Large naslovna

„Prva tri mjeseca radila sam potpuno besplatno – za nula kuna. Poslije su me prebacili u drugu redakciju, tri godine sam svaki dan išla na posao, kao svi stalno zaposleni, no imala sam neki paušalni honorar – na početku 3.000 kuna”, govori jedna od mnogih novinarki koja je dio svog radnog vijeka provela kao slobodna (“freelance”) medijska radnica. S kakvim se problemima „freelanceri“ susreću piše Petra Ivšić.

 

Freelance radnika/ca u medijima u Hrvatskoj sve je više, a često taj način rada nije izbor, nego jedini dostupni tip angažmana. Sve je učestalija praksa da ljudi za različite medije godinama rade preko atipičnih ugovora, i tu se ne radi samo o novinarima, nego i o drugim radnicima u medijima, poput prevoditelja/ica, tonaca/kinja, montažera/ki, snimatelja/ica, grafičara/ki itd.

Ono što je u Hrvatskoj problematično jest da ne postoje kolektivni ugovori u medijskom sektoru koji bi regulirali taj oblik rada, a zakoni su uglavnom manjkavi, nedorečeni i prilagođavaju se potrebama tržišta, a ne potrebama radnika/ca. Ugovori koji se sklapaju s freelancerima su autorski ugovori, ugovori o djelu ili drugi oblici honorarnih ugovora, a koji su vrlo slični autorskim ugovorima i koji ne reguliraju nikakva prava osim dogovorene cijene rada. Kao posljedica navedenog, sve više ljudi odlučuje se na samozaposlenje, odnosno otvaranje obrta, što stvara nove probleme. Jedan od njih je što se temeljem zakona o slobodnom tržišnom natjecanju slobodni medijski radnici koji imaju vlastiti obrt diljem Europe tretiraju kao “poduzetnici”. Zbog toga su u mnogim državama Europske unije kolektivni ugovori, koje sklapaju sindikati pomažući slobodnim medijskim radnicima, proglašeni nezakonitima (osobito ugovori koji se tiču fiksiranja cijena prodaje usluga slobodnih novinara). Kao odgovor na navedenu praksu, u nekim državama EU uvedene su zakonske mjere koje idu prema izuzimanju slobodnih medijskih radnika iz zakona tržišnog natjecanja, a kako bi se spriječilo potpuno ukidanje mogućnosti kolektivnog pregovaranja na tom području. O samozaposlenim radnicima/cama već se pisalo.

Sindikat novinara Hrvatske (SNH) je u 2022. godini u sklopu projekta „Sindikati za pravedan oporavak“ pokrenuo anketu i intervjue o nestandardnim oblicima rada u medijima, a koji pokazuju koliko je tržište rada neregulirano. Glavno obilježje rada u medijskom sektoru je prekarnost. Radnik u produkciji koji u medijima radi 15 godina na autorske ugovore kaže: “Pri zapošljavanju nije bilo puno razgovora, jedini ugovori koji su mi nuđeni bili su autorski ugovori. Kasnijih godina se nešto i pregovaralo jer sam se etablirao, ali onda sam pregovarao samo o financijama, odnosno visini plaće, ugovori su ostali isti. Drugi aspekti života zbog ovog načina zaposlenja mi se raspadaju. Nisam kreditno sposoban, slijedom toga ne mogu riješiti stambeno pitanje, a o planiranju obitelji da i ne pričamo! Sve mi se raspada jer nemam puno ni sigurnosti ni izbora.“

Ono što freelance radnici u medijima spominju kao bitan problem jest nedostatak socijalnih prava, kao što su pravo na bolovanje i pravo na porodiljni dopust. Isto tako, ostvariti punu mirovinu u trenutnim uvjetima vrlo je teško. Poreznom reformom 2017. godine uvedena je stavka koja obvezuje poslodavca na uplaćivanje doprinosa za autorske naknade. Nakon ove reforme freelancerima se godišnji honorar preračunava u radni staž tako što se dijeli s prosječnom plaćom u zemlji i na taj način može se steći najviše jedna godina staža. O reformi se može pročitati više u tekstu na HND stranicama. No, većina freelance radnika/ca u intervjuima kaže da honorari u medijskom sektoru nisu dovoljno visoki kako bi si na godišnjoj uspjeli osigurati i tu jednu godinu staža.

Također, većina slobodnih radnika/ca kao veliki problem naglašava nepostojanje cjenika rada i neplaćene prekovremene sate. Novinarka jednog većeg dnevnog lista radila je 10 godina honorarno: „Prva tri mjeseca radila sam potpuno besplatno – za nula kuna. Poslije su me prebacili u drugu redakciju, tri godine sam svaki dan išla na posao, kao svi stalno zaposleni, no imala sam neki paušalni honorar – na početku 3.000 kuna. Nisam imala nikakva prava koja su imali stalno zaposleni putem kolektivnog ugovora, unatoč tome što imam VSS. Kada mi se tata razbolio morala sam ostati doma i tih tjedan dana mi je bilo neplaćeno, isto se dogodilo i kada sam morala na bolovanje. O mirovini ne želim ni razmišljati, strah me kad pomislim.“

U takvim uvjetima neizbježno se srozava i kvaliteta obavljenog posla, o čemu je pisala i naša Matea Grgurinović. Manjkavo obavljen posao, izostanak istraživačkog novinarstva i posao pod pritiskom opasan je ne samo za novinarstvo, nego i za samo zdravlje demokracije. Novinari koji rade u strahu za egzistenciju ne mogu taj posao obavljati u skladu s pravilima struke jer su u vječnom strahu od gubitka radnog mjesta i time podložni uređivačkim politikama urednika i vlasnika medija.

Foto: Sindikat novinara Hrvatske


Nekada malobrojni igrači, freelanceri danas čine jezgru globalne medijske industrije koja nastoji smanjiti svoje troškove, istovremeno proizvodeći više medijskog sadržaja nego ikada. Freelanceri su ponekad prisiljeni i na „izgradnju svog brenda“, što uključuje puno volontiranja i znanja i vještina iz nekih drugih struka, primjerice fotografija, marketing, znanje o pisanju projekata itd. Za slobodnjake je česti dojam da uživaju veliku fleksibilnost, ali rijetko se govori o tome da većina radi preko vikenda i preuzima previše posla iz straha da ga u budućnosti neće imati. Jedna od prevoditeljica u audio-vizualnom sektoru koja radi za agenciju putem autorskog ugovora 10 godina govori o tome koliko je taj način rada utjecao na njezino zdravlje: „To je bio jedini posao koji sam mogla pronaći, a i jedini ugovor koji su mi nudili. Prvo se potpiše godišnji ugovor s agencijom, kao neki tip ugovora o suradnji. Drugi ugovori koje potpisuješ su mjesečni autorski ugovori za određeni posao. Nikada u tim ugovorima nije pisala cijena rada, poslodavac bi telefonski dogovarao cijenu rada – zapravo, ponudio bi je. Osim cijene rada, u ugovoru ne bi pisalo ništa drugo, npr. prekovremeni, rad vikendom, godišnji odmori, nema zdravstvenog itd. Takav način rada utjecao je na to da sam dobila autoimunu bolest, sjedenje pred ekranom utjecalo mi je na zdravlje, dobila sam dioptriju, dobila sam dijagnozu poremećaja prehrane...“

Zašto je važno da se „freelance“ radnici organiziraju i budu zaštićeni kolektivnim ugovorima?

Vrlo je malo radnika u medijima u Hrvatskoj zaštićeno kolektivnim ugovorom – postoje samo dva kolektivna ugovora, onaj na HRT-u i u HINA-i. U razgovoru s kolegama, članovima Sindikata novinara, saznajemo da je i znanje o važnosti kolektivnih ugovora zapelo negdje u nekoj crnoj rupi prostorno-vremenskog kontinuuma prelaska iz socijalizma u kapitalizam.

Da se u Europi na tom polju neke stvari ipak mijenjaju govore nedavno donesene dvije direktive. Početkom listopada usvojena je europska Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama, a ona predviđa obavezu izrade akcijskih planova u zemljama članicama za poticanje kolektivnog pregovaranja za države s pokrivenošću kolektivnim ugovorima nižom od 80 posto. Hrvatska je trenutno na oko 50 posto ukupne pokrivenosti kolektivnim ugovorima, a u medijskom sektoru, kako je prethodno spomenuto, postoje samo dva kolektivna ugovora, dok ih je 2011. godine bilo čak 11. Također, pregovori za granski kolektivni prekinuti su davne 2011. godine. Osim navedene Direktive, donesena je još jedna važna odluka; Europska komisija donijela je Smjernice o kolektivnim ugovorima samozaposlenih osoba. Najvažnija smjernica je da pravo tržišnog natjecanja EU-a ne treba sprječavati samostalne samozaposlene radnike da se uključe u kolektivno pregovaranje, što bi značilo da bi svi europski sindikati mogli pregovarati o kolektivnim ugovorima za freelancere. Ove nove smjernice koristit će mnogima od 24 milijuna samozaposlenih i slobodnih radnika u EU-u, uključujući desetke tisuća slobodnih novinara (freelancera).

I Sindikat novinara Hrvatske intenzivno radi na tome da uključi freelance radnike/ce u sindikat, a time i u borbu za bolje uvjete rada, dok je konačni cilj uključiti freelance radnike u kolektivne ugovore. O tome više na stranicama sindikata.

No, ono što je uvijek problematično kod organiziranja freelancera jest da su oni zapravo raspršena radna snaga pa ih je teško organizirati jer nisu klasično zaposleni na jednom mjestu, gdje bi ih se moglo okupljati na sastancima, obavještavati putem internih kanala komunikacije itd.

Da su promjene u sustavu moguće, govore nam i dobre prakse i primjeri izvana. Primjerice, u Danskoj su na organiziranju i učlanjivanju freelancera u sindikat počeli raditi davne 1977. godine i sad postoji desetak kolektivnih ugovora za freelancere, od onih u dnevnim listovima do onih na javnoj televiziji. Ovo su neke od odredbi iz ugovora za freelancere s danskom javnom televizijom; freelanceri u Danskoj u kolektivnom imaju dogovorenu minimalnu satnicu, isplaćuju se naknade za rad izvan standardnog radnog vremena (ako je freelanceru točno određeno radno vrijeme ugovorom), televizija je dužna isplatiti naknadu za bolovanje određenu ugovorom te imaju pravo na porodiljnu naknadu i rodiljni dopust. Sve nabrojano kilometrima je daleko od prava koja imaju freelanceri u Hrvatskoj.

Još jedan pozitivan primjer za prava freelance radnika dolazi iz Francuske: Cressardov zakon iz 1974, donesen zbog zagovaranja novinarskih sindikata, daje jednaka prava novinarima (tzv. pigistes) koji su plaćeni po komadu (članku, fotografiji, itd.) kao i stalno zaposlenima. Dodatno, zakon o radu na njih proširuje širok raspon zaštita koje se primjenjuju na stalne zaposlenike, kao što je naknada u slučaju bolesti, majčinstva, industrijskih nezgoda, nezaposlenosti, umirovljenja, otkaza (uključujući otpremninu), odredba o plaćenom dopustu i usavršavanju te primjena novinarskih kolektivnih ugovora.

Ova dva primjera i brojni drugi pokazuju da je moguće učiniti promjene i pomake na polju zaštite freelance radnika/ca. Iako postoji vrlo malo istraživanja o tome koliki je broj i tko su sve freelanceri u Hvatskoj, prema studiji “Worlds of Journalism” provedenoj u Hrvatskoj, 15 posto novinara su slobodnjaci, a 1,3 posto radi na pola radnog vremena, s tim da su u to istraživanje uključeni samo novinari, a ne i ostali medijski radnici kao što su tehničko osoblje, prevoditelji, grafičari, itd. Kako bismo počeli rješavati radni status freelance radnika/ca potrebno je čim prije i čim više educirati medijske radnike o važnosti zaštite njihovih radničkih prava i važnosti kolektivnih ugovora. Jedini način zaštite prava freelancera je da se organiziraju te da simultanim pritiskom na odgovorne institucije utječu na zakonske regulative koje ih trenutno ne prepoznaju kao ravnopravne igrače na terenu.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: Nenad Stojković/Radnička prava
Tekst napisala:

Petra Ivšić




    Preporučite članak: