Large naslovna

Više od trećine radnika na određeno ne bi ni trebalo biti zaposleno na određeno, pokazuju rezultati istraživanja o radu na određeno koje je proveo Savez samostalnih sindikata u suradnji s Institutom za društvena istraživanja i predstavio u utorak. Piše Tea Radović.

 

77 posto ispitanika koji su na tržište rada izišli 2015. godine ili kasnije radilo je ili radi na ugovor na određeno, a 46 posto svih ispitanika doživjelo je neki oblik radne diskriminacije dok su radili na ugovor na određeno, pokazuju rezultati istraživanja o iskustvu rada na određeno koje je proveo Institut za društvena istraživanja (IDIZ) u suradnji sa Savezom samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), a koji su predstavljeni u utorak.

Rad na određeno u radnom se zakonodavstvu dopušta iznimno te za njega moraju postojati opravdani razlozi, a to je definirano i Europskom direktivom o radu na određeno. Što je objektivan razlog za zapošljavanje radnika na određeno, u hrvatskom Zakonu o radu nije definirano (posljedica je to njegove dugogodišnje fleksibilizacije), a maksimalno je uzastopno trajanje rada na određeno tri godine. Za razliku od Hrvatske, otprilike polovica zemalja EU od poslodavaca traži da u ugovorima eksplicitno navede razloge za zapošljavanje na određeno (kako bi se kontrolirala njihova opravdanost), pola zemalja u svojim zakonima definira i maksimalan broj ugovora na određeno po radniku te se ta brojka kreće od jednog do četiri ugovora, a maksimalno trajanje ugovora na određeno u EU-u kreće se prosječno od dvije do tri godine. To znači da su sve države članice EU-a zakonski detaljnije regulirale rad na određeno od Hrvatske, ističe Sunčica Brnardić iz SSSH-a.

Zabrinjavajuć je, ali i ne iznenađujuć, podatak da Hrvatska u kontekstu Europske unije prednjači po udjelu privremenih ugovora u ukupnoj brojci ugovora o radu, a još je porazniji podatak da je gotovo 90 posto tih ugovora određen u trajanju do jedne godine. Više ih je od 60 posto sklopljeno na trajanje kraće od šest mjeseci. Jelena Ostojić, sociologinja s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, istaknula je kako podaci pokazuju da u Hrvatskoj od 2014. svaka peta osoba radi nekim od privremenih oblika rada, a stalno ponavljana mantra kako su ugovori na određeno većini radnika poželjni pokazuje se promašenom kada se pogledaju razlozi zapošljavanja na određeno koje su radnici naveli u anketi o radnoj snazi Državnog zavoda za statistiku: više od 80 posto radnika kao glavni razlog navodi nemogućnost pronalaska stalnog zaposlenja.

To da oblik rada koji je zakonski određen kao iznimka postaje sve samo ne iznimka potvrđuju i podaci izvornog anketnog istraživanja, prema kojima je 28 posto ispitanika na određeno zaposleno u periodu probnog rada, a 16 posto ispitanika navodi da su zaposleni na određeno iz „više razloga“. Probni rad se, ističe Katarina Jaklin, sasvim normalno može odrediti u ugovoru o radu na neodređeno pa je potpuno neopravdano da se radnike umjesto toga zapošljava na određeno.

Graf: IDIZ


Katarina Jaklin istaknula je da radnici koji rade na određeno nisu homogena skupina, što je vidljivo kad se pogledaju rezultati dijela istraživanja koji se tiču tranzicije ugovora na određeno u ugovore na neodređeno. Radnici koji očekuju ugovor na neodređeno ili su ranije radili na određeno, a sada imaju ugovor na neodređeno uglavnom ulaze u kategoriju onih koji uopće nisu ni trebali biti zaposleni na određeno, kao što su, recimo, radnici na određeno zbog probnog rada. Uz to, heterogenost radnika na određeno vidljiva i kada se pogleda njihov stupanj obrazovanja: vjerojatnost da će radnik dobiti ugovor na neodređeno povećava se s višim stupnjem obrazovanja radnika.

Razlika u obrazovanju vidljiva je i u rezultatima diskriminacije na radnom mjestu: ispitanici sa završenom srednjom školom u većoj su mjeri doživjeli neki oblik diskriminacije na radnom mjestu zbog svoje vrste ugovora (odlazak na bolovanje, biranje slobodnih dana i termina godišnjih odmora, upravljanje radnim vremenom, jednaka plaća, pristup edukacijama i usavršavanjima, podrška nadređenih itd.), a porazni su podaci da je gotovo pola radnika doživjelo neki oblik diskriminacije na radnom mjestu, dok čak 24 posto radnika na određeno smatra da nisu imali jednaku plaću kao radnici koji su zaposleni na neodređeno.

Graf: IDIZ


Nesigurnost koju sa sobom nosi rad na ugovor na određeno vidljiva je i u rezultatima utjecaja takvog rada na život. Takvim je radnicima najviše otežan pristup financijskim uslugama - više od trećine radnika smatra da im je on izrazito otežan - a s godinama se jaz između radnika na određeno i neodređeno produbljuje, pa tako u radnici na određeno nakon 35. godine života kažu da im taj ugovor, uz pristup financijskim uslugama, otežava i postizanje stabilne financijske situacije te planiranje godišnjih odmora i putovanja.

Graf: IDIZ


Da ta nesigurnost ima dalekosežne posljedice na hrvatsko društvo istaknuo je i Boris Jokić, ravnatelj IDIZ-a, a Valerija Barada, sociologinja sa Sveučilišta u Zadru i recenzentica istraživanja naglasila je kako je ovakvo istraživanje iznimno važno za razumijevanje demografskih procesa u Hrvatskoj. Naime, s obzirom na to da podaci pokazuju da je 25 posto radnika koji su na tržište rada izašli prije 1980. imalo iskustvo rada na određeno, a da se ta brojka penje do 77 posto za radnike koji su počeli raditi nakon 2015, perspektiva nesigurnosti radnog života u Hrvatskoj sigurno može doprinijeti raspravi o razlozima masovnog iseljavanja iz Hrvatske. Drugim riječima, ono što većina radnika u Hrvatskoj zna već neko vrijeme sada je našlo i znanstvenu potvrdu – pitanje je samo hoće li ta upozorenja čuti oni koji određuju smjer kretanja ove države.

Graf: IDIZ


A čini se da zapravo baš i neće. Iako je Dražen Opalić, pomoćnik ministra Aladrovića, izrazio vladino nezadovoljstvo brojem ugovora na određeno u Hrvatskoj i najavio vladine napore da taj broj smanji ograničavanjem broja ugovora na određeno po radniku i „poticanjem“ i „promoviranjem“ ugovora na neodređeno, na upit o zakonskoj regulaciji opravdanih razloga sklapanja ugovora zbog njihove očite zlouporabe odgovorio je tako što je, očekivano, lopticu prebacio inspekciji rada. Problem u sadašnjoj definiciji opravdanih razloga (ili, bolje rečeno, njenom izostanku) u Ministarstvu ne vide jer „postoje određene prekršajne sankcije ako se Zakon zloupotrebljava“. „Neka institucije rade svoj posao“, rekao bi jedan od velemajstora hrvatskog izbjegavanja odgovornosti i konkretnih odgovora na postavljena pitanja. Ipak, sindikati će, prema svemu sudeći, na dodatnoj regulaciji u novom Zakonu o radu inzistirati jer se „promoviranjem“ nečega što bi trebao biti standard neće baš puno postići, ako se alternativa ne ograniči.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta SSSH-a Rad po mjeri čovjeka, a, uz anketno istraživanje čiji su rezultati predstavljeni u utorak, sastojalo se i od analize podataka o privremenom radu koje na razini EU-a objavljuje Eurostat, a u Hrvatskoj Državni zavod za statistiku koji je 2007. svoju metodologiju provođenja ankete o radnoj snazi uskladio s Eurostatovom; sekundarne analize istraživanja o uvjetima rada na određeno koje je proveo SSSH te analize zakonskog okvira rada na određeno i njegovih izmjena kroz godine. Opsežna studija koja će obuhvatiti sve rezultate istraživanja bit će objavljena na proljeće, najavio je Teo Matković, voditelj istraživanja (IDIZ), a sigurno će poslužiti kao kvalitetan alat u pregovorima sindikata i Vlade o novome Zakonu o radu.


Izvor naslovne fotografije:
Tekst napisala:

Tea Radović


    Preporučite članak: