Sindikati širom EU-a danas imaju manje sposobnosti regulirati rad i zaposlenje nego što su ih imali u prošlosti. To je rezultat promjena tržišta rada, varijacija u tradicionalnim obrascima zaposlenja – uključujući privremeni i prekarni rad – ali i posljedica nedavnih mjera štednje. Smanjena je institucionalna podrška kolektivnom pregovaranju, a politički je utjecaj sindikata opao. U isto je vrijeme ekonomska migracija u EU narasla, što neke političke stranke koriste kako bi pojačale antiimigracijski sentiment i izazvale porast rasizma i ksenofobije. Ovi faktori sugeriraju da sindikati moraju ponovno razmotriti postojeće načine organiziranja i mobilizacije radnika. Postoji potreba za širenjem sindikalne baze kako bi se uključilo ljude iz svih dijelova društva, a pritom je važno prepoznati da trenutne institucionalne strukture nisu nužno najbolji način širenja baze. Tvrdim da pristupi organiziranja zajednice koji uključuju izgradnju koalicija s organizacijama u lokalnim zajednicama i izvan konteksta radnih odnosa nude sredstva za oživljavanje sindikata širom EU.
Uvod
Redefiniranje rada, nesigurnosti uzrokovane privremenim radom, radom na nepuno radno vrijeme i honorarnim radom predstavljaju izazov tradicionalnim oblicima sindikalnih struktura i prostornom organiziranju. Bez promišljanja o sastavu sindikalne baze i definiciji radnog mjesta sindikati će, iako nehotice, isključiti značajan broj radnika koji trebaju njihovu zaštitu. Rastući broj niskoplaćenih radnika nema fiksno radno mjesto nego svaki dan putuju na različite poslove. Kako bi sindikati, koji su usmjereni samo na radno mjesto, trebali organizirati takve radnike? Kako u borbu za socijalnu pravdu uključiti migrantske i neprijavljene radnike? Ovo su neka od važnih pitanja s kojima se sindikati suočavaju u pokušaju obnove, nakon godina opadanja moći, broja članova i utjecaja. U ovom se tekstu pokazuje kako organiziranje na razini zajednice nudi sindikatima način za ponovnu izgradnju sindikalnog pokreta širenjem baze kroz uključivanje drugih organizacija civilnog društva u svojstvu partnera.
Organiziranje zajednice u sindikalnom kontekstu
Organiziranje zajednice uključuje zajednički rad s organizacijama izvan tradicionalnog radnog odnosa, uključujući organizacije civilnog društva, vjerske grupe, dobrotvorne organizacije kao i organizacije okupljene oko pitanja od lokalnog interesa. Ovakvo organiziranje osigurava oruđe za iskorak prema grupama radnika koji još nisu članovi sindikata, uključujući ih u zajednice čijim se dijelom već osjećaju. Društvene mreže u lokalnim zajednicama (vezane uz kulturu, narodnost, jezik, religiju itd.) daju sindikatima priliku za organizaciju u prostorima i mjestima gdje se ljudi osjećaju sigurnima, što je od naročite važnosti za mnoge migrantske radnike koji se često osjećaju ranjivima – kako na tržištu rada tako i u širem društvu. Rast prekarnog rada i fragmentiranog zaposlenja dodatno otežavaju sindikalno organiziranje u malim „radnim kolektivima“ ili kolektivima bez stalnog radnog mjesta. Tradicionalni model sindikalizma baziran na sektorskom kolektivnom pregovaranju i servisiranju individualnih članova posljednja se tri desetljeća urušio/urušava diljem Europe. Organiziranje bazirano na zajednici, međutim, daje sindikatima, kroz metode i taktike povezane s ovim prilično drukčijim oblikom organiziranja, pristup komunalnim resursima. Usvajanjem metoda i taktika organiziranja zajednice sindikat bi mogao nadići neke od problema povezanih s trenutnim sindikalnim organizacijskim pristupima, koji u nekim slučajevima više ne odgovaraju potrebama članova.
Prije nego nastavimo, želimo istaknuti da ne smatramo da je organiziranje sindikata u zajednici nov fenomen. Zaista, velik dio povijesti formiranja sindikata neraskidivo je vezan za mjesta i prostore gdje su ljudi i živjeli i radili, ali snažne spone između sindikalne i komunalne svijesti toliko su ozbiljno oslabljene da gotovo više i ne postoje. Sindikati su s vremenom postali više institucionalno nego komunalno uklopljeni, zapošljavajući profesionalce koji rade u ime radnika umjesto da potaknu radnike na samoorganizaciju. Nadalje, napadi na sindikate, posebno u periodu rasta neoliberalne ideologije od 1980-ih nadalje, okrenuli su mnoge sindikate samima sebi s fokusom na servisiranje preostalog članstva – kao rezultat sindikati su postali slabije vidljivi u široj zajednici. Sindikalizam zajednice stoga sindikatima daje mogućnost (iz)gradnje aktivnosti od temelja u zajednicama gdje su radnici najaktivniji u svakodnevnom životu.
Što je organiziranje zajednice?
Kako bi se ostvarile promjene u društvu ljudi se moraju povezati i organizirati, izložiti zahtjeve, razumjeti dinamiku moći i pronaći načine da izazovu pojedince/kompanije/organizacije koje odlučuju o tim zahtjevima. I dok se navedeno oduvijek događalo u društvu, modeli organiziranja zajednice razvijani su kako bi se omogućilo da ljudi učinkovito zajednički djeluju i da osmisle pristup koji bi uspješno doveo do željenih ishoda. Posljednjih nekoliko godina sindikati u Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u i Australiji postaju sve više zainteresirani za uključivanje metode organiziranja zajednice u vlastiti repertoar praksi sindikalnog organiziranja. Ideja sindikalizma zajednice pobuđuje sve veći interes kako znanstvenika tako i sindikalista na terenu.
Sindikalizam zajednice pretežno se provodi na lokalnoj razini, kroz organizacijski pristup formiranja koalicija lokalnih grupa i sindikata oko pitanja od zajedničkog interesa (Tattersall 2010). Ali kako se sindikati povezuju s grupama i pojedincima koji im nisu članovi, i to u lokalnim zajednicama koje imaju različite strukture i kulture?
Pokušalo se kategorizirati različite načine na koje se sindikati povezuju s partnerima u zajednici. Za Janice Fine, koja je istraživala i pisala o radničkim centrima u SAD-u, tri su osnovne karakteristike koje dijele komunalni sindikati: fokus na lokalno – obično lokalno tržište rada, karakter mini društvenog pokreta – uvlače aktiviste izvan radnog mjesta, te centralnost identiteta kao faktora oko kojeg se organizira. Zadnje je u više različitih studija pokazano kao ključno. Kao što Fine (2005:155) primjećuje, „u sindikalizmu zajednice oblici identiteta kao što su rasa, narodnost, rod zamjenjuju struku ili industriju kao glavna sredstva regrutacije i najjaču vezu između radnika“. Organiziranje zajednice pokazalo se najučinkovitije kad se radi o borbi protiv izrabljivanja najslabije plaćenih radnika (često pojačano rasizmom, seksizmom i imigracijskim statusom). Najbolji su dokaz ove činjenice u UK-u i SAD-u brojne kampanje za univerzalni temeljni dohodak gdje su sindikati i lokalne organizacije, služeći se jakim vezama unutar zajednice, radili skupa kako bi povisili plaće pretežno neorganiziranih radnika (Holgate i Willis 2007; Luce 2004).
Koje su metode organiziranja zajednice?
Saul Alinsky (1972) smatra se začetnikom ovakvog tipa organiziranja zajednice. Njegovo istraživanje urbanog siromaštva 1930-ih naučilo ga je da izgradnja snažnih uzajamnih mreža u lokalnim zajednicama ima potencijal da se suprotstavi moći novca i dominaciji političkih elita. Mnoge su organizacije usvojile metodologiju Zaklade industrijskih područja (Industrial Areas Foundation) koju je Alinsky osnovao u čikaškim stočnim klaonicama. Ova mreža organiziranih zajednica izrasla je u 60 IAF-ovih podružnica koje su se organizirale većinom u SAD-u, ali i u Kanadi, Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i odnedavno u Australiji, pri čemu se skoro sve organiziraju u zajednicama koje su dominantno siromašne, crnačke ili migrantske.
Od 1960-ih sve je više mreža kao što je IAF – pri čemu skoro sve usvajaju pristup organiziranja zajednice koji je izrastao iz Alinskijeva modela. Neke su od ovih organizacija dominantno vjerske, dok druge imaju puno širu civilno-društvenu bazu. Ali što se podrazumijeva pod modelom organiziranja zajednice?
Alinskijev model organiziranja zajednice temelji se na tri glavna elementa: moć, vlastiti interes i odnosi s javnošću. Moć je pojmljena u kontekstu organiziranog naroda i organiziranog novca, a da bi se dogodila promjena organizirani narod često mora izazvati organizirani novac. Organiziranje zajednice uči da je vlastiti interes, a ne altruizam, ono što često motivira ljude na djelovanje, posebno ljude iz siromašnih i marginaliziranih zajednica. Treće, izgradnja odnosa s javnošću unutar i između organizacija članica ključna je jer pomaže izgradnji snažne, stabilne i održive baze iz koje zajednica može crpiti moć te kako bi se izazvalo one koji imaju moć nad zajednicom.
Trening lidera zajednice također je ključan moment organiziranja zajednice, a provodi se metodom „relacijskog organiziranja“ – sastanci jedan na jedan kako bi se razumjelo različite perspektive i izgradilo odnose povjerenja. S povjerenjem dolazi sposobnost zajedničkog rada, suradnje i konsenzusa te održavanja organizacije i nakon rješenja određenog problema. Ovaj aspekt predstavlja značajan odmak od tradicionalnih sindikalnih pristupa utoliko što su sindikati više fokusirani na pitanja i probleme nego na izgradnju/održavanje organizacije. Svrha treninga organiziranja zajednice i kontinuiranog razvoja lidera pod utjecajem je Alinskijeva zlatnog pravila: „Nikad ne čini za druge ono što mogu učiniti sami.“ Vodstvo se smatra praksom, a ne pozicijom. Dakle dobrim liderom se ne smatra onog tko ima sljedbenike, nego onog tko je u stanju stvoriti još vođa. Ovo se razlikuje od situacije u sindikatima gdje je fokus pomaknut s aktivnosti članstva (pristup odozdo) na profesionalce koji servisiraju članove pregovarajući u njihovo ime (pristup odozgo). U organiziranju zajednice uvijek su članovi ti koji vode i govore u svoje ime, a ne plaćeno osoblje.
Može li organiziranje zajednice pomoći oživljavanju sindikata širom Europe?
Tvrdim da za uspješnu promjenu sindikati moraju biti mnogo više uključeni i raditi na razumijevanju međusobnih odnosa radnika kao i veza sa širom socijalnom i ekonomskom okolinom koje su dio. Kao što su drugi već pisali, radnici nisu samo radnici, oni su uronjeni u socijalne i kulturne strukture cjelokupnog društva te stoga sindikati moraju razmotriti kako ovi faktori utječu na njihov radni vijek i odluku o priključenju sindikatu (Alberti i sur. 2013).
Iako se može tvrditi da su sindikati u kontinentalnoj Europi, u usporedbi s onima iz UK-a ili SAD-a, više institucionalno usmjereni i stoga više fokusirani prema unutra, smatra se da organiziranje zajednice može pomoći sindikalnom oživljavanju jer to je način reaktivacije baze i mobilizacije neorganiziranih radnika. I dok sindikati naginju birokratizaciji koja ih često usporava u reakciji – sklonost koja može postati naglašenija što su više institucionalno uklopljeni – lokalne, u zajednici utemeljene, organizacije puno su agilnije i stoga sposobne brže odgovoriti na događaje. Također, budući da su ukorjenjenije na lokalnoj razini, komunalne organizacije jače su vezane uz socijalne i kulturne mreže radnika i izvan radnog mjesta. Jane McAlevey (2003), znanstvenica i dugogodišnja sindikalno/komunalna organizatorica, zagovara fokusiranje na pojam organizacije „cijelog radnika“. Prema ovom pristupu, nakon što su radnici organizirani u sindikate, njihove veze van radnog mjesta smatraju se jednako važnima kao i veze na radnom mjestu.
Potreba za razumijevanjem i kanalizacijom moći radničkih veza prije, tokom i nakon rada u centru je pristupa „organiziranja cijelog radnika“ što ga zagovara McAlevey; problemi u radničkim životima nisu uredno podijeljeni u odvojene sfere „rada“ i „doma“, oni su jako isprepleteni i utječu jedni na druge. To je mjesto gdje ideju sindikata kao širokog društvenog pokreta (kao što je bio slučaj u prošlosti) treba vratiti u sindikalnu praksu. Onda bi možda bili u boljoj poziciji da se suprotstave nekim od antiimigrantskih, rasističkih, antimuslimanskih/židovskih sentimenata koje smo nedavno vidjeli širom Europe, a koji imaju tako štetan učinak na ljude kako kod kuće tako i na poslu. Ako želi biti učinkovito, sindikalno organiziranje mora biti osjetljivije na ova ali i druga pitanja socijalne pravde. Organiziranje zajednice može sindikatima omogućiti pristup grupama kao što su prekarni radnici, radnici na atipičnim i autsorsanim poslovima, na ugovorima bez garantiranog radnog vremena, radnici koji često mijenjaju posao ili su između poslova.
Brige koje more mnoge radnike/nezaposlene nisu vezane samo za posao, nego se tiču šire društvene i ekonomske okoline u kojoj se nalaze. Za te su ljude njihove životne sredine najprikladnija mjesta i prostori za sindikalno organiziranje. Primjer je kampanja za univerzalni temeljni dohodak gdje je zahtjev vezan uz radno mjesto (povećanje plaće) uokviren kao šire društveno pitanje. I dok mnoge zemlje širom EU-a imaju pravno reguliranu beneficiju minimalne plaće, postoji mnoštvo „nepovoljno“ zaposlenih radnika čija je plaća ispod propisanog minimuma. Najčešće se radi o prekarnim radnicima koji nemaju sindikat da im ispregovara plaću i radne uvjete. Vidjeli smo da čak i u zemljama gdje radnici imaju nacionalnu minimalnu plaću, kao u UK-u, njezina visina nije dovoljna za pristojan životni standard, pa se radnici moraju prijaviti državi za porezne olakšice namijenjene siromašnim radnicima kako bi održali razinu plaće.
Kampanje za temeljni dohodak vodile su zajednice, te su uključivale nisko plaćene radnike u borbi za bolju plaću. Nove forme organiziranja pomogle su osnaživanju radnika koji inače nemaju predstavnike na radnom mjestu. Korištene taktike uključivale su moralne argumente i javni pritisak na poslovne lidere i političare. Ove taktike pokazale su se uspješnima u ostvarivanju povišice za radnike koji nisu bili u sindikatu. Nadalje, javne nabave mogu biti učinkovito sredstvo za mijenjanje ponašanja poslodavaca iz privatnog sektora, jer se ugovori sklapaju (i podugovaraju) s lokalnim i nacionalnim vladama. Ovakav pristup omogućuje sindikatima primjenjivanje mjesno baziranih kampanja kroz korištenje kolektivne snage i resursa ljudi i organizacija izvan tradicionalnih radnih odnosa.
Ekonomska kriza i mjere štednje nametnute zemljama širom Europe traže od sindikata (kojima su resursi i snaga iscrpljeni) da promisle jesu li još uvijek u stanju izboriti značajne koristi za članove. Ako nisu, onda postoji hitna potreba za novim saveznicima i novim pristupima mobilizacije i organizacije većine radnika koji ne sudjeluju u radu sindikata ili nisu članovi. Širom svijeta, uključujući Europu, postoje mnogi primjeri uspješnih, ali uglavnom privremenih i kratkotrajnih savezništava. Rad s takvim grupama na prihvaćanju metoda organiziranja zajednice omogućuje jedan put izgradnje mobilizacijske sposobnosti i jačanja organizacija kako bi bile u stanju izazvati institucionalnu moć, dok u isto vrijeme pojačava legitimitet sindikata pokazujući da su oni više od interesnih organizacija koje se su udaljile od mnogih društvenih problema.
Ključno otkriće mog istraživanja jest da je organiziranje zajednice dalo sindikatima priliku da otkriju više o svojim članovima – njihove interese, nade, aspiracije i, najvažnije, što bi željeli da sindikati čine oko određenih pitanja. Primjerice, kroz prihvaćanje metodologije organiziranja zajednice – kampanje slušanja i mnogo razgovora jedan na jedan koji su se odvijali u svakoj od sindikalno/komunalnih koalicija koje sam proučavala – sindikalni članovi (i vođe) u sindikatima u Sydneyju shvatili su više o problemima svojih članova na poslu i van njega te kako su ovi problemi zajednički ostalim dijelovima društva. Spoznaja da su ljudi u zajednici spremni posvetiti svoje vrijeme i energiju podršci sindikalnih ciljeva, kao i da su sindikati bili spremni učiniti isto prema kampanjama za šira pitanja socijalne pravde, imalo je jak učinak na gradnju dugoročne kolektivne solidarnosti. Sindikati, shvativši da su ljudi različiti i da članovi sindikata imaju razne vidove života izvan radnog mjesta, mogu početi drugačije razmišljati o organizaciji i izgradnji podrške za sindikalizam unutar ali i van radnog mjesta.
Koje lekcije europski sindikati mogu naučiti iz organiziranja zajednice?
Iako je važno ne precjenjivati razmjere sindikalne uključenosti u organiziranje zajednice, valja istaknuti da su zadnjih godina britanski sindikalni savez TUC, kao i određeni broj udruženih sindikata, učinili značajne korake prema širenju baze i uključivanju zajednica izvan njihovih uobičajenih sfera djelovanja (Holgate 2013a). Promatrajući organiziranje zajednica, među njima i britanske sindikate posljednjih 14 godina, došlo se do velikog broja važnih lekcija iz kojih sindikati mogu učiti, ne samo u UK-u nego i širom Europe (Holgate 2013b). Prvo, organiziranje zajednice ne ide brzo – zahtijeva velike resurse, često uključuje brojne sastanke i mnogo razgovora jedan na jedan kako bi se izgradilo razumijevanje i razvilo povjerenje. U prošlosti su sindikati često pozivali ljude i organizacije da ih podrže u trenutku kada su im bili potrebni (često vezano uz industrijske akcije), ali takve su veze imale tendenciju raspada čim bi se neposredna opasnost rasplinula. Organiziranje zajednice, međutim, znači gradnju uzajamnih veza i savezništava koja su održiva i gdje organizacije podržavaju jedna drugu čak i kad pitanja na dnevnom redu nisu relevantna za osnovnu djelatnost sindikata.
Ono što se pokazalo teškim za sindikate jest shvatiti kako se prilagoditi različitim načinima suradnje s partnerima u zajednici. Sindikate se smatra birokratskim organizacijama koje se sporo mijenjaju i prilagođavaju promijenjenim okolnostima, dok su komunalne organizacije daleko okretnije i prilagodljivije. Organiziranje zajednice znači spremnost da se razmotri kako preoblikovati sindikalne strukture kako bi bolje uključivale članove na različite načine, razmišljati drugačije o prakticiranju demokracije u koalicijama tako da se ne radi samo o glasanju o prijedlozima ili listama kandidata nego da se temelji na aktivnosti i konsenzusu, te razmišljati o tome zašto se sindikalne prakse mogu činiti zatvorenima za one koji nisu navikli na način sindikalnog djelovanja. Problematično područje za sindikate u UK-u bio je izazov suradnje s različitim grupama, naročito vjerskim zajednicama, koje mogu imati različita stajališta o pitanjima roda, reproduktivnih prava i seksualnosti. Iako navedena pitanja nisu došla do izražaja tijekom rada na kampanjama, mnogi su se sindikalisti protivili radu s grupama koje ne dijele njihova stajališta o ovim pitanjima. Stoga je izazov promisliti kako sporna pitanja ostaviti po strani, a raditi na pitanjima od zajedničkog interesa.
Moje istraživanje (Holgate 2013b) pokazalo je da tamo gdje je sindikalna uključenost u komunalne koalicije površna i instrumentalna (kao u Londonu) postoje problemi u razvijanju trajnih veza, iako još uvijek može biti neke opipljive koristi (npr. temeljni dohodak). Međutim, s dubokom predanošću i uključenošću u dugotrajne odnose s koalicijama postoji potencijal za stvaranje promjene sindikalne kulture (kao u Sydneyju i Seattleu), tako da sindikati zaista postanu sindikati koji organiziraju, koji su osjetljivi na brige članova, sa sposobnošću privlačenja novih članova i razvoja liderskih kapaciteta, te koji se manje oslanjaju na puko servisiranje članstva.
Nastaviti definirati sustav industrijskih odnosa kao sustav sastavljen samo od ključnih aktera (poslodavac, država, sindikati) znači podcjenjivati cijeli niz drugih aktera koji bi potencijalno mogli imati značajan utjecaj na plaće i radne uvjete. Postavlja se pitanje kako sindikati, porastom globalnog aktivizma oko pitanja korporativne društvene odgovornosti, neplaćanja poreza i poštenih dogovora za radnike i uvjete njihova zaposlenja (npr. Occupy pokret, UK Uncut, tekstilni radnici u Bangladešu, protesti u Wisconsinu itd.), mogu koristiti ovaj oblik aktivizma i organiziranja zajednice? Smatram da je potrebno da sindikati izađu iz institucionalnih struktura i radnih mjesta gdje se osjećaju ugodno i uđu u društvene mreže u mjestima i prostorima lokalnih zajednica. To zahtijeva značajne promjene trenutnih obrazaca i praksi i moglo bi biti „prljavije“ i neizvjesnije, ali na tim se mjestima nalazi većina nesindikaliziranih radnika.
Jane Holgate je profesorica radnih odnosa na Poslovnoj školi Sveučilišta u Leedsu, Ujedinjeno Kraljevstvo.
Naslov izvornog članka: Jane Holgate, „Community organising and the implications for union revitalisation“, ETUI Policy Brief, European Economic, Employment and Social Policy - No4/2015
Reference
Alberti G., Holgate J. and Tapia M. (2013) Organising migrants as workers or as migrant workers? Intersectionality, trade unions and precarious work, International Journal of Human Resource Management, 24 (22): 4132-4148.
Alinsky S. (1972) Rules for radicals: a pragmatic primer for realistic radicals, New York, Vintage.
Fine J. (2005) Community unions and the revival of the American labor movement, Politics and Society, 33 (1): 153– 199.
Holgate J. (2013a) Community organising in the UK: a ‘new’ approach for trade unions?, Economic and Industrial Democracy, Published online before print December 2, 2013, doi: 10.1177/0143831X13511275.
Holgate J. (2013b) Trade union involvement in broad-based community organising: a comparative study of London, Sydney and Seattle, University of Leeds, Centre for Employment Relations, Innovation and Change.
Holgate J. and Wills J. (2007) Organising labor in London: lessons from the living wage campaign, in Turner L. And Cornfield D. (eds.) Labor in the New Urban Battlefields: local solidarity in a global economy, Ithaca, ILR Press: 211-223.
Luce S. (2004) Fighting for a living wage, Cornell, ILR Press.
Mcalevey J. (2003) It takes a community: building unions from the outside in, New Labor Forum, Spring.
Tattersall A. (2010) Power in coalition: strategies for strong unions and social change, Ithaca, Cornell University Press.
Tekst možete pročitati i u tiskanom obliku u novom broju Zareza.
S engleskog preveo Jovica Lončar
Tekst napisala:
Preporučite članak: