Kolektiv Igralke mladi je riječki umjetnički kolektiv kojeg čine diplomantice studija Glume i medija u Rijeci (klasa Rade Šerbedžije i Lenke Udovički) Sendi Bakotić, Vanda Velagić, Anja Sabol i Ana Marija Brđanović. S njima smo razgovarali o njihovoj predstavi Bakice koja tematizira siromaštvo žena u starosti, radu bakica, ali i umjetnika_ca, neravnopravnom položaju žena u mirovini i o tome kako žive umjetnice u Hrvatskoj

Tko su Igralke i kako je nastao vaš kolektiv?

Sendi: Igralke smo Vanda Velagić, Anja Sabol, Ana Marija Brđanović i ja, profesionalne glumice koje su postale i amaterske producentice, PR menadžerice, projektne menadžerice, tehničarke, dizajnerice svjetla, rekviziterke, scenske radnice, vozačice kombija… Igralke na slovenskom znači glumice, dok je za nas Igralka termin za glumicu koja nije samo glumica, nego i autorica, koja voli igru ispred svega, a radi i sve ostalo što treba, od provlačenja kablova do financijskih izvještaja - za one čarobne trenutke kada na sceni dijelimo svoje spoznaje o svijetu koji nas okružuje. Nas četiri smo kolegice sa studija Glume i medija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, i od početka naša škola nije bila samo glumačka, nego i životna, odgajala nas je u kazališne radnike, a ne zvijezde. Valjda zato još uvijek kročimo za svojim scenskim idealima na koje, ako ih ne stvorimo same, nećemo tako lako naići. Nakon završetka akademije, u praznom prostoru manjka tržišta i viška glumica, odlučile smo naći načine da radimo svoje projekte. Negdje između nužde i želje da se nastavimo baviti kazalištem, i potrebe da se izrazimo kao umjetnice, krenule smo u ovu priču.

U vašoj predstavi 'Bakice' bavite se siromaštvom u starosti, tj. ženama koje u starosti preživljavaju skupljajući boce. Možete li, za početak, reći zašto ste se odlučile baviti ovom temom te predstaviti kako je tekao proces rada na predstavi, s obzirom na to da joj je prethodio opsežni istraživački i umjetničko-istraživački rad na temi.

Ana: Vanda je sve započela. Gledala je žene koje skupljaju boce, pričala je s njima, skupljala je boce za njih... I znala je da želi o tome napraviti predstavu. Prvi cilj je bio da svaka nađe svoju bakicu i priča s njom, skuplja informacije i moguće materijale za predstavu. Kad smo shvatile da će biti teško samo pristupiti nekom i objasniti mu koji je naš cilj, odlučile smo organizirati javnu kuhinju. To je bio mali događaj za koji smo napisale jednostavnu zbirku s nekoliko vrlo jeftinih i zdravih recepata, a jela iz zbirke smo pripremale kako bismo mogle pozvati sve potencijalno zainteresirane žene na druženje uz besplatan obrok. Nakon ove siromaške kuhinje, pozvale smo žene koje smo upoznale na radionicu koju smo održale u Filodrammatici. Bila je to intenzivna vikend radionica kazališta potlačenih na kojoj smo se družile, igrale, istraživale, pričale, upoznavale i dijelile svoja iskustva... Zatim smo, na prijedlog redateljice Tjaše Črnigoj, na svakoj probi radile improvizacije. Kreirale smo mnogo scena, a zatim smo birale one koje će nam najviše pomoći da ispričamo priču o našim bakicama. Naravno, sve ne bi bilo moguće bez pokoje izolacije, nekoliko testiranja i veliku pomoć ljudi koji su nas podržali, posuđivali nam opremu, besplatno nas fotografirali…

Sendi: Vanda je slušala zvuk kopanja po kontejneru svake večeri iz svoje sobe u centru Rijeke. Počela je primjećivati da se većinom radi o starijim ženama. Primijetila je da to nisu neuredne žene, “klošarice”, nego obične žene koje bi nam mogle biti bake. Kako je moguće da su došle do toga? Od tog pitanja je krenulo, mi ostale smo se odmah “zakačile” za temu i uzbuđeno, s velikim poštovanjem, krenule u istraživanje koje je bilo i etnografsko - kroz upoznavanje i intervjuiranje skupljačica i skupljača boca, istraživanje njihovog rada - ali i istraživanje socijalnog konteksta u kojem živimo. Kolike su mirovine, kako se računaju, što je najmanja mirovina, što je obiteljska mirovina, koji je prag rizika od siromaštva u Hrvatskoj, kakav je zakon o povratu ambalaže, kakva je povijest plastičnih boca… Kroz izvještaje Državnog zavoda za statistiku došle smo do činjenice da su žene starije od 65 godina najranjivija skupina u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Ne znam jesmo li odmah bile svjesne koliko višeslojnu i važnu temu smo otvorile.

Siromaštvo, onda siromaštvo u starosti, a potom i žensko siromaštvo je nevidljivo, a vi ga svojom predstavom iznosite na vidjelo. Njome se na neki način iscrtava i drugačiju (socijalnu) kartu Rijeke. U potrazi za bocama Bakice hodaju od Palacha preko Korza do Conta. One prate javna i omladinska okupljanja, znaju rasporede kulturnih programa jer ondje prikupljaju boce, ali znaju i koja su mjesta opasna. Kako to komentirate?

Sendi: Tzv. bocarice i bocari raznoliki su ljudi s različitim pristupima sakupljanju boca, različitim teritorijima i dobima dana kada skupljaju. Iskustvom su došli do svoje sakupljačke rutine s najmanjim rizicima; neki s razrađenijim, “producentskim” pristupom organizaciji i dobavljanju boca, neki s društvenim aspektom druženja s mladima koji piju pa ostavljaju boce, neki kopajući po kontejnerima u mraku... Igrom slučaja sve naše “bakice” iz predstave su iz centra Rijeke pa stoga pratimo baš njihovo kretanje, strategije sakupljanja i rizike takvog oblika rada, pogotovo za starije žene. U doba traženja suradnica primijetila sam da ne možeš proći centrom bez da vidiš barem jednog skupljača ili skupljačicu boca, što znači da je siromaštvo kod nas isto toliko vidljivo koliko je i nevidljivo, odnosno, koliko ga potiskujemo kao pojedinci i kao društvo. Svaki kvart je drugačiji na ovoj socijalnoj karti, svaki grad… I uvijek misliš da se to tebe ne tiče, da se to ne može dogoditi tebi, da su ti ljudi sigurno to zaslužili svojim neradom ili manjkom truda… Kada bi svi znali koliko je malo potrebno za takvu sudbinu, pogotovo ako je riječ o umirovljenicama, zabrinuli bismo se za svoju budućnost, ali i za cjelokupan sustav koji nas praktički osuđuje na siromaštvo čim ostarimo (ako nije i prije).

Nakon svake izvedbe vaše suradnice bakice dobiju novac od prodaje programskih knjižica. Zašto vam je to bitno?

Ana: Baš zbog toga! Jer su naše bakice naše suradnice. Predstava je nastala zahvaljujući njihovoj spremnosti da podijele s nama jedan dio sebe. Kad ih sretnemo na cesti većina nas ih etiketira kao "žene koje skupljaju boce", ali one su toliko više od toga. One su radnice, majke, bake, profesorice, domaćice, kuharice, ljubavnice... I taj dio sebe podijelile su s nama. Tako da su naše suradnice koautorice predstave i putem prodaje programskih knjižica one su plaćene za svoj rad.

Korištenjem statističkih podataka ukazujete na neravnopravan položaj žena u mirovinskom sustavu – njihove su mirovine većinom manje u odnosu na muškarce jer su i njihove plaće dok su radile bile manje, a žene i češće - zbog djece, brige o starijima - na duža vremenska razdoblja 'ispadaju' s tržišta rada. Pritom se i nakon tih dugih razdoblja teže zapošljavaju. U jednom intervjuu Jasna Petrović kaže da je ženama u Hrvatskoj mirovina presuda, a vi u jednom intervjuu pišete da se u Bakicama radi o društveno angažiranom projektu koji nastaje iz preokupacija problemima lokalne zajednice, budući da je postalo ‘normalno’ vidjeti ljude kako kopaju po kontejnerima u potrazi za povratnom ambalažom. Zašto vam je bilo bitno napraviti društveno angažirani projekt na ovu temu?

Ana: Nažalost, tema za društveno angažirane projekte ima i više nego dovoljno. Mi vjerujemo da kazalištem možemo ukazati na važne stvari, na stvari o kojima se ne govori dovoljno. Priče naših suradnica ukazuju na puno više od "jedne tužne životne priče". One ukazuju na položaj žena u našem društvu, ukazuju na (ne)funkcioniranje sustava, ukazuju na strašnu budućnost u kojoj je sve više prekarnih radnika i radnica, što pretpostavlja i sve više životnih priča poput onih od naših suradnica. I same radimo većinom prekarno. Radimo, a ne skupljamo staž. A znamo da ljudi ne stignu razmišljati o mirovini kad moraju razmišljati kako će sutra kupiti hranu i platiti režije. Ja nisam razmišljala o mirovini sve dok nismo krenule uviđati grozne uvjete koji su usustavljeni kako bi radnik stekao pravo na mirovinu koja je ipak, barem koju kunu, iznad prosjeka siromaštva.

Sendi: Kada smo se okupile kao kolektiv, znale smo da se želimo baviti ženskim narativima. Pozicija žene u ovoj je priči najranjivija i razotkriva se na više razina… Htjele smo pričati sa stvarnim ljudima i postaviti na scenu stvarne živote, koje ne želimo vidjeti, a svih nas se tiču. Ne želim misliti da su “Bakice” naša budućnost, ali prijetnja te budućnosti svakako postoji za sve nas se ovdje ne radi o individualnim sudbinama, već kolateralnim žrtvama disfunkcionalnog sistema. Zašto predstava, a ne znanstveni članak? Zato što kazalište ima sredstva i moć da kroz igru preobrazi činjenice u čaroliju, i da kroz poetski jezik dopre do ljudi na emotivnoj, svjesnoj i nesvjesnoj razini. Zato što predstavu, koja nam nudi jedan novi pogled na svijet, uživamo gledati, i ona ostaje s nama i danima kasnije...

Bakice, dakle, još uvijek rade, čak i u mirovini. A rad je sada skupljanje boca. Kada govorimo o temi siromaštva jako je lako iskliznuti u patetiku, uz iskorištavanje tužnih ljudskih priča. Što vam je bio 'osigurač' od patetike i eksploatacije bakica i njihovih životnih priča?

Ana: Mislim da smo uspjele izbjeći patetiku zahvaljujući vještoj redateljici Tjaši Črnigoj. Tjaša je alergična na patetiku pa bi kihnula svaki put kad bismo mi skliznule u žaljenje teških ljudskih sudbina. Šalim se, nije kihala, ali definitivno nas je konstruktivno usmjeravala prema konačnom cilju - da našim bakicama damo dostojanstvo. Tako da mi kao izvođačice izlazimo na scenu s osjećajem poštovanja i divljenja prema tim ženama o kojima govorimo, to je glavni fokus. Također, pitale smo naše bakice kako bi se voljele zvati u predstavi i one su odabrale imena. Njihova prava imena ne spominjemo, njihove priče lako mogu postati naše priče, ili priče ljudi koje znamo.

Sendi: Bitniji od kazališta ili bilo kakve umjetnosti tijekom cijelog procesa bio nam je naš odnos s bakicama, s tim snažnim i ranjivim ženama koje su odlučile s nama podijeliti svoje životne priče. Čim smo napravile kostur priče za predstavu, išle smo s njima provjeriti je li im to u redu, pozvale ih na probe da dođu vidjeti i dati svoje mišljenje. Bilo nam je važno da su one radosne zbog cijelog procesa, naših druženja, i da također stoje iza toga što smo napravile.

Je li predstava na neki način i vaš (tj. naš) pogled u budućnost? Čini mi se da djeluje kao spona između sadašnjosti bakica koje žive na ivici siromaštva i budućnosti nas prekarno zaposlenih mladih (ako smo zaposleni uopće), nas koji živimo od honorara do honorara... Kako žive umjetnice u Hrvatskoj i kako konkretno živite vi? Morate li raditi druge poslove?

Sendi: “Bakice” su pogled u nečije sadašnjosti i nečije budućnosti… Prekarni rad postao je široko upotrebljavana krilatica posebno u odnosu na nas mlade koji, u kulturi, umjetnosti, novinarstvu itd. možemo raditi većinom samo honorarno. Ipak, prekarni rad je postojao i prije i često se odnosio na žensku sferu njegovateljica, čistačica, kućnih pomoćnica, puno je poslova i koji se rade na crno. Naše “bakice” iz predstave žrtve su sustava u kojem se, između ostalog, prekarni rad ne broji za mirovinski staž. I to je ono što, nažalost, imamo zajedničko. Ako nastavim raditi po projektima, neću imati mirovinu. Bakica čiju priču pričam u predstavi, Ljudmila, svaki put kad se vidimo upozorava me da je najbitnije da mi se broji staž, da ne napravim grešku koja je napravila ona. Ne možemo mirno popiti kavu, a da mi to bar jednom ne spomene… Mi sve radimo niz poslova, već ja mogu navesti bar 5 zanimanja kojima baratam. “Bakice” su zapravo intiman čin nas, umjetnica, radnica u kulturi, koje otkrivamo teške sadašnjosti naših protagonistkinja kako bismo stavile pod reflektore budućnost koja nas sve čeka ako nešto ne promijenimo. Rješenja ne mogu biti individualistička, “uštedi si pa imaj mirovinu”, trebamo sveobuhvatna rješenja socijalne države koja se prilagođava novim uvjetima rada i koja ne osuđuje najranjivije na propast. Koliko (ne samo) mladih danas radi prekarno? Zar da svi mi ostanemo bez mirovine? Zašto se taj rad ne bi računao? Nije li svaki rad - rad?

I za kraj – kako su bakice, kako sada žive?

Ana: Marta i ja smo shvatile da smo susjede. Ona dođe oprati veš kod mene, ali rijetko. Ne želi smetati. Posljednji put kad je bila kod mene donijela mi je najfiniju kavu na svijetu, kolače i gumice za kosu.

Sendi: Baš danas sam bila na kavi s Ljudmilom! Iako im predstavom nismo mogle promijeniti živote, volimo misliti kako donacije koje im nosimo jednom u mjesec-dva učine neku razliku, kako naše kave donose malo veselja i njima, koliko i nama. Gospođa Suzana uvijek kaže “odlično, sad ću platiti struju”, dok Ljudmila jedva dočeka da od donacija ona časti kavom. Ljudmila će za tjedan dana glumiti u jednom studentskom filmu, što me veseli jer će, osim što će biti honorirana, dobiti i dodatnu društvenu aktivnost, ali i izazov kakvih joj, kao inteligentnoj ženi na margini društva, nedostaje. A što se tiče sistemskih promjena… već smo izazvale neke istraživačke članke (primjerice intervju s Jasnom Petrović koji spominjete) koji su inspirirali Radu Borić da u saboru progovori o siromaštvu umirovljenica. Volim misliti da smo dio promjene i da ćemo jednog dana igrati i za Vladu.


Autorica naslovne fotografije: Miranda Legović
Intervju vodila:

Matea Grgurinović

Preporučite članak: