Koliko Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama utječe na porast plaća najugroženijih skupina radnika? Hoće li zahtjevi za povećanjem pokrivenosti kolektivnim ugovorima utjecati na poboljšanje uvjeta rada? Odgovore na ta pitanja pokušala je pronaći naša Martina Domladovac.
U Berlinu je prošli tjedan obilježena pedeseta godišnjica osnutka Europske sindikalne konfederacije (ETUC) koju su sindikalni vođe i europski zakonodavci iskoristili kako bi istaknuli hitnost implementacije Direktive o primjerenim minimalnim plaćama u zemljama članicama EU-a. Naglašena je potreba za većim obujmom kolektivnog pregovaranja diljem Europe, kao i za što bržom primjenom odredbi Direktive u zemljama članicama kako bi se najugroženijim radnicima olakšao teret inflacije, umjesto da se proces nastavi do zakonskog roka od dvije godine.
Što je točno Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama u Europskoj uniji?
U listopadu 2020. godine, potaknuta tadašnjim ubrzanim rastom cijena i stagnacijom plaća - što posebno pogađa radnike s nižim plaćama - Europska komisija donijela je prijedlog Direktive o primjerenim minimalnim plaćama u cijeloj Europskoj uniji. Nakon više od godinu i pol dana pregovora u Europskom parlamentu i Vijeću Europe, u lipnju 2022. dogovoren je završni tekst Direktive čije odredbe zemlje članice trebaju implementirati do kraja 2024. godine.
Direktiva ima dva glavna cilja – osigurati primjeren iznos minimalnih plaća u zemljama članicama te povećati pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima. Smatra se da će time prvenstveno porasti plaće i životni standard najslabije plaćenim i najmanje zaštićenim, a zatim i svim drugim europskim radnicima.
Direktivom se određuje zakonski okvir minimalnih plaća u zemljama u kojima su one zakonom propisane, dok ih zemlje koje nemaju propisane minimalne plaće – Italija, Austrija, Danska, Švedska i Finska – nisu prisiljene uvesti. Zemlje sa zakonski određenom minimalnom plaćom prema Direktivi moraju osigurati primjerene minimalne plaće koje će biti u korelaciji s cijenom života. Kao adekvatan okvir za minimalnu plaću određen je iznos od barem 60 posto medijanske plaće ili barem 50 posto prosječne plaće u zemlji. Većina zemalja koje imaju minimalnu plaću ispod su ovih postotaka, tako da se primjenom Direktive očekuje određeno povećanje minimalnih plaća u EU. Zemlje članice također moraju postaviti okvir za redovitu reviziju minimalne plaće kako bi se iznos mogao mijenjati ako se okolnosti promijene, primjerice, zbog inflacije.
Drugi cilj Direktive je jačanje kolektivnog pregovaranja u zemljama članicama EU. Kolektivno pregovaranje proces je u kojem radnici pregovaraju o uvjetima svog zaposlenja, uključujući visinu plaće, radne sate, godišnji dopust kao i sve druge specifičnosti vezane uz radni odnos. Ako su pregovori uspješni sindikati i poslodavci potpisuju kolektivni ugovor koji svim radnicima obuhvaćenim ugovorom garantira dogovorena radnička prava. Zadnjih desetljeća sve manje radnika pokriveno je kolektivnim ugovorima, što se smatra jednim od glavnih razloga sporog rasta plaća i urušavanja radničkih prava. Direktivom se zato nalaže da zemlje članice s manje od 80 posto pokrivenosti kolektivnim ugovorima moraju napraviti akcijske planove za njenim povećanjem. Smatra se da će tako radnici imati veću pregovaračku moć i hrabrije zahtjeve za većim plaćama, a to bi onda trebalo utjecati i na rast svih plaća u EU-u. S obzirom na to da je većina zemalja ispod navedenog praga, uključujući Hrvatsku i Njemačku, ovo bi se također moglo pokazati izazovom za dostizanje ciljeva Direktive.
Odredba o važnosti kolektivnih ugovora navedena je tek nakon što su se donošenju Direktive snažno usprotivile Švedska i Danska. Ove zemlje imaju sustav reguliranja radničkih prava koji počiva isključivo na izravnim pregovorima radnika i poslodavaca i država se u pravilu u njih ne upliće. Visoke plaće i razina radničkih prava u tim zemljama pokazuju da takav sustav za njih funkcionira, zbog čega se sindikati i lijeve političke stranke opiru bilo kakvim europskim regulacijama, smatrajući ih rizikom za svoj uspješni model.
Direktivom se tako pokušala izjednačiti važnost zakona o minimalnoj plaći s kolektivnim pregovaranjem. Osim toga, zemlje koje nemaju zakonom definiranu minimalnu plaću neće je trebati uvoditi, umjesto toga samo će se trebati držati odredbe o 80 posto pokrivenosti kolektivnim ugovorima. I Danska i Švedska daleko premašuju propisani postotak, no i dalje Direktivu smatraju prevelikim zadiranjem u njihovo radno pravo.
Konačno, Direktiva uvodi i obvezu uspostave sustava provedbe kako bi zemlje članice poboljšale učinkovit pristup radnika zakonskoj zaštiti minimalne plaće, uključujući kontrole od strane inspekcija rada, lako dostupne informacije o zaštiti minimalne plaće te razvijanje sposobnosti izvršnih tijela za kazneni progon poslodavaca koji ne poštuju odredbe.
Slučaj Italije
Jedna od zemalja bez zakonski propisane minimalne plaće je i Italija. Visina plaće velike većine talijanskih radnika određena je kolektivnim ugovorima (podaci idu od 80 do čak 99 posto pokrivenosti kolektivnim ugovorima) no istraživanja pokazuju da često radnici koji bi trebali biti zaštićeni kolektivnim ugovorima primaju puno manju plaću od one određene ugovorom. Kršenje ugovora posebno je izraženo na jugu zemlje te u malim i mikro poduzećima, a disproporcionalno pogađa žene i privremene radnike. Najčešće kršenje kolektivnih ugovora odnosi se na potplaćenost te neplaćeni prekovremeni rad koji je teško kontrolirati. Čak i kad su ispregovarane plaće visoke poslodavci pronalaze načine kako zaobići odredbe ugovora, a eventualna povećanja plaća rijetko se odražavaju na prihodima najslabije plaćenih radnika. Tako ispada da je Italija, iako ima pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima među najvećim u Europi, pri vrhu i po količini „siromašnih radnika“. Osim toga, pokazuje i da sama pokrivenost kolektivnim ugovorima ne znači puno ako su oni loše sastavljeni i ne štite interese radnika.
Čini se kako još uvijek nije usuglašeno koji je najbolji pristup za rješavanje ovog problema, a prijedlozi sežu od decentralizacije talijanskog sindikalnog pregovaranja koji bi omogućio više autonomije lokalnim i sindikalnim organizacijama na razini poduzeća, pa sve do snažnijih kontrola i inspekcije kršenja ugovora koje bi trebala provoditi država.
Donošenje Direktive o pravednim minimalnim plaćama tako je prošlo relativno nezapaženo u Italiji. Poduzeća, uz podršku desnih političkih stranaka, isticala su opasnost od povećanih troškova, dok sindikati odbijaju bilo kakvo uplitanje države ili Europske unije u proces pregovaranja o plaćama i tvrde da bi tako plaće mogle dospjeti pod zakon o minimalnim plaćama. Upitno je na kraju koliko će Direktiva uopće utjecati na sustav plaća u Italiji, s obzirom na to da Italija nije dužna uvesti zakonom zagarantiranu minimalnu plaću te već ima potrebnu pokrivenost kolektivnim ugovorima.
Postavlja se i pitanje koliki je stvarni utjecaj kolektivnih ugovora na održavanje primjerene visine plaće. Opadanje pokrivenosti kolektivnim ugovorima bio je jedan od glavnih razloga zbog kojeg su Njemačka 2015. i Cipar 2023. godine uveli zakonski garantirane minimalne plaće što pokazuje da kolektivni ugovori i dalje imaju neku težinu pri održavanju visine minimalne plaće, no to ne znači puno radnicima koje njihovi kolektivni ugovori drže u siromaštvu. Ovo posebno trebamo imati na umu prilikom praćenja implementacije odredbe Direktive o pokrivenosti kolektivnim ugovorima jer njihova kvantiteta, kao što smo vidjeli na primjeru Italije, ne garantira automatski veće plaće i bolje uvjete rada.
Europski zakonodavci vjerojatno su svjesni kako niti jedna od mjera neće u potpunosti riješiti problem potplaćenosti i siromaštva radnika. Umjesto toga nastojali su kombinacijom blagih odredbi zadovoljiti potrebe političkog vodstva država članica, poslodavaca, sindikata i nezadovoljnih europskih radnika koji sve teže podnose teret inflacije. Odredbe Direktive i njihov različit stupanj primjene u različitim zemljama vjerojatno će na kraju dovesti do nešto povoljnije sveukupne statističke slike visine plaća u EU, no u najmanju je ruku upitno koliko će to zaista utjecati na porast plaća i kvalitete života većine slabo plaćenih radnika koji, iako su zaposleni, nastavljaju živjeti u siromaštvu.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Santeri Viinamäki/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: