U prostorijama Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti sinoć, 16.4.2019. održano je predstavljanje inicijative „67 je previše“. Govornice su bile Sunčica Brnardić, pravna savjetnica za radna i socijalna pitanja, i Nediljka Buklijaš stručna suradnica za edukaciju i mlade, obje iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). Kroz predavanje se moglo saznati o tome kako funkcionira mirovinski sustav i koji su problemi nedavno provedene reforme ali i vidjeti zašto je pitanje mirovina političko pitanje koje se tiče svih, pa i mladih. Kroz ovaj izvještaj ukratko ćemo prikazati ključne argumente i probleme.

Prvi mirovinski stup naziva se stupom međugeneracijske solidarnosti. On predstavlja radničke uplate u mirovinski fond koje se onda isplaćuju trenutno umirovljenim osobama. Problem tog sustava nastaje kada se povećava broj umirovljenih osoba u odnosu na trenutno zaposlene. No, tu djeluje i cijeli niz drugih faktora- nesigurni oblici rada, visoka stopa nezaposlenosti, siva ekonomija (prijavljivanje radnika na minimalne plaće dok se ostatak isplaćuje „na ruke“ i pritom zakida za doprinose radnike i javne fondove), niska stopa zaposlenosti starijih i mladih radnika te nevoljkost poslodavaca da zadržavaju/zapošljavaju starije radnike.

Drugi mirovinski stup jest investicijski stup koji je nametnut od strane Svjetske banke, a prihvaćen je kroz mirovinsku reformu 2002. godine. Ideja iza njega bila je da se dio novca za mirovine preusmjeri u privatne mirovinske fondove kako bi se onda na tržištu oplodio. No to je također značilo kako je taj stup u potpunosti ovisan o kontrakcijama i ekspanzijama gospodarstva te se na kraju pokazalo da se mirovine za radnike nisu povećale dok su fondovi zaradili velike novce kroz naplatu troškova upravljanja. Troškovi eksperimentiranja s drugim stupom trenutno iznose 6,5 milijardi godišnje budući da se novac koji se trebao koristiti za isplatu mirovina sadašnjim umirovljenicima preusmjerio u fondove i tako stvorio manjak. Taj manjak država kompenzira zaduživanjem i to uglavnom kod onih istih banaka u čije je fondove naš novac preusmjerila.

Zbrojivši trošak uvođenja drugog stupa (6,5 milijardi) i izdataka za mirovine po posebnim propisima koje se također isplaćuju iz radničkih doprinosa (5,5 milijardi) jasno vidimo da oni iznose preko 70% godišnjeg deficita mirovinskog sustava koji trenutno iznosi 17 milijardi.

Nadalje, argumentacija kako se ovakvom reformom ne oštećuje ljude koji započnu svoj radni odnos odmah nakon školovanja, lako se može pobiti podacima Eurostata i DZS-a. Većina radnika i radnica u RH proteklih 27 godina nisu bili te "sreće" da imaju potpuni radni kontinuitet bez prekida radnog staža. Hrvatska je zemlja nesigurnog rada u kojoj se oko 90% novog zapošljavanja vrši putem ugovora na određeno. Mladi se sve kasnije zapošljavaju (stopa nezaposlenosti mladih iznosila je 2017. Godine 25%) a kada se i zaposle najčešće rade u nesigurnom radnom odnosu (njih čak 50%). Također, zaposlenost u starijoj populaciji (55-64) iznosi 40% što sve ukazuje kako ova reforma ne rješava ključne probleme mirovinskog sustava već ih samo još više svaljuje na leđa radnika. Isto tako, u sklopu ove reforme ukinut je dodatak za ljude koji žele ostati raditi nakon ispunjenih 41 godinu radnog staža, no uvedeni su dodaci za ljude koji žele nastaviti raditi nakon napunjenih 67 godina života. Ovdje vidimo kako se ne želi nagrađivati ljude koji odrade svoj radni vijek već ih tjerati da rade u poodmakloj dobi.

Sve navedeno nam ukazuje kako namjera ove reforme nije unaprjeđenje statusa umirovljenika, već smanjenje mirovina svima koji nisu u stanju ispuniti, s obzirom na kontekst, nerealne standarde koje reforma nameće. Također, ovom se reformom dodatno kažnjava one koji odlaze u prijevremenu mirovinu bez obzira na činjenicu da ih na taj potez prvenstveno tjeraju poslodavci ili zdravstveno stanje - samo 1% umirovljenika odlazi u prijevremenu mirovinu kako bi „uživalo u životu“. Kada na sve ovo dodamo i katastrofalnu demografsku sliku uviđamo kako će se sustav prije urušiti nego li ispuniti obećanja ljudi koji su reformu i implementirali.

Autor teksta: Ivan Poschko
Autor naslovne fotografija: KSFPZG