Dok sam smišljao savršeni uvod u ovaj tekst, obuzeo me dojam da je naše izdavaštvo do unazad nekoliko godina ignoriralo književne velikane potekle iz afroameričke zajednice. Zato me, valjda, ni ne čudi to što se šira hrvatska čitalačka publika sve do prošle godine nije imala prilike upoznati s nemalim opusom Percivala Everetta.
Dotični pisac, sad već čovjek u trećoj životnoj dobi (68 godina), je čak i u vlastitoj domovini dugo bio marginalac s obzirom na stupanj uklopljenosti u mainstream-književne krugove. Tomu je možda tako zbog toga što je njegov književni izričaj teško definirati i smjestiti u neku etabliranu književno-stilsku i/ili žanrovsku ladicu.
Naime, iako je potekao iz afroameričke obitelji na Dubokom Jugu SAD-a, društveni angažman u njegovim nežanrovskim djelima nije uvijek izravan i "prvoloptaški", a ni žanrovska djela u njega nikad nisu samo žanrovska, pa se ni u toj niši nikad nije potpuno probio.
Percival Everett je rođen 22.12.1956. u Fort Gordonu (Georgia, SAD). Iako generacijski nije jako udaljen od ere ropstva (djed mu je bio sin osobe rođene u ropstvu), Everett potječe iz srednjoklasne afroameričke porodice koja je odgojila najmanje tri generacije akademskih građana. Djetinjstvo i srednjoškolsku dob proživio je u Georgiji i Južnoj Karolini, a u Miamiju je studirao i završio preddiplomski studij filozofije.
Potom napušta Jug - diplomski studij iz književnosti završava na Brown University na Rhode Islandu, a na University of Oregon upisuje doktorat, koji je prekinuo kad je uvidio da mu je životni poziv kreativno pisanje. Neko vrijeme je zarađivao za život kao radnik na ranču i krotitelj mazgi i konja, da bi kasnije počeo od pisanja zarađivati dovoljno da mu to postane glavni izvor prihoda.
Već duže vrijeme predaje kreativno pisanje na University of Southern California, gdje je i stalni profesor. Unatoč tomu što je formativne godine proveo na Dubokom Jugu, regionalno se ne izjašnjava kao Južnjak, nego Zapadnjak, ali u književnom smislu nije se odrekao "staroga kraja", jer je ta regija do danas ostala mjesto kojemu se tu i tamo vraća u svojim romanima.
Godine 1989. se i izravno "upisao" u povijest emancipacije afroameričke zajednice: bio je pozvan održati govor u Zakonodavnoj skupštini Južne Karoline. Odazvao se pozivu, da bi, došavši za govornicu, izjavio da odbija govoriti u zgradi Skupštine dokle god je u sklopu objekta istaknuta konfederacijska zastava, te napustio skup. Dotični incident je intenzivirao javnu raspravu o nekorektnosti isticanja konfederacijskih simbola u javnim ustanovama i, navodno, ubrzao proces uklanjanja istih.
Everett je iznimno produktivan autor: počevši od 1983., dosad je objavio dvadeset četiri romana, četiri zbirke kratkih priča, sedam zbirki poezije i jednu dječju slikovnicu. Njegovu nežanrovsku prozu podjednako obuhvaćaju stilske odrednice realizma, satire, tragikomedije, ironije, postmoderne, metatekstualnosti, fantastike, nadrealizma, avangarde i eksperimentalnosti. Samog sebe opisuje kao "patološki ironičnog".
Okušao se i unutar žanrovske književnosti - autor je revizionističkih mitoloških i povijesnih romana, suvremenih westerna, detektivskih i horror-fantastičnih romana. U suradnji s Jamesom Kincaidom, kolegom sveučilišnim profesorom, napisao je čak i epistolarni roman, satiru s povijesnom i društveno-angažiranom tematikom (A History of the African-American People (proposed) by Strom Thurmond, as told to Percival Everett and James Kincaid, 2004. - već sam naslov govori dovoljno).
Predrasude bijelaca i problemi s kojima se suočavaju crnci
Naime - Strom Thurmond (1902-2003.) bio je stvarna osoba, guverner Južne Karoline i južnokarolinski senator u saveznom Senatu, jedan od najupornijih (i najdugotrajnijih) segregacionista i protivnika pokreta za građanska prava. Imao je izvanbračnu kćerku, Afroamerikanku Essie May Washington-Williams (1925-2013.), rođenu kao rezultat veze s maloljetnom afroameričkom kućnom pomoćnicom u njegovoj roditeljskoj kući (to mu je ujedno bilo i prvo dijete u životu). Iako je upoznao i financijski pomagao kćerku, ni jedno ni drugo nisu htjeli za Thurmondovog života dati u javnost činjenicu o njegovom očinstvu.
Everett se u svojim djelima često dotiče tzv. "crnog američkog iskustva", ali istovremeno (što kroz poruke svojih romana, a što izravno u intervjuima) dovodi u pitanje ili čak negira validnost tog pojma, ukazujući na to da se pojedinci unutar afroameričke rasno-etničke skupine, po svojim životnim pričama i životnim iskustvima, jednako razlikuju kao i "bijelci" unutar "bijele" skupine.
Tako Everettovi junaci nerijetko nisu klasno i rasno potlačeni pojedinci, nego Afroamerikanci visokog obrazovanja i solidnog imovinskog stanja, koji u neprilike upadaju zbog "bjelačkih" predrasuda. Na upit da prokomentira nerazdvojivu isprepletenost klasnog i rasnog identiteta u američkom društvu, dao je sljedeći odgovor: "Član sam ACLU-a, bavim se baletom i kroćenjem mazgi, a pisanje mi je glavni izvor prihoda", pokazavši koliko je identitet pojedinca kompleksna stvar.
ACLU, Američki savez za građanske slobode (osnovan 1920.) je kontroverzna udruga, koja se ponajviše bavi(la) pravima na ovaj ili onaj način obespravljenih skupina - rasnih/vjerskih/etničkih manjina, LGBTQ osoba, pravom na pobačaj - ali je podržavala i pravo na postojanje i slobodu govora i ekstremno desnih skupina, npr. pravo bijelih supremacista na okupljanje i demonstriranje. Solidarizirali su se s NRA-om oko prava na nošenje oružja.
Everettov deadpan humor
Humor je jedan od najbitnijih elemenata Everettovog stila - ali i tu on izlazi iz "očekivanih" okvira, jer njegov humor odskače od tipičnog afroameričkog humora, na kakav smo navikli kroz sitcome, eksploatacijske komedije i stand-up nastupe najvećih crnih komičara, od Richarda Pryora, preko Eddieja Murphyja pa do braće Wayans.
Humor Percivala Everetta najviše se približava deadpan-tipu humora. Njegovi likovi su prilično normalni ljudi, koji stjecajem okolnosti upadaju u posve apsurdne situacije. Po pitanju humora u književnosti, kao uzore i omiljene romane Everett navodi Tristram Shandy 18-stoljetnog engleskog pisca Laurencea Sternea, The Way of all flesh kasnoviktorijanskog realista Samuela Butlera, te opus Marka Twaina općenito, s naglaskom, naravno, na Pustolovine Huckleberryja Finna.
Everett tobože mrtvoozbiljnim pripovijedanjem ismijava paradokse, ishitrenosti i lažnosti američkog industrijskog i postindustrijskog društva. U usporedbi s mlađim koleg(ic)ama koji također u svojem književnom opusu problematiziraju "crnačko iskustvo" služeći se humorom i groteskom (npr. Paul Beatty), Everett je suptilniji, i manje sklon iskorištavanju stereotipa.
Budući da su njegovi likovi nerijetko intelektualci i akademski građani, govore gramatički savršenim jezikom, te ne upotrebljavaju psovke i "omiljeni" (samo)pogrdni izraz Afroamerikanaca za vlastitu skupinu (riječ na "n", naime). S druge strane, priče i svjetovi unutar kojih smješta svoje junake se razvijaju u megagroteske koje sežu do granica apsurda.
Primjera radi: glavni junak romana I am Not Sidney Poitier (2009.), isprva siromašni Afroamerikanac iz LA-a, zove se "Not Sidney Poitier", jer je imao blago poremećenu majku, koja mu je stvarno dala takvo ime. Svaki put kad ga netko upita kako se zove, na pitanje "What's your name?", Not Sidney odgovara "Not Sidney Poitier", te tako stalno upada u sukobe, jer svaki sugovornik misli da ga Not Sidney namjerno izaziva.
Kad mu je bilo sedam godina, Not Sidneyju umre majka, za koju se ispostavi da je, igrom slučaja, 1970. bila jedna od ranih i većih ulagačica u medijski biznis Teda Turnera, pa dječak Not Sidney preko noći saznaje da je nasljednik golemog bogatstva. Ted Turner preuzima na sebe brigu o Not Sidneyju, te ga dovodi kod sebe u Atlantu (Georgia), i koliko-toliko pošteno i odgovorno brine o dječakovom odgoju i odrastanju. Apsurd čitave stvari se očituje u tom što Not Sidney stalno upada u neprilike zbog svojeg imena i boje kože, iako je zakonski sin jednog od najbogatijih ljudi u Americi.
Uzgred, roman sadrži i elemente romana ceste, jer se Not Sidney u jednom trenu odluči na opasno putovanje ruralnom Georgijom, unatoč poočimovom upozorenju: "once you leave Atlanta, you're in Georgia". Na putu Not Sidney susreće raznorazne likove, od karikaturalnih, stereotipnih hillbillyja, pa do romaneskne verzije samog Percivala Everetta.
Iako, u skladu s ranije opisanom argumentacijom, zazire od tog da ga se etiketira kao "afroameričkog književnika", kad baš mora navesti omiljene "crne" pisce i književne utjecaje, Everett spominje Zoru Neal Hurston, Chestera Himesa, Ralpha Ellisona i Jamesa Baldwina. Od starijih suvremenika ističe Angelu Carter te, u nas manje poznatog, Roberta Coovera (1932-2024), koji je, sudeći po Wikipediji, kao i Everett, bio sklon metafikciji i graničnim poljima romana i romanesknog pripovijedanja. Za ostale intelektualne uzore i utjecaje navodi Ludwiga Wittgensteina, Bertranda Russella i J. L. Austina. Potonji je bio engleski lingvist i filozof jezika, 1911-1960., znanstveno najaktivniji cca. 1940-1960.
Što imaju zajedničko Percival Everett i Kurt Vonnegut?
Proučivši Everettov eklektični opus, najbliža paralela koju sam osobno mogao povući, po pitanju tematike, općeg stila, humora i izmicanja definicijama, je Kurt Vonnegut. Iako ga rijetko spominje u intervjuima, Everett je, po vlastitom svjedočanstvu, srednju školu proveo "proučavajući zemljovide i čitajući Kurta Vonneguta." Uz dodirne točke s dotičnim piscem koje sam već spomenuo, i za Everetta je, kao i za Vonneguta, tipično to da piše kratke romane, što je i književno-akademska zajednica prepoznala kao jedan od njegovih zaštitnih znakova.
Mjesta radnje Everettove proze, iako skoro pa uvijek američka, su raznolika: provincijske zabiti Dubokog i Gornjeg Juga, velegradski ambijenti na obje strane kontinenta, sušne pustoši Jugozapada, stočarski kaubojski krajevi Stjenjaka, kišovite obale Pacifičkog Sjeverozapada, suvremena sveamerička suburbija... a svaki od tih miljea autor opisuje uvjerljivo, jer je osobno proveo razdoblja života u najrazličitijim dijelovima SAD-a, i osobno se iskušao u raznim stvarima kojima se bave likovi njegove proze.
Naime - uz pedagoški i književni rad, Everett je u mladosti bio profesionalni jazz-gitarist u barovima Miamija, fizički radnik na ranču te profesionalni krotitelj mazgi, konja i magaraca na američkom Zapadu, što su često profesije njegovih likova, a katkad su junaci njegove proze profesionalni stolari ili slikari, što su Everettovi glavni hobiji u stvarnom životu. Kad se radi o drugim profesijama njegovih likova, Everett vrlo ozbiljno odrađuje spisateljsko istraživanje.
Prva Everettova knjiga prevedena na hrvatski je roman The Trees iz 2021. (Drveće, 2024., Hena com). Dotični naslov je stekao brojne nagrade i nominacije (ušao je i u najuži izbor za Booker prize), a i dobro se prodavao. Radnja se uglavnom odvija u suvremeno doba, s pokojim neizravnim ili izravnim flashbackom u prošlost, u stvarnom mjestu Money, u saveznoj državi Mississippi, gdje dolazi do niza tajanstvenih ubojstava siromašnih, neobrazovanih bijelaca, počinjenih tako da nalikuju tipičnim linčevima Afroamerikanaca iz Jim Crow vreména.
Slični slučajevi postanu učestali, pa u Money, Mississippi, dolaze dva (afroamerička) detektiva MBI-ja ("Mississippi Bureau of Investigations", ustanova koja stvarno postoji) i jedna, također afroamerička, agentica FBI-ja. Priča podjednako sadrži elemente fantastike, slasher-horrora, groteske, krimića, crnog humora, a suptilno, ali i možda i ponajviše, društvenog angažmana - naime, Money, Mississippi, je 1955. bio poprištem okrutnog linča 14-godišnjeg Afroamerikanca Emmetta Tilla. Ubojice su pronađeni, ali ih je porota, sastavljena isključivo od bijelaca, proglasila nedužnima.
Slučaj je uzburkao tadašnju američku javnost, a Emmett Till je postao jednom od ikona pokreta za građanska prava. Slučaj Emmetta Tilla je jedan od glavnih pokretača radnje romana, u kojoj nekoliko puta, na neobjašnjiv način i na neočekivanim mjestima, čak osvane i sâm njegov (fantomski) leš. Roman The Trees je u prosjeku kod književnih kritičara imao dobru prođu, ali tu i tamo su mu nađene i zamjerke.
Iako knjiga jest neupitne kvalitete, a čita se u jednom dahu, čak i ja, stari štovatelj Everettovog kulta, ne bih je svrstao u najbolja ostvarenja piščevog opusa. Nasilje i pristrana stereotipizacija pojedinih likova, koja je, po autorovom priznanju, svjesno izvedena - a to se ponajviše odnosi na negativni prikaz bijelih likova kojima roman obiluje, ovaj put me više podsjećaju na djela Paula Beattyja, nego na Vonneguta ili Twaina, kojeg je i sam autor potvrdio kao uzor pri pisanju ovog romana, a deadpan-suptilnost je ovaj put u deficitu.
Ironija je to, da je baš The Trees dobio prestižnije nagrade nego ikoji Everettov roman dotad, a nije slučajnost ni to, da je baš ovim djelom Everett predstavljen hrvatskoj publici. Navodi li ta činjenica na zaključak da crnog pisca establišment prihvaća tek kad ovaj odustane od vlastite osebujnosti i približi se onomu što establišment i očekuje od "crnog" pisca?
Da ironija bude veća, upravo takva vrsta možebitne stereotipizacije i književne getoizacije je tema meni osobno najdražeg Everettovog romana, Erasure (2001.). Glavni junak te priče s dosta autobiografskih elemenata, iako sâm Everett kategorički niječe autobiografske elemente u svojoj prozi, je afroamerički pisac i sveučilišni profesor Thelonious "Monk" Ellison. Ime lika je Everettova referenca na jazz-velikana, pijanista Theloniousa Monka, i na Ralpha Ellisona, autora romana The Invisible Man, jednog od najvećih u američkoj književnosti, koji potječe iz porodice čiji su pripadnici već dvije generacije akademski građani.
Romani tog profesora su filozofskog karaktera i uglavnom se ne bave socijalnom tematikom, ali nemaju niti dobru prođu na tržištu. Što iz ogorčenja, a što šale radi, Thelonious pod pseudonimom napiše roman naslova Fuck, koji stereotipizira i karikira ne samo afroameričku zajednicu i kulturu, nego i suvremenu afroameričku književnost. Glavni junak je mladi, neobrazovani, nezaposleni, gnjevni Afroamerikanac, groteskno stereotipnog i vulgarnog idioma; uzgred, dotični fiktivni roman je u cijelosti sadržan unutar glavne Everettove priče. Neočekivano, Fuck postane književni hit i kod publike i kod kritike, što autora intelektualno frustrira, iako mu donosi financijsku sigurnost.
Po romanu Erasure je snimljen vrlo hvaljen i višestruko nagrađivan nezavisni film, American fiction (2023.), prva, zasad i jedina, kinematografska obrada ikojeg Everettovog djela. Doduše, to nije prva i jedina ekranizacija Everettove proze: njegov drugi roman, Walk me to the Distance (1985.), je kasnije TV-mreža ABC ekranizirala kao TV-film, ali Everett se ogradio od te adaptacije, zbog, riječima samog autora, "grotesknih" izmjena u priči.
Pulitzerova nagrada za Jamesa
Everettov zadnji roman, James, je objavljen prošle (2024.) godine, a nedavno je izašao i na hrvatskom (James, Hena com, 2025). Drveće i dotični roman su zasad (13.5.2025.) sve što je od Everettovog opusa prevedeno na hrvatski.
James je "retelling", svojevrsna revizija Twainovog Huckleberrya Finna. Roman je napisan u prvom licu, iz perspektive Crnca Jima ("James" iz naslova romana), Huckleberryjevog "sidekicka" i druga u bijegu. U Everettovoj verziji priče, u kojoj je, naravno, glavni junak James, a ne Huck, Jim/James je rob koji je, riskirajući bičevanja, još u djetinjstvu samog sebe opismenio i vrhunski obrazovao, potajno i nedozvoljeno se služeći bogatom kućnom knjižnicom lokalnog suca. Everettov Jim razmišlja na gramatički savršenom književnom jeziku, a dok obavlja dosadne i zamorne dnevne dužnosti, u sebi analizira najveća djela europske filozofije.
Jedan od komičnijih trenutaka u romanu je prizor u kojem James svoju djecu uči crnačkoj engleskoj gramatici, iako su ona oduvijek kod kuće pričala gramatički ispravnim službenim engleskim jezikom. Naime, mora ih stalno podsjećati da bijelci ne smiju saznati da i crni robovi imaju barem jednake im mentalne kapacitete, jer će im to navući nevolje na vrat.
Radnja romana prati glavne stavke Jimovog i Huckovog puta kao i u Twainovom "izvorniku", uz neka razmimoilaženja od Twainove priče. Iako roman sadrži elemente humora i satire, ima također i mnogo mračnih i teških dijelova. Veći broj epizodnih likova s kojima se čitatelj poveže skončaju tragično, a priča sadrži i teške scene silovanja, ubojstava i drugih vrsta nasilne smrti.
Ipak, ne bih rekao da se Everett ovim romanom primio dekonstrukcije Twainovog kapitalnog djela, jer često navodi upravo Twaina kao jedan od svojih književnih uzora. Zapravo, James se može u neku ruku smatrati i posvetom Twainovom geniju.
Kao i prethodni, i ovaj Everettov roman se čita u jednom dahu, dobitnik je Pulitzerove nagrade za 2025. godinu, te svakako ima moju preporuku... ali niti njega ne bih svrstao među Everettova ponajbolja ostvarenja. Možda podsvjesno smatram da je "retelling" u startu lakši zadatak od smišljanja izvorne priče?
Nedorečen kraj
Još jedna stvar koja mi je možda malo zasmetala je zbrzan i ne sasvim dorečen završni dio... ali tu moram čovjeku barem odati priznanje na dosljednosti: naime, jedan od prepoznatljivijih elemenata Everettove proze je nedorečen kraj. Ponekad se čini kao da je autoru dosadilo pisati, pa je zbrzao svršetak, ili jednostavno odlučio stati na onom mjestu gdje mu je dosadilo. Ali, što bi rekao Dude Lebowski: "That's just like my opinion, man".
Moguće je i da kraj svakog Everettovog romana ima skrivenu poruku i dublja značenja koja nije lako odgonetnuti. U pretprodukciji je kino-ekranizacija i ovog Everettovog romana. Izvršni producent je Steven Spielberg (!), što na prvu djeluje iznenađujuće, a može izazvati i sumnjičavost... ali kad se uzme u obzir da je Spielberg 1985. kao redatelj uspješno snimio kino-verziju Boje purpura, klasika američke i afroameričke književnosti, te 2023. producirao filmsku verziju mjuzikla istog romana, onda spoj Spielberga i Everetta ne djeluje tako neočekivano... osim upućenijima.
Naime - kritizirajući stereotipizaciju Afroamerikanaca u Boji purpura, u jednom intervjuu Everett je izjavio "Alice Walker can kiss my ass." Osim Drveća (naslov dostupan u većem broju hrvatskih knjižnica), članovima KGZ-a su u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića dostupni engleski izvornik istog romana, te već spomenuti i opisani/prepričani James (budući da je upravo izašao hrvatski prijevod, KGZ u fondu zasad (13.5.2025.) ima samo englesku verziju), Erasure, I am not Sidney Poitier, te dosad nespomenuti Percival Everett by Virgil Rusell (2013).
Potonji roman prikazuje depresivan život umirovljenikâ u domu za starije osobe, tj. onih među njima koji nemaju potomstvo koje ih redovito posjećuje, pa tako bivaju metom iživljavanja pokvarenog dijela njegovateljskog osoblja, koje ih verbalno i fizički zlostavlja i otima im dragocjenosti. Osim socijalnog momenta, knjiga govori i o odnosu oca i sina, a glavni lik, štićenik Doma za starije osobe i bivši stolar, prepričava vlastitu životnu povijest i svoju ulogu u pokretu za građanska prava.
I ovaj roman sadrži elemente postmodernizma (jedan od epizodnih likova, sin glavnog lika, nosi ime i predstavlja romanesknu verziju Percivala Everetta; u romanu se, kao epizodni sporedni likovi, pojavljuju Charlton Heston, Nat Turner, metatekstualni William Styron (u ovoj knjizi knjizi Nat Turner piše roman o Styronu, za razliku od "naše" stvarnosti, gdje je bilo obratno), a kraće "uloge" imaju i Martin Luther King i John Lewis).
I u ovom romanu kraj je zapravo oštri rez usred pripovijedanja, ali ovaj puta je to i najeksperimentalniji element ikojeg Everettovog mainstream-romana. U jednom trenutku, prvo lice naracije glavnog lika - zlostavljanog starca u Domu za starije osobe i Everettovog fiktivnog oca - prelazi u bujicu toka svijesti osobe u komi, koja traje četiri stranice teksta.
Ali to nije sve
U ovom uvodnom biografskom članku sam najdetaljnije prikazao Everettova djela koja su najpopularnija i/ili relativno recentnija, a u isti mah i najdostupnija hrvatskoj publici. Za one koji naručuju fizičke/papirnate knjige iz inozemstva, ili si kupuju (ili, nedajbože, ilegalno downloadaju) e-knjige, ima tu još mnogo toga za preporučiti.
Od ostalih Everettovih romana koji su mi prošli kroz ruke, jedan od najzabavnijih i najduhovitijih je American desert (2004.), horror-groteska i satira koja se ponajviše bavi fenomenom vjerskih kultova i njihovim karizmaticima. Već spomenuti, drugi po redu Everettov roman, Walk me to the distance, za glavni lik ima mladog američkog povratnika iz Vijetnama, koji se, nakon kraćeg razdoblja lutanja, traženja sebe i samopropitivanja, odluči skrasiti na ovčarskom ranču u ruralnom Wyomingu.
Po ovom kratkom opisu roman bi spadao u sasvim stereotipnu, suvremenu pastoralnu western-idilu, ali je sve osim toga. Bez isforsirane ekscesivnosti, roman sadrži tabu-teme i motive poput mentalne retardacije, sodomije, zlostavljanja djece, linča, nepripadanja, predrasuda, besperspektivnosti života u američkoj urbanoj radničkoj klasi ranih 1970-ih, te podjela koje su šezdesete i Vijetnamski rat unijeli u američko društvo.
Među zapaženijim i popularnijim Everettovim westernima je i Wounded (2005), suvremeni western-krimić koji opisuje svakodnevni život crnog kauboja-rančera na Jugozapadu SAD-a, a bavi se odnosima između tamošnjih etničkih zajednica (Indijanci, WASP-ovi, Hispanci), rasizmom i homofobijom u američkoj provinciji i ekstremističkim skupinama koje potječu iz nižih bjelačkih društvenih slojeva. Ovaj Everettov roman se najviše razlikuje od ostalih. Izravan je, lišen tipičnog "everettovskog" humora, nema elemenata postmoderne, groteske niti bizarnog - ali je svejedno zanimljiva, britka no ujedno i topla western-priča koja se, kao i najbolje Everettove, čita u jednom dahu, s tim da ova, kao i Walk me to the Distance, a za razliku od većine Everettovih, ima čak i klasični književni rasplet, tj., da ne kažem, suvisao završetak.
U osnovnim crtama, ovako se može ocijeniti i opisati i Everettov raniji, pa tako i slabije zapažen, ali nipošto bezvrijedan, suvremeni western-krimić Body of Martin Aguilera (1997.), s tom razlikom da sadrži elemente možebitne teorije korporacijsko-državne zavjere, a i pomalo je "gotičan", jer nas upoznaje sa stvarnom, povijesnom, tajnovitom katoličkom bratovštinom poteklom u 19. stoljeću među potlačenim hispanskim seljacima u Teksasu, a koja je poznata po egzotičnim i tajnovitim pogrebnim obredima.
Uza sva djela koja sam predstavio u ovom članku, moram naglasiti da me nije svaki Everettov roman oduševio. Za nekolicinu istih sam dužan priznati da, iako me nisu razočarali, zbog teške razumljivosti prosječnom obožavatelju prozne beletristike (kategorija u koju ubrajam vlastitu malenkost), nisu mi uspjeli dovoljno zaplijeniti pažnju.
To su npr. filozofski romani Glyph (1999.) i Dr. No (2022.). Prvi je pisan preciznim znanstveno-akademskim jezikom, jer je glavni junak četverogodišnje čudo od djeteta IQ-a 475 i iznimne kontrole tjelesnih mišića, koji u prvom licu pripovijeda svoje zgode i nezgode, s mnogo referenci na filozofiju i znanost. U Dr. No, glavni junak je vrhunski matematičar koji čitatelja (također u prvom licu) izvještava o svojem istraživanju ništavnosti kao fizikalno-matematičkog koncepta, te zgodama i nezgodama vezanim uz tijek istraživanja (ponude tajnih vladinih agencija za suradnju, problemi unutar akademskih ustanova...).
Oba romana obiluju i humorom i događajnošću, ali za čitanje prvog je potrebno probijati se specifičnim filozofsko-akademskim idiomom glavnog lika, a za čitanje drugog potrebno je posjedovati duboku intelektualnu radoznalost (i intelektualni kapacitet) za probleme s rubnih područja matematike, logike i filozofije.
Iznenađujuće, Dr. No je jedan od Everettovih hvaljenijih i nagrađivanijih romana - što će reći da se time spisateljsko-kritičarski establišment iskupio od (nesvjesne?) getoizacije ovog crnog pisca. The Water cure (2007.) me odvratio od čitanja zbog depresivnosti i mračnih tema koje, bez tipičnih Everettovih spisateljskih oruđa i metoda, problematizira: nasilna smrt djeteta, očevo promišljanje gubitka i okrutna osveta nad ubojičinom kćeri. So much blue (2017.), roman o slikarstvu i o prirodi muško-ženskih veza, je književna kritika hvalila više od ikojeg Everettovog romana, a niti književne nagrade nisu izostale, ali nikad se nisam uspio maknuti dalje od početnog dijela....
Što se tiče Everettove kratke proze, ta se raznorodnom tematikom i stilom ne razlikuje mnogo od njegovog romanesknog opusa - i u kraćim formama, od Percivala Everetta se uvijek može sve očekivati, što će reći - njegove zbirke kratkih priča od mene također dobivaju toplu preporuku. Tko je već odranije bar malo upoznat s Everettovim opusom, neka posegne i za njegovim prvim romanom, Suder (1983). Već u prvoj knjizi, koja pretežito spada pod žanrovsku odrednicu suvremenog romana ceste, pisac je postavio okvire svojeg autentičnog stila. Glavni junak, doduše, govori u slengu, ali svi ostali elementi everettovske lakrdije i ludila su prisutni, sve pod krinkom sportske drame.
Junak romana, Craig Suder, je tridesetogodišnji afroamerički igrač bejzbola, jedini crnac u bjelačkom timu Seattle Mariners. Prisiljen pauzirati sezonu zbog ozljede koja je već i zarasla, uznemiren filozofskim pitanjima i vlastitom seksualnom disfunkcionalnošću koja mu ugrožava brak, Suder kreće na Odiseju koju započinje po barovima i dokovima Seattlea, a nastavlja je što krstareći uz pacifičku obalu, a što lutajući zabačenim makadamskim cestama po planinama i šumama zaleđa, pri tom upadajući u najbizarnije situacije te usput stječući i gubeći najrazličitije prijatelje i neprijatelje. Dijelovi romana su i flashbackovi u dječačku dob glavnog lika, u kojima ponovo proživljava život na Jugu 1960-ih i epizode majčine umobolnosti.
Što reći - u slučaju Percivala Everetta, po jutru se dan poznao.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Wikipedia, Hena, NPR
Preporučite članak: