Large radnici gredelja na snimanju filma foto ivana peric

“Radnici [će] napokon dobiti značajan dio svojih potraživanja i posao će se ozbiljno nastaviti dalje. Istina, radi se o 49 posto radničkih potraživanja, i naravno da bi svi mi voljeli da je 100 posto, ali živimo di živimo i toliko dugo smo se borili. Toliko je firmi propalo, a da radnici nisu dobili ni kune” govori nam o dugotrajnoj borbi za očuvanje Gredelja, Željko Starčević iz Udruge radničkih sindikata Hrvatske. Prije dva tjedna prihvaćen je stečajni plan, te izgleda da Gredelj i njegove radnike čeka svjetlija budućnost. S radnicima je u starom pogonu, prilikom snimanja igrano dokumentarnog filma o Gredelju, razgovarala Ivana Perić

 

Sa Željkom Starčevićem iz Udruge radničkih sindikata Hrvatske, koji sindikalno zastupa većinu radnika i radnica Gredelja, nalazim se u starom pogonu Gredelja u Strojarskoj. Sunčan je i bistar dan, a Starčević poletan jer se zadnjih nekoliko dana ovdje snima igrano-dokumentarni film Gorana Devića o Gredelju. U filmu glume i (bivši) radnici Gredelja. Prije nego što sjednemo za stol s još nekoliko radnika i prokomentiramo recentna događanja oko Gredelja, Starčević mi pokazuje kompleks u kojemu je nekada radio. U Gredelju je proveo 36 godina, radio i u starom pogonu u Strojarskoj i u novom u Vukomerečkoj. Prvo ulazimo u prostoriju u kojoj se nekad radila stolarija, što je njegov zanat.

“Radili smo drvene rame za vagone, svašta smo radili od drveta... To je bilo doba prije plastike. Tu su bili stvarni majstori. Kaj je oko vidjelo, to je ruka napravila”, priča Starčević. Kompleks kojim koračamo je derutan, dijelovi zgrade su urušeni, biljke izbijaju iz asfalta i prisvajaju prostor. U prostoriji kojoj se nekad radila tapetarija za vagone, sunce osvjetljava komade poda kroz rupe na krovu. “Ovdje su na katu žene šivale zavjese za vagone, dok se dole radila tapetarija”, objašnjava Starčević. Iz tapetarije prelazimo u nekadašnju lakirnicu, koja je danas puna raznog smeća, jer je vjerojatno neko vrijeme nakon preseljenja Gredelja služila kao (divlje) skladište. Preskačući preko smeća, Iz lakirnice prelazimo u prostoriju u kojoj su se nekad testirale kočnice vlakova. “Kao i u autu, i u vlaku je najvažnije da rade kočnice”, priča Starčević i pokazuje mi tračnice koje su vodile prema izlazu iz zgrade, nakon finalne faze pregleda vlaka.

Velik dio kompleksa u Strojarskoj danas je derutan i urušen, FOTO: Ivana Perić


Gorko-slatka pobjeda

Izlazimo na sunce, prema zgradi u kojoj je za stolom još nekoliko radnika, jer će skoro pauza za ručak na snimanju. Komentiramo nedavna događanja - prihvaćanje Stečajnog plana za Gredelj u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, čime se omogućava nastavak poslovanja Gredelja, očuvanje radnih mjesta i namirivanje polovice potraživanja svih radnika. Istovremeno kad i Gradska skupština, stečajni plan je prihvatila i Gredeljeva Skupština vjerovnika na Zagrebačkom velesajmu, izglasavši ga velikom većinom glasova. Da stečajni plan nije prihvaćen, došlo bi do obustave poslovanja i rasprodaje imovine, a namirio bi se isključivo prvi razlučni vjerovnik Unicredit leasing Croatia. Među rijetkim vjerovnicima koji nisu podržali stečajni plan Gredelja bili su Porezna uprava, Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine i Ina. Protiv stečajnog plana za Gredelj u Gradskoj skupštini glasao je predstavnik Zagrebačkog holdinga Siniša Tabak (u stečaju Gredelja odvojeno se vode potraživanja grada Zagreba i Zagrebačkog holdinga).

Na Radničkim pravima lani smo intenzivno pratili Gredelj, pisali o potencijalnom preuzimanju, kao i o problemima u vođenju devet godina dugog stečajnog procesa. Čitava jedna godina morala je proći od inicijalne ponude za preuzimanje od slovačke firme Tatravagonka do ovog trenutka, u kojem će se preuzimanje u potpunosti realizirati. Dok sjedamo za stol Starčević podsjeća da rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu sada treba postati pravomoćno. Najkasnije 30 dana od pravomoćnosti rješenja, Tatravagonka će isplatiti vjerovnike, čime će Gredelj izaći iz stečaja, a početak četvrtog kvartala ove godine je rok u kojem bi se provele sve isplate.

Na mnogim mjestima u starom Gredelju sada glavnu riječ imaju biljke, FOTO: Ivana Perić


“Sada čekamo da prođe tih 30 dana, period za žalbe na Trgovačkom sudu. Tada će radnici napokon dobiti značajan dio svojih potraživanja i posao će se ozbiljno nastaviti dalje. Istina, radi se o 49 posto radničkih potraživanja, i naravno da bi svi mi voljeli da je 100 posto, ali živimo di živimo i toliko dugo smo se borili. Toliko je firmi propalo, a da radnici nisu dobili ni kune. Sada radnici u Gredelju nastavljaju raditi, plus će svi radnici dobiti pola svojih potraživanja. Živjeli smo non stop u strahu od likvidacije i ovo nije mala stvar”, priča Starčević.

Tatravagonka se u stečajnom planu obvezala u Gredelj uložiti 45 milijuna eura. Izjasnivši se na Skupštini za stečajni plan, sadašnji i bivši radnici Gredelja odrekli su se 51 posto potraživanja prema tvornici zbog čega ne mogu biti sasvim zadovoljni raspletom stečaja. Za stolom nam se pridružuje Mirko Lelak, koji je bio vodeći tehnolog u Gredelju, u kojem je radio od 1978. godine. Otišao je u mirovinu prije dvije godine. “Žena mi je na burzi od 1993. godine, radila je u Naprijedu, firmi koja je još uvijek po sudovima. Novce koje čeka neće nikada dobiti. Ako gledamo tako, ovakav razvoj s Gredeljom je dobra vijest i rijetkost. Nitko nam naravno ne može vratiti za sve neizvjesnosti, godine stresa i agonije”, kaže Lelak.

“Ja bih najradije da sam mogao ostati raditi u Gredelju i normalno iz firme otići u mirovinu, a ne se ovako mučiti. Ovo su bile teške godine, život iz mjeseca u mjesec. Ne zna se je li bilo gore onima koji su otišli, ili onima koji su ostali. Novci su novci i ovo je dobro, ali ovo što ćemo sada dobiti nije nikakav poklon, to nam pripada po zakonu”, komentira radnik pod nadimkom Jambo.

Prostorija u kojoj su se nekada šivale zavjese i radila tapetarija za vagone, FOTO: Ivana Perić


Rezultat borbe radnika

Starčević spominje kako se ne smije zaboraviti da ovakav rijedak rasplet za jednu hrvatsku firmu nije slučajan, jer radnici Gredelja svih ovih godina nisu odustali i sindikat se borio da ne dođe do likvidacije. “Odlazio sam na sastanke sa stečajnim upraviteljima, s bankama, pokušavao na sve strane gurati za Gredelj. Ono što je sramotno u svemu ovome jest da naša država, koja je bila vlasnik Gredelja i u koji je investirala, nije kupila Gredelj”, priča Starčević.

Podsjeća i na važnost kolektivnog ugovora koji je izboren u Gredelju. “2003. godine smo radili novi kolektivni ugovor i napravili smo ugovor koji je zaista sjajan za radnike. I uspjeli smo da se potpiše. Malo koja firma je izborila tako dobar kolektivni kao Gredelj. To je bilo u momentu u kojemu nikome stečaj nije bio na kraj pameti. Ugovorom su, između ostalog, regulirane i dobre otpremnine, koje ćemo sada uspjeti dobiti. Od 2003. do danas su nam pet puta htjeli rušiti taj kolektivni ugovor, ali sindikat je grizao, nismo dali”, objašnjava Starčević.

Nekadašnja lakirnica, FOTO: Ivana Perić


Prije stečaja 2012. godine broj zaposlenih u Gredelju kretao se oko 1500. Nije nimalo pretjerano reći da se radi o tvornici koja je udarila kamen temeljac zagrebačke industrije. Unatoč tome, država je bila spremna pustiti Gredelj da propadne. Sada u Gredelju radi još 400-tinjak ljudi, čija će radna mjesta biti očuvana, a trebat će i novih radnika. Gredelj već radi s Tatravagonkom, u travnju ove godine ugovorili su gradnju 30 teretnih vagona koji su već isporučeni. Do kraja godine, prema riječima stečajnog upravitelja Tomislava Đuričina, Tatravagonka će u Gredelju pokrenuti proizvodnju još 200 vagona. “Trebat će još varioca, bravara, električara, ljudi koji su sposobni raditi teretne vagone i postolja. Naravno, trebat će ih i pošteno platiti i od Tetravagonke očekujemo da drži do dobrog odnosa prema radnicima”, zaključuje Starčević.

Željko Starčević u prostoriji u kojoj su se testirale kočnice vlakova, FOTO: Ivana Perić


Uz šalu i zezanciju za stolom u velikoj hali razgovor privodimo kraj. Na stolu su i karte za belu, koju Gredeljevci igraju u pauzama od snimanja. “Odlično nam ide ova gluma! Šefovi su nam uvijek govorili da smo glumci!”, komentira jedan od radnika, na što se svi smiju. Izgledaju kao ljudi koji se napokon mogu malo opustiti.


Autorica teksta i naslovne fotografije:

Ivana Perić




    Preporučite članak: