Large naslovna

Tajnost donošenja novog Zakona o radu potaknula je osnivanje Inicijative za radnički Zakon o radu. Inicijativa je u četvrtak održala tribinu na kojoj se raspravljalo o problemima aktualnog te očekivanjima od novog ZOR-a. Izvještaj s tribine donosi naša Dunja Kučinac.

 

Osam godina nakon što je posljedni put mijenjan, Zakon o radu ove godine ide u nove izmjene. Ima li domaća radnička klasa, koju bi taj zakon trebao kako-tako štititi, ikakvog razloga za optimizam? Ako vjerujemo upozorenjima borbenih sindikata, lijevih partija i organizacija civilnog društva koje se bave radničkim pravima, a nedavno su se okupile u koaliciju pod nazivom Inicijativa za radnički Zakon o radu, razloga za optimizam nema. Zato ih ima za borbu i okupljanje.

„Mada je riječ o glavnom zakonu koji regulira rad i radne odnose u Hrvatskoj, pregovori se vrše pod velom tajne“, upozorio je sindikalist Tomislav Kiš, moderator tribine na kojoj se 20. siječnja predstavila spomenuta Inicijativa. U nedostatku bilo kakve javne verzije nacrta novog Zakona, Inicijativa je krenula s izrađivanjem vlastitih primjedbi na postojeći Zakon iz 2014. „Zadnje izmjene ostavile su nam loš zakon koji nije bio radnički, a iskustvo govori da je svaka izmjena Zakona o radu u Hrvatskoj do sad išla na štetu radnika“, istaknuo je Kiš ono što većina radnica i radnika u Hrvatskoj – niskoplaćenih i ovisnih o prekarnim ugovorima – već dugo osjeća na vlastitoj koži. „Ni ovog puta ne očekujemo ništa bolje. Zna se tko je tko: poslodavci u pravilu dobro prolaze, a država im ide na ruku i skriva se od radništva. Najveći je problem što se bojim da su velike sindikalne središnjice pomalo zaboravile kako radnik izgleda i kako je to u tvorničkoj hali. Od njihovih nas pregovora ne čeka ništa specijalno, ništa dobro.“

Općeniti komentar na ključne karakteristike i posljedice dosadašnjih izmjena ZOR-a, koje trebati na umu kada se predviđa smjer novih promjena, dao je Luka Resanović iz Marksističke organizacije Crveni: „Dva ključna pojma koja se vežu uz Zakon o radu i ekonomiju u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina su fleksibilizacija i liberalizacija. Uvijek dolaze u paru i pokazuju kako su interesi jedne klase, jedne manjine u društvu, plasirani u javnost kao interes čitavog društva. I 2014. i danas ta su se dva pojma prikazivala kao motori društvenog napretka, kao nužni preduvjet da bismo mogli uhvatiti korak sa svijetom i suvremenim radnim odnosima. Međutim, društvena stvarnost pokazuje što su i kome fleksibilizacija i liberalizacija donijele, a što i kome oduzele.“ Resanović to vrlo konkretno pojašnjava: „Fleksibilizacija je donijela porast nestandardnih oblika rada koji iscrpljuju radnike i predstavljaju napad na standardni ugovor o radu na neodređeno, kao i na rad uz sindikalno predstavništvo. Liberalizacija u sebi nosi neko ‘oslobođenje’, ali praksa je pokazala da to znači oslobođenje kapitala od državnog nadzora i sindikata. U zadnjih desetak godina puno je primjera kršenja i zloporabe Zakona o radu, neučinkovitih ili potkapacitiranih državnih inspekcija, u privatnom sektoru je veliki deficit sindikalnog organiziranja jer radnici koji rade na nestandardnim ugovorima time riskiraju otkaz.“

Upravo ovim dvjema tendencijama, fleksibilizaciji i liberalizaciji, uz nastavak deindustrijalizacije te forsiranje isključivo trgovine i turizma, napominje Resanović, možemo zahvaliti što je broj stanovnika tako opao: „Država se odlučila na pogodovanje poduzetnicima i tržišnu stihiju. Ti su procesi donijeli profit privatnicima, a Hrvatskoj su oduzeli dobar dio mladosti i prosperiteta i opustošili Slavoniju, Baniju, Kordun.“ Na koncu, Resanović je upozorio: „Isti savez političkih stranaka, udruga poduzetnika, medija, ekonomista i analitičara koji je 2014. donio Zakono o radu na krilima liberalizacije i fleksibilizacije danas govori da su radnici previše zaštićeni i traži novu rundu fleksibilizacije. Dakle, ne možemo očekivati ništa drugačije od prethodnih promjena zakona.“

Saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović napomenula je da se novim Zakonom samo nominalno želi utjecati na smanjenje broja nestandardnih ugovora o radu, kojima Hrvatska prednjači na ljestvici prekarnog rada u Europi. „Zapravo se ugovore na neodređeno pokušava učiniti što fleksibilnijima i nesigurnijima: smanjuje se otkazni rok i zaštita sindikalnih povjerenika te se u potpunosti fleksibilizira radno vrijeme pod agendom rješavanja rada od kuće i platformskog rada.“

Inicijativa je, govori Peović, odlučila reagirati afirmativnim prijedlozima: „Predlažemo da se radi tjedan skrati s 40 na 35 sati, ne samo zato što to omogućuje tehnološki napredak, nego i da bismo potaknuli novo zapošljavanje, kao što se desilo u Francuskoj nakon što su donijeli takvu odluku. Predlažemo i da se rad na određeno ograniči na jednu godinu umjesto trenutne tri. Novi nacrt trebao bi donijeti povećanje prekovremenog rada, a mi zahtijevamo njegovo ograničavanje i propisane minimalne postotke za dodatke. Trenutno zakonski radniku možete isplatiti samo jednu lipu za prekovremene i rad nedjeljom i blagdanom.“ Peović je dodala da svojim prijedlozima žele spriječiti zlouporabu agencijskog i platformskog rada i postrožiti mjere za kršenje radničkih prava. „2014. godine su mnogi prekršaju prebačeni u tzv. ‘upravne mjere’ što znači da će oni koji krše radnička prava biti upozoreni, ali ne i novčano kažnjeni. Mi želimo desetke tih mjera vratiti u prekršaje tako da se poslodavce mora kazniti.“

Foto: Radnička prava


Predsjednik Novog sindikata Mario Iveković dao je sindikalni pogled na aktualni Zakon o radu te objasnio zašto su složni oko toga da se on svakako treba mijenjati, ali nikako ne u smjeru u kojem ga planira mijenjati Vlada. „Neka rješenja u Zakonu uopće nisu u skladu s razinom civilizacije na kojoj bismo htjeli biti, no postoje i dobra rješenja koja sudska praksa tumači potpuno drugačije, a ne u skladu s onim što se njima htjelo postići. Zakoni su tu zato da štite slabije, a ne jače, ali naši suci jako problematično tumače odredbe ZOR-a.“ Zbog svega toga, smatra on, u Hrvatskoj smo došli na vrlo nisku razinu slobode organiziranja.

Iveković plastično pojašnjava konkretne probleme koji proizlaze iz samog Zakona, a s kojima se Novi sindikat suočava u svom radu: „U zadnjem je ZOR-u postavljen novi uvjet za imenovanje sindikalnih povjerenika, prema kojem morate imati pet članova sindikata u nekoj firmi da biste mogli imenovati povjerenika koji uživa zaštitu od otkaza. Ali kako danas izgledaju hrvatsko društvo i gospodarstvo? Puno je malih tvrtki, obrta i kafića u kojima je zaposleno nekoliko ljudi. Ako nemate pet radnika u sindikatu, ne možete zaštititi povjerenika. Čim se netko ‘outa’ kao član sindikata, iz iskustva znamo da je on odmah na listi za otkaz. Razina kulture socijalnog dijaloga kod poslodavaca je na jako niskoj razini. Većina poslodavaca nažalost smatra da, kad se netko učlani u sindikat, radi protiv njega.“ Takvom je zakonskom odredbom, dakle, onemogućeno sindikalno organiziranje u jednom velikom dijelu domaćih poduzeća, upozorava Iveković: „Tu slobode organiziranja praktički više nema.“

Nezakoniti otkazi sindikalnih povjerenika, objašnjava Iveković, veliki su problem u praksi. Poslodavci izmišljaju i pišu druge razloge za otkaz. „Pa naravno da nijedan neće napisati da je otkaz radi sindikalnog rada, nisu toliko ludi“, govori Iveković. Međutim, sudska praksa takve situacije tumači u korist poslodavcima – Novi sindikat je, prepričava Iveković, već mnogo puta gubio sporove protiv poslodavaca jer nije htio potpisati suglasnost s takvim otkazima. “Zato tražimo da se sindikalna zaštita bitno unaprijedi”, napominje Iveković. Upozorio je i da pravo na kolektivno pregovaranje i štrajk u Hrvatskoj jedva postoje: „Ako sindikat napravi samo jednu grešku u koracima, štrajk se proglašava nezakonitim i svi radnici mogu dobiti otkaz. Tražimo da se to promijeni i da sud, u slučaju greške u koracima, može izreći mjeru da se ona ispravi, a ne odmah proglasiti štrajk nezakonitim i omogućiti otkaze.“

Osim toga, napominje Iveković, poslodavci i sindikati nisu ravnopravni. „Poslodavci krše pravo na štrajk u gotovo svakom štrajku: zapošljavaju ljude, uzimaju zamjene u vrijeme štrajka, preko servisa, agencije, s burze, iz druge firme. To ne smiju raditi, ali mi nemamo nikakav mehanizam da to spriječimo.“ S druge strane, poslodavci mogu tužiti sindikat koji je organizirao štrajk za naknadu štete: „Tuže iz obijesti, možda prođu. Uzmu dobre odvjetnike koji manipuliraju i traže način da nas ruše. Svaki sindikat može staviti ključ u bravu ako mu štrajk bude proglašen nezakonitim. A kad se vidi da su poslodavci neopravdano tužili, ništa im se ne dešava.“ Ovakva neravnopravnost ugrožava pravo na kolektivno pregovaranje, upozorava Iveković: „Ako ne možete štrajkati, ne možete ni pregovarati jer vas poslodavci neće uvažiti.“ Iveković je zaključio s pozivom na razvijanje snažnijih sindikalnih koalicija i strategija: „Ovakav katastrofalan odnos prema radniku mora se mijenjati. Mora nas biti puno više i ne smijemo stati na sindikalnim koncertima koji su se dosad organizirali na Markovom trgu. Moramo biti sposobni napraviti nešto više.“

U diskusiji otvorenoj nakon uvodnih izlaganja govorilo se i o drugim aspektima Zakona o radu, ali i općenitom položaju radništva. Luka Resanović upozorio je da cijena rada u Hrvatskoj tone sve niže i niže: „Strani investitori koje se po medijima slavi kao spasitelje hrvatske ekonomije doživljavaju hrvatsku radničku klasu kao zonu jeftine radne snage. Bez učvršćenja sindikalne pozicije u tvornicama, kolektivnih ugovora koji su danas rijetkost i propisanih satnica za prekovremene, tome neće doći kraj.“

Katarina Peović nadovezala se na temu sve slabije premreženosti kolektivnim ugovorima, upozoravajući na to da je hrvatska Vlada trenutno neprijatelj radništvu: „U prosincu 2020. Vlada je dala uvjetno pozitivno mišljenje na europsku direktivu koja je tražila povećanje premreženosti kolektivnim ugovorima na razini cijele Europske unije. Stajalište naše vlade, koja u svim drugim situacijama sluganski klima glavom svim europskim direktivama, bilo je da je preporučeni postotak od 70 posto previsoki ideal.“

Iveković je upozorio na odgovornost središnjica da trenutne pregovore učine transparentnijima: „Ni jedna sindikalna središnjica još nije objavila nacrt Zakona na svojim stranicama. To je vjerojatno dogovor, da je to tajno. Ali to je zakon koji je važan svim hrvatskim građanima i nitko nema pravo skrivati ga od radnika.“

Tribina je završila jednoglasnim pozivom da se Inicijativi za radnički Zakon o radu pridruže svi koji su, kako je to sažeo Luka Resanović, „protiv fleksibilizacije i liberalizacije tržišta rada jer su prepoznali što one znače za radnike“. „Moramo pokušati unaprijediti ovu situaciju, a to hoćemo li uspjeti ili nećemo, kao što svi dobro znamo, ne ovisi samo o nama. Bitno je ne odustajati“, zaključio je Iveković iz Novog sindikata, pozvavši na zajedničko osmišljavanje „mehanizama kojima možemo napraviti pritisak na Vladu da služi ovom narodu.“


Izvor naslovne fotografije: Radnička prava
Tekst napisala:

Dunja Kučinac


    Preporučite članak: