Rastući ekonomski problemi današnjeg svijeta manifestiraju se i na političkoj sceni. U ovome članku želi se pokazati veza između rastuće dohodovne nejednakosti unutar i među državama, koje su posljedica upravo neoliberalnih ekonomskih politika, s rastućom popularnosti desno orijentiranih populističkih i suverenističkih političkih opcija.


“Svaki uspon fašizma posljedica je neuspjele revolucije” (Walter Benjamin).

Poraz ljevice u zadnjih pedesetak godina, kao i njen neuspjeh u artikulaciji rješenja za rastuće probleme neoliberalnog kapitalizma, ostavio je značajan prostor populističkim, suverenističkim i nacionalističkim strankama i personama poput Trumpa u SAD-u, Orbana u Mađarskoj, Le Penn u Francuskoj, AFD-a u Njemačkoj, Pokreta 5 zvjezdica u Italiji…. Njihov uspon započeo je upravo nakon globalne recesije 2008. godine. U nedostatku adekvatnih objašnjenja i rješenja za sve nepovoljniju socioekonomsku situaciju otvara se prostor za jednostavnija rješenja u obliku svaljivanja krivice na nekog ‘izvana’. Pa se tako ponavlja narativ o naciji koja je ugrožena od vanjskog neprijatelja te se poziva na suzbijanje sila globalizacije bile one ekonomske, kulturološke ili političke.

Kako bi se pozabavili se uzrocima i mehanizmima koji stvaraju ovakvu političku scenu, pokušat ćemo uspostaviti vezuizmeđu rastuće dohodovne nejednakosti unutar i između država i rastućeg desno orijentiranog populizma zajedno s rješenjima koja on nudi. Dohodovnu nejednakost najčešće mjerimo Ginijevim koeficijentom koji je izračunat na temelju ispitivanja kućanstava o njihovim mjesečnim prihodima. On varira između 0 i 1 (odnosno 0 i 100 u postocima, kako će se dalje u tekstu i koristiti), gdje bi društvo s koeficijentom 0 bilo u potpunosti jednako po pitanju dohotka, a društvo s koeficijentom 100 bi bilo ono u kojemu jedan pojedinac drži sav dohodak, dok ga svi ostali ne primaju.

Branko Milanović, jedan od vodećih ekonomista svjetske banke, u svojoj knjizi Dobitnici i gubitnici tematizira tri tipa dohodovne nejednakosti - nejednakost unutar država, nejednakost među državama i nejednakost među svim građanima svijeta. U ovome članku fokusirat ćemo se na dohodovnu nejednakost unutar SAD-a i EU, te na nejednakost među saveznim državama SAD-a  i državama članicama EU.

Američki san

Počnimo sa SAD-om. »SAD je jedna od najneegalitarnijih razvijenih država. Dok je Ginijev koeficijent unutar država članica EU između 30 i 35, američki je koeficijent iznad 40«[1], dok je sredinom 1970-ih godina on iznosio oko 35. Ovaj podatak ne čudi s obzirom na povijesnu militantnu i antikomunističku orijentaciju vodstva te države koja odbacuje gotovo svaku idejusa  socijalističkim prizvukom. Pritom se naravno ne uzima u obzir potencijalna korist tih ideja za većinu stanovništva. Nakon uspješne neoliberalne ideološke ofenzive, to isto stanovništvo  počelo je smatrati sve ideje koje bi išle u smjeru povećanja socijalne pravednosti anti-kapitalističkim, stoga i anti-američkim. Ipak, “važnije je” da među pravednim i demokratski orijentiranim Amerikancima nema ničega komunističkog, nego da ti isti Amerikanci imaju pristup onim mehanizmima socijalne države koje su razvijene europske države do nedavno smatrale nužnima za očuvanje kapitalističkog načina proizvodnje.

Možemo zaključiti kako su politike inspirirane novom, neumoljivom vjerom u tržište i u njegove samoregulirajuće mehanizme preraspodjele definitivno bile uspješne, samo u suprotnom smjeru. Naime, prema Milanoviću: »Realna je plaća u SAD-u stagnirala posljednjih 25 godina, bez obzira na to što se BDP po stanovniku gotovo udvostručio. Oko polovice rasta realnog dohotka od 1976. do 2006. otišlo je u ruke najbogatijih 5 posto kućanstava« [2]. Ova je  situacija stvorilatemelje financijske krize 2008. godine. Najbogatiji sloj američkog društva gomilao je bogatstvo upravo na leđima stagnacije rasta realnog dohotka sve nezadovoljnije srednje i radničke klase. Zatim je taj nagomilani novac počeo posuđivati upravo tim nižim klasama preko čijih je leđa dodatno intenzivirao rast vlastitog bogatstva.

Graf1: Stagnacija realnih plaća


Srednja klasa najednom je (kroz posuđivanje) okusila plodove rasta ekonomije te se njeno nezadovoljstvo, barem nakratko, utišalo. Politički mir tako je kupljen upravo istim novcem kojeg je zgrnula najbogatija klasa. No, u trenutku krize 2008. kada je taj sustav konačno propao, politički mir između srednje klase i najbogatijih, prekinut je.Iako su problemi koji su zadesili srednju klasu nakon velike recesije mučili pripadnike radničke klase već desetljećima, artikulirani su u političkoj areni tek nakon što su počeli doticati i pripadnike srednje klase. Dotad su adekvatna objašnjenja za njih bila na bazi individue koja je lijena i/ili nesposobna raditi i tako preživjeti. Ipak, unazad 10 godina narativ se mijenja, te uzima u obzir i mogućnost krivice samog sustava. Može seprimijetiti kako su ličnosti poput Donalda Trumpa i Bernieja Sandersa uspjele doći u sam centar političke arene upravo radi posljedica te krize i promjene u percepciji birača spram vlastite situacije. Trump kao izraz nekanaliziranog bijesa velikog broja siromašnih bijelih Amerikanaca, kao i, paradoksalno, zaštitnik interesa onih najbogatijih. Sanders, s druge strane, kao glas srednje i niže klase koje uviđaju beneficije strože regulacije financijskih i dioničkih tržišta, kao i izgradnje mehanizama socijalne države. Njegove poruke do prije desetak godina nisu dopirale do šire javnosti ili su u medijima ismijavane kao nerealne, dok danas dospijevaju i do vodećih masovnih medija u SAD-u.

Fenomen Sandersa i Trumpa objašnjiv je i kroz još jednu prizmu. Naime, Slavoj Žižek je u svome djelu Druga smrt neoliberalizma uočio fenomen propasti ideološke legitimacije sustava. Američki san jest ideološki konstrukt koji poručuje kako će svatko imati jednaku priliku u stjecanju krajnjeg bogatstva. Prema toj interpretaciji nitko u Sjedinjenim Američkim Državama nije bio siromašan, već je samo privremeno bio u nemogućnosti pristupiti vlastitom bogatstvu. Sve je samo bilo pitanje vremena[3]. Ipak, vrijeme je pokazalo upravo suprotno. Neoliberalne reforme deregulacije financijskih tržišta i tržišta rada te razaranje sindikata dovelo je do akumulacije većine profita od niza godina ekonomskog rasta u rukama samo 5% najbogatijih kućanstava. Kako je nakon krize postalo evidentno da se ekonomski rast neće ni na koji način sliti u džepove najvećeg broja stanovništva, tj. da njihovi problemi ostaju neadresirani, američki političari morali su početi početi upućivati na te probleme, što je i vidljivo kroz kampanje vezane uz zdravstvo, zatvorski sustav, ili problematiku studentskih dugova. Iako su i mnogi drugi faktori doprinijeli generalnom nezadovoljstvu i nepovjerenju prema Washingtonu,  jedan od važnijih je i izostanak poboljšanja životnih uvjeta prosječnog Amerikanca. Američki narod počeo se buniti protiv establišmenta. To je vidljivo i iz podataka kako je dio glasača koji su podupirali Sandersa, nakon što je ispao iz utrke, odbio glasati za Hillary ili je dao podršku Trumpu.

Rast anti europskog populizma

Slika je ipak dosta drugačija kada pogledamo zemlje članice Europske Unije. Većina država članica ima nešto niži Ginijev koeficijent od SAD-a, preciznije između 30-35[4] što je primarno posljedica postojanja razvijenije socijalne države koja, unatoč rezovima i privatizaciji, još uvijek održava određenu razinu socijalne sigurnosti i redistribucije. Njemačka je tako prosperirala i uspješno se oporavila od posljedica krize iz 2008. godine upravo zbog mehanizama socijalne države koji su amortizirali negativne posljedice krize i kontraproduktivnih mjera štednje pogođenom stanovništvu[5]. No, upravo su politike štednje, koje su bile usmjerene pretežito na dekonstrukciju socijalne države, dovele do povećanog nezadovoljstva stanovništva mnogih zemalja Europske unije. U gotovo svim državama članicama mogu se odnedavno pronaći političke opcije koje otvoreno govore protiv Europske unije te zagovaraju povratak suverenim nacionalnim državama s vlastitim odvojenim tržištima. Važno je napomenuti da njihove poruke o tome kako su u mobilnost kapitala, rada i tehnologije većinski koristile najrazvijenijim zemljama, nisu neutemeljene.[6]

Ključno pitanje koje si moramo postaviti jest, zašto je tomu tako? U kontekstu EU, odgovor na to pitanje možemo pronaći u načinuprimjene pravila o slobodnoj trgovini. Naime, zbog nemogućnosti implementacije protekcionističkih politika u državama članicama s manje razvijenim tržištima dobar dio poduzeća postaje nekonkurentan. Mnogo je teže firmi koja je donedavno poslovala na malom i relativno zatvorenom tržištu najednom se prilagoditi mnogo većem i konkurentnijem okruženju. Takvi su najčešće argumenti desno populističkih (suverenističkih) političkih opcija. U jednom drastičnom primjeru poput Brexita, vidimo kako je jedna od najvećih svjetskih ekonomija odustala od nadnacionalnog ekonomskog projekta upravo radi bolje zaštite nacionalnih ekonomskih entiteta. Tvrdokorni Brexitaši ubrajat će tu i argumente o potrebi da Britanci odlučuju o Velikoj Britaniji, kao i o tradicijskoj »engleznosti« koja se u nadnacionalnoj strukturi gubi miješanjem sa stranim stanovništvom. Također, snažni su i mitovi o imigrantima koji otimaju najbolje poslove iz ruku Britanaca te su krivi za loše stanje radničke i srednje klase u Velikoj Britaniji. Iako je upravo političko ekonomski zaokret 80-tih odgovoran za propast i/ili stagnaciju tih klasa.

Sjetimo se samo kako je Željezna Lady, uz svog »partnera u zločinu s druge strane Atlantika« Ronaldom Reaganom, s velikim osmijehom na licu razarala sindikate, prekidala štrajkove, ukidala regulacije tržišta rada i financijskih tržišta, privatizirala javna poduzeća, te uvjeravala javnost kako je sve to u interesu nacije. Naime, ta paradigma - oslobodite okove bogatašima kako bi ih oni jače stegli onima koji gotovo i da nemaju ništa, je nacionalni interes i osigurava rast svima - otprije je poznata kao ‘trickle down’ ekonomija.  No podaci o dohodovnoj nejednakosti govore suprotno. Možemo primijetiti ogroman porast dohodovne nejednakosti od gotovo 10 poena počevši upravo s vladavinom Margaret Thatcher[7].


Graf 2, Rast dohodovne nejednakosti u UK-u poklapa se s neoliberalnim zaokretom kojeg je predvodila Margareth Thatcher

 

Ne čudi stoga kako su dvije države koje trenutačno proživljavaju vladavinu, u najmanju ruku, ekscentričnih ličnosti i populističkih stranaka upravo SAD i Velika Britanija. Te se dvije države smatraju mjestom rođenja neoliberalnog kapitalizma. Jedna od njegovih karakteristika zasigurno je povećanje dohodovne nejednakosti koje dovodi do političke nestabilnosti. Prisjetimo se samo kampanje Nigela Faragea i njegove stranke UKIP koja je iznosila podatke o tome koliko Britanija troši na članstvo u Europskoj Uniji te obećavala kako će se taj iznos izlaskom iz EU preliti u nacionalni zdravstveni sustav. Dan nakon izglasavanja referenduma, Nigel Farage priznao je kako se radi o neistini.
               
No, populizam i nacionalizam nisu samo pojave koje cvjetaju u SAD-u ili Velikoj Britaniji. Dovoljno je promatrati nekolicinu članica Europske Unije koje dolaze iz bivšeg ‘istočnog bloka’. U Poljskoj i Mađarskoj su na vlasti stranke koje su u svojoj srži anti-europske, a porast takvih opcija primjećuje se i u Hrvatskoj - Živi zid, ali i sve veće prijetnje o cijepanju HDZ-a na centrističko, proeuropsko krilo i desno, antieuropsko, suverenističko krilo. 

Migracije i nejednakost

No, što je ponukalo stanovništvo da se okrene anti-imigracijskim, suverenističkim strankama? Milanović nudi jedan od mogućih odgovora, a on leži u problemu migracija. Naime, velika i rastuća dohodovna nejednakost između razvijenih i nerazvijenih država uzrokuje pritiske na stanovništvo nerazvijenih zemalja da migriraju u potrazi za boljim životom[8]. Upravo su ti ekonomski migranti meta napada desno populističkih političkih opcija diljem Europe. Smatra ih se vanjskim krivcima koji uzrokuju stagnaciju plaća zbog toga što su spremni raditi za manje nadnice od domaćeg stanovništva. Ponuda poslova za čiju nadnicu domaće stanovništvo odbija raditi je problem koji se često ignorira.

Nadalje, pokazuje se kako je i nejednakost među svim građanima svijeta u konstantnom porastu, pogotovo neravnomjernim razvojem zemalja drugog i trećeg svijeta. Problem nije doduše samo u razlici između prosječnih dohodaka između država, već i u samoj strukturi dohodovne nejednakosti. Pokazuje se kako na primjer, Brazil pokriva sve dohodovne percentile, te kako u toj državi najniži dohodovni razred se poklapa sa svjetskim, kao i najviši. S druge strane najsiromašniji dohodovni razred SAD-a nalazi se na 58 svjetskom percentilu, a najviši dodiruje svjetski vrh.  Iako je distribucija dohotka u SAD-u na relativno visokoj razini, u Brazilu je situacija mnogo gora. Društvo je mnogo više ekonomski polarizirano. Indija pak kreće od samog svjetskog dna i njen najviši dohodovni razred jedva da dodiruje najniži dohodovni razred SAD-a [9].  Stoga, dio stanovništva odlučuje (ili je primorano) migrirati u neku razvijeniju državu gdje se nadaju da će i si s najmanjim dohotkom moći osigurati bolji život nego u matičnoj zemlji.


Graf 3

Vodoravno: postotak stanovništva država
Okomito: Postotak svjetske dohodovne distribucije
Isprekidana crta - Granica siromaštva prema svjetskoj banci

Naime, takva je stvarna slika svijeta. No to ne znači da je najsiromašniji Amerikanac u jednakoj poziciji kao najbogatiji Indijac. Najsiromašniji Amerikanac i dalje živi na rubu egzistencije u kontekstu SAD-a. Njemu je i dalje onemogućen, ili uvelike otežan, pristup obrazovanju, kvalitetnom zdravstvu i općenito napredovanju u smislu dohodovnog razreda za vrijeme života. Može se stoga zaključiti kako je jedan od vodećih problema koji proizlazi iz prekomjerne dohodovne nejednakosti među državama u globaliziranom svijetu upravo problem masovnih migracija. Europska unija sve se teže nosi s rastućim valovima migracija koje stižu iz Afrike i Bliskog Istoka kao i s političkim programima nacionalističkih, populističkih stranaka koje ulaze u Europski parlament. Isto tako, Trump je u SAD-u pobijedio izbore sloganima »Make America great again« i »Build the wall«.

"Zato što su mi rekli da djeluje čak i ako ne vjerujem"

Implikacije su takvih programa zastrašujuće. Žižek smatra kako je porast popularnosti desno orijentiranih, nacionalističkih i anti-imigrantskih i stranaka posljedica neoliberalnog kapitalizma iz sličnih razloga i mehanizama dohodovne raspodjele koje navodi Milanović. Građani jednostavno vjeruju da nema alternative neoliberalnom kapitalizmu. To jest, da parafraziram Žižekovu anegdotu: Niels Bohr, jedan od svjetski najistaknutijih znanstvenika doveo je jednom prilikom prijatelja na svoje imanje. Kada je njegov prijatelj primijetio potkovu koja visi iznad njegovih vrata (srednjovjekovni praznovjerni simbol za sreću i tjeranje zlih duhova) upitao ga je vjeruje li on stvarno kao znanstvenik u praznovjerje. Bohr je naravno potvrdio kako ne vjeruje u mitove. Sljedeće pitanje bilo je zašto onda drži potkovu iznad vrata, a njegov odgovor bio je »Zato što su mi rekli da djeluje čak i ako ne vjerujem«.

Naime, takva je današnja ideološka legitimacija kapitalizma - djeluje čak i ako mi ne vjerujemo da on djeluje[10]. U takvom ozračju gotovo da je i nemoguće zamisliti alternativu ovome sustavu što olakšava posao populističko desnim strankama. U tako suženom horizontu, one se lako predstavljaju kao antisistemski igrači koji raskrinkavaju sustav koji tlači autentičnog pripadnika nacionalne zajednice, iako su politike koje zastupaju suštinski one koje cementiraju status quo, dok se njihova radikalnost ustvari manifestira kanaliziranjem nezadovoljstva prema marginaliziranim skupinama društva koje postaju krivac za sve probleme. Te stranke možda djeluju kao da su antiliberalne, barem u političkoj sferi, ali one su u svojoj srži i dalje privržene tržišnoj ekonomiji.

Ekonomska slika svijeta postala je mnogo jasnija široj javnosti upravo nakon financijske krize 2008. godine i recesije koja je nastupila. Ako su krediti koji su postali dostupni pripadnicima nižeg i srednjeg dohodovnog razreda u razvijenim državama stvorili iluziju o osjetu prosperiteta koji je posljedica ekspanzivnog ekonomskog rasta, ta iluzija je instantno i bolno razorena. Mnogi su preko noći ostali bez jedinih nekretnina, izbačeni na ulice, grcajući u dugovima. S druge strane, državna intervencija olakšala je situaciju samo za najbogatije, odnosno samo za financijske institucije (npr. 700 milijardi dolara kojima je američka vlada spašavala investicijske banke). Već su iduće godine iste investicijske banke isplaćivale svojim direktorima milijunske bonuse na plaće.U jednu ruku može se reći kako su elite, koje nas plaše baukom komunizma, prve posegnule za mjerama državne intervencije (koje se često tendenciozno i pogrešno izjednačuju s komunizmom) i tako, s ciljem očuvanja vlastitih privilegiranih pozicija prebacile teret krize na leđa ostalog stanovništva.

Fotografija 1 - Zuccoti park, 2011., 47. dan

Upravo u tom trenutku rodila se povijesna šansa koju je današnja ljevica (ako ju uopće možemo nazvati tako) propustila. Prostor za napad koji se otvorio, slabo je artikuliran, a i grassroot pokreti poput Occupy Wall Street nikada nisu uspjeli artikulirati problematiku u antisistemskom tonu, a kamoli se organizirati u koliko toliko ozbiljnu političku opciju. Rješenja marksističkog prizvuka poput radikalne promjene u vlasničkim odnosima, ostala su na marginama pokreta. Politička ofenziva ljevice propala je prije nego što je i nastala. Razlog tomu možda je i, kako je to Žižek primijetio, propast velikih ideoloških projekata ljevice dvadesetog stoljeća. Obeshrabrenje koje su osjetili, kako akademici tako i politički akteri, imalo je golemi utjecaj na stvaranje suvremene političke misli. Možda zato i ne čudi nedostatak konkretne artikulacije i političke organizacije nakon tako monumentalnog poraza.

Ipak, novi problemi po pitanju okoliša i klimatskih promjena otvorili su prostor za artikulaciju nekih novih ideja. Ideja degrowth-a (jedan od zanimljivijih prijevoda jest odrastanje) rekonceptualizira prosvjetiteljsku paradigmu beskonačnog rasta i pokušava je prizemljiti. Naprotiv, glavna motivacija za proizvodnju u ovakvom sustavu bila bi zadovoljenje vitalnih potreba cjelokupnog stanovništva uz konstantnu brigu za održavanjem ravnoteže naše planete, nasuprot neograničenom gomilanju bogatstva za manjinu. Ovakva ideja zahtjeva proširenje ideje boljitka na sve ono što do sada nismo smatrali domenom ljudskog upravljanja, to jest na kreiranje politika koje jamče očuvanje ekosustava koji nas okružuju kako bi zauzvrat ljudski razvoj mogao teći zajedno s našim okolišem. Ljudski razvoj neodvojiv je od njegove okoline, te cjelokupni sustav mora moći funkcionirati kako bi ljudi mogli uopće postojati. Moguće je kako će ipak zadnji čavao u lijesu neoliberalnog kapitalizma zakucati borba protiv klimatskih promjena uzrokovanih prekomjernom eksploatacijom prirodnih resursa i njihovom neodgovornom potrošnjom.



Auter teksta: Ivan Poschko
Izvor naslovne fotografije: Flickr

-------------------------------------------

[1] Branko Milanović, Dobitnici i gubitnici, str 50

[2] Ibid, str 218

[3] Slavoj Žižek, Druga smrt neoliberalizma

[4]Branko Milanović, Dobitnici i gubitnici,, str 50

[5] Mark Blyth, Politika rezanja potrošnje-Povijest jedne opasne ideje, str. 89

[6] Branko Milanović, Dobitnici i gubitnici, str. 219

[7] https://www.ifs.org.uk/docs/ER_JC_2013.pdf

[8] Branko Milanović, Dobitnici i gubitnici, str. 153

[9] Ibid, str. 140

[10] Slavoj Žižek, Druga smrt neoliberalizma