Niske plaće, rad u smjenama, kratkotrajni i honorarni ugovori, rad bez licenci, nasilje, nesigurnost i opasnost, neke su od karakteristika rada zaštitara u noćnim klubovima. Kako je u Hrvatskoj raditi kao zaštitar u noćnim klubovima istražila je naša Dunja Kučinac.
„Nitko se za 50 eura po noći ne želi s nekim tući, ubiti nekoga ili biti ubijen“ rekao je tajnik Sindikata zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD) Nikola Sraka proljetos u Otvorenom nakon što je u zagrebačkom noćnom klubu Ritz ubijen Tomislav Sabljo od strane zaštitara tvrtke Bilić-Erić. Protiv tog je zaštitara prije par dana podignuta i optužnica. Sraka je time upozorio na potplaćenost i opasnost zaštitarskog posla, ali i činjenicu da u noćnim klubovima nedostaje licencirane zaštitarske radne snage. U istoj toj emisiji, s druge strane, predsjednik Ceha ugostitelja i turističkih djelatnika pri Hrvatskoj obrtničkoj komori (HOK) Franz Letica točno tri puta je ponovio da je takav incident „isključivo izoliran slučaj“, i točno tim riječima. Pažljivo smo slušali i brojali jer nas je zanimalo zašto tako gorljivo brani tezu da ne postoji problem. Odgovor nam je dao svojom odjavnom porukom da „trebamo dočekati ovu sezonu otvorenih ruku“. Jasno je – samo je dobra atmosfera ili, ako baš mora, atmosfera isključivo izoliranog slučaja prihvatljiva dok se ugostiteljski sektor polako sprema za turističko partijanje. Da bi dodatno podcrtao da kod nas nema „toga da netko maše pištoljima iznad glava“ (osim kad se dogodi, jel, izolirani slučaj), Letica je uzvratio Sraki i da priča o oružju u klubovima jer je vjerojatno gledao previše filmova.
Ne znamo gleda li i kakve filmove sam Letica, ali znamo što smo mi gledali pola godine nakon tog Otvorenog, a i ranije u domaćim medijima. U tom filmu zaista i nema puno mahanja pištoljima iznad glava, ali nasilja svakako ima. Prevrtjet ćemo par kadrova koje smo, osim spomenutog slučaja u Ritzu, medijski pratili zadnjih godinu dana: prošlog rujna od posljedica prebijanja preminuo je zaštitar jednog automat kluba u zagrebačkom Trnju, krajem svibnja ove godine u noćnom klubu u Biogradu nakon tučnjave smrtno je stradao zaštitar, u srpnju su pak zaštitari pretukli turiste u jednom klubu na Krku, a ovog rujna mladiće u zagrebačkom klubu H2O i digli popriličnu medijsku prašinu.
Ta se medijska prašina brzo slegne, a još brže kad je u pitanju pogibija zaštitara, kaže nam Antonio*, koji je u 14 godina zaštitarstva iskusio razne poslove – porte, banke, dućane, praćenje novca pa između ostalog i redarenje u raznim noćnim klubovima. „Malo tko o tome piše“, dodaje kad mu objasnimo da nas zanima kako redarenje izgleda iz radničke perspektive. On sam u klubovima više ne radi – što zbog potplaćenosti, što zbog brige za vlastitu sigurnost.
Nikola Sraka iz Sindikata zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD) napominje da je zaštitar u noćnom klubu izložen stotinama problema i opasnosti: „Stalno kontaktirate pijane i drogirane osobe koje najčešće nisu ni svjesne što rade, a zbog svog stanja i buke vas i ne čuju. Uredno vam se u psovkama sjete majke, žene, sestre pa i djece. Vrijeđaju vas samo kako bi vas izazvali i ispali važni u okolini. Također, u noćnim se klubovima dešavaju stvari koje vidite, a ne vidite. Dila se razne opijate i to je javna tajna. Ako tamo radite, ne možete, a da to ne vidite. Sama činjenica da znate tko to radi je za vas opasna. Da ne govorimo kako Zakon o privatnoj zaštiti nalaže da morate evidentirati i prijaviti kazneno djelo ili prekršaj. Zbog specifičnosti posla vi to niste u mogućnosti, no to vas ne lišava odgovornosti kada do nečeg dođe.“
Posao je zaštitara da, između ostalog, konstantno procjenjuje je li neka situacija – koliko god bila potencirana alkoholom, drogom, adrenalinom – namjerno izazvana i opasna. “Ako netko razbije čašu, utvrđujemo je li slučajno ili namjerno jer je to opasnost za druge. Najčešće je u pitanju razbijanje inventara ili se ljudi posvađaju ili potuku. Često nam žene prijave da je neki muškarac naporan, pijan ili plazi po njoj. U tim ih situacijama udaljujemo iz kluba i ne puštamo nazad“, opisuje Antonio.
Na velikim koncertima, govori Petar* koji radi kao zaštitar 15 godina, zaštitari uglavnom trebaju reagirati kada je netko previše pijan pa gura ili ruši druge ljude i piće, izbija drugima piće iz ruke ili se buni što ne može proći svugdje gdje želi, recimo u V.I.P. prostor. Ljudi se u velikoj gužvi nekad sruše pa su zaštitari ti koji zovu hitnu koja obično stoji izvan koncertne dvorane. Najčešće situacije s kojima se nose na velikim koncertima, kaže, su kada nakon koncerta ljudi ne žele izaći iz dvorane.
U klubovima pet noći prođe bez izgreda, a onda ih se u jednoj zareda po četiri – pet, govori Antonio: „90 posto vremena je sve mirno, ali i onih preostalih 10 posto isto tako dođe i morate ih odraditi – vidjeti što se dešava i smiriti situaciju. S vremenom se čovjek navikne, ali morate biti psihički jaki da biste izdržali pritisak i činjenicu da ne znate kakva se situacija može dogoditi”. U manjem broju slučajeva ljude postanu agresivni pa od tih 10 posto intervencija, procjenjuje, u otprilike svakom trećem slučaju moraju upotrijebiti fizičku silu. Često čuju, kaže, “znaš li ti tko sam ja“ ili „ja znam gazdu“.
U ovlasti zaštitara je da, ukoliko je klupska politika takva da se pušta samo punoljetne goste, na ulazu pregledaju osobne iskaznice. Međutim, u dijelu klubova od vlasnika dobivaju eksplicitnu uputu da puštaju maloljetnike jer i oni, kaže Antonio, donose zaradu. Iako im se ne bi trebao služiti alkohol, opće je poznato da je praksa drugačija. Za razliku od velikih koncerata na kojima se ponekad pregledavaju torbe, na ulazu u noćne klubove obično nema nikakvih pregleda jer je gužva prevelika. Zaštitari na vratima trebaju zabraniti ulaz jedino vidno alkoholiziranim osobama jer inače, govori Antonio, svjesno riskiraju incident. Detektore metala, koje se katkada zna zazivati kako bi se spriječio unos oružja, zaštitari u pravilu nemaju. Antonio se pita slično što i Sraka u Otvorenom – što bi za zaštitara uopće značilo nenaoružan raditi pretres u potrazi za eventualnim oružjem?
Oružje je u zaštitarstvu propisano samo na poslovima praćenja novca i zaštite novčarskih institucija, te je dozvoljeno u poslu tjelohranitelja, a da bi ga bili ovlašteni nositi u noćnom klubu potrebna je, kako se do pisalo, posebna prosudba ugroženosti. Međutim, nitko od naših sugovornika ne zagovara nošenje oružja. Što ako u klubu dva zaštitara imaju po pištolj, a netko od više stotina gostiju uspije im ga oduzeti, pitanje je koje je postavio Sraka u Otvorenom. Umjesto toga sigurnost zaštitara bi, govori nam, povećali ručni elektro-šokeri: „Imali smo prije par godina primjer u Slavoniji gdje je ozbiljnog zaštitara u dobroj kondiciji, preko 100 kila mase, iscipelarilo nekoliko ljudi – prvo, zato što je bio sam, a potom zato što se, kada vas napadne pet do šest ljudi, ne možete obraniti. Toga ima samo u filmovima. Da je imao džepni elektro-šoker, to se vjerojatno ne bi desilo.“ I Antonio smatra da oružju nije mjesto u noćnim klubovima: „Da bi uopće trebao pomisliti da vadiš oružje, repetiraš, ciljaš, to bi trebala biti stvarno ekstremna situacija, odnosno ona u kojoj već pucaju na tebe. Svrha zaštitara nije da situacija još više eskalira, nego da ju smiri prije eskalacije.“ Utoliko bi u održavanju reda ili smanjenju unošenja oružja, smatraju naši sugovornici, puno veću ulogu trebala imati policija. Primjeni fizičke sile licencirani zaštitari pribjegavaju, govore naši sugovornici, tek kada je neophodno. Navikao se komunicirati s pijanim i drogiranim ljudima, a već po pogledu i pokretima čovjeka kojem se obratio, kaže Petar, zna kako će reagirati. Ako je potrebno upotrijebiti tjelesnu snagu, govori, on i njegovi kolege eventualno onesposobe ljude i predaju ih policiji koja uvijek dežura ispred većih koncertnih dvorana. Već i izvesti nekoga prisilno van iz noćnog kluba je, tvrdi Sraka, često vrlo teško ako osoba ne želi napustiti lokal po naredbi: „Ne napada vas i nisu se stekli uvjeti za upotrebu fizičke sile, a vi ste ga ipak uzeli pod ruku i izveli van. Zato kasnije nastaju problemi i vi kao zaštitar dobivate prijavu za prekršaje protiv javnog reda i mira i često dobijete kaznu koju morate platiti, ali i ostajete bez licence. Kome to treba?“
„Ne treba to nikom“ – točno to ponavljaju redom svi naši sugovornici kad je u pitanju primjena fizičkog nasilja. Antonio pojašnjava da zaštitar smije reagirati samo sukladno onome što mu prijeti: „Ako netko zamahne prema tebi jedanput, imaš mu pravo vratiti. Ali ako druga osoba u tom trenutku prestaje s napadom, ne možeš ga udariti drugi put. Već taj drugi udarac je prekoračenje tvojih ovlasti – pretjerao si i ti u tom trenutku napadaš njega i gubiš licencu” pojašnjava naš sugovornik. Zbog toga, vjeruje Antonio, muškarac koji je u klubu H2O istukao dečke nije imao zaštitarsku licencu: „Da ju je imao, znao bi da će ju zbog udarca s leđa izgubiti. Takav udarac, kad te čovjek ne vidi, kad je na podu, nema nikakvog smisla. Ne napada te, ne predstavlja opasnost, a ti ga šutiraš.“
Upravo je pitanje zaštitarskih licenci po noćnim klubovima, po svemu sudeći, glavna slijepa pjega ove teme. Sraka ju je nametao u Otvorenom, ali se oko nje vješto vozio slalom. U klubovima se, kažu nam sugovornici, angažira jako mali broj licenciranih zaštitara. Obično se jednog ili dvojicu angažira preko zaštitarske firme da bi se zadovoljila obaveza i stavi ih se na ulaz u klub. Istovremeno, tvrde, vlasnici klubova angažiraju na crno još svojih poznanika – osoba koje se bave borilačkim vještinama, bivših policajaca ili vojnika – koji tako zarađuju dodatni keš. Upravo među njima, smatra Antonio, često ima onih koji uzrokuju najviše problema: “S obzirom na to da su oni najčešće postavljeni unutar kluba, oni su i prvi koji uočavaju izgrede. Nisu prošli obuku niti su psihički stabilni kao mi koji dugo ovo radimo. Ako netko slučajno razbije čašu ili ga isprovocira, a takav je zaštitar taj dan nervozan, moguće da će se iživiti na toj osobi. Narušavaju ugled zaštitara.” Policija bi, smatra Antonio, trebala vršiti inspekcijski nadzor zaštitara koji su službeno prijavljeni da će određenu noć raditi u klubu i stvarnog stanja. Inače se, ako i dođe policija, obično „ti gazdini razbježe“.
Činjenica da u noćnim klubovima najčešće rade zaštitari bez licence jedan od razloga zašto ih je vrlo malo u članstvu SZZD-a, objašnjava Sraka, dodajući da se, međutim, zaštitari i inače rijetko učlanjuju u sindikate jer su usamljeni na radnom mjestu i vrlo malo imaju međusobnih kontakata. Zaštitara bez licence uspoređuje s vozačem autobusa bez vozačke dozvole: „Ni jedan vlasnik prijevozničke firme ne zapošljava čovjeka bez vozačke dozvole i daje mu da vozi autobus pun putnika. Ako je u Hrvatskoj otprilike 100 tisuća profesionalnih vozača, zamislite da od njih 20 tisuća nema vozačku. Kako biste se osjećali na cesti?“ Napominje da zaštitarske firme uredno i redovno zapošljavaju ljude bez licence: „Od oko 20 tisuća ljudi koliko je u Hrvatskoj zaposleno u zaštitarstvu, njih otprilike 5000 radi bez licence.“ Izdanih licenci od strane MUP-a je puno više, međutim, objašnjava Sraka, oko pola zaštitara s licencom ne radi taj posao jer je slabo plaćen.
Upravo je potplaćenost, smatraju i Sraka i Antonio, ključan razlog zašto je stanje u noćnim klubovima takvo. Nije stvar samo u tome da vlasnici klubova angažiraju 'štemere' ili druge nelicencirane zaštitare jer su povoljniji, nego u tome da uopće nema dovoljno licenciranih zaštitara koji žele raditi taj posao, tvrdi Antonio. Rizik je konstantan, a plaće premale. Uglavnom se, kaže, posao plaća po noći, a za 4 do 5 sati rada plaća se kreće između 50 i 100 eura. U pitanju je začarani krug – kada nelicencirani zaštitari ne bi radili, plaća bi morala rasti, smatra Sraka: „Kada bi porasla za otprilike 20 posto, u zaštitarstvo bi se vratili oni koji su iz njega otišli zbog premalih plaća, a mlađima bi to zanimanje postalo atraktivnije. Ruku na srce, tko želi riskirati život i zdravlje za minimalac?“
Po minimalcima je zaštitarstvo već dugo i naširoko poznato. Novosti su ljetos provjerile kolike su bile prosječne plaće u domaćim zaštitarskim firmama s najvišim prihodima prošle godine. Među njima najnižu prosječnu plaću u iznosu od 599 eura ima firma Securitas, ujedno i lider cijele branše. Među ostala četiri 'lidera' prosječna plaća je sljedeća: u Sokolu 672 eura, Klemmu 667 eura, Bilić – Eriću 649 eura, AKD-Zaštiti 688 eura. Nedavno je objavljena i analiza osnovnih pokazatelja o radu i poslovanju poduzeća unutar sektora privatne zaštite koju je za potrebe Hrvatskog ceha zaštitara – strukovne zaštitarske komora (CZ), Udruženja istražnih i zaštitnih djelatnosti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) i časopisa “Zaštita” proveo Ekonomski institut. U toj se analizi, osim gore spomenutih podataka za vodeće firme, nalazi i podatak da je prosječna neto plaća radnika u tjelesnoj zaštiti u 2022. godini bila 4.325 kuna odnosno oko 574 eura. To je tek 70ak eura više od prošlogodišnjeg minimalca.
Možemo unedogled brojati i kopati po tablicama, nećemo stići dalje od činjenice da su zaštitarske plaće niske. Međutim, koliko god brojke mogu biti jasne i glasne, u ovom slučaju ne pokazuju cijelu sliku. Platne liste zaštitara, upozoravaju nas sugovornici, u pravilu skrivaju bezbrojne i nezbrojene prekovremene te neadekvatno evidentirane i plaćene nedjelje i noćni rad.
„Prekovremeni rad poslodavci plaćaju od 1 do 5 posto više, noćni rad od 2 do 5 posto više. 2 do 3 tisuće zaštitara radi samo noćne smjene“ govori Sraka. Antonio upozorava da su plaće na papiru uglavnom minimalac, a povrh njega se pišu razne neoporezive stimulacije, hranarine, bonusi, terenske, putni troškovi. Zbog malih plaća, po njegovoj procjeni, 80 do 90 posto zaštitara svaki mjesec radi debelo više od regularnog mjesečnog fonda sati: „Neki ljudi rade i po 350 do 400 sati mjesečno. Idu iz jedne smjene u drugu, pa opet u prvu. Neki rade i po 36 sati u komadu. Ako u noćnoj smjeni ima neki objekt gdje može odspavati, tu će se odmoriti i moći će nastaviti u dnevnu. Ljudi pokušavaju preživjeti, ali samim time štete drugima, a i nemaju ništa od života. Pritom gazda na njima zarađuje jako velik novac jer ne mora zaposliti i platiti doprinose za još jednu osobu. Njemu je u cilju da zadrži ljude koji će mu odrađivati 300 sati mjesečno. Takvi su mu najbolji, koji samo šute i koji neće nikada odbiti smjenu.“
Zbog malih plaća, također, u zaštitarstvu je jako čest rad umirovljenika, o čemu se već ranije pisalo. Iako najčešće ne rade u noćnim klubovima, Antonio procjenjuje da čine više od polovine zaposlenih u cijelom sektoru. Ni njihove platne liste ne odražavaju realnu situaciju: „Većinom su to ljudi u mirovini koji su bili u policiji ili radili u vojsci. Prijave ih na 4 sata koliko je propisano, a zapravo ti ljudi isto rade više od fonda sati. Njima se isplaćuje i na ruke, kroz razne stimulacije.“ Puno se zaštitarskih poslova umirovljenicima trenutno nudi i na burzi (dapače, zaštitarstvo je jedan od najčešće nuđenih poslova), a nude ih i spomenuti lideri branše. U slučaju da kandidati nemaju zaštitarsku licencu, dio poslodavaca nudi pokrivanje njenih troškova ili „usavršavanje i njeno ishodovanje po povoljnim uvjetima“.
Da je među zaštitarima puno umirovljenika potvrđuje i Sraka, dodajući da neki rade i bez licence te napominjući da je sam bio i ostao protivnik umirovljeničkog rada, iako se sami umirovljenici, kojima su dodatna sredstva potrebna da bi preživjeli, ne slažu s njim: „To je zločin prema ljudima koji su radili 40 godina da bi išli u mirovinu i odmorili do svojeg kraja. Doslovce iz radnog mjesta na groblje. Kada se izglasavao taj zakon, rekao sam im da će umirovljenici najviše raditi u zaštitarstvu i to ne pola nego puno radno vrijeme i više i da neće raditi samo na toplim i ugodnim portama, nego na svim lošim pozicijama. Nažalost, to se i ostvarilo.“
Smjena je pri kraju – vraćamo se za šank, odnosno, na vrata noćnog kluba. Tu su dvojica zaštitara, 3 je ujutro, čekaju samo da posljednji gosti konačno izađu i pozovu taksije. Noć je prošla glatko, bit će da je to još jedna od onih pet – šest mirnih u nizu. Ipak, nakon razgovora s njima, znamo već da je matematika dugih partijanerskih noći relativno jednostavna i predvidiva i da će doći i ona sedma – osma u kojoj će biti više posla. „Ljudi često na zaštitare gledaju kao na lijenčine koje ništa ne rade, a nisu ni svjesni da je najbolje kada oni ništa ne rade, jer kada zaštitari rade neki od segmenata sigurnosti je ugrožen“ kaže Nikola Sraka. Nastavimo li se dalje baviti matematikom, recimo računati koliko bi isključivo izoliranih slučajeva pištolja na vratima domaćih klubova bilo previše, vjerojatno ćemo doći do potpuno drugačijeg rezultata nego Letica proljetos u Otvorenom. Za one koji za minimalce iz noći u noć riskiraju da se i sami nađu usred te računice, svaki zbroj veći od nule – u mjesecu, godini, u pet godina, u desetljeću – je daleko previše.
*Imena (osim imena Nikole Srake iz SZZD) su radi zaštite sugovornika izmijenjena. Prava imena su poznata redakciji portala.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Off Duty/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: