Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.

 

Društveni odnosi koje uređuje građansko pravo nazivaju se građanskopravnim odnosima. Primjer građanskopravnog odnosa je ugovor o zajmu kojim se zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu isti iznos novca nakon stanovitog vremena (Zakon o obveznim odnosima NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, čl. 499. st. 1). Zajmoprimac i zajmodavac tako postaju nositelji određenih subjektivnih prava koje im pravni poredak priznaje prema drugim subjektima. Pravno uređenje društvenih odnosa znači da zakonske odredbe određuju kakva prava subjekti stječu i kakve obveze preuzimaju kada stupaju u određene građanskopravne odnose.

Pokretanjem građanskog parničnog postupka traži se jedna ili više pravnih zaštita u tom odnosu. Parnični postupak pokreće se tužbom (Zakon o parničnom postupku; SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP, čl. 185.)

Tužbom se štiti pravo osobe koja misli da joj je to pravo povrijeđeno. Ako ovo konkretiziramo na ranije naveden primjer zajma, zajmoprimac može povrijediti pravo zajmodavca ako na vrijeme ne vrati dug.

Tužba je naziv za: 1. parničnu radnju kojom se pokreće parnični postupak (podnošenje tužbe), 2. zahtjev za zaštitu subjektivnih građanskih prava, 3. podnesak (fizički dokument) u kojem tužitelj ističe svoj zahtjev za pružanje pravne zaštite i 4. pretpostavka za donošenje presude.

Sastojci tužbe

Podnošenje tužbe temeljno je pravo građana. Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela (Ustav Republike Hrvatske NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, čl. 29.) Tužbu mogu podnijeti fizičke i pravne osobe te skupine ljudi, kao što su udruge potrošača. Tužba treba sadržavati:

• određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (primjerice kamate, parnični troškovi),
• činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev,
• predložene dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te
• druge podatke koje mora imati svaki podnesak: oznaku suda, ime, prebivalište odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, osobni identifikacijski broj stranke koja podnosi podnesak, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja na kraju podneska (čl. 186. st. 1. i čl. 106. st. 2. i 3. ZPP-a).

Kad stvarna nadležnost, sastav suda, vrsta postupka, pravo na izjavljivanje revizije, ovlaštenje na zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupka ovisi o vrijednosti predmeta spora, a predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, tužitelj je dužan u tužbi naznačiti vrijednost predmeta spora (čl. 186. st. 2. ZPP). Vrijednost predmeta spora je vrijednost zahtjeva što ga tužitelj ističe u tužbi izražena u novcu. Odnosno, ako je tužbeni zahtjev usmjeren na nenovčano traženje, poput vraćanja određenog predmeta vlasniku, kao vrijednost predmeta spora naglasit će se vrijednost spornog predmeta. Ako taj iznos nije veći od 50,000 kn, odvjetnički vježbenik bez položenog pravosudnog ispita može zamjenjivati odvjetnika kod kojeg je zaposlen, ali samo dok se postupak vodi pred sudom prvog stupnja.

Vrste tužbe

Prema vrsti zaštite koju tužitelj traži razlikujemo deklaratornu, konstitutivnu i kondemnatornu tužbu.

Deklaratornim tužbama ili tužbama za utvrđenje tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (čl. 187. ZPP). Primjer je tužba za utvrđivanje očinstva.

Konstitutivnim tužbama traži se zasnivanje, mijenjanje ili ukidanje postojećih pravnih odnosa između stanaka. Primjer je tužba za razvod braka.

Kondemnatornim tužbama tužitelj traži od suda da se tuženiku naloži da nešto učini, trpi ili propusti. Primjer je tužba kojom tužitelj kao zajmodavac traži da sud osudi tuženika kao zajmoprimca na isplatu dospjele novčane tražbine.

Iznošenje činjenica i predlaganje dokaza

Što se tiče činjeničnog stanja spora i predlaganja dokaza, tužiteljeva je dužnost navesti činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve (glavne i sporedne) i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP-a). U slučaju da tužitelj nije iscrpno naveo sve elemente relevantnog činjeničnog stanja u tužbi, a najkasnije na pripremnom ročištu, može iznositi nove činjenice i u nastavku prvostupanjskog postupka, ali je takvo iznošenje uvjetno. Stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a). U skladu s navedenim, kako bi iznijele nove činjenice i predložile nove dokaze, strankama se uvjetuje da dokažu da za njih nisu znale do zaključenja prethodnog postupka, a to neznanje nije produkt skrivljenog propusta, ili da objektivno nisu bile u mogućnosti pribaviti potrebne informacije. Primjerice, nije bilo moguće predložiti novi dokaz u obliku iskaza svjedoka jer je on bio u komi iz koje se probudio tek nakon zaključenja prethodnog postupka.

Tužba kao podnesak

Tužba, odgovor na tužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i saopćenja koji se daju izvan rasprave podnose se u pisanom obliku (podnesci) (čl. 106. st. 1. ZPP-a). Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Uz prethodno navedene opće podatke, obvezni sadržaj tužbe kao podneska su: 1. određeni tužbeni zahtjev, 2. navodi o činjenicama i 3. podaci o dokazima. Pismena se dostavljaju preko pošte ili preko određenoga sudskog službenika, odnosno sudskog namještenika, preko nadležnoga tijela uprave, preko javnoga bilježnika ili neposredno u sudu odnosno elektroničkim putem u skladu s posebnim zakonom (čl. 133. ZPP-a). Izjava koja se daje podneskom može se, umjesto podneskom, dati usmeno na zapisnik kod parničnog suda (čl. 106. st. 5. ZPP-a).

Osim u pisanom obliku i usmeno na zapisnik, tužba se može podnijeti u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava te u tom slučaju mora biti potpisana kvalificiranim elektroničkim potpisom u skladu s posebnim propisima. Tužba u elektroničkom obliku potpisana kvalificiranim elektroničkim potpisom smatrat će se vlastoručno potpisanom (čl. 106.a. st. 1. i 2. ZPP-a).

Pravni interes za podnošenje tužbe

Pravo na pružanje pravne zaštite (pravni interes) određenog sadržaja treba priznati samo onima čiji se korist koju od toga očekuju može objektivno ocijeniti kao socijalno prihvatljiva i opravdana, a pravna zaštita koju osoba očekuje se ne može na neki drugi način ostvariti te ako će se intervencijom suda postići veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren. Također, zaštita koja se traži mora biti ostvariva. Prema tome, pružanje pravne zaštite treba ograničiti samo na one slučajeve u kojima je obraćanje sudu neophodno. Ako je pravnu zaštitu moguće postići i bez angažiranja pravosuđa onda pravni interes za donošenjem presude ne postoji.

Tužba se može podnijeti protiv fizičkih i pravnih osoba. Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba (čl. 186. a ZPP-a).

Podnošenjem tužbe dolazi i do prekida zastare. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 1. ZOO-a), kako i neformalno tako i pred sudom (prisilno ispunjenje obveze). Ipak, nakon što zastara nastupi tužitelj može podnijeti tužbu, ali će sud, u slučaju da tuženik istakne prigovor zastare, odbiti tužbu.

Preinaka i povlačenje tužbe

Podnesena tužba se može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. ZPP-a) i povući (čl. 193 ZPP-a) pod uvjetima propisanim zakonom. Preinaka tužbe je promjena predmeta spora (objektivna preinaka), odnosno stranaka (subjektivna preinaka), zbog koje izmijenjena tužba nije istovjetna s onom prvobitnom (mijenja identitet te se smatra novom tužbom). Iznimno, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 2. ZPP-a). Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP-a).

U trenutku kada podnosi tužbu sudu, tužitelj vjerojatno ne razmišlja o njezinom povlačenju, međutim, iz razloga koji ne moraju uvijek biti vezani uz pravo i primjenu propisa, već uz promjene životnih okolnosti u kojima se tužitelj nalazi, on može odlučiti povući tužbu. Tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 1. ZPP-a). Tuženik se u raspravljanje o glavnoj stvari redovno upušta podnošenjem odgovora na tužbu. Tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje (čl. 193. st. 2. ZPP-a). Tužba se uz izričiti pristanak tuženika može povući i nakon zaključenja glavne rasprave do pravomoćnosti odluke kojom se postupak pred sudom prvog stupnja dovršava. U tom slučaju tuženik svoj zahtjev za naknadu troškova postupka mora postaviti najkasnije u svojoj suglasnosti za povlačenje tužbe (čl. 193. st. 3. ZPP-a).

Tužba je inicijalna jednostrana parnična radnja tužitelja kojom se pokreće parnični postupak. Uz ispunjenje određenih uvjeta, stranke mogu tijekom postupka svoje parnične radnje dopuniti, izmijeniti ili preinačiti novom parničnom radnjom, pa tako tužitelj može i povući i preinačiti tužbu. Svakako, to mora uraditi na način predviđen pravilima parničnog postupka.


Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr

*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - http://klinika.pravo.hr/


Naslovna fotografija: Mohamed Hassan, Radnička prava
Autorica teksta: Klara Mrčela

Pravna klinika

Preporučite članak: