„Na nekim je tržnicama i sve veća netrpeljivost između zakupaca i radnika Holdinga, pa nam je tako jedna radnica posvjedočila da joj se stalno predbacuje da ne čisti dovoljno dobro ili dovoljno brzo, iako je većinu radnih dana sama u smjeni na tržnici koju održava.“ U novom tekstu serije „I'm Holding on!“ naša Ivana Perić posjetila je podružnicu Tržnice Zagreb.
Tržnice, placevi, pijace, kako god ih zvali, u gradovima su obično među šarmantnijim, ali i važnijim mjestima. Prva zagrebačka otvorena je 1850. godine i nalazila se ispred katedrale, kod Kaptolske kleti. Krajem 19. stoljeća preseljena je na glavni gradski trg, a 1928. godine gradsko poglavarstvo donijelo je odluku o izgradnji središnje tržnice na Dolcu, koja je dovršena 1930. godine.
Iste godine Grad osniva i poduzeće Tržnice Zagreb u čijem sastavu se u to doba nalaze Tržnica Dolac, Međašni plac - stara tržnica Kvatrić, Tržnica pod Črešnjom (Trešnjevački plac) i veletržnica sa središnjom zgradom i burzom roba, današnja Tržnica Branimirova. Usvaja se i akt ‘Tržni red na tržnicama’, kojim se reguliraju pravila trgovanja, odnos prema kupcima, kontrola robe, sanitarne i komunalne inspekcije. Zanimljivo, ono što navedeni akt uopće nije spominjao je odnos prema radnicama i radnicima koji su tržnice održavali.
Razvija se grad, raste broj tržnica
Dok prolazimo kroz opise povijesti zagrebačkih tržnica koji su dostupni na stranicama Zagrebačkog holdinga primjećujemo da su u njima prisutne uglavnom samo informacije o fazama proširenja pojedinih tržnica, nadogradnje infrastrukture i palete proizvoda koji su se na njima nudili, te o propisima koja je uprava donosila i zakupcima tržnih prostora. Primjerice, za tržnicu na Britancu možemo doznati da je otvorena 1891. godine i da se na njoj u početku prodavala samo perad.
Za tržnicu u Branimirovoj zabilježeno je da je 1935. godine na južnom dijelu izgrađen paviljon za trafiku (na tom se prostoru nalazi i danas), u kojoj su se smjeli prodavati samo 'monopolski artikli'; duhanske prerađevine, taksene i poštanske marke, novine, časopisi i sitni pisaći pribor. Zabilježeno je i da je prvi unajmitelj tog prostora bila Vera Sertić koja je sama financirala izgradnju paviljona. Međutim, za nijednu se tržnicu ne navodi tko ih je točno gradio i održavao, koliko radnica i radnika, a kamoli u kakvim radnim uvjetima.
Poslije Drugog svjetskog rata Zagreb se brzo razvijao, a paralelno se povećavao i broj gradskih tržnica, da bi dosegao brojku od današnje 24 tržnice, kojima treba pridodati i Veletržnicu i hladnjače te Zelenu tržnicu. Tijekom posljednjih skoro sto godina mijenjali su se upravno-pravni oblici djelovanja Tržnica Zagreb, da bi 2007. godine ušle u sastav Zagrebačkog holdinga, u kojem spadaju u domenu komunalnih i tržišnih djelatnosti. Tržnice Zagreb posluju s oko 2.500 komitenata, koji imaju u zakupu poslovno–prodajne prostore.
Temeljna zadaća je organizacija prodaje različitih namirnica na otvorenim prostorima, a pored prodaje pružaju se i usluge skladištenja veletrgovcima i individualnim proizvođačima. Tko god je šetao zagrebačkim tržnicama lako će prizvati i prizore brojnih lokala, kioska i štandova na kojima se obavljaju dodatne trgovačke djelatnosti. "Kroz obje djelatnosti, komunalnu i trgovačku, Podružnica Tržnice Zagreb pridonosi standardu života građana, a trajnim radom na poboljšanju kvalitete svojih usluga pridonosi snazi Zagrebačkog holdinga, koji širokim spektrom djelovanja Zagrebu osigurava mjesto u obitelji glavnih europskih gradova", navodi se na stranici Holdinga.
Što rade radnici i radnice Holdinga na tržnicama?
Konstatirali smo već da se o bilježenju povijesti radnika i radnica na zagrebačkim tržnicama (ni)malo vodilo računa, a do informacija o njima i njihovim radnim uvjetima teško je doći i danas. Tijekom pisanja ovog članka kontaktirali smo više voditelja tržnica, u želji da doznamo više o problemima na pojedinim tržnicama, ali svi su nas redom preusmjeravali na centralnu glasnogovorničku službu Zagrebačkog holdinga, zaduženu za odgovaranje na medijske upite oko svih podružnica.
Od njih smo uspjeli doznati da u je u podružnici Tržnice Zagreb trenutno zaposleno 212 radnika i radnica. Rečeno nam je kako je najviše radnika zaposleno na poslovima čišćenja tržnih prostora, pri čemu se svakodnevno čiste i peru tržne plohe, klupe, vitrine te se vodi briga o komunalnom otpadu, poslovima naplate od zakupaca kao i izdavanju suncobrana i vaga. Kako je većina zagrebačkih tržnica otvorenog tipa, velik dio njih potrebno je svakodnevno montirati, postavljati i skidati.
Sve tržnice imaju i svoj sanitarni čvor, koji se također svakodnevno čisti, a na sanitarnim čvorovima velikih tržnica kao što je Dolac svaki dan netko dežura, od početka do kraja radnog vremena tržnice. Na manjim tržnicama radnici idu od jedne do druge tržnice i u različitim vremenskim intervalima provjeravaju je li sve u redu i čisto. Kad završi radno vrijeme tržnice, cijeli se prostor pere, a za pranje svih tržnica koristi se voda iz vodovoda – iz interne hidrantske mreže.
Iz Holdinga navode kako podružnica ima i Službu održavanja koja je zadužena za razne popravke (od električnih do stolarskih radova), kao i izradu drvenih klupa i štandova. Za održavanje tržnog reda i poslove rukovođenja na tržnici zaduženi su voditelji i voditeljice tržnica. Najveće tržnice s kojima podružnica upravlja su Dolac, Trešnjevka i Utrina, pa je na tim lokacijama raspoređeno najviše radnika i radnica.
Šest zagrebačkih tržnica, kako manjih, tako i većih, u više smo navrata obišli i sami tijekom pisanja ovoga članka, a tijekom tih obilazaka suočili smo se s nevoljkošću radnika i radnica da javno pričaju o svojim radnim uvjetima u Holdingu. Većina radnika s kojima smo razgovarali zaposlena je na poslovima montiranja i čišćenja te održavanja sanitarnih čvorova tržnica. Radnici se žale da ih je prije bilo više zaposlenih na održavanju tržnica, a sad su u smjenama em usamljeniji, em osuđeni na veći opseg posla.
Na nekim je tržnicama i sve veća netrpeljivost između zakupaca i radnika Holdinga, pa nam je tako jedna radnica posvjedočila da joj se stalno predbacuje da ne čisti dovoljno dobro ili dovoljno brzo, iako je većinu radnih dana sama u smjeni na tržnici koju održava. Većina radnika s kojima smo razgovarali svoj rad smatra i slabo plaćenim i podcijenjenim. - Ja čistim ovaj plac, a sebi na njemu ništa ne mogu priuštiti - kratko je suštinu svega sumirao jedan radnik.
Tržnice kao brend za manjinu, a ne temelj svega za sve
Tragom njegove izjave, primijetimo i da su tržnice nekad s razlogom nazivane trbusima grada, dok danas na njima kupovati mogu uglavnom samo građani i građanke dubljega džepa. Uzmimo za primjer samo povrće i voće - u većini trgovačkih lanaca duplo je jeftinije nego na tržnicama, pa (ne)odlazak na plac nije pitanje izbora i podržavanja domaće proizvodnje, koliko nužnog egzistencijalnog snalaženja. Indikativno je kako se u takvoj konstelaciji realiteta snalaze u Holdingu, odnosno kakvu viziju svrhe tržnica imaju i zagovaraju.
Bacamo zato pogled na stranice Holdinga na kojima se konstatira kako “od 2000. godine, pojavom mega shopova, na Tržnicama Zagreb mijenja se struktura prodavača - sve je više proizvođača, a sve manje obrta i trgovina - što pridonosi imidžu (brandu tržnica), kao mjestu gdje se trže domaći, svježi i kvalitetni proizvodi”. Dalje se navodi kako je takav “tržnički brand silno važan za očuvanje zagrebačkog ugostiteljskog štiha, jer nema izvorne zagrebačke kuhinje bez opskrbe na tržnicama, gdje se u svakoj sezoni mogu pronaći svježe i kvalitetne namirnice”. Podcrtava se pritom da Tržnice grada Zagreba “svojim prepoznatljivim štihom održe duh tradicijske kulture sigurne i zdrave hrane”.
Ovaj fokus na brend, imidž i tradicijsku kulturu tržnica podsjeća na novodobne narative o marendi, u kojima se o prehrani (i poljoprivredi koja joj prethodi) uopće ne govori i zagovara sa stajališta društva, rada, zdravstva, organizacije proizvodnje, kolektiva i institucija, nego isključivo s razine profita u sklopu individualne konzumacije za probrane ljude istančanog ukusa, one čiji džep umije cijeniti tradiciju. Tom je logikom posve okej da tržnice (p)ostaju mjesta za elitu, a sigurna i zdrava hrana pitanje kulturnog izbora bogatog pojedinca, a ne nužna pretpostavka kvalitetnog života za sve građane, na kojem bi gradska vlast morala sustavno raditi.
Vidljivo je to i u različitom pristupu održavanju i razvijanju pojedinih tržnica - Dolac kao turistička meka u tome ima primat i najbolji tretman, dok se npr. tržnice u Kustošiji i Vrapču jedva mogu nazvati tržnicama. Sajmište u Sesvetama godinama vapi za potpunom renovacijom, Branimirac izgleda kao odlična lokacija za radnju nekog romana Stephena Kinga, tržnici na Kvatriću dobro bi došla nadstrešnica, za Zelenu tržnicu nikako da se dogovori gdje će se, kako i hoće li uopće preseliti, itd. i sl.
Kad povučemo crtu, teško se oteti dojmu da se u Zagrebu trži samo priča o tržnicama, a da ni programa ni političke vizije nema za one čiji rad stvara tržnice, kao ni za građane koji bi trebali moći kupiti koje kilo svježih namirnica bez grča u želucu i straha od financijske propasti.
Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2022.
Fotografije i tekst:
Preporučite članak: