge strane društvene ljestvice nalazio se pak radnički i socijalistički pokret nekada organiziran u Partito Socialdemocratico Italiano, sada uključen u Socijalističku partiju Italije (Partito Socialista Italiano), Radničku komoru u Puli, a u vremenima prevrata 1918. i u narodne straže i revolucionarne komitete mornara i sl. Samo mjesec dana nakon okupacije, pod udar dolaze i hrvatske čitaonice i narodni domovi „jer održavaju stalno budnim pobunjenički duh“. Radnička komora jedna je od najvažnijih institucija grada, a broji čak 12.000 članova iz grada i okolice (grad 1910. ima 57.755 stanovnika, a s okolicom taj broj raste na 86.873) te predstavlja svojevrsnu paralelnu vlast sa svojim političkim krilom, tiskovinama, sportskim udruženjima, udruženjima mladih i žena, te udruženjima filijalama u okolnim mjestima. Radnici u Puli od 01. maja 1900. izdaju primjerice list Il proletario koji je organizacijski i politički vezan na Radničku komoru u Puli i do Prvog svjetskog rata na Talijansku socijaldemokratsku stranku, a poslije na ogranak Socijalističke partije Italije.

Talijanska okupacijska vlast i slavenski (Hrvatsko-slovenski) nacionalni građanski pokret, ali radi svoje snage i mnogobrojnosti još više onaj radnički, doživljava kao protudržavni, te sukladno tome postupa represivno. Ipak, kako je Pariška mirovna konferencija trajala od siječnja 1919. do siječnja 1920. i kako sudbina Julijske krajine još nije bila definirana, nove su vlasti izbjegavale otvorene incidente u regiji u kojoj prema nekim izvorima 58 posto stanovništva čine inorodni stanovnici, dakle netalijani. Radna mjesta u tom periodu postaju nesigurna, inflacija jede plaće, postoje poremećaji u prehrani stanovništva, otkazi i nezaposlenost masovna su pojava, Europom se šire radnički nemiri, valovi prosvjeda te čak i okupacije tvornica i radničke samouprave inspirirane Oktobarskom revolucijom. Vrijeme je to 1919-1920. koje Talijani nazivaju „crveno dvogodište“ ili biennio rosso. Slična situacija paralelno je i u Kraljevini SHS, gdje se u proljeće 1919. po prvi puta konstruira radikalni radnički ili komunistički pokret organiziran u Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista), a koji će na prvim lokalnim izborima Kraljevine SHS u 1920. odnijeti pobjede u vrlo važnim industrijskim i političkim središtima nove države (u Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu, Karlovcu, Osijeku, Sl. Brodu, Vukovaru, Vinkovcima, Virovitici, Crikvenici, Križevcima, Krapini itd.).

Ulazak D'Annunzija u Rijeku u rujnu 1919. najavljuje promjenu djelovanja ultranacionalista na koji Kraljevina Italija ne samo da neće reagirati, već će i državne institucije takve "nove tehnike i metode" svesrdno podržavati. Prvi značajniji sukob na liniji socijalista i karabinjera i vojske imamo već 16. siječnja 1920. u Vodnjanu, koji se kolokvijalno naziva i "Vodnjanskom bitkom". U napadu na Klub društvenih studija (Circolo di Studi Sociali) u Vodnjanu stradava mladi Pietro Benussi sa svojih 20 godina, a naknadno u zatvoru ili od ranjavanja u sukobu umiru još i Domenico Damiani, Pasquale Delcaro i Pietro Biasiol. Sukob je to koji je nastao u trenutku šireg sukoba novih vlasti i Radničke komore u Puli, čiji su članovi bili i radnici iz Vodnjana, i to oko kampanje Nacionalnog zajma (Prestito nazionale). Kampanja je to koju je pokrenula talijanska vlada kao kampanju gospodarskog i nacionalnog spasa, a koju su u svom listu Il proletario istarski socijalisti osudili i ismijavali te time prema mišljenju novih predstavnika vlasti i sabotirali. Takvi napisi bili su povod za uhićenja i izgon nekoliko socijalista, između ostalog i Alfreda Stelle, glavnog urednika Il proletario, te predsjednika Radničke komore Josipa Poduje. Radnička je komora radi tih događanja i teške ekonomske situacije 10. siječnja 1920. donijela odluku o generalnom štrajku u Puli koji završava petnaest dana kasnije. Direktan povod napadu na Klub društvenih studija u Vodnjanu vlasti su našle u zaustavljanju automobila na putu iz Pule u Pazin u kojoj su se nalazili pazinski civilni komesar i kapetan karabinjerske satnije. Dvadesetak civila oboružano austrijskim puškama zaustavlja automobil, no vidjevši da ne prevozi očekivane osobe (uhićene radnike iz Pule), propušta automobil dalje. Službene su vlasti procijenile da se radi o članovima Kluba društvenih studija u Vodnjanu te su naredile premetačinu kako je Klub bio filijalno vezan na Radničku komoru u Puli (stoga se u jugoslavenskoj historiografiji često naziva i Radničkom domom u Vodnjanu). Posljedica te premetačine otvoreni je sukob s nekoliko već navedenih žrtava, a u nasilje su se prema brojnim svjedocima uključili i članovi protofašističkih organizacije Fascio politico ‘Dignano Democratica’. U sukobu je bilo i više ozlijeđenih, dok je u produžetku ovog incidenta pokrenut sudski proces u Trstu protiv ukupno 48 osoba s područja Vodnjana i nekih okolnih sela.

Radnički štrajkovi nastavili su se u ožujku i travnju, s obilježjima prije svega ekonomskog karaktera, no na njega se neizbježno vezivao i karakter socijalne pobune i otpora prema sve represivnijem aparatu talijanskog okupatora. Idući veliki incident dogodio se prilikom obilježavanja Prvog maja, odnosno prosvjednog marša koji se trebao ponovno održati 1920. nakon što usred ratnog stanja nije bio dozvoljen. Predstavnici radničke komore nakon natezanja s vlastima dobili su dopuštenje za okupljanje na Trgu Verdi kod tržnice (današnji Trg Prvog svibnja), a dopuštena ruta bila je po Giardinima prema Radničkoj komori. Kod Zlatnih vrata na Portarati došlo je do verbalnog sukoba i naguravanja s karabinjerima u pokušaju da se probije policijska blokada kako bi se došlo na Forum, što je i tada i danas političko središte grada. Nije točno utvrđeno zašto, no, prema brojnim svjedočanstvima, radi crijepova koji su s okolnih zgrada bacani na glave karabinjera, oni, pojačani jednom Autoblindom, pucaju na radničku masu. Jugoslavenska historiografija ocijenila je to bacanje crijepova kao djelo protofašističkih provokatora. Kako god bilo nakon pucnjave na ulici je ostalo ležati više mrtvih i ranjenih. Ubijeni su Francesco Sponza (21), Luigi Lebek (20), Giuseppe Merzliak (Josip Mrzljak, 54) i Odone Schmelzer (19) – Talijan, Čeh, Hrvat i Austrijanac. Uhićeni radnici optuženi nakon ovog incidenta nakon dugog i iscrpljujućeg suđenja ipak su amnestirani. Sprovod žrtava dogodio se dva dana kasnije, 3. svibnja 1920, uz ogromni mimohod svog pulskog radništva, popratno vješanje crvenih zastava po prozorima i bez većih incidenata.

Narodni dom u Puli od samih početaka 1906. bio je krovna kuća važnih hrvatskih i slovenskih kulturnih udruženja, ali i političko središte građanske opcije sa slavenskim nacionalnim predznakom za ovaj dio Istre. U njemu je djelovala čitaonica, a zatim i knjižnica, te nekoliko gospodarski bitnih ustanova. Upravo je u Narodnom domu osnovan mjesni odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba koji je u nekoliko dana do ulaska talijanske vojske držao političku upravu u gradu. Nakon "Splitskog incidenta“ 11. srpnja 1920, u kojemu su smrtno stradala dva talijanska vojnika i jedan jugoslavenski civil, u cijeloj Julijskoj krajini pokrenuta je serija odmazdi prvih fašističkih organizacija i njihovih batinaških borbenih odreda. Već 13. srpnja u Trstu gori Narodni dom, što pulski iredentistički dnevnik L’Azione prenosi naslovom: "Trst uznemiren barbarskim masakrom u Splitu spaljuje ‘Narodni dom’ i napada jugoslavenski konzulat", uz informaciju da je pronađeno oružje, što je trebalo dati povod napadu. Bio je to početak organiziranog skvadrizma. Idući je dan istu sudbinu doživio i Narodni dom u Puli, dok se narednih dana upadalo i u kuće i urede viđenijih nositelja hrvatske građanske opcije u gradu poput Ive Zuccona (Ivana Cukona) i Mirka Vratovića.

Posljednji veliki incident 1920. bio je još jednom usmjeren na radnički pokret Pule. Napad na pulsku Radničku komoru dogodit će se dva dana nakon posjeta Benita Mussolinija Puli 23. rujna 1920. Poznato je da su tijekom posjeta Puli fašistički prvaci ispred sebe imali masovne demonstracije protiv svoje ultranacionalističke politike i fašističkog nasilja. Prema svjedočenju predratne komunistkinje Palmire Albanese, nakon fašističkog mitinga u gradskom kazalištu navodno je jedan radnik na samom izlazu iz kazališta Mussoliniju zalijepio dvije pljuske, pa se izgubio među mnoštvom. Povjesničar Milan Radošević tvrdi da je u Rimu dokument pronašao u kojemu je pulski civilni komesar potvrdio to svjedočenje, odnosno potvrdio da se dogodio "priprost napad protiv osobe Benita Mussolinija". Radi odmazde, narednih je dana izgorjela i Radnička komora i tiskara Il proletaria.

Ova taktika koje su paralelno provodile okupacijske strukture – vojska i karabinjeri, uz pomoć i paralelno s prvim fašističkim skvadrama – pokazuje kako fašizam nastupa nekoliko godina do dolaska na vlast u Italiji. Njihove oštrice usmjerene su u nacionalno nepoćudne, ali i puno važniji i brojniji socijalistički radnički pokret. Već u proljeće 1921. na području šire Puljštine događa se seljačka Proštinska buna radi konstantnih uznemiravanja sela, a zatim i nova otvoreno socijalistička pobuna nazvana „Labinskom republikom“, s mnogim obilježjima radničkog sovjeta. No tada je već Italija Rapalskim ugovorom riješila pitanje državne pripadnosti Istre i čitave Julijske krajine, čime se sve do oslobođenja 1945. nastavlja sustavno ugnjetavanje.


LITERATURA:

Buršić, Herman, Od ropstva do slobode: Istra 1918. – 1945. – mali zapisi o velikom putu, Pula: C.A.S.H. – Histria Croatica, 2011.
Radošević, Milan, „Vodnjanska bitka 16. I. 1920. i fašizam u Istri početak“, Problemi sjevernog Jadrana br. 19, 2021, 45-84.
Radošević, Milan, „Palež pulskoga Narodnog doma 14. VII. 1920. ili kako je otvorena fašistička Pandorina kutija“, Histria, br. 10, 2020, 103-134.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: UABA Pula, Radnička prava
Tekst napisao:

Zlatko Nikolić


    Preporučite članak: