Da afroamerička povijest nije istovremeno povijest teške i konstantne borbe protiv čeličnog stiska klasno-kastinske potlačenosti, promoviranje afroameričkih klasika možda ne bi bila zahvalna tema za pisanje na ovom portalu. Prokletstvo. Ponekad se osjećam kao profiter na ljudskoj patnji i nesreći... Jer dok je Percival Everett, zvijezda mojeg prethodnog članka, pisac potekao iz srednje klase, te rođen i odrastao u jeku borbe za građanska prava, Ernest James Gaines (1933-2019) je bivši radnik na plantaži šećerne trske, koji je djetinjstvo i ranu mladost proveo u Jim Crow eri Dubokog Juga.
Rođen 1933. na imanju Riverlake kao najstariji od 12-ero djece u domaćinstvu, prvih 15 godina života proveo je u ruralnoj Louisiani. Gainesovo djetinjstvo epitomizira čest model ekonomskog i socijalnog funkcioniranja tadašnje proširene afroameričke južnjačke obitelji: roditelji su radili na Sjeveru ili u Kaliforniji, dok bi djeca ostala u zavičaju, na Dubokom jugu, gdje su ih odgajale bake i/ili ostali članovi proširene obitelji, uz financijsku pomoć koju su roditelji djece slali "iz pečalbe".
Tako je i Gainesa odgojila baka-teta, a pridružio se roditeljima u Kaliforniji kad mu je bilo 15 godina. Do tada je živio životom ne mnogo drukčijim od onog kakvim su živjeli njegovi preci u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća - školovanje je bilo povremeno, a život djece bio je uvjetovan sezonskim poslovima na uzgoju pamuka ili šećerne trske. Tadašnji sustav na Dubokom jugu je javno i institucionalno nastojao Afroamerikance sputavati u obrazovanju - npr. nije im bilo dozvoljeno učlaniti se u lokalne knjižnice - pa je Gaines u dobi od 15 godina preselio kod majke u Kaliforniju, te ondje završio srednju školu (prva osoba u obitelji s tom razinom obrazovanja).
U istom razdoblju života je, preko javnih i školskih knjižnica, zavolio pisanu riječ. Prekretnica u njegovom odnosu prema književnosti bilo je vrijeme kad se, također još kao srednjoškolac, upoznao s ruskim realizmom 19. stoljeća. Naime, dugo ga je frustriralo to, što nikako nije mogao pronaći književna djela koja opisuju njegovo životno iskustvo - koja bez stereotipa i u svim varijantama opisuju obične, obespravljene, siromašne zemljoradnike i radnike - te je tek u ruskih realista pronašao uvjerljive književne prikaze tog društvenog sloja. Za jedan od svojih najvećih spisateljskih uzora navodi Ivana Turgenjeva, naročito knjigu Lovčevi zapisi, a roman Očevi i djeca Gainesu je poslužio kao nadahnuće za vlastiti romaneskni prvijenac. L. N. Tolstoja smatra pak najboljim romanopiscem svih vremena.
Pisanje kao hobi
Nedugo potom zavolio je i francusku književnost, prvenstveno Guya de Maupassanta, a od američkih pisaca kao uzor i favorite najčešće spominje Ernesta Hemingwaya i Williama Faulknera (iako je, po riječima samoga Gainesa, Faulknerov tretman crnih likova bio jedan od Gainesovih izvora frustracije zbog stereotipiziranja Afroamerikanaca u američkoj beletristici).
U srednjoj školi se Gaines počeo i baviti pisanjem iz hobija. Nakon završenog dvogodišnjeg preddiplomskog studija novinarstva i dvogodišnje vojne službe na Guamu, 1959. je završio preddiplomski studij engleskog jezika i književnosti na San Francisco State University, te si zadao rok od deset godina da postane uspješan profesionalni pisac, s tim da je planirao odustati od pisanja ako u tom roku ne bi dostigao zadani cilj.
Ernest J. Gaines se izražava jednostavnim, izravnim, gotovo naturalističkim stilom. U svojim romanima piše o mjestima i ljudima koje dobro poznaje, to jest o sredini u kojoj je rođen, odrástao i živio. Njegovi likovi su arhetipske Afroamerikanke i Afroamerikanci one ere koju pojedini roman obrađuje. Jak socijalni angažman, to jest kritika klasne i rasne potlačenosti Afroamerikanaca u SAD-u, je jedna od glavnih značajki Gainesove proze. Zahvaljujući izrazito realističnom stilu pisanja, Gainesovi romani su etnografsko-sociološki izvještaji o životu, strukturi i odnosima unutar, prvenstveno afroameričke, ali i šire, južnjačke zajednice, u danom vremenskom odsječku ili rasponu.
U Gainesovim djelima nema idealizacije Starog Juga, ali ipak se da primijetiti dvojakost odnosa prema zavičaju: iako kritizira obespravljenost Afroamerikanaca na Jugu SAD-a, Gaines s mnogo ljubavi i nostalgije opisuje pejzaže zavičaja, a iz njegovog pera izvire i nostalgija za starim, predmodernim i predindustrijskim načinom života (iako je istovremeno i kritičan prema istomu).
Gainesov prvi roman, Catherine Carmier (izdan 1964.), bavi se međurasnim odnosima na Dubokom Jugu u vrijeme afirmacije afroameričkog pokreta za građanska prava. Uz već spomenute osobine Gainesove proze, autor u ovom djelu načinje tematiku odnosa podskupina unutar afroameričke zajednice, koja nije bila rasno-etnički homogena: Afroamerikanci su se dijelili na nekoliko grupa na osnovu boje kože, to jest, s obzirom na udio izvornog afričkog porijekla unutar svojeg rodoslovnog stabla.
U Louisiani je bila vrlo izražena i jezična i vjerska podjela unutar afroameričke zajednice ("obojeni" frankofoni katolici nasuprot crnih anglofonih anglikanaca/baptista). Interakcija između tih skupina nije bila uvijek opuštena niti tekla glatko, a ponekad se egzogamno sklapanje brakova unutar različitih afroameričkih "rasnih" skupina smatralo nepoželjnim činom, kršenjem društvenih konvencija i normi.
Gaines nije prvi crni književnik koji se bavio odnosima rasno-etničkih podskupina unutar afroameričke zajednice; prvi roman s tom tematikom za koji sam čuo (ujedno ga i čitao) je The Blacker the berry: a novel of Negro life (1929.) autora Wallacea Thurmana, nastao i objavljen za vrijeme i u okviru "harlemske renesanse", afroameričkog kulturnog, političkog i općeumjetničkog pokreta između dva svjetska rata, sa središtem u njujorškoj četvrti Harlem. ž
Od novijih romana slične tematike ističe se The vanishing half (2020.) autorice Brit Bennett koji je dospio u finale prestižne književne nagrade Orange/Women prize for fiction. Od nebeletrističkih djela, Negroland (2015.), odlično napisani memoari novinarke Margo Jeffreys, iz prve ruke, između ostalog, dotiču i "međurasne" odnose unutar afroameričke zajednice.
Autobiografija gospođice Jane Pittman
Sedam godina i dvije knjige kasnije, Gainesu 1971. izlazi treći roman, njegov opus magnum, The Autobiography of Miss Jane Pittman. Knjiga je napisana u prvom licu, afroameričkim louisianskim dijalektom, u formi zapisa usmene povijesti - naime, radnja započinje uvodom fiktivnog mladog lokalnog afroameričkog školskog učitelja, koji na magnetofonske vrpce snima autobiografske iskaze 110-godišnje Afroamerikanke Jane Pittman.
Glavni dio romana se sastoji od fiktivnog transkripta tih snimaka. Središnji lik romana, gospođa Jane Pittman, je rođena kao robinja, oko 1855. u Louisiani. Svoju životnu priču pripovijeda ranih 1960-ih, u jeku pokreta za građanska prava. Njezin životopis u pozadini odražava ''veliku povijest" ("makrohistoriju'') afroameričke zajednice na Dubokom Jugu, ali čak i više ocrtava mikrohistoriju, tj. povijest svakodnevice unutar najdinamičnijih stotinu godina postojanja spomenute etničko-rasne skupine.
U Autobiography of Miss Jane Pittman Gaines je postigao najdinamičniji tempo pripovijedanja od svih svojih dotadašnjih djela. U tom romanu je možda u potpunosti uspio izbjeći preopširne opise pejzaža i dugotrajne prizore, bez da je podlegao površnosti i kompromisu s komercijalnim prohtjevima izdavačke industrije. Autobiography of Miss Jane Pittman je s vremenom postala dio lektire u srednjim školama i na fakultetima, a autoru je i donijela nekoliko lokalnih nagrada te nominaciju za Pulitzerovu nagradu.
Stil pripovijedanja dotičnog romana je po samoj svojoj bîti izazvao interes vizualnih medija, pa je nedugo po izdavanju knjige snimljena i iznimno uspješna ekranizacija djela, istoimeni TV-film iz 1974. Ekranizacija je dobila 9 Emmyja i Director's guild of America award, te nominaciju za BAFTA-nagradu za najbolju glumicu. Cicely Tyson, koja igra glavnu ulogu, taj film je učvrstio status kao jedne od najvećih afroameričkih glumačkih zvijezda 1970-ih.
Zanimljivo je napomenuti da je javnost, prvih nekoliko godina po objavljivanju romana, bila uvjerena da se ne radi o beletristici, nego o istinitom, autentičnom transkriptu pripovijesti stvarne osobe. Film je također napravljen tako da publika nije bila sigurna radi li se o igranom filmu ili dokumentarcu s igranim dijelovima. Gaines je uvjerljivost dijelom postigao pomnim proučavanjem povijesnih izvora, naročito tzv. slave narrative-a koji pokrivaju razdoblje koje obuhvaća radnja knjige, a dijelom izravnim poznavanjem životnih priča ljudi uz koje je odrástao i živio.
Autobiography of Miss Jane Pittman nije prošla bez kontroverza, i to, neočekivano, više od strane crnačke publike: radikalniji krugovi su smatrali da se Gaines, kao, tad već slavni, angažirani crni književnik, treba potpuno fokusirati na suvremene teme, pogotovo na dinamičnu i burnu političku sliku Amerike 1960-ih, a ne baviti se daljom prošlošću. Ekranizacija knjige dobila je kritike zato što je lik afroameričkog učitelja koji intervjuira gospođu Jane Pittman izmijenjen u lik bijelog novinara koji je i narator u pseudodokumentarnim dijelovima filma.
Novci od prodaje knjige i prava na ekranizaciju Gainesu su donijeli financijsku stabilnost. Sve dotad je, po vlastitim riječima, živio od danas do sutra; radio je na pola radnog vremena slabo plaćene raznorazne poslove koji nisu zahtijevali kvalifikacije, da bi mogao odvojiti pet sati dnevno za pisanje.
Sljedeća dva Gainesova romana bavila su se suvremenim temama - u In my Father's House (1978.) se pozabavio problematikom odsutnih očeva u afroameričkoj obitelji, a usputno, ali jezgrovito, zagrebao i u tematiku crnačkog iskustva/doživljaja Vijetnamskog rata i "black power" pokreta ranih 1970-ih. A long day in November (1971.) je prerada kratke priče za odrasle u kraći roman za djecu i mladež.
Uravnoteženost ritma pripovijedanja i brzine radnje kakvu je postigao u The Autobiography of Miss Jane Pittman, Gaines je uspio ponoviti tek više od desetljeća kasnije, u svojem drugom remek-djelu, romanu A Gathering of Old Men (1983.). Fabula istog je smještena u suvremeno doba, a budući da je motiv-pokretač radnje nerazjašnjeno ubojstvo, roman bi se moglo svrstati i u kriminalistički žanr; ipak, to je zadnja odrednica kojom bi poznavatelj i štovatelj piščeva opusa okarakterizirao dotičnu knjigu.
Gathering of Old Men
Gathering of Old Men je još jedan Gainesov naturalistički i epski prikaz života i međurasnih odnosa na Dubokom Jugu. Priča počinje pronalaskom tijela lokalnog farmera cajunske etničke pripadnosti, koji je bio na zlu glasu kao nasilnik, naglašeno rasističkog tipa. Samim tim sumnja automatski pada na Afroamerikance, pa lokalni šerif (anglofoni bijelac) okupi lokalne crne muškarce koji su u životu otrpjeli bilo kakav oblik nasilja i/ili poniženja od strane ubijenog (a to su, više-manje, svi lokalni stariji crni muškarci - otud i naslov romana), ne bi li od njih uzeo iskaz.
Problem po šerifa nastaje kad svaki od sazvanih mještana prizna ubojstvo. Osim što je u ovom romanu postigao ravnotežu u tempu pripovijedanja i ujednačenost stila kao i svojem ranijem remek-djelu, ovdje se i najviše do tada potrudio ne postavljati stvari stereotipno: lokalni šerif nije prikazan kao rasist u svojoj srži, ali je slijedio obrasce ponašanja tipične za vremena u kojima je živio; jedan od glavnih protagonista romana je mlada, dobrostojeća bjelkinja, koja se iz osobnih (ali ne nužno sebičnih) razloga stavlja na stranu afroameričke zajednice pri šerifovoj istrazi; potomci i rodbina ubijenog Cajuna nisu prikazani kao rasisti (bar ne rasisti tolikog kalibra kao i ubijeni; štoviše, sin ubijenog Cajuna je na početku radnje u bliskom, sportsko-kolegijalnom i prijateljskom odnosu s lokalnom crnom nogometnom zvijezdom).
Priča se dotiče i slojevitosti i složenosti identitetâ u Louisiani - anglofoni Crnci, iako tradicionalno potlačena skupina, ponekad smatraju sebe iskonskim Amerikancima u odnosu na frankofone Cajune, jer su, u odnosu na potonje, starosjedilačko stanovništvo agrarne južne Louisiane, k tome i anglofoni. Gaines daje naslutiti da su Cajuni, kao najniži sloj bijelaca u dotičnoj sredini (najrecentniji doseljenici (doduše, iz nedalekog louisianskog močvarnog zaleđa), drukčije (konkretno, katoličke) vjere u odnosu na WASP-ove, te skromnog ekonomskog statusa), i sami među nižim slojevima društva, te stoga željni riješiti se kompleksa inferiornosti, što može objasniti njihovu potrebu za izravnim nasiljem nad zajednicom skoro pa istog društvenog položaja - Afroamerikancima.
Iskazi likova starih lokalnih crnaca koje ovi iznose tijekom radnje romana odražavaju i Gainesovu svojevrsnu nostalgiju za jednostavnijim, sporijim vremenima, te mnogo težim, ali i ljepše drukčijim životom na Dubokom Jugu (osjećaj koji će Gaines i izrijekom potvrditi 20 godina kasnije u jednoj od svojih esejističko-autobiografskih crtica. Gathering of Old Men je ujedno i Gainesov roman koji najviše od svih dotadašnjih ukazuje na depopulaciju njegove zavičajne Louisiane i poratni masovni egzodus crnog stanovništva na Sjever ili u Kaliforniju, i daje svoje objašnjenje ekonomskih procesâ koji su uvjetovali taj egzodus.
Ovo mu je drugi ekranizirani roman i to 1987. godine. Ta ekranizacija za potpisnike ima još jači tim nego Autobiography of Miss Jane Pittman - redatelj je Volker Schlöndorf, jedan od rodonačelnika "njemačkog novog vala", scenaristi su Gaines i Charles Fuller (dobitnik nagrada Pulitzer i Tony za dramaturgiju), a glavne uloge igraju Holly Hunter, Louis Gossett Jr. i Richard Widmark. Film je snimljen u američko-njemačkoj koprodukciji, te prikazan na Canneskom festivalu iste godine kad je i proizveden (u Europi je išao u kino-distribuciju, ali u SAD-u je bio prikazivan samo na TV-u). Film je dobio dobre kritike, a 1990-ih je prikazan i na HRT-u.
Nakon 10-godišnje pauze, Gainesu izlazi pretposljednji roman, A Lesson Before Dying (1993). Djelo je nedvojbene književne kvalitete, ali u toj knjizi nije postigao stilsku/zanatsku izvrsnost kao u Autobiography of Miss Jane Pittman i Gathering of Old Men. Usprkos tome, Gainesu je dotični roman priskrbio najveći broj strukovnih nagrada i/ili nominacija za pojedinačno djelo - National Book Critics Award i nominacija za Pulitzera, a šest godina kasnije je uslijedila i ekranizacija koja je dobila nagradu Emmy u kategoriji "outstanding television movie" i Peabody award. Glavne uloge tumače Don Cheadle, Mekhi Phifer i naravno Cicely Tyson.
A Lesson Before Dying je jedini Gainesov roman izravno, makar i labavo, zasnovan na pojedinačnom istinitom, u ovom slučaju i pomalo bizarnom događaju - 1946. je Willie Francis, 16-godišnji Afroamerikanac iz Louisiane, nakon kratkog i manjkavog sudskog procesa osuđen na električnu stolicu, zbog navodnog ubojstva bijelog dućandžije. Osuđenik je preživio prvi pokušaj smaknuća, ali je nakon podnošenja žalbe Vrhovnom sudu ponovo osuđen na smrt i smaknut 1947. godine.
U Gainesovoj knjizi, glavni lik je fiktivni obrazovani i produhovljeni, ali i strogi lokalni školski učitelj, Afroamerikanac, koji osuđenika, lik osmišljen po uzoru na maloprije spomenutog Willieja Francisa, redovito posjećuje u zatvoru, pokušavajući mu kroz zadnjih nekoliko mjeseci života vratiti samopoštovanje i osnovno ljudsko dostojanstvo. Neočekivana stvar, a svakako zanimljivost vezana uz Lesson Before Dying, je to da je Bill Gates izjavio da mu je dotična knjiga, uz Lovca u žitu, najbolji roman koji je pročitao u životu. "Nije mi poslao nikakva računala", našalio se na račun toga Gaines u jednom intervjuu.
Lesson Before Dying je Gainesu donijela i medijsku popularnost, jer ju je Oprah Winfrey uvrstila u svoj književni klub, pa je pisac gostovao u njezinoj emisiji, jednoj od najgledanijih u SAD-u. Gainesu je ta knjiga donijela i najveću zaradu dotad - tek nakon Lesson Before Dying nije se morao baviti drugim poslovima uz pisanje. Doduše, dotad je već stekao toliki ugled, da je od sredine 1980-ih bio zaposlen na University of Louisiana kao redovni profesor kreativnog pisanja.
Nakon Lesson Before Dying, Gainesu su prije smrti objavljene još dvije knjige: zbirka eseja i kratke proze, Leadbelly and Mozart (2005), te finalni roman, The Tragedy of Brady Sims (2017). U zbirci kraćih tekstova Gaines čitatelju pruža, svojim izravnim i jasnim jezikom, uvid u vlastiti stvaralački proces i unutarnje motivacije, a iznosi i mnoštvo dragocjenih biografskih crtica i činjenica. Zbirka je vrijedna i zbog tog što okuplja sve njegove kratke priče koje dotad nisu bile sabrane na jednom mjestu.
Kratki roman Tragedy of Brady Sims je svojevrstan spin-off knjige A Gathering of Old Men. Radnja se odvija u istom administrativnom području kao i u ranijem romanu, a jedan od glavnih likova je šerif Mapes, kao i u Gathering of Old Men. Tragedy of Brady Sims načinom pripovijedanja i tempom radnje također izrazito podsjeća na spomenutu knjigu, što nikako nije mana, pa je ovim ''dodatkom'' na jedno od svojih najjačih djela Gaines na lijep način zaokružio karijeru.
Kakav je pisac bio Ernest J. Gaines?
Ernest J. Gaines se svojim stilom pisanja nije odmicao od ustaljenih obrazaca beletristike, ali je stopostotno autentičnim glasom i jasnim, razgovijetnim izričajem ispričao afroameričku istinu. Srednjoškolske i fakultetske godine je proveo u San Franciscu i okolici, gdje nije bilo velikih crnačkih geta kao npr. u L.A. u ili Chicagu, nego je živio u izrazito multikulturalnim sredinama, što je utjecalo na to da izgradi osebujan, samo sebi svojstven glas unutar afroameričke književnosti, glas manje gnjevan od glasova pisaca čiji se stil zasnivao na iskustvu života u američkim siromašnim velegradskim getoima, ali ništa manje iskren i autentičan.
Budući da je srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje stjecao u vrijeme kad se u obrazovnim ustanovama nije predavalo afroameričke književnike, mimoišli su ga kreativni utjecaji harlemske renesanse i poratnih afroameričkih velikana. Sam priznaje da su, stjecajem okolnosti, na njegov stil prvenstveno utjecali europski i bijeli američki pisci.
Od afroameričkih djela, velik je obožavatelj neobičnog, eksperimentalnog romana Cane, autora Jean (da, ta(j) Jean bila je muškog spola) Toomer iz 1923., iako niječe da je dotična knjiga ikako utjecala na njega kao pisca, upoznao se s tim romanom sredinom 1960-ih, kad je već bio izgradio i zacrtao svoj književni stil. Budući da je živio u San Franciscu, od sredine 1960-ih se družio s Ishmaelom Reedom i Alom Youngom, ali nisu (s)tvorili nikakav književni pokret, jer su se međusobno stilski previše razlikovali.
Afroamerička književnost koja je najviše nadahnjivala Gainesa su, po njegovim vlastitim riječima, tekstovi blues i folk-pjesama starih majstora žanra (najčešće spominje Lightnin' Hopkinsa - uzgred, Gaines je bio veliki fan jazza i bluesa, i strastveni kolekcionar vinila tih žanrova). U odnosu na ranije prozne velikane afroameričke književnosti (Richard Wright, Ralph Ellison), stvorio je opsežniji i koherentniji književni opus (osam stilski koliko-toliko ujednačenih romana i dvije zbirke kratke proze); a u odnosu na ranije sveameričke prozne ''bardove'' radničke i/ili manjinske patnje i borbe (Steinbeck, Dos Passos...), bio je jezgrovitiji i neposredniji.
Iako nije zazirao od metanaracije i korištenja više perspektiva za pripovijedanje priče, Gaines nije eksperimentirao sa strukturom romana i tijekom naracije do te mjere kao što su to 1970-ih činili afroamerički pisci poput Ishmaela Reeda, Alice Walker i Tonija Morrisona, nego se, dosljedno sebi samom, zadovoljio time da bude dostojan nastavljač prozne književne tradicije afroameričkog realizma koju možemo pratiti od zrelog doba "slave narratives"-a, preko harlemske renesanse, zatim maloprije spomenutog velikana Richarda Wrighta (čija se realistička pripovjedačka vještina, doduše, iskazuje prvenstveno u njegovom autobiografskom opusu), i, npr., starijeg Gainesovog suvremenika, Chestera Himesa.
Iako nije primio mnogo "velikih" nagrada za pojedinačna djela, Gaines je za života bio cijenjen i uvažen pisac od strane kritike i akademske zajednice. Napisano je nekoliko njegovih biografija (po mojem saznanju, barem četiri knjige i jedan biografski dokumentarac), stekao je mnoštvo priznanja za životno djelo, a po njemu je (još za njegovog života) nazvana nagrada Ernest J. Gaines Award for Literary Excellence, ustanovljena 2007., koju se dodjeljuje novijim afroameričkim piscima beletristike (ujedno i najveća nagrada tog tipa). D
jela su mu prevođena na 12 jezika (uključujući, npr., ruski, norveški, njemački, slovenski, kineski, japanski, francuski i španjolski), što dovoljno govori o univerzalnosti situacija u koje zapadaju Gainesovi likovi i poruka koje Gainesovi romani odašilju. Iako se radnje svih njegovih knjiga odvijaju u istom kotaru u Louisiani (fiktivnom, ali skoro pa doslovno "kopiranom" njegovom vlastitom zavičajnom parish-u), lokalne zgode i nesreće tamošnjih običnih, malih ljudi, su očito dovoljno globalne da čitateljima širom svijeta plijene pažnju, izazivaju emocije i nȁgone ih na razmišljanje i propitivanje.
Gaines u hrvatskim knjižnicama? Dobro ćete se pomučiti.
Osobno sam se s Gainesovim opusom upoznao oko 2010. posredstvom Knjižnice FFZG-a, koja nudi na raspolaganje tri njegova romana (The Autobiography of Miss Jane Pittman, In my Father's House i A Gathering of Old Men), a kasnije sam se upoznao s ostatkom piščeva opusa preko e-knjiga i interneta. Mreža knjižnica Grada Zagreba ne sadrži nijednu Gainesovu knjigu, tako da hrvatska šira čitateljska publika i nije imala prilike doći u izravan dodir s piščevim djelima, nego samo posredno, putem TV-ekranizacija.
S obzirom na kritiku društveno-etničkih nejednakosti u SAD-u i fokus na seljaštvo i radništvo u Gainesovom opusu, neobično je da je u eri i na tlu SFRJ objavljen samo jedan njegov roman, i to samo na slovenskom (Življenje Jane Pittmanove, 1982, Maribor, Obzorje, prev. Gregor Moder) - a Slovenci su 1992. izdali i Gathering of Old Men (Zbor starčkov, Maribor, Obzorje, prev. Irena Trenc-Frelih).
Na hrvatski još nije prevedena nijedna Gainesova knjiga; taj izdavački propust možda ne treba apriorno osuđivati, jer najbolji Gainesovi romani obiluju lokalnim govorima, koje nije lako prebaciti na hrvatski, a da zadrže sve odlike i finese izvornika (kastinski, etnički, klasni, društveni, individualni i zemljopisni konteksti pojedinih govora).
Ipak, sličan problem predstavlja i prijevod Pustolovina Huckleberryja Finna, a svejedno je bar jedan hrvatski prevoditelj uspješno izašao na kraj s tim izazovom (Zlatko Crnković, izdanje GZH-a iz 1986. i kasnija izdanja), tako da domaće izdavaštvo ne bi trebalo biti obeshrabreno i rezignirano pred problemom prevođenja i objavljivanja Autobiography of Miss Jane Pittman ili Gathering of Old Men.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: NPR, Amazon
Preporučite članak: