"Iako s biološkim prestankom života za nas rad prestaje, za neke posao tek kreće". U novom tekstu serije „I'm Holding on!“ naša Matea Grgurinović istražila je kako funkcioniraju mjesta gdje odlaze naša tijela kada umremo - Gradska groblja Zagreb.
Hrvatska enciklopedija smrt definira ovako: „Smrt (latinski mors), prestanak života; nepovratno prekidanje životne aktivnosti organizma (biljke, životinje, čovjeka), tj. prestanak postojanja jedinke kao zasebnoga živog sustava. U medicinskom smislu, smrt je stanje organizma nakon prestanka rada vitalnih organa (srca i mozga).“
Za neke od nas smrt predstavlja konačno oslobođenje od života, pa samim time od boli, iritacije i rada, dok neki drugi vjeruju da je ovozemaljski život tek uvertira u nešto veće i njihova prava muka (ili u rjeđim slučajevima, naslada) tek dolazi.
Iz Holdinga se čuje samo mrtvačka tišina
No, iako s biološkim prestankom života za nas rad prestaje, za neke posao tek kreće. Za one nama bliske, ako postoje i ako su zainteresirani, kao i za radnike groblja, kreće posao organiziranja sprovoda, a uz smrt i groblja – iako su oni tabu, pa se o njima trudimo što manje razmišljati - vezani su poslovi poput kopanja grobova, organizacije sprovoda na grobljima, klesanja nadgrobnih spomenika. Psihička snaga u ovom poslu potrebna je kao i Gradskim ljekarnama o kojima su Radnička prava već pisala u sklopu našeg temata, a fizička kao u čišćenju našeg grada. Ukratko, svugdje oko nas rade skoro pa nevidljivi radnici koji zajedničkim snagama održavaju ovaj grad, čiste ga, brinu se za njega, pružaju nam pomoć u svim vidovima. A ipak, često su kao najvidljiviji radnici na ulicama našega grada prvi na udaru.
U Zagrebu su smrt i popratne aktivnosti briga podružnice Zagrebačkog Holdinga Gradska groblja. Potrebno je napomenuti da su Radnička prava Holdingu poslala upit i par požurnica, ali dočekala nas je samo mrtvačka tišina, u skladu s temom teksta. Čak smo pomišljali na to i da svakih sat vremena skeđulamo da im se pošalje mejl s još jednom požurnicom, da testiramo njihovo (ali i svoje) strpljenje i mogućnost ignoriranja novinarskih upita. Tako nikada nismo dobili odgovore na nekoliko sasvim bazičnih pitanja, poput onih koliko je radnika zaposleno u ovoj podružnici i kakve sve poslove obavljaju.
Tradicija duga 150 godina
Kako se može naći na službenim stranicama Holdinga, podružnica Gradska groblja upravlja s 28 groblja na širem području grada Zagreba. Od tih 28 groblja aktivno je njih 25. Kao svoje osnovne djelatnosti podružnica obavlja poslove održavanje groblja i krematorija te obavljanje pogrebnih poslova i poslova ukopa. Uz to, obavljaju se i poslovi organizacije i obavljanja kompletnih pogrebnih usluga (prijevoz i opremanje umrlih osoba, prodaja pogrebne opreme, prodaja nadgrobne galanterije, izgradnja i održavanje grobnih mjesta).
Groblje Mirogoj osnovano je 1873. godine i njegovim osnivanjem kreće početak Gradskih groblja. „Službeno otvaranje groblja bilo je 6. studenoga 1876. godine, a prvi je pokopan Miroslav Singer 7. studenog 1876. godine. Godine 1879. austrijski arhitekt Hermann Bolle započeo je gradnju arkada koje je dovršio 1917. godine, a središnji spoj južnih i sjevernih arkada, portale i kapelu završio je tek 1929. godine. Monumentalne mirogojske arkade su remek djelo arhitekture i čuvaju neke od vrijednih djela naših kipara. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, kada više nije bilo mogućnosti proširenja groblja Mirogoj, počinje izgradnja groblja Miroševac koje je osnovano 1952. godine. Zbog daljnjeg nedostatka prostora na grobljima, u studenom 1985. godine otvoren je Krematorij s Gajem urni na Mirogoju. U srpnju 2001. godine, Podružnici je na upravljanje predano groblje Markovo polje i sedam prigradskih groblja: Cerje, Glavnica donja, Kašina, Moravče, Vugrovec donji, Planina donja i staro groblje u Sesvetama“, piše Holding.
Svako groblje ima svoje radnike
Zahvaljujući zahtjevu za pristup informacijama na bespućima interneta došli smo do Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta podružnice Gradska groblja iz prosinca 2013., pa tako barem djelomično i okvirno možemo dobiti uvid u broj radnika i radna mjesta ove podružnice te kakvi se poslovi ondje sve obavljaju. Rade se tu poslovi od onoga zidara, grobara, vrtlara i dostavljača, do vozača traktora, uslužitelja pogrebne ceremonije, čuvara, bravara i klesara.
U neformalnom razgovoru s jednom radnicom saznajemo još da Gradska groblja imaju puno službi, da je prva i najvažnija referada ukopa od koje sve počinje, da postoji još i tehnička služba koja je zadužena za sve što se može dogoditi na groblju, od izgradnje grobnica, pa do promjena na grobnim mjestima. Recimo, velik dio spomenika na Mirogoju čine zaštićeni spomenici kulture i o tome se vodi puno računa, pa se tehnička služba brine i o tome. Postoji još i služba hortikulture koja brine o održavanju zelenih površina, čišćenju i košnji oko groblja. Od dolaska na vlast nove tzv. „zeleno-lijeve koalicije“ puno više brige posvećuje se zbrinjavanju otpada na grobljima, pa je i tu proširena djelatnost. Radnici tako rade i poslove razvrstavanja smeća i micanja vijenaca s grobova nakon što prođe određeno vrijeme od sprovoda. Iako postoje razne klesarske radnje koje građani mogu unajmiti, podružnica Gradska groblja ima i vlastitu klesariju koja radi grobnice, gravure na spomen-ploče. Koliko se može saznati iz neformalnog razgovora, situacija je u podružnici, za razliku od nekih drugih, relativno mirna.
S novim kolektivnim ugovorom prvotno je smanjen broj radnika, ali su opet krenula zapošljavanja, pa je Holding nedavno tražio i vrtlare i grobare. Kako saznajemo, svako groblje ima svoje radnike, tj. ljude se ne šalje po lokacijama. Nije svako groblje isto, ima svoje zakonitosti i specifičnosti, pa je potrebno dobro poznavanje lokacija. Vikendima se sprovodi ne održavaju, već subotom jedino radi referada ukopa, u kojoj se sprovodi dogovaraju. Jedina iznimka bila je pandemija koronavirusa kada su se sprovodi, zbog velikog broja mrtvih, organizirali i subotama. Taj rad plaćao se kao prekovremeni rad, ali zanimljivo je kako o radnicima koji rade na grobljima i u mrtvačnicama i pokapaju naše mrtve nismo baš previše čitali u medijima kada su se hvalili esencijalni radnici.
Bez psihološke pomoći
Zanimalo nas je i postoji li neki oblik psihološke pomoći koja je dostupna radnicima Gradskih groblja, budući da se ipak radi o specifičnom poslu. Svakodnevni i realni suživot sa smrću zasigurno nije ugodan, a poslovi poput onih grobara uključuju i ekshumaciju tijela, susret s raznoraznim mirisima raspada biološkog otpada, pa i to sa sobom nosi dio tereta. No, kako saznajemo, za omogućavanje ovog vida pomoći radnicima moramo sačekati neki drugi život (nadamo se ipak da nije onozemaljski).
Kako ističe naša sugovornica, u početku je ovakav posao svakome težak, ali čovjek se navikne, prihvati situaciju, adaptira. Međutim, ističe da ne bi bilo loše da radnicima na usluzi postoji neki vid psihološke pomoći, ali od toga smo daleko. A takav vid pomoći od strane poslodavca zasigurno bi dobro došao radniku ili radnici čiji opis posla uključuje „iskop grobova i grobnica na propisanu dubinu, te ekshumiranje i prelaganje posmrtnih ostataka“, „priprema grobnica za ukop“ ili „zaprimanje, manipulacija i otpremanje pokojnika, urni i anatomskog otpada s potrebnom dokumentacijom koju uvodi u predviđene protokole“.
Naime, ovakav tip posla može imati i zasigurno ima svoje psihološke posljedice, bez obzira na to što se o tom aspektu uopće ne piše ili ga se zanemaruje. Podatke o utjecaju posla na grobare i druge radnike u ovoj djelatnosti nismo mogli naći, ali smo našli neke radove koji se tiču utjecaja smrti i načinima sučeljavanja sa smrću. Tako se u izvornom znanstvenom članku Izvori profesionalnoga stresa medicinskih sestara u ambulantama obiteljske medicine navodi kako, primjerice, „medicinske sestre zaposlene na jedinicama intenzivne njege izvještavaju da su najviše izložene stresoru vezanom uz ‘smrt i umiranje’. Rad s bolesnicima koji su teško bolesni, te umirućim bolesnicima navodi se kao vrlo čest izvor stresa u poslu medicinske sestre, koji primarno uzrokuju visoku razinu anksioznosti“.
U diplomskom radu Stavovi medicinskih sestara i liječnika prema smrti i njihovi načini sučeljavanja sa smrću autorica Anita Balić pak piše kako je smrt i „međuljudski događaj, a ne samo medicinski i individualni. To znači da u njemu sudjeluje umirući, njegova obitelj, bliske osobe, prijatelji i zdravstveno osoblje. U današnje vrijeme u društvu smrt izaziva strah i tabu je tema. Ljudi izbjegavaju razgovarati o njoj.“
Budući da je smrt „međuljudski doživljaj“ zasigurno utječe i na one kojima je svakodnevni posao vezan taj događaj, a koliko god izbjegavali razgovarati o njoj i pogledati joj u oči, smrt je dio svakog života, a nekima i svakodnevnog rada.
Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2022.
Autorica teksta i naslovne fotografije:
Preporučite članak: