Venezuela: nafta, Kina i rat koji Trump prodaje kao “antidroga” akciju

Nakon četiri mjeseca američkih zračnih napada na brodove u Karipskom moru i Pacifiku, Sjedinjene su Države 3. siječnja 2026. protuzakonito bombardirale Caracas i otele venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i njegovu suprugu Ciliu Flores, najavivši da će one „voditi“ zemlju. Naš suradnik Luka Krajač objašnjava koji su interesi uključeni u ovoj američkoj intervenciji.

Trumpova administracija desetke napada koji su prethodili bombardiranju Caracasa i otmici Madura opravdala je tvrdnjama da su ubijeni trgovci drogom i stoga „narkoteroristi“, ali dosad nije dala nijedan dokaz za to. Prema Guardianu članovi obitelji ubijenih poriču da su njihovi bližnji – stanovnici ribarskih sela – bili uključeni u ikakvu trgovinu drogom. Nadalje, kao izvansudska pogubljenja napade su osudili i Human Rights Watch te Visoki povjerenik za ljudska prava Volker Türk, koji je naznačio da se radi o  jasnom kršenju međunarodnog prava.

S istim tvrdnjama o trgovini drogom otet je Maduro, kojeg u Sjedinjenim Državama čeka suđenje zbog navodne zavjere koja je uključivala – prema američkoj optužnici nastaloj na temelju izjava svjedoka sumnjive pouzdanosti – upliv „tona“ ili čak „tisuće tona kokaina u Sjedinjene Države“ i „partnerstvo s narkoteroristima“, kao i bizarnu optužbu zbog „posjedovanja strojnica“.

Maduro ove optužbe odbacuje. Prethodnih ga je mjeseci Trumpova admnistracija teretila i za vođenja Cártel de los Soles (Kartel sunca), od strane Sjedinjenih Država dezignirane terorističke organizacije za koju nije bilo ni jasno postoji li. O ovoj će optužbi kasnije biti više riječi.

 

S obzirom na ovo, čini se i da je Trumpova administracija svojom protuzakonitom intervencijom nastojala ne samo zaustaviti navodni upliv droga iz Venezuele u Sjedinjene Države, već i provesti promjenu režima u ovoj južnoameričkoj državi. Pošto otmica Madura nije značila i slom čavističkog režima – predsjedničke je funkcije u Venezueli preuzela Madurova potpredsjednica Delcy Rodríguez, a Trump se zaprijetio da će Rodríguez „platiti vrlo veliku cijenu, vjerojatno veću od Madura“ ukoliko odbije surađivati s njim – mogućnost daljeg nastavka rata ostaje otvorena.

Čak i suradnja Rodríguez s Trumpovom administracijom ne isključuje mogućnost budućeg rata, s obzirom na rašireno nezadovoljstvo u Venezueli zbog američke intervencije, koje bi otvorilo mogućnost pobune protiv američke okupacije ili bilo kojeg režima koji bi s njom otvoreno surađivao. Treba podsjetiti da je upravo ovaj scenarij uslijedio nakon američkog svrgavanja iračkog predsjednika Sadama Huseina i okupacije zemlje 2003. te potrajao sve do 2011. godine kad je američka vojska bila prisiljena napustiti Irak.

No, potrebno je na trenutak ostaviti po strani pitanje nastavka rata te ispitati službene razloge koje je Trumpova administracija dosad navela, kao i potencijalna druga objašnjenja zašto su Sjedinjene Države zainteresirane za Venezuelu.

Gdje je droga?

Službeni razlog koji je Trumpova administracija dala za izvansudska pogubljenja u Karipskom moru i na Pacifiku bio je da vlada Venezuele sudjeluje u trgovini drogama koje u Sjedinjenim Državama godišnje, tvrdi, dovode do stotine tisuća smrti. Stoga je Trump izjavio da svaki uništeni brod znači 25 do 50 000 spašenih američkih života. No, s obzirom na broj uništenih brodova, Trumpova bi računica značila da je ovim ilegalnim akcijama spašeno do pola milijuna života – no godišnje u Sjedinjenim Državama od predoziranja umire manje od 100 000 ljudi.

No, ovaj razlog je i na dubljoj razini činjenično pogrešan – a pored toga i licemjeran. Naime, glavni su uzrok smrti od predoziranja u Sjedinjenim Državama sintetski opioidi, kao što je fentanil – koji u zemlju ulazi, prema podacima Uprave za suzbijanje droga (The Drug Enforcement Administration; DEA), prvenstveno iz Meksika, dok njegovi prekursori potječu pretežito iz Kine i Indije.

Osim toga, prema podacima iz 2021. godine, 86,2% trgovaca fentanilom američki su državljani. Ali i kad je riječ o kokainu, uloga Venezuele u proizvodnji i trgovini njime nije istaknuta. Tako se prema izvještaju Ureda Ujedinjenih naroda za droge i kriminal (UNODC) iz 2024. godine 65% svjetskih listova koke proizvodi u Kolumbiji, potom 27% u Peruu te 8% u Boliviji.

Štoviše, Juan Sebastián González, viši direktor Vijeća za nacionalnu sigurnost za zapadnu hemisferu Sjedinjenih Država u administraciji Joea Bidena – koja je također bila obilježena neprijateljstvom prema Venezueli – pred CNN-om je razotkrio neistinitost Trumpovih izjava, ističući da Venezuela nije veći proizvođač droga, već da kroz nju prolazi samo 5% kokaina koji ide za Sjedinjene Države.

Nasuprot tome, 95% kokaina u Sjedinjene Države dolazi iz Kolumbije, rekao je.

Naposljetku, Cártel de los Soles – kojeg je Maduro navodno bio član i vođa – zapravo je ime nadjenuto onim krugovima venezuelanske Nacionalne garde koji su 1980-ih i 1990-ih godina surađivali s CIA-om u trgovini drogama, uključujući i protuzakonit prijevoz više od 1 tone droga preko američke granice s navodnim ciljem dobivanja informacija o kolumbijskim kartelima. Ovo su još 1993. godine za CBS-ovu emisiju 60 minutes razotkrili američki novinar Mike Wallace i sudac Robert Bonner, koji su ukazali da je glavna osoba od CIA-ina povjerenja u Nacionalnoj gardi bio general Ramón Guillén Dávila.

S njim su povezani časnici nosili oznaku Sunca na ruci, zbog čega im je nadjenuto ime Cártel de los Soles. Dakle, povijest ovog kartela seže u razdoblje prije režima Madura ili čak njegova prethodnika Huga Cháveza, a uključuje suradnju s CIA-om. Naposljetku, čak je i američko ministarstvo pravosuđa ovih dana odbacilo tvrdnje da je Cártel de los Soles stvarno postojeća organizacija.

Sjedinjene Države – pa i Trumpova administracija – i u drugim su prilikama pokazali da im trgovina drogama ne predstavlja problem. Tako je u Kolumbiji proizvodnja kokaina naročito porasla tijekom vlasti prethodnog predsjednika Ivána Duquea, koji je bio ne samo američki saveznik, već i osobni Trumpov prijatelj, a važnu je ulogu u trgovini drogama igrao i raniji predsjednik Álvaro Uribe, također američki saveznik.

Uribe je, naime, bio blizak prijatelj Pabla Escobara, „kralja kokaina“ čiji je sin Sebastián Marroquín otkrio da je i Escobar surađivao s CIA-om. Osim toga, 2004. izašlo je u javnost da su američke obavještajne službe 1991. godine Uribea – koji je tad bio samo senator – imenovali „važnim kolumbijskim trgovcem drogama“ koji je „radio za [Escobarov] Medellinski kartel“.

 

Američki je saveznik u regiji do 2019. bio i bivši predsjednik Hondurasa Juan Orlando Hernandez, koji je facilitirao upliv 400 tona kokaina u Sjedinjene Države. Međutim, to nije spriječilo Trumpa da nakon honduraških predsjedničkih izbora pomiluje Hernandeza – koji se nalazio u američkom federalnom zatvoru zbog trgovine drogom. S kartelima potajno surađuje i salvadorski diktator Nayib Bukele, američki saveznik u represijama nad imigrantima.

Čini se da službene tvrdnje Trumpove administracije o razlozima za rat protiv Venezuele ne drže vodu, s obzirom na neistaknutu ulogu Venezuele u trgovini drogama koje ulaze u Sjedinjene Države, kao i nedokazanu povezanost Madura s kartelima te stvarnu povijest suradnje Sjedinjenih Država s trgovcima droga u regiji kad je god ova suradnja koristila američkim interesima.

Između ostalog, na prvoj Trumpovoj press konferenciji o otmici Madura, droge su igrale zanemarivu ulogu. Ono što je Trump mnogo češće spominjao bila je nafta.

Nafta i drugi prirodni resursi?

Najočitiji razlog američke intervencije u Venezueli njezine su naftne rezerve – s 303.22 milijarde barela one su najveće na svijetu. Pritom treba naglasiti da je venezuelanski predsjednik Hugo Chávez pod okriljem državne naftne kompanije PDVSA ove rezerve nacionalizirao, lišavajući američke kompanije pristupa njima – a na temelju privremenih visokih cijena od izvoza nafte ovim je prihodima financirao socijalne programe koji su učinili stanovanje, obrazovanje i zdravstvenu skrb dostupnijima. Pritom je postignuto i stanovito smanjenje siromaštva.

Nije stoga slučajno da se Trump - čija je prva administracija također bila obilježena neprijateljstvom prema venezuelanskoj vladi - još 2023. godine hvalio da: „Kad sam otišao [s vlasti], Venezuela je bila pred kolapsom. Mi bismo je preuzeli, dobili bismo svu tu naftu, bila bi pred našim vratima.“ Istom se prilikom požalio da „sada kupujemo naftu od Venezuele“, čime „silno obogaćujemo diktatora [Madura].“

Osim nafte, Venezuela obiluje i drugim resursima. Tako se u njoj nalaze najveće rezerve prirodnog plina, kao i zlata u Latinskoj Americi. Nadalje, bogata je i rijetkim zemnim metalima poput koltana i torija, kao što je bogata i litijem, koji je 2019. godine bio jedan od faktora u američko-sponzoriranom državnom udaru protiv bolivijske vlade.

Stoga je María Corina Machado, liderica venezuelanske desne opozicije, u intervjuu s Donaldom Trumpom mlađim – sinom američkog predsjednika – obećala Sjedinjenim Državama privatizaciju venezuelanskih naftnih poduzeća koja su trenutno u državnom vlasništvu. „Venezuela ima goleme resurse: naftu, plin, minerale, zemlju, tehnologiju“, započela je, nadodajući da „imamo i stratešku lokaciju“, što znači da su „američke kompanije u superstrateškom položaju da investiraju“, te da će „ova zemlja, Venezuela, biti najsvjetlija prilika za ulaganje američkim kompanijama, dobrim ljudima koji će se obogatiti“.

Machado – koja je u listopadu bila nagrađena Nobelovom nagradom za mir, koju je posvetila Trumpu – također je izrazila podršku američkim napadima na brodove, kao i ratu za promjenu režima. Machado već više desetljeća surađuje s američkom vladom, koja je kroz Nacionalnu zakladu za demokraciju (National Endowment for Democracy; NED) financirala njezinu udrugu Súmate. Suosnivač NED-a, osnovanog 1983. godine, opisao je 1991. godine njegov rad: „Mnogo toga što danas radimo prije 25 godina CIA je radila tajno“.

Nedavno su američki novinari Ryan Grim i Saagar Enjeti za Drop Site News otkrili da je i Američka agencija za međunarodni razvoj (United States Agency for International Development; USAID) tijekom zadnjih pet godina poslala barem 213 milijuna dolara venezuelanskim opozicijskim grupama. Osim što podržava Trumpa, Machado podržava i izraelskog premijera i osumnjičenika za ratni zločin Benjamina Netanjahua, od kojeg je 2018. godine zahtijevala vojnu invaziju Venezuele.

Međutim, s obzirom da je sam Maduro Sjedinjenim Državama također ranije bio ponudio „sve“ prirodne resurse – što je i sam Trump priznao – čini se da Trumpova administracija ili ne vjeruje sadašnjoj venezuelanskoj vladi te smatra da je neophodno umjesto nje instalirati vladu čija bi poslušnost Sjedinjenim Državama bila neupitna, ili da postoje i drugi razlozi za intervenciju. Moguća je i treća opcija: i jedno i drugo.

Konsolidacija autoritarnog režima?

S ovim je razlozima povezana i Trumpova težnja proglašenju vojnog stanja, koja seže još do lipnja 2020. kad ga je jedino vojni vrh zaustavio u tome da aktivira Zakon o ustanku (Insurrection Act) i tako pošalje američku vojsku na prosvjednike protiv policijske brutalnosti nakon ubojstva Georgea Floyda. Iako Zakon o ustanku još nije aktiviran, Trump je u ožujku aktivirao drugi izvanredni zakon – Zakon o stranim neprijateljima iz 1798. godine – koji je dotad bio korišten samo tri puta, od čega sva tri puta tijekom ratova – rata 1812. godine, Prvog i Drugog svjetskog rata.

Zakon omogućuje neograničene ovlasti pritvaranja ili deportacije državljana neprijateljskih država bez odgovarajućeg sudskog procesa, a najpoznatija je njegova primjena – ona tijekom Drugog svjetskog rata – rezultirala pritvaranjem 120 000 osoba japanskog porijekla u deset koncentracijskih logora, pri čemu su dvije trećine činili američki državljani.

Čak je i američki predsjednik Ronald Reagan – čija je administracija razmatrala mogućnost pritvaranja stotina tisuća nedokumentiranih imigranata i više tisuća američkih državljana – priznao da je pritvaranje japanskih Amerikanaca bilo utemeljeno na „rasnim predrasudama, ratnoj histeriji i neuspjesima političkog vodstva“.

Nakon Trumpovog aktiviranja Zakona o stranim neprijateljima započela su pritvaranja i deportacija venezuelanskih imigranata u salvadorski zloglasni zatvor CECOT. Izlika Trumpove administracije navodna je imigrantska invazija koju koordiniraju Maduro i venezuelanska kriminalna organizacija Tren de Aragua – međutim, nepostojanje odgovarajućeg sudskog procesa dovelo je do proizvoljnog označavanja imigranata članovima ove organizacije, bez mogućnosti da oni ove optužbe opovrgnu. S obzirom na to, većina deportiranih u CECOT nema kriminalni dosje.

Osim toga, u deklasificiranom memorandumu Nacionalnog obavještajnog vijeća (National Intelligence Council) iz travnja utvrđeno je da „Madurov režim vjerojatno ne provodi politiku suradnje s TDA [Tren de Aragua], ne vodi TDA pokret ni njegove operacije u Sjedinjenim Državama“, već, štoviše, kriminalnu organizaciju vidi kao prijetnju.

Nadalje, s obzirom na to da Sjedinjene Države ne ratuju protiv Venezuele, federalni je sudac James Boasberg samo nekoliko sati nakon aktiviranja ovog zakona izdao naredbu da se deportacije privremeno zaustave. Trumpova je administracija ovu naredbu ignorirala, ali je u rujnu tročlano sudsko vijeće petog okružnog žalbenog suda Sjedinjenih Američkih Država u odluci 2 naprema 1 ponovno blokiralo uporabu zakona za brze deportacije.

Naime, sutkinja Leslie Southwick odbacila je tvrdnje da je grupa Tren de Aragua uključena u „predatorski upad“ ili „invaziju“ na američkom tlu te je ukazala da „nema dokaza da je ova masovna imigracija naoružana ili organizirana sila“. Mnogi su pobornici sudske odluke i aktivisti za građanska prava također ponovili da Sjedinjene Države nisu u ratu kakav bi opravdao uporabu ovog ratnog zakona.

Iako je ograničena na države pod nadležnošću ovog suda (Teksas, Louisiana, Mississippi) Al Jazeera je odluku ipak prozvala presedanom na koji bi se i drugi sudovi mogli pozvati. S obzirom na otvoreni rat koji Trumpova administracija vodi protiv federalnih sudova koji joj ograničavaju zadiranje u građanska prava – kako imigranata, tako i američkih državljana – čini li se neopravdanim vidjeti u ratu u Venezueli pravno opravdanje aktiviranja Zakona o stranim neprijateljima koje je ranije bilo osporavano upravo zbog činjenice da Sjedinjene Države ne ratuju protiv nje?

 

Osim toga, čini se apsurdnom ideja da bi nakon iračkog iskustva – kritiziranog ranije i od strane američke desnice – američka vlada isključila opciju dugotrajnog rata koji bi se nastavio i nakon promjene režima, a možda je moguće da na tu opciju i računa.

Mnogi su, međutim, ukazali na ironiju – upravo su američke sankcije, koje je Venezueli nametnuo Barack Obama, te koje su potom intenzivirali Trump i Biden, dovele do humanitarne katastrofe koja je jedan od glavnih motiva za odlazak Venezuelaca u Sjedinjene Države. Pošto su sankcije onemogućile izvoz nafte – o kojoj venezuelanska rentijerska privreda ovisi – rezultat su bili ekonomska kriza i inflacija, a prema procjenama Centra za ekonomska i politička istraživanja (Center for Economic and Policy Research; CEPR) iz 2019. godine, u samo nekoliko godina su zbog smanjene dostupnosti hrane i medicine, kao i povećanih stopa bolesti i smrtnosti umrli deseci tisuća Venezuelaca.

S obzirom na to, od 2014. godine zemlju je napustilo više od 7 i pol milijuna ljudi, a teško je zamisliti da novi rat ovu brojku neće znatno povećati. Ipak, moguće je da su upravo novi migracijski valovi potrebni Trumpovoj administraciji da na temelju antiimigrantske histerije usavrši policijsku državu čija je izgradnja započela tijekom administracije Georgea Busha mlađeg – s ratom protiv terorizma nakon napada 11. rujna 2001. – te se nastavila pod administracijom Obame, Trumpa (prva administracija) i Bidena.

Od sličnog je značaja i Trumpov komentar iz rujna sa susreta s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskijem: „Dakle, kažete da tijekom rata ne možete imati izbore. Dakle, dopustite mi da kažem, za tri i pol godine odsad – dakle, mislite, ako se slučajno nađemo u ratu s nekim, više neće biti izbora? Oh, to je dobro.“

Trump je i tijekom svog prvog mandata izražavao želju da ostane predsjednik dulje od dva mandata – što je ograničeno 22. amandmanom Ustava Sjedinjenih Država – a po njega nepovoljne rezultate izbora 2020. nastojao je poništiti, što je kulminiralo pokušajem državnog udara 6. siječnja 2021. godine. Njegov bivši savjetnik Steve Bannon krajem listopada ove godine potvrdio je da „postoji plan“ da će „predsjednik Trump biti predsjednik i 2028'“.

Monroeova doktrina 2.0

Konačno, Trumpov rat protiv Venezuele treba smjestiti u širi okvir geopolitičkih interesa koje Sjedinjene Države imaju u čitavoj Latinskoj Americi – zbog čega je potrebno ovaj rat, američke sankcije nametnute kolumbijskom predsjedniku Gustavu Petru zbog toga što je ovaj kritizirao napade na brodove, Brazilu zbog presude bivšem predsjedniku Jairu Bolsonaru koji je 2022-23. pokušao izvršiti državni udar, kao i prijetnje zauzimanjem Panamskog kanala te uplitanja u argentinske i honduraške izbore, vidjeti kao dijelove jedne cjeline.

Nazvana po američkom predsjedniku Jamesu Monroeu iz prve polovice 19. stoljeća, Monroeova se doktrina odnosi na vanjskopolitičku orijentaciju Sjedinjenih Država prema kojoj obje Amerike – sjeverna i južna – predstavljaju „dvorište“, odnosno interesnu sferu isključivo Sjedinjenih Država, zbog čega ove imaju pravo iz Amerika izgurati bilo koju drugu silu koja ima interese u ovoj regiji, kao i de facto ugušiti bilo koji pokušaj da se zemlje u regiji oslobode utjecaja Sjedinjenih Država.

 

Premda formalno usmjerena protiv europskih kolonijalnih sila s interesima u Latinskoj Americi, kroz 19. i naročito 20. stoljeće Monroeova je doktrina bila jasno upotrebljavana za opravdanje američke neokolonijalne vanjske politike u regiji bogatoj prirodnim resursima poput minerala i energetike.

Tako je, primjerice, 1954. godine u Gvatemali CIA – nakon lobiranja američke kompanije koja se bavila uzgojem banana United Fruit Company, a koja je bila nezadovoljna agrarnom reformom koju su revolucionarne vlasti provodile u korist siromašnih slojeva seljaštva - orkestrirala državni udar kojim je svrgnuta gvatemalska vlada i zamijenjena vojnom diktaturom.

Samo nekoliko godina kasnije, 1961., američka je vlada neuspješno pokušala iskoristiti kubanske emigrante kako bi svrgnula revolucionarni režim Fidela Castra, a 1980-ih je godina protiv revolucionarnih sandinističkih vlasti u Nikaragvi financirala i naoružavala desničarske odrede smrti contrase. Od uspješnijih su operacija najistaknutije, međutim, bile svrgavanje demokratski izabranog čileanskog predsjednika Salvadora Allendea 1973. godine i njegova zamjena proameričkom vojnom diktaturom generala Augusta Pinocheta, kao i vojna invazija Paname 1989. godine.

Trump – čiji je osobni uzor američki predsjednik William McKinley, kolonizator Havaja, Portorika, Filipina i Kube – i njegova administracija pritom otvoreno obnavljaju Monroeovu doktrinu.

Tako je Trumpov već spomenuti bivši savjetnik Steve Bannon govorio o „Monroeu 2.0“ kojeg je lakše „prodati“ američkom narodu nego ratove na Bliskom istoku, dok je za Trumpove prve administracije tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton otvoreno rekao da je „Monroeova doktrina živa i zdrava“. „Relevantnom i danas“ Monroeovu doktinu je u govoru prozvao i tadašnji državni tajnik Mike Pompeo. Konačno, sam se Trump nakon otmice Madura pozvao na Monroeovu doktrinu.

U skladu s tim, Trumpova je prva administracija pojačala pritisak na Kubu, poništavajući tako Obamine pokušaje integracije zemlje u američku interesnu sferu mekšim politikama, dok su nove sankcije nametnute Nikaragvi i Venezueli. U litijem bogatoj Boliviji su 2019. godine Sjedinjene Države podržale desničarski državni udar protiv demokratski izabranog predsjednika Eva Moralesa, a u Venezueli su iste godine kao „privremenog predsjednika“ priznale opozicionara Juana Guaidóa koji nikad nije sudjelovao na predsjedničkim izborima te koji je pozvao vojsku da protiv Madurove vlade izvrši vojni udar.

Sljedeće je godine CIA uz pomoć američki uvježbanih plaćenika iz Venezuele i Kolumbije izvršila neuspješnu invaziju na Venezuelu, prozvanu Zaljevom praščića - prema neuspješnoj invaziji na Kubu 1961. godine koja je bila prozvana Zaljevom svinja.

Neophodno je spomenuti u vezi s ovim da se nakon otmice Madura Trumpova administracija zaprijetila i drugim zemljama. Priupitan za mogućnost napada na Kolumbiju, Trump je odgovorio: „Meni to dobro zvuči“. Slično tome, komentirao je da je Kuba „spremna da padne“, kao i da se „nešto treba napraviti vezano za Meksiko“ te da „apsolutno trebamo Grenland“.

Borba s Kinom za prevlast nad Latinskom Amerikom

Jedan od razloga otvorene obnove Monroeove doktrine jasno je 2022. godine naveo Marco Rubio – danas američki savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik – kada je objasnio da si „jednostavno ne možemo priuštiti da Kineska komunistička partija proširi svoj utjecaj i da apsorbira Latinsku Ameriku i Karibe u svoj privatni političko-ekonomski blok“. Nastavio je da bi „to ostavilo našu zemlju u gorem položaju i zarobilo narode Latinske Amerika i Kariba u generaciji patnje i represije“, zaključivši da se nada da će „naša nacija početi izravno adresirati ovu prijetnju i ozbiljno oživjeti naš angažman u regiji“.

Kina je, naime, prvi trgovinski partner Latinske Amerike, a Venezuela je regionalni predvodnik u dedolarizaciji, tj. odbacivanju korištenja američkog dolara u vanjskoj trgovini – štoviše, u trgovini naftom preferira upotrebu kineskog yuana.

Drugim riječima, obnova Monroeove doktrine, pa tako i rat protiv Venezuele, dio je Novog hladnog rata koji Sjedinjene Države vode protiv Kine kako bi zaustavile opadanje vlastitog globalnog ekonomskog položaja jasno izraženog u odnosu na uspon BRICS-a – ekonomskog bloka koji ujedinjuje Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnu Afriku, kao i druge zainteresirane zemlje - i nastojanjima da se odbaci dolar, čija je cijena od ukidanja Bretton Woods sustava 1971. godine u neprestanom padu.

Zaključno, čini se da Trumpova administracija koristi izliku „rata protiv droga“ kako bi provela promjenu režima u Venezueli i zamijenila Madurovu relativno nezavisnu vladu onom koja bi s njom bila mnogo suradljivija – ili barem pouzdanija – kako u privatizaciji nafte i drugih prirodnih resursa, tako i u širem Novom hladnom ratu koji Sjedinjene Države vode protiv Kine, koja je postala primarni trgovinski partner zemalja južne Amerike.

Osim toga, s obzirom na Trumpove planove ostajanja na vlasti i upotrebe izvanrednih zakona za ograničavanje građanskih prava i usavršavanje policijske države, moguće je i da je konsolidacija neofašističkog režima – nakon samo tri mjeseca od Trumpova preuzimanja predsjedništva anketa provedena na više od 500 politologa pokazala je da većina smatra da se Sjedinjene Države brzim tempom kreću prema „kompetitivnom autoritarizmu“ kakav karakterizira Mađarsku i Tursku – jedan od razloga za pokretanje ovog rata, koji bi dao snažnije pravne temelje aktiviranju ovih izvanrednih zakona.

Ipak, ovaj je imperijalistički rat za podvrgavanje povijesno potlačene nacije još jedan izraz raspadanja američke globalne hegemonije. Neovisno o njegovom ishodu, ovo će se raspadanje s njim samo nastaviti.

Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Foto: Pexels, Wikimedia

Preporučite članak: