Sredinom rujna na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predstavljena je knjiga “Doživljaj socijalne nepravde – psihosocijalna perspektiva” autora dr. sc Damira Ljubotine i prof. dr. sc. Olje Družić Ljubotine. Tim povodom s Oljom Družić Ljubotinom o knjizi, doživljajima socijalne nepravde, nejednakosti u društvu i (ekstremnom) siromaštvu razgovarala je Matea Grgurinović.
Voljela bih se za početak osvrnuti na vaš interes i senzibilitet za pitanja nejednakosti, socijalne (ne)pravde i patnje. U uvodu vašoj knjizi Doživljaj socijalne nepravde: Psihosocijalna perspektiva pišete kako je vaša senzibilizacija za probleme ljudske patnje i nepravde izrasla iz svjedočenja bolnim iskustvima stradalnika, prognanika, izbjeglica i veterana s kojima ste radili početkom devedesetih godina, ali i „svakodnevice društva koje je prošlo rat, propitivanje tradicije, vlastitog identiteta te sustava općih i moralnih vrijednosti koje bi trebale biti zajedničke većini članova društva“. Možete li se za početak osvrnuti na to koliko vas je definirao rad u devedesetima i sve što smo kao društvo tada prošli? Čini mi se da se sve više gubi pamćenje devedesetih i onoga što se tada događalo, a što je nepovratno izmijenilo naše društvo koje se sada bori s nevjerojatnim socio-ekonomskim podjelama i razlikama.
Nas dvoje smo se upoznali tih ratnih 90-tih godina, Damir je bio mladi psiholog, asistent na Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a ja apsolventica studija socijalnog rada. U to smo vrijeme oboje bili angažirani u Društvu za psihološku pomoć koje je pružalo među prvim udrugama vrlo konkretnu psihosocijalnu podršku i pomoć prognanicima i izbjeglicama u vrijeme Domovinskog rata. Ja sam, konkretno, svoje prve korake u radu s ljudima započela upravo tada u studentskim danima, radeći u jednom prognaničkom domu u Zagrebu, zajedno s mojim kolegicama i kolegama, studenticama i studentima socijalnog rada i psihologije. To je jedno od najdragocjenijih iskustava koje me vežu za moju profesiju, ali i životnih iskustava. Pružati podršku, prije svega, djeci koja su morala zbog rata otići iz svojih domova, kao i njihovim obiteljima. Rasla sam i kao stručnjakinja i kao osoba. Tada sam jako puno naučila o područjima kojima se moja profesija bavi, kao što je individualni odnosno savjetodavni rad, grupni rad, rad u zajednici, rad s djecom i osobama koje imaju traumatska iskustva. Naučila sam kako osnažiti i kako zagovarati prava djece koja nisu tada bila vidljiva i prihvaćena u velikom Zagrebu gdje se znalo dogoditi da npr. u školi nisu baš imali razumijevanja za njihovu životnu situaciju i iskustva, tome da su bili izloženi traumatskim iskustvima, da su im očevi mahom na ratištu i da im je život pun neizvjesnosti i strahova. S druge strane, povezala sam se za cijeli život s mnogima od te djece koja su danas odrasli ljudi koji imaju svoju djecu i to su veze koje su neraskidive i meni neprocjenjive.
Nakon što su se vratili svojim domovima, trebalo je uspostaviti ponovno život u staroj, a zapravo novoj, poslijeratnoj zajednici i tu su nas iz te zajednice pozvali da im na neki način pomognemo u uspostavljanju, kako se to stručno kaže, „socijalne rekonstrukcije zajednice“. Tada sam već bila diplomirana socijalna radnica i četiri godine sam radila na projektima unutar Društva za psihološku pomoć gdje sam također s mojim kolegicama odlazila tri puta tjedno u tu poslijeratnu zajednicu na Baniji u koju su se ta djeca i njihove obitelji iz prognaničkog doma u Zagrebu vratili. I tijekom te četiri godine tamo, radeći kao vanjska suradnica na projektu u njihovoj osnovnoj školi, imala sam priliku vidjeti još više nego u Zagrebu (gdje je država ipak dala neki okvir života u prognaništvu) što su to teške socijalne prilike i što je to siromaštvo. Nakon cijelog dana provedenog u toj školi, dolazeći u Zagreb vlakom, imala sam osjećaj da dolazim u neki sasvim drugi paralelni svijet. Gdje je bilo tako očito da su socijalne nejednakosti i nevidljivost onih koji su stradali u ratu, koji žive u siromaštvu, bez posla, s brojnim traumama i posljedicama koje je ona ostavila na njihove živote – nevidljivi ljudi i nevidljiva djeca društvu u kojem živimo. Imala sam priliku vidjeti što su to siromaštvo i nejednakost, kako ima djece koja žive u preteškim socijalnim uvjetima, a za koje rijetko tko zna ili brine. Nekoliko godina za redom vodili smo ih na more koje su mnogi prvi put tada vidjeli. Provodeći tamo nekoliko tjedana s djecom, vidjeli da mnogi nemaju i ne znaju za ono osnovno i mnogima samorazumljivo. Recimo, shvatile smo da je oko polovice njih prvi put vidjelo tuš, da nisu znali kako se brinuti o svojoj higijeni, učili smo ih kako se peru zubi, što su to četkica i pasta za zube, neka djeca nikad nisu jela sladoled… Mogla bih jako puno o tome govoriti, no, tada sam vidjela ljude, roditelje te djece koji su mahom svi bili u teškoj ekonomskoj situaciji jer su tvornice i firme u kojima su nekad radili bile uglavnom zatvorene, propale i privatizirane (svi dobro znamo kako).
Damir je također sudjelovao u projektima s izbjeglicama i prognanicima u okviru Društva za psihološku pomoć, kao i na način da je bio npr. glavni istraživač u dijelu EU projekta “Traženje liječenja i ishodi liječenja kod ljudi koji pate od post-traumatskog sindroma nakon rata i migracija na Balkanu” (eng. Treatment seeking and treatment outcomes in people suffering from posttraumatic stress following war and migration in the Balkans) te je sudjelovao na brojnim projektima u ulozi istraživača u okviru Međunarodnog centra za liječenje žrtava mučenja (International Center for Torture Victims) i Centra za stres i traumu. Tu je stekao iskustvo i saznanja o tom „nevidljivom svijetu“ nepravde, nejednakosti i patnje ljudi čiji se glas ne čuje i koji su mahom imali osjećaj ostavljenosti od strane institucija i društva. To je tema koja nas je povezala i osobno i profesionalno.
Dalje pišete kako su, nakon povratka u svoje razorene domove i zajednice, ljudi očekivali da će život biti onakav kakav je bio prije četiri godine, ali to se nije desilo. Uz to, na naše društvo, na nas, 'nataložio' se i cijeli niz drugih nepravdi – pretvorba i privatizacija, uništavanje tvornica i gubitak radnih mjesta, opće osiromašenje uz bogaćenje odabranih '200 obitelji'... Ljudi osjećaju da teret „nije podjednako i pravedno raspoređen na sve članove društva“. Koliko takve situacije dovode do osjećaja društvene nepravde i općeg raslojavanja društva?
Kao što sam ranije navela, tijekom prve četiri poratne godine izravno sam svjedočila povratku ljudi u njihove razorene domove i zajednice i toj nedovoljnoj vidljivosti problema s kojima se oni suočavaju. I dan danas svjedočimo istome, da društvena nejednakost jača, da u Hrvatskoj živimo u paralelnim svjetovima i da je raslojavanje prema socijalno-ekonomskom statusu veće nego tih ratnih i poslijeratnih godina. Damir i ja smo sami ili s našim suradnicima proveli šest istraživanja o percepciji odnosno doživljaju socijalne nepravde u posljednjih 20-tak godina. Ljudi su mahom posebno osjetljivi upravo na nepoštenu raspodjelu (nekad) društvenih resursa, odnosno nefunkcioniranje pravne države. Dakle, percepciju socijalne nepravde smo podijelili u nekoliko dimenzija i taj aspekt koji smo nazvali „neprovođenje zakona od strane države“ su apsolutno svi sudionici naših istraživanja, bez obzira na njihova specifična obilježja – iznimno visoko procijenili. A taj se aspekt upravo odnosi na tvrdnje da su se „mnogi u Hrvatskoj obogatili na nepošten način“, da „država ne kažnjava dovoljno one koji su je opljačkali“, da su „mnogi kriminalci i dalje na slobodi“ te da se „kod nas se zakon ne primjenjuje jednako na sve“. To su tvrdnje koje su prisutne konstantno od 2001., kad smo proveli prvo istraživanje, pa do 2022. godine, kad je bilo posljednje. Dakle, to misle i srednjoškolci i studenti i osobe koje žive siromaštvu i osobe koje su dobrog materijalnog statusa, bez razlike među njima. Tako da bih rekla da je, barem što se tiče ovog aspekta, složnost svih slojeva društva da je najprisutniji doživljaj nepravde vezan uz nefunkcioniranje pravne države.
Svjedoci smo ekstremnim nejednakostima i nerazmjeru raspodjele svjetskih dobara. Siromaštvo dovodi i do socijalne isključenosti, a upravu nju navodite kao "jednu od ključnih odrednica usko povezanih s doživljajem socijalne nepravde“. Kako i na koji način su povezani socijalna isključenost i doživljaj socijalne nepravde?
Socijalna isključenost je itekako povezana s doživljajem nepravde, vjerujem da bi se i mnogi s time ‘na prvu’ složili. No, mi smo i to išli istražiti i pitali smo ljude koji jesu uglavnom socijalno isključeni, a to su osobe koje žive u ekstremnom siromaštvu, o njihovom doživljaju socijalne nepravde, ali i iskustvu tzv. osobne nepravde. Što se tiče doživljaja socijalne nepravde u dimenziji koja se odnosi na „toleriranje devijacija od strane društva“ na što se odnose tvrdnje kao što su npr. „u našem društvu važnije je imati dobru vezu nego biti sposoban”, „kod nas se ne isplati biti pošten da bi uspio u društvu“ ili „kod nas su mito i korupcija postali uobičajena pojava“ – utvrdili smo razlike u odnosu na materijalni status. Pokazalo se da taj aspekt nepravde značajno više procjenjuju osobe koje jesu socijalno isključene, a to su osobe koje žive u ekstremnom siromaštvu (korisnici zajamčene minimalne naknade u sustavu socijalne skrbi) kao i oni na rubu siromaštva (zaposlene osobe ispodprosječnih primanja). Dakle, oni su se razlikovali u odnosu na ljude koji su prosječnih ili iznadprosječnih primanja na način da su taj aspekt koji se odnosi na normalizaciju mita i korupcije, korištenje veza i poznanstava i dr. smatrali češće prisutnim u našem društvu.
Nadalje, kao što sam spomenula zanimalo nas je istražiti i dimenziju tzv. „osobne nepravde“ koju opisuju tvrdnje kao što su npr. „doživio sam mnogo nepravde u svom životu“, “osjećam se ravnopravnim članom ovog društva“, „uvijek sam bio jednako tretiran kao i drugi ljudi“, itd. Zanimljivo je da su se i kod ove dimenzije sudionici istraživanja „podijelili“ prema materijalnom statusu jer se pokazalo da su oni koji žive u ekstremnom siromaštvu ili su u riziku od siromaštva doživjeli više nepravde „na svojoj koži“. Sve to upućuje da je socijalna isključenost, barem kad je riječ o siromaštvu, povezana s određenim aspektima doživljaja nepravde.
Rezultati prikazanih istraživanja u vašoj knjizi ukazuju na razmjerno visoku i stabilnu razinu percepcije socijalne nepravde na uzorcima mladih i odraslih osoba. Recimo, na uzorku mladih viša percepcija opće nepravde u društvu pokazala se povezanom s većom vjerojatnosti odlaska iz Hrvatske, što se čini izrazito bitnim. Što biste još istaknuli kao ključne rezultate istraživanja?
Zaista je jako puno zanimljivih rezultata navedeno u ovoj knjizi i čini nam se da ima dosta ‘ključnih rezultata’ i kad je riječ o mladima i odraslima. Navest ću samo neke od nalaza koje smo dobili tijekom 20 godina ispitivanja socijalne nepravde s različitim sudionicima:
- Svega 10-20% učenika u različitim uzorcima slaže se s tvrdnjom da je hrvatsko društvo pravedno, a oko 90% smatra da su se pojedinci neopravdano obogatili.
- Više od 60% učenika u potpunosti se slaže s tvrdnjom da se nastavnici ne odnose prema svim učenicima na jednak način i da nemaju jednake kriterije pri ocjenjivanju.
- Manje od 5% studenata slaže se s tvrdnjama da je hrvatsko društvo općenito pravedno, da svi ljudi imaju jednake šanse za ostvarenje vlastitih želja i ciljeva ili da se zakoni primjenjuju jednako na sve.
- Rezultati sa studentima završnih godina studija ukazuju na povezanost percepcije socijalne nepravde u društvu s odlukom o trajnom odlasku, ali je ova odluka moderirana osobnim vrijednostima te procjenom osobnog zadovoljstva.
- Više od 60% odraslih hrvatsko društvo procjenjuje pretežno nepravednim.
- Viša percepcija nepravde u društvu i doživljaj osobne nepravde povezani su s nižom procjenom kvalitete života i procjenom vjerojatnosti ostvarenja osobnih životnih ciljeva pri čemu je doživljaj osobne nepravde jači prediktor.
- Primjena Upitnika atribucija nepravde u društvu pokazuje da ispitane uzroke sudionici istraživanja pripisuju u podjednakoj mjeri različitim faktorima a u najvećoj mjeri pravosuđu i „nedovoljnim sankcijama prema počiniteljima nepravde“ te „nemoralu i pohlepi na svim razinama društva“.
Naše posljednje istraživanje, koje smo proveli 2022. godine na uzorku odraslih, pokazalo je prilično zabrinjavajuće rezultate kad smo ih pitali da procijene „u kojoj mjeri se pri realizaciji svojih životnih ciljeva možete osloniti na pomoć sljedećih izvora podrške”. Pokazalo se da se 73% njih „u potpunosti“ oslanja na same sebe, a njih 0,3% je navelo da se „u potpunosti“ oslanja na državu odnosno njih 2,2% se u „većoj mjeri oslanja na državu“. Ovo je zoran i recentan primjer kako stojimo kao društvo vezano za percepciju toga na koga se možemo osloniti u ostvarenju svojih životnih ciljeva. Naravno, neki će reći, pa i trebaš se osloniti prije svega na sebe, no kad se malo bolje zagledamo u ove podatke jasno je u kojoj mjeri naši građani doživljavaju državu, odnosno institucije, kao one na koje se mogu osloniti ili od kojih mogu dobiti bilo kakvu podršku u ostvarenju svojih ciljeva.
Završila bi na pozitivnoj noti, bar da pokušamo. Rezultati i poruke vašeg istraživanja upozoravaju da je „potrebno uložiti značajan zajednički napor u izgradnji pravednijeg i sretnijeg društva koje će biti ostavljeno budućim generacijama“. Međutim, taj napor nije financijski, kako navodite, već se radi o jačanju i razvijanju svijesti, društvene angažiranosti i odgovornosti svih nas. To u isto vrijeme daje nadu (jer se ne ovisi o financijskoj dimenziji), ali se čini i kao težak, dug put. Kako bismo to točno mogli ostvariti? Koje su smjernice kojima bismo se mogli voditi?
Nas dvoje smatramo da su neke od ključnih smjernica pokretanje društvenog dijaloga o socijalnoj pravdi, nejednakostima među ljudima, solidarnosti. Također, osvještavanje o tome da je npr. u članku 1. Ustava RH navedeno da je „Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država“. U tom istom Ustavu u članku 3. je navedeno da je socijalna pravda jedna od „najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske“. Dakle, ako je tako, a Ustav je iznad svih zakona koji s njime trebaju biti usklađeni, onda je iznimno važno da se okrenemo tim vrijednostima. Jako je važno ljude osvještavati o tome što jest i što nije pravedno, ne dozvoliti da se postane ravnodušan prema nejednakostima i nepravdi u društvu. Imam osjećaj da smo svi već pomalo postali „skuhane žabe“, pri čemu postajemo ili ravnodušni, malodušni ili rezignirani kad je riječ o nepravdi. A opet, ako takva apatija, bespomoćnost ili nezainteresiranost za one prema kojima je nepravda počinjena potpuno prevlada, postat ćemo ozbiljno bolesno društvo zbog će mladi i ostali koji se neće moći pomiriti s takvim stanjem stvari, napustiti ovu našu zemlju koja zaista ima puno potencijala i resursa, od intelektualnih, humanih, prirodnih i mnogih drugih.
Pasivnost prema nepravdi ili nasilju koja se čini drugim ljudima poetski je opisao njemački evangelički teolog Martin Niemöller opisujući reakcije na nacističke progone. Postoje različite varijacije njegove poruke no ona koju smo naveli i u našoj knjizi je“: „Kad su došli po socijaliste ja sam šutio; jer nisam bio socijalist. Kad su došli po sindikaliste, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalist. Kad su došli po Židove, Ja sam šutio; jer nisam bio Židov. Kad su došli po katolike, ja sam šutio; jer nisam bio katolik. Kad su došli po mene više nije bilo nikoga tko bi se pobunio.
Pasivnost prema nepravdi ili nasilju koja se čini drugim osobama osnovna je i snažna poruka koja ukazuje na to do čega nas ignoriranje nepravde može dovesti u konačnici. Stoga je nužno od sustava odgoja i obrazovanja pa nadalje javno zagovarati i govoriti o važnosti vrijednosti kao što su ravnopravnost, solidarnost, socijalna pravda i empatija. Danska je, primjerice, jako davno prepoznala važnost empatije kao vrijednosti ili osobine koja itekako može doprinijeti zdravijem društvu. Zato je u toj zemlji već odavno uveden obavezan školski predmet koji se zove Empatija.
Mi i dalje vjerujemo da nada postoji, ali put ka ostvarenju tih nadanja i ka pravednijem društvu je da se osvijestimo o važnosti socijalno pravednog društva i da u tom smjeru djelujemo. Svatko može dati svoj doprinos tome, nema malog doprinosa, svi doprinosi su važni i pokreću kotačić prema pravednijem društvu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: