Large radni%c4%8dka prava newsroom

“To mi se sve bilo prikazivalo kao priliku. Ja zelena, a radim u struci, divota! U zamjenu bih nekad dobila upade na koncerte, a uz to sam uvijek radila neki posao u call-centru. Dakle, ugovor nikakav. U pravilu je bilo tako, a nakon par godina dobila bih po parsto kuna kao zahvalu za svoj rad i trud.” opisuje nam Lucija svoje iskustvo neplaćenog rada koji je u novinarskom sektoru normaliziran. Priče mladih novinarki o pokušajima da se probiju do kvalitetnijeg radnog mjesta i stanju u sektoru donosi naša Matea Gregurinović.

 

Kada čujemo riječ 'novinar/ka', što nam prvo padne na pamet? Možda popularni termini poput 'novinari crvi' ili 'dnovinari', ali razmišljamo li o onima koje ti krasni termini opisuju kako sjede pred svojim kompjuterima i kuckaju medijski sadržaj?

Razmišljamo li o njihovim uvjetima rada ili o tome koliko su oni povezani s onim što čitamo? Uglavnom ne.

Kako se navodi u prvom dijelu publikacije Radni materijali za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015 – 2020 "Nacionalni izvještaj o medijima" stanje u novinarstvu sve je gore. Slično se može zaključiti i bezbrižnim skrolanjem po portalima.

Anketa koju su na slučajnom uzorku proveli autori publikacije potvrdila je „kako je novinarstvo u Hrvatskoj sve nesigurnije zanimanje, koje je usto i sve slabije plaćeno“. Povećavao se i opseg rada za manju realnu plaću, tvrde autori, pa dodaju da je prekovremeni rad postao svakodnevicom za 60 posto novinara (skoro 70 posto u dnevnom tisku), a prekovremeni sati su plaćeni u samo 10 posto slučajeva. Dalje navode ono što svatko tko je proveo nekoliko tjedana, ma i dana, u dnevnoj redakciji zna, a to je da „na medijskoj 'tekućoj traci', nikakav istraživački rad niti proučavanje literature ne dolaze u obzir”. Autori publikacije pišu i da provjera informacija i traženje dodatnih izvora ne samo da nisu uobičajeni, nego se ponekad shvaćaju kao i "otezanje" objave jer većina novinara radi u uvjetima ekstremno kratkih rokova, što vide i kao “jedan od uzroka smanjenoj dostupnosti informacija i njihovih izvora” te to smatraju “presudnim formativnim momentima njihova rada“.

O njihovim iskustvima rada u novinarstvu Radnička prava pričala su s tri novinarke. Sve su još uvijek u novinarstvu i htjele bi ondje i ostati, stoga ćemo za sve tri koristiti pseudonime – nazvat ćemo ih Tanja, Karla i Lucija.

Tanja ima više od 15 godina iskustva rada u novinarstvu, prošla je i televiziju, kao i printane i elektroničke publikacije. Nakon što je završila studij novinarstva, poslodavci su joj nudili uglavnom autorske ugovore, ugovore na određeno i ugovore o djelu. „Znači, nesigurni i atipični oblici rada su za mene i većinu mojih kolega postali tipični i uobičajeni“, ističe Tanja, pa dodaje: „Kod takvih oblika ugovora, često ili nikada nemaš previše prostora za manevar odnosno dogovor oko niti jednog dijela rada. Jedini segment oko kojeg možeš pregovarati je visina naknade, odnosno plaća. Naime, na bolovanje, godišnji odmor, slobodne vikende, naknadu za prekovremene sate uglavnom možeš zaboraviti“.

Bezbroj mogućnosti za manipulaciju

Autorski ugovor i ugovor o djelu navodi kada prilog, reportaža, tekst, dakle autorsko djelo novinarke treba biti isporučeno i to je to, govori nam naša sugovornica i poručuje: „Naravno da kod ovakvih ugovora poslodavac ima bezbroj mogućnosti manipulirati radnicima i prilagođavati uvjete rada svojim potrebama. Ono što u međuvremenu moraš naučiti je pregovarati za visinu plaće, nerijetko se događa da za isti obujam posla mlađi kolege budu i trećinu manji plaćeni“.

Budući da naša sugovornica ima dosta iskustva rada na privatnim televizijama, malo nam je pojasnila kako to zna izgledati. Radi se često o intenzivnim televizijskim projektima u kojima se u prosjeku radi po 10, 11 sati dnevno, no, kako nam je kazala, „nekad ta brojka zna biti i 14 sati u danu, rjeđe je posao u trajanju kraćem od 10 sati“. Od toga se većina od tih 10, 11 sati provodi na terenu, snimajući i intervjuirajući sugovornike, dok se putovanje u redakciju ili ingest materijala, dakle prebacivanje snimljenog materijala na servere redakcije, gotovo ni ne smatra dijelom radnog dana.

„Nakon tri ili četiri mjeseca rada na tako zahtjevnim radnim angažmanima potreban ti je godišnji od barem mjesec dana, ali ako nisi dobro pregovarao za visinu plaće, najčešće si ga ne možeš priuštiti. Također, ako se npr. razboliš od korone, kao što je bilo u mom slučaju, poslodavac je pronašao način da radim 'remote' i da radim dok sam bolesna. Ukoliko bi odbila raditi, određena svota novca bi mi se odbila od fiksne plaće. Manipulacija ovim nesigurnim ugovorima seže u beskraj i dok god će nadležne institucije zatvarati oči pred eksploatacijom i iskorištavanjem radne snage, poslodavci će imati otvorene ruke da s radnicima postupaju onako kako im u datom trenutku najviše odgovara“, završava Tanja.

Naša druga sugovornica Karla uglavnom je radila na portalima i na radiju. Ima malo iskustva u radu na televiziji. To joj je zapravo bilo prvo radno iskustvo i prvi susret s novinarstvom, tromjesečna praksa na jednoj poznatoj televiziji. „Radila sam na desku telke. Besplatno, naravno“, govori nam.

„Nitko mi nije obećavao ugovore, bila sam studentica“

Tada je bila u radnim dvadesetima. S oko 25 godina počela je raditi na jednom poznatom zagrebačkom radiju. No, budući da je radio bio u stečaju, volontirala je skoro godinu dana. „Kad je radio kupljen, dobila sam neke novce, tada mi se to činilo puno, ali stvarno nije bilo. To je bila procjena mojih zarada u godinu dana, mislim da sam dobila 15 tisuća kuna sve skupa. Radila sam puno radno vrijeme, i više od toga, od 8 ili 9 ujutro do 18 sati ili dulje, do realizacije zadnje informativne emisije. Imali smo i vikend smjene, ili smjene od šest ujutro, novinarski standard“, opisuje Karla svoja iskustva.

To je bilo prije nekih 10 godina i tada je općenito bilo teže pronaći posao u novinarstvu, nastavlja. „Nitko mi nije niti obećavao neke ugovore, bila sam studentica, željela sam radno iskustvo, voljela sam taj posao i radio i nije mi bilo problem raditi čak i besplatno, niti koga krivim za to. Bio je to moj izbor, mogla sam otići kad sam htjela. Meni je bilo super, jako kreativno i puno sam naučila. Kada sam počela raditi u većim medijskim kućama, više nije bilo tog volontiranja, a i ja sam bila iskusnija. Tada mi naravno nije padalo na pamet raditi besplatno, plaće su bile koliko-toliko u redu“.

Period o kojem Karla govori obilježio je visok ulazak novinara u nezaposlenost do kojega je došlo nakon krize 2008. godine. Kako piše Katarina Jaklin u tekstu Novinari, pa radnici, prema statistikama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), u razdoblju od 2008. do 2015. godine 3.604 novinara i novinarki ušlo je u evidenciju nezaposlenih. „Da se radi o velikom porastu broja nezaposlenih novinara govori podatak da je 2008. zabilježeno samo 227 takvih ulazaka, a 5 godina kasnije, 2013. godine, rekordnih 747. U istome se periodu broj zaposlenih u novinama prepolovio, a onih u časopisima i periodičkim publikacijama smanjio za 40 posto. Pad zaposlenosti u drugim medijskim djelatnostima (televiziji, radiju i u novinskim agencijama) bio je blaži, dok su internetski mediji u tom razdoblju zabilježili rast. No rast zaposlenosti u tom sektoru gotovo da prati rast poduzeća na principu 1:1 – broj zaposlenih narastao je s 40 na 248, a broj poduzeća sa 17 na 199“, navodi Jaklin.



O tome koliko je pozicija novinara oslabljena autorima već spomenute publikacije opisala je novinarka Slavica Lukić: “Pozicija novinara dodatno je oslabljena gospodarskom krizom, otkazima, rezanjem plaća, jednostranim kršenjima i raskidima kolektivnih ugovora u medijima. Gospodarska kriza je često korištena i kao izgovor za srozavanje novinarskih materijalnih i radnih prava. Otpuštani su iskusni novinari, a na njihova mjesta, kroz RPO-ugovore, angažirani manje iskusni i jeftiniji.“

Na krhku poziciju novinara upozorio je i Sindikat novinara Hrvatske (SNH) u priopćenju početkom koronakrize, kada su naveli da je od početka krize izazvane pandemijom koronavirusa do travnja 2020. više od 85 posto novinara i novinarki i ostalih medijskih radnika/ca honoraraca ili freelancera izgubilo dio ili sve radne angažmane, a u nizu medija stalno zaposlenima su smanjena primanja. Tada je SNH naveo da su za 50 posto srezane plaće u Glasu Istre, smanjena primanja u Novom listu, HRT-u i HANZA grupi, otkazana je suradnja većini stalnih honorarnih suradnika Hrvatske radiotelevizije, kao i većini stalnih honorarnih suradnika HANZA medije (Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Globus…), dok je čak 28,7 posto slobodnih novinara, freelancera i honorarnih suradnika ostalo bez ikakvog angažmana u hrvatskim medijima, 26,2 posto ih je izgubilo većinu angažmana, a kod njih 15,9 posto se angažman prepolovio.

„Shvatila sam što znači moderno tržište rada u privatnom sektoru“

Radom u medijskoj kući Karli je 'stigao' i ugovor na neodređeno, ali ona je nakon nekoliko godina svejedno dobila otkaz, jer je projekt na kojem je radila iznenada ugašen. „To mi je bio velik udarac jer sam shvatila što znači moderno tržište rada u privatnom sektoru. Ok, mogla sam ići na sud, ali sam procijenila da nemam niti resurse, niti živce provesti godine u parničenju. Možda sam trebala. Uzela sam 'otpremninu' kojom su me podmitili da potpišem sporazumni raskid ugovora, nevjerojatno mala cifra. No, odmah sam se zaposlila pa mi je dobro došlo to ekstra novaca na koje nisam računala“, dodaje.

Karla nije studirala novinarstvo, ali se u njega zaljubila preko prakse na televiziji. 

„Nikad mi nije palo na pamet da ću biti novinarka jer to nisam studirala, sve dok nisam došla na prasku na televiziju. Tada sam se u novinarstvo zaljubila i pokušavala sam ostati u branši kako god sam mogla. Ali tada je to bilo baš jako teško, prilika je bilo jako malo. Neko vrijeme sam volontirala po sitnim lokalnim radio postajama samo da ostanem u toku, sve dok nisam došla na radio“.

Očajno je željela svoju priliku, iako je njih bilo jako malo, kaže. U međuvremenu su se stvari malo promijenile, dodaje „više je medija, ljudi više cirkuliraju, uvijek se negdje smjestiš. Toliko sam se time htjela baviti da sam radila besplatno. Samo mi je bilo bitno da mi netko da šansu“, zaključuje.

Ono što Karla tvrdi jest točno, situacija je (trenutno) u novinarstvu drugačija u smislu da ima više medija nego prije, recimo, deset godina. Dok čekamo nova istraživanja koja će točno mapirati trenutačno stanje, empirijski možemo ustvrditi da broj medija u Hrvatskoj raste. Međutim, kakvi su uvjeti rada, kakve su plaće, kakvi su uvjeti za mlade novinare koji tek ulaze u profesiju? Imaju li oni ideju o novinarskoj etici ili starijeg mentora koji ih uvodi u posao? Imaju li mladi novinari uopće priliku educirati se i specijalizirati za neku temu i kako sve nabrojano utječe na dojam čitatelja, tj. javnosti o novinarstvu i novinarima? O tome se rijetko priča.

Parsto kuna – zahvala za (novinarski) rad

I našoj trećoj sugovornici Luciji prva iskustva u novinarstvu bila su volonterska. „To mi se sve bilo prikazivalo kao priliku. Ja zelena, a radim u struci, divota! U zamjenu bih nekad dobila upade na koncerte, a uz to sam uvijek radila neki posao u call-centru. Dakle, ugovor nikakav. U pravilu je bilo tako, a nakon par godina dobila bih po parsto kuna kao zahvalu za svoj rad i trud“, dodaje.

S iskustvom su došle i druge obaveze. Ukratko, to je značilo da je uz novinarski posao često morala odrađivati i niz drugih poslova i zadataka. „Radila bih na tim mjestima poslove koji nisu bili novinarski, nego operativni. Radila sam na organizaciji i u uredništvu, a na temelju toga sam dobivala honorare od projekata. S tim da sam naravno radila i novinarske poslove. Tek sam u pravoj medijskoj kući dobila pravu plaću i ugovor na neodređeno, no i tada se dogodilo da 'odradim nešto usput' jer eto, netko mora.“

Mladi se pri traženju (i pronalaženju) posla i 'prilika' susreću s brojnim problemima, ističe Lucija. Kaže nam da se pisanje kao vještina predstavlja kao nešto što 'svi znaju', pa se mladima posao koji su dobili predstavlja kao nevjerojatna prilika koja se novinaru/ki udijelila, koja se može staviti u životopis i na temelju koje se kasnije može naći neki bolji posao.

Problem bude i to što se obećani honorar do isplate nekako smežura i smanji, pa je puno manji od obećanog. „A da ne spominjem kašnjenje u isplatama, čeka se i po par mjeseci i uvijek smo zadnja rupa na svirali jer je to 'nekih tamo 800-1.000 kn'“, dodaje Lucija.

Ističe i to da se mladima često i "uvaljuju" nezanimljive teme koje seniori ne žele raditi, pa se tu „nepovratno gubi prilika za rast i razvoj“. Mladi su tu dakle, kako nam objašnjava, „da 'filaju tekstove' koji su klikani i teško se izboriti za to da zaista gradiš svoje novinarsko ime. A i klima je 'snađi se sam, druže', jer se starije generacije često osjećaju ugroženo, kao da ćemo im oteti posao i nisu skloni uvoditi nas u osnove“, kaže nam.

Za kraj Lucija kaže i sljedeće: „Uvjeti su loši i stalno su promjenjivi. Kvaliteta se gleda kroz klikove i kvantitetu, i nevjerojatno im je (starijim kolegama, op. a.) da nam za jedan tekst treba nekoliko dana. Također, mnogi sugovornici/sugovornice misle da radimo PR članak o njima, a ne stvaran, živi tekst i sve je podložno kritikama, a i nerijetko nas traže autorizaciju iako sâm tekst nije plaćen. Zbog svega je toga apsolutno nemoguće dobiti normalne uvjete, a i pretpostavka da mi pišemo kao tvornica slova točno od 9 do 5, ne shvaćajući da nam odgovori dolaze u 23 sata, ili da nam je inspiracija bolja kasnije. A i ako se požalimo, lako nas zamijene za nekoga tko će raditi besplatno za priliku.“


Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Izvor naslovne fotografije: Andy Piper, Flickr
Autorica teksta:

Matea Grgurinović


    Preporučite članak: