Kad se svjetla upale u kinodvorani nakon što ste pogledali film, sigurno vam u oči upadne more kokica i smeća koje je za sobom ostavila ona jedna grupica gledatelja – jer ta grupica postoji na svakoj projekciji. Te kokice do sljedeće projekcije nestaju, a za to su zaslužni oni nasmiješeni radnici koji na izlazu iz dvorane drže vreću za smeće i apsolutno svakoj osobi koja u nju baci praznu čašu ili košaricu kokica kažu “hvala!” S njima je razgovarala naša Sara Panjkota.
„Skoro nitko nema problema s našim nadređenima direktno u Centru, ali svi imaju problema s upravom Cinestara koja ograničava naše radne sate, a očekuje isti rezultat kao i prije korone kada nas je skoro pa duplo više bilo u istoj smjeni. Mi danas moramo raditi dupli posao u usporedbi s onim prije korone, a plaća nam je jedva narasla. Svaki dan nas ljudi napadaju zašto je tako malo blagajni otvoreno, zašto se dvorane sporo čiste. Kako da mi njima objasnimo da je Uprava ta koja ne da našoj osobi koja slaže raspored da stavi više ljudi na smjenu jer im to prelazi neki njihov budžet“, objasnila je studentica koja u Cinestaru radi više poslova, a najviše one vezane uz čišćenje dvorana i povremeno rad na blagajni. O uvjetima rada u Cinestaru razgovarali smo sa studenticom Anom i djevojkom koja je u Cinestaru radila kao studentica i kasnije kao full time radnica Ivom, koje su svoja iskustva htjele prenijeti anonimno, te studenticom Lucijom Šimić.
Ana je objasnila kako je komunikacija s nadređenima, odnosno dežurnima u kinu, u redu. Kao problem ističe to što studenti, a većinom i ostali radnici, nemaju nikakvog kontakta s upravom Cinestara koja donosi odluke koje utječu na sve. „S upraviteljem Cinestara nemamo neku komunikaciju, ali imamo s našim upraviteljem. On je uglavnom jedan od nas, pomogne kad god ga trebamo“, dodala je Iva. Pojasnila je razliku između rada studenata i stalnih radnika koja se ponajviše uočava u rasporedu. „Stalni radnici nemaju baš puno izbora kad se slažu smjene, a u slučaju studenata i nije baš pravedna raspodjela. Nekad se jednostavno dogodi da neki studenti koji pišu raspoloživost češće ne dobiju smjene koje bi htjeli, a dobiju ih studenti koji tipa napišu samo jedan dan u tjednu. Iako se uvijek naglašavalo da se ide po principu tko se najčešće piše da on ima prednost pri dobivanju smjena“, opisala je Iva.
Studentica Lucija Šimić referirala se na radno vrijeme koje zna trajati između šest i 12 sati te je naglasila da „ovisi o gužvi na poslu, ponekad uspijemo imati više pauza nego što nam je zadano, a ponekad znamo biti i malo zakinuti. Sve ovisi o danu i o poslu koji moramo obavljati, ali na kraju bude sve izbalansirano“. Naglasila je da su uglavnom poslovi i uvjeti za studente i ostale radnike jednaki, a studenti čak imaju i malo bolje uvjete što se tiče pauza. Stalni radnik ima pravo na 30 minuta pauze za osam sati smjene, a studenti za istu smjenu imaju 30 minuta plus još jednu pauzu od 10 minuta, „ali svi radnici ako nema gužve mogu otići tu i tamo na takozvanu puš pauzu“. Ana je istaknula da problem nastaje kad ima toliko posla da jednostavno ne stignu na pauzu ili se dogodi da netko radi 12 sati, a tek navečer ide na pauzu.
„U pravilu imam svu opremu koja mi treba, ali na primjer već dva tjedna čekamo da nam dođu neki materijali za čišćenje i bez toga ne možemo, a i dalje se očekuje od nas da jednako dobro čistimo. Uniformu smo prvo trebali platiti 100 kuna, a svaku iduću nam daju da imamo za zamjenu“, istaknula je Ana. Iva je objasnila da studenti daju polog za uniformu koju trebaju vratiti kad prestanu raditi u Cinestaru, a fulltimeri dobivaju uniformi koliko im treba. „Košulju dobijemo u kinu, a hlače i tenisice nosimo svoje. Kad radimo kao fulltimeri možemo uvijek tražiti ako nam je potrebno još, uvijek nam izađu u susret, studenti imaju po jednu košulju jer ne rade toliko često.“
„Zadovoljna sam plaćom, uvijek može bolje, ali u usporedbi s nekim drugim poslovima je u redu. Sve mi isplaćuju po zakonu, prekovremene i noćni rad, samo što često kasne s isplatom. Po zakonu bi mi trebali dobiti plaću do 15. dana u mjesecu, a nama se plaća često isplaćuje 18.“, prokomentirala je Ana, nadodavši da razlika između toga koliko koji student radi prvenstveno ovisi o njihovom slobodnom vremenu – „što mi više slobodnog vremena ponudimo to ćemo više smjena dobiti“.
„Događalo se da sam zbog toga što sam žena bila u neugodnim situacijama. Bilo je situacija kada je jedan određeni radnik svakoj curi radio neugodne situacije i nitko nije reagirao jer je on kao dobar radnik. Zaštitare nemamo, imamo kamere, ali se to nikome ne da pregledavati. I naravno, kad se nešto dogodi, cure nažalost najčešće šute“, objasnila je Ana, dok Iva ima drugačije iskustvo. „Nekoliko puta sam se našla u neugodnoj situaciji, međutim moji kolege su bili super oko toga i bili su uz mene. Kad god smo imali problem i doveli ga do upravitelja i teamlidera uvijek bi se riješio jer ne dozvoljavaju da se tako ponaša prema njihovim radnicima. Uvijek smo imali slobodu ako nam se netko unese u facu da im kažemo što ih ide“.
Šimić je kao posebne pogodnosti zaposlenika istaknula mogućnost besplatnog gledanja filmova koja se dobiva ako se odrade tri cijela vikenda u mjesecu te pravo na radnički meni za hranu. „Mogućnost besplatnog gledanja filmova ovisi direktno o nadređenom na smjeni, on to dopušta. Po meni bi to trebalo biti pravilo doneseno od uprave da radnici i studenti mogu besplatno gledati filmove“, zaključila je studentica.
Iva je ispričala da se mišljenje radnika u velikom broju slučajeva uzme u obzir, „nekad zna biti neugodnih situacija gdje su možda svi nervozni pa je velika gužva i onda se jednostavno ne uzima u obzir to što mi pridonosimo radu kina. Recimo ovi što su na malo višim pozicijama, teamlideri i asistenti, možda malo ne slušaju“. Za razliku od nje, Ana je istaknula da se mišljenja rijetko uzimaju u obzir te joj to smeta najviše od svega. „To je jedan od glavnih problema, po meni. Kada netko pogriješi uvijek će tu biti tisuću ljudi koji će ga maltretirati, ali kada napravi nešto dobro nitko to neće pohvaliti“. Jasno je da uprava Cinestara nema dobar uvid u to kakvo je stanje u pojedinim kinima i o najvećem problemu – manjku radnika pa je mikromenadžment taj koji uvelike određuje uvjete rada.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Cristie Guevara/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: