Usprkos ranijim kašnjenjima, konačno se nazire kraj procesa razminiranja. Do ožujka 2026. godine Hrvatska bi trebala biti potpuno očišćena od mina. Ulazeći u zadnju fazu procesa otvaraju se nova pitanja za radnike zaposlene na poslovima razminiravanja, a jedno od njih je moguće povećanje površine na kojoj pirotehničari dnevno obavljaju detekciju mina. Tim povodom s dvoje pirotehničara razgovarala je naša Dunja Kučinac.

 

“Kad nas se prikazuje na TV-u, obično je prikazan pirotehničar koji hoda po zelenoj travici u savršenim uvjetima. Međutim, mi idemo po područjima u koja se preko trideset godina nije ulazilo. Bilo je svakakvih situacija” opisuje ovako svoj posao naš sugovornik koji posljednjih 14 godina radi kao pirotehničar na poslovima razminiranja Hrvatske. Ovom je prilikom želio ostati anoniman. U početku je, kaže, osjećao puno više straha pri odlasku na posao. Iako se svakodnevni strah u međuvremenu izgubio jer je razminiranje naprosto postalo njegov posao, ostala je određena doza nelagode. Srećom, kaže, nikada se nije prepustio rutini nego svaki put s oprezom ulazi u minsko polje. Najgore mu je pritom oduvijek bilo skrivati pravu prirodu svog posla pred obitelji: “Od početka mi je bilo teško supruzi, roditeljima i djetetu lagati, muljati, petljati oko toga što, gdje i kako točno radimo. Vjerujte, ne govorim im ni blizu toga kako taj posao stvarno izgleda.”

Posla za pirotehničare – u kojem u realnosti nema svježe pokošene zelene travice, svaki korak zahtijeva maksimalnu pažnju, a od detalja s terena se šutnjom štiti svoje najbliže – u Hrvatskoj uskoro ne bi više trebalo ni biti. Prema aktualnom Nacionalnom programu protuminskog djelovanja, Hrvatska bi trebala biti potpuno očišćena od mina do početka ožujka 2026. godine. S cijelim se procesom kasnilo, o čemu se još davno pisalo, ali razminiranju se konačno nazire kraj.

I sa sindikalne je strane posljednjih godina u sektoru relativno mirno, sve od prosvjeda 2020. godine. Ovo ljeto, međutim, ionako nesigurno tlo ispod radnih čizama pirotehničara ponovno se lagano zatreslo. Odnosno – skoro se udvostručilo. Počelo se šuškati, naime, da bi izmjene Pravilnika o razminiranju, koje se upravo spremaju, sa sobom mogle donijeti vrlo štetnu promjenu: dvostruko povećanje maksimalne dnevne dozvoljene kvadrature za pirotehničare koji obavljaju ručnu detekciju mina s trenutnih 400 na 800 kvadratnih metara.

Pravilnik iz 2016. mijenja se jer se mora uskladiti sa Zakonom o protuminskom djelovanju čije su izmjene usvojene ovog lipnja, a njegov je glavni cilj, objašnjava pirotehničar i glavni sindikalni povjerenik Novog sindikata u sektoru razminiranja Angel Arsov, da točno propiše kako pirotehničar mora raditi upravo u cilju maksimalne sigurnosti na radnom mjestu. Iako uopće nisu formalnim putem obaviješteni da se radi na izmjeni Pravilnika, govori Arsov, o planiranom povećanju počelo je brujati s više strana: “U prvom sam se trenutku opalio smijati jer ne vjerujem da postoji netko tko bi to htio napraviti. Ali pitaj ovog, pitaj onog i kad sam malo dublje zagrebao, ispalo je da se stvarno ide u tom smjeru.”

I Arsov i naš drugi sugovornik slažu se da bi takvo povećanje bilo katastrofalno jer je maksimalna kvadratura direktno vezana uz pitanje sigurnosti pirotehničara. “Kad sam počeo raditi, maksimalna dozvoljena kvota za primarnu ručnu metodu kada na teren ulazimo bez stroja bila je 150 kvadrata dnevno, a sada je 400. Mislim da vam ne trebam dalje govoriti što bi poduplavanje značilo za nas i našu sigurnost” govori naš anonimni sugovornik. Prema Arsovu, trenutna bi realna maksimalna kvadratura trebala biti za 100 ili 150 kvadrata manja, nikako veća: “Sve zavisi od terena do terena. Recimo, ako dođete negdje gdje je teren zagađen raznim drugim metalima, ne mora biti konstantno minsko polje, naš posao je da uklonimo sve - ne smije ništa ostati od čahura, metaka, može se naći čak i oružje. Svaki komad metala koji nam prijavi metal detektor moramo otkopati i detaljno pregledati.”

Obojica pretpostavljaju da su podizanje kvadrature gurali poslodavci jer samo njima ono može ići u prilog, dok za pirotehničare ono može značiti samo još veću vjerojatnost da će nastradati i poginuti. “Trenutna cijena kvadrata koju dobiju firme je oko 10 kuna, odnosno otprilike 1 euro plus PDV. Kad bi se dnevni maksimum povećao, nama bi duplo smanjili broj radnih dana, ali ne bismo više zaradili nego bi oni zadržali više novca. Riječ je o njihovom čistom financijskom interesu. Moj poslodavac nas nije ni u jednom trenu dovodio u situaciju da moramo odraditi maksimum, ali hrpa firmi radi pritisak da se on mora odraditi” govori naš anonimni sugovornik. Poslodavci u polju razminiranja su privatne tvrtke kojih je trenutno u Hrvatskoj četrdesetak. U sektoru je takva situacija od kada je krajem devedesetih razminiranje otvoreno tržištu (do tada ga je obavljala samo državna tvrtka Mungos).

„Netko se, izgleda, htio obogatiti u ovih zadnjih par godina razminiranja, ne mareći pritom za sigurnost pirotehničara“ smatra Arsov dodajući da poslodavci imaju prevelik utjecaj na one koji donose odluke u Ministarstvu unutarnjih poslova odnosno Hrvatskom centru za razminiranje (HCR) koje je u njegovom sastavu. Novi sindikat je odmah reagirao na glasine zatraživši sastanak s predstavnicima Ravnateljstva civilne zaštite koji je održan 21. srpnja i na kojem su, osim predstavnika sindikata, bili prisutni koordinator za poslove civilne zaštite Neven Karas, načelnik HCR-a Nikša Bogdanić i voditelj Službe za operativne korisnike Davor Laura. Bogdanić je, prepričava Arsov, na sastanku istaknuo da povećanje kvadrature nikada nije bilo u planu te da će promjene Pravilnika ići u smjeru povećanja sigurnosti pirotehničara. Arsov je, kaže, zatražio da se organizira novi sastanak prije potpisivanja Pravilnika kako bi pirotehničari imali uvid u njegove izmjene. Međutim, sastanak još nije organiziran, a još se ništa ne zna ni o datumu usvajanja Pravilnika.

Na istom je sastanku Novi sindikat suočio MUP s još jednom temom: položajem pomoćnih radnika u razminiranju, odnosno vodiča pasa i operatera na strojevima. Dok prema Zakonu o posebnim pravima iz mirovinskog osiguranja zaposlenika na poslovima razminiranja pirotehničari imaju pravo otići u starosnu mirovinu bez obzira na godine života ako su navršili barem 25 godina staža, od čega barem 8 godina na poslovima pretraživanja, razminiranja, nadzora ili tehničkog izvida, to se pravo ne odnosi na pomoćne radnike. Na sastanku je najavljeno da će se i to zakonski izmijeniti, a Arsov podržava taj smjer: „Glupo je rangirati tko je koliko izložen opasnosti na ovom poslu – svi koji su u minski sumnjivom prostoru su približno jednako izloženi mogućnosti stradavanja. Recimo, operater na stroju na terenu uvijek ide ispred nas da ukloni vegetaciju tako da je u nekim situacijama i izloženiji.“

Na svakodnevicu koračanja minski sumnjivim terenima ili – kako se to obično kaže – nošenja glave u torbi, pirotehničari se obično odlučuju iz financijskih razloga. Barem je takav slučaj s našim sugovornicima. Činjenica da je, dok je prije skoro petnaest godina radio kao konobar, čuo da pirotehničari zarađuju i do četiri, pet puta više od njega bila je, govori Arsov, glavni razlog da se odluči za ovaj posao, a sličan razlog naveo je i pirotehničar s kojim smo anonimno porazgovarali. U to je vrijeme plaća pirotehničara bila oko 12 tisuća kuna bruto, što je bilo daleko više od ostalih zanimanja.

Od te 2009. godine do danas, međutim, rast pirotehničarske plaće nije pratio rast plaća u drugim zanimanjima niti prosječne hrvatske plaće, koja je prema službenim podacima rasla oko 50 posto, dok je ona pirotehničara, kaže Arsov, narasla za 30-ak posto. S obzirom na specifičnost njihovog posla, povećanje Arsov smatra premalim, dodajući da nema nikakvu namjeru podcjenjivati druga zanimanja. I naš drugi sugovornik je istog razmišljanja: “Da me ne biste krivo shvatili i da ne bih zvučao vrlo nezahvalno, znam da je to krasna plaća za naše uvjete koja nam omogući jedan lijepi život s obzirom na to kako drugi ljudi žive. Ali mislim da ipak radimo specifičan posao na kojem trpimo rizik. Svi koji smo se za njega odlučili, ili je barem taj slučaj sa mnom, odlučili smo se radi plaće.”

Kad se govori o plaćama pirotehničara valja dodati i još jednu specifičnost, zbog koje ona na kraju mjeseca rijetko doseže taj naizgled visoki bruto iznos – većina pirotehničara, naime, nema fiksnu plaću nego ona ovisi o broju odrađenih radnih dana, dok se spomenuti bruto odnosi na puni fond radnih dana mjesečno. “U sektoru ne postoji granski kolektivni ugovor. Neki u posljednje vrijeme imaju i fiksne plaće, ali to nije pravilo i uglavnom su pirotehničari plaćeni prema broju radnih dana. Zbog toga nitko od nas ne zna koliku će točno plaću imati na kraju mjeseca, objašnjava Arsov. Trenutno, procjenjuje, pirotehničar u prosjeku odradi oko 16 radnih dana mjesečno.

Posao pirotehničara organiziran je prema terenima – svaki obično odrade u komadu, bez pauza – rade i vikendima, sve osim blagdana, jer je tako poslodavcu jeftinije organizirati smještaj. Nekada rade po 15 dana u komadu, nekada pet, ovisno o terenu. Arsov trenutno radi u Dalmaciji, na području planina pokraj Sinja - Svilaje i Dinare. Do sada je prošao, kaže, sve vrste terena: od Slavonije preko Like do Dalmacije, gdje god su područja zahvaćena ratom na kojima postoje minski sumnjivi tereni. Slavonija je očišćena, Dalmacija velikim dijelom, ovaj bi se mjesec trebali završiti Baranja i Kopački rit, a ostaje nešto malo terena u Dalmaciji, Lika, okolica Siska i Petrinje. Zbog vremenskih uvjeta, ali i turizma, u Dalmaciji se obično radi zimi, a ljeti na kontinentu.

I naš drugi sugovornik trenutno radi na planinskom terenu koji je, kao i sav koji je preostao do kraja razminiranja, najnepristupačniji do sada. Od ovoga nema zahtjevnijeg, kaže. “Ako smještaj nađete u užem krugu oko te divljine, u idealnom slučaju autom imate vožnje 40 ili 50 minuta. Onda se prebacujemo u kamione, idemo njima po četrdesetak minuta – sat vremena i onda još najčešće imamo po pola sata, sat pješke u brdo, tamo gdje više ništa od vozila ne može prići. Prenaporno je i dosta je dečki počelo odustajati i aktivirati mirovine. Ne daj Bože da svi mi koji smo ostvarili uvjete za mirovinu sad prestanemo – ne znam više tko bi se pristao školovati i početi to raditi za tih godinu, dvije što je ostalo posla.”

Prema podacima iz Plana protuminskog djelovanja u 2023. godini, početkom ove godine bilo je još 149,7 kilometara kvadratnih minski sumnjivog područja na teritoriju 28 gradova i općina u 6 županija, od čega 98,7 posto šumski teren, a ostatak su poljoprivredne i ostale površine. Oba naša sugovornika vjeruju da će u zadanom roku, do 2026. godine, svakako to sve proći. Što se radnika tiče – za njih u Hrvatskoj više neće biti posla. Na važnost pronalaženja izlazne strategije kroz doškolovanje, prekvalifikaciju ili zaposlenje pirotehničara koji po završetku razminiranja neće imati pravo na mirovinu Novi sindikat upozoravao je prije par godina. Među pirotehničarima je trenutno, procjenjuje Arsov, oko 60 posto onih koji su već ispunili uvjete za mirovinu. Za preostale, kaže, još nema rješenja, ali napominje da još ima vremena da se ono nađe.

 

Već su se, govori naš anonimni sugovornik, pirotehničarima sufinancirali takozvani EOD (Explosive Ordnance Disposal) tečajevi za međunarodne certifikate s kojima mogu ići raditi van. Neki njegovi kolege u Ukrajini snimaju minske situacije i prave karte, neki su u Jemenu na delaboraciji, ali njemu je to, kaže, previše: “Već je puno i ovo što trpimo kod kuće, u smislu da smo stalno na terenu i odsutni. Sad još ići u Ukrajinu, afričke zemlje, Irak, Azerbajdžan… To mi je ipak previše. Dobar dio nas će imati uvjete za mirovine, a ostali dečki će se morati snalaziti. Pošto smo u privatnim tvrtkama, mislim da nikoga previše ne zanima gdje ćemo mi završiti.”

Do tog momenta, do mirovine, odlaska u inozemstvo ili potrage za novim poslom ostalo je, ipak, još koraka i kilometara najnepristupačnijeg planinskog krša i šume koje treba što opreznije pregaziti. Od početka 1996. do 2021. godine na poslovima je razminiranja u 89 minskih nesreća stradao 131 pirotehničar, njih 38 smrtno. Crni spisak nažalost nije završio ovim brojkama koje stoje u Nacionalnom programu – samo početkom ove godine dvoje je pirotehničara smrtno stradalo u Lici.

Ako se s ovim statistikama na umu vratimo na povod ovog teksta, govorkanja o udvostručenju maksimalno dozvoljenih dnevnih kvota, postaje nam dodatno jasno zašto je iznimno važno da se ono nije dogodilo i ne smije dogoditi. Dok želja privatnika da se u istom radnom vremenu radi brže i više za svakog radnika uvijek znači gore radne uvjete i veći pritisak na njihova leđa i zdravlje, za pirotehničara bi svaki dodatni korak koji bi morao napraviti duplo žustrije i duplo nepažljivije sa sobom mogao nositi i znatno veću opasnost – onu od koje obitelj i druge bližnje ne može zaštiti apsolutno nikakva, pa ni najdobronamjernija laž.


Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naslovna fotografija: Ministarstvo unutarnjih poslova/Radnička prava
Tekst napisao/la:

Dunja Kučinac

Preporučite članak: