U ovom će se tekstu nastojati predstaviti tijek zbivanja, razmotriti okolnosti koje su dovele do sadašnjeg stanja te sagledati širi značaj direktne akcije (poput generalnog ili općeg štrajka) kao oblika borbe u sektoru koji, unatoč svojoj društvenoj važnosti, raspolaže ograničenim socijalnim kapitalom i političkom moći.
Nakon niza ignoriranih poziva na pregovore i otvoreni dijalog, pa posljedičnih prosvjeda i manjih direktnih akcija tijekom kojih nije postignut značajan pomak po pitanju granskih i kolektivnih ugovora s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih, prosvjetni radnici odlučili su pojačati pritisak. Sindikati su najavili početak cirkularnog štrajka koji je zahvatio obrazovne institucije diljem zemlje.
Evo i mišljenja aktualnog ministra koje u načelu odražava i stav trenutne Vlade o radničkom udruživanju.
Najavljivanje prosvjeda, svašta se može najaviti. Ne nalazim razlog zašto netko treba prosvjedovati u ovom trenutku kada stvari idu dobrim smjerom, osim da bi eventualno radio nekakvu promociju samom sebi. - ministar Radovan Fuchs, 6.9.2024.
Možda su pregovori tada tekli dobro ili fantastično, a možda za Radovana Fuchsa oni još uvijek, nakon nedavne najave i početka cirkularnih štrajkova, teku baš kako bi trebali. Konteksta radi, valja napomenuti da su prosvjetni radnici, unatoč požurnicama i javnim apelima, do datuma ove izjave već sedam punih mjeseci čekali povratnu informaciju o nastavku pregovora vezanih uz Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje.
Repovi iz prvog mandata
Manje ili više otvoreni sukobi prosvjetnih radnika, obrazovnih institucija i srodnih sindikata s Radovanom Fuchsom traju još od njegova prvog mandata, tj. svakako ne valja zaboraviti da je od davnog nacrta Zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu iz 2010. godine do tekućeg problema Kolektivnog ugovora u pitanju sukob s vladajućim strukturama koji traje minimalno petnaestak godina.
Pomalo je komično, no više tragično i šokantno zamijetiti da je o tom sukobu javnost u službenom priopćenju izvijestio tadašnji dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Damir Boras kojega se danas najviše pamti po krajnje spornim ugovorima s Katoličkim Bogoslovnim fakultetom, a kasnije se “iskazao” kao rektor pri nelegitimnom uskraćivanju suglasnosti dr. sc. Nevenu Jovanoviću na izborima za novog dekana.
Stav je Vlade svejedno jasan i jasan je već neko vrijeme kad je prosvjeta u pitanju. U ovom se tekstu specijalno izdvaja visoko obrazovanje samo primjera radi jer bi se isto dalo reći za sve razine odgojno obrazovnog sustava.
Unatoč nepopularnosti Vlade i općem nezadovoljstvu javnosti po mnogim pitanjima koja su srodna s borbom prosvjetnih radnika, značajnog javnog pritiska na Vladu nema. Ministar Fuchs svojom je izjavom nedvosmisleno objasnio sindikatima kakva je priroda stava Ministarstva i Vlade što se najava prosvjeda, a čak i štrajkova tiče - svašta se može najaviti.
Ovaj put nisu svi u štrajku
Tom stanju svjedoče posljednje dvije godine; znatna se količina prosvjetnih radnika uključila u prosvjede i napokon je uslijedio jednodnevni štrajk koji je bio svojevrsni test za trenutne cirkularne akcije, no svakim danom postaje sve očitije da jedinstva među sindikatima u prosvjeti nema u dovoljnoj mjeri te se isto može reći i o samim radnicima ovisno o specifičnim interesima onog stupnja obrazovanja u kojem su zaposleni.
Drugim riječima, unatoč naizgled sličnim interesima, nisu svi obrazovni sindikati u štrajku; dapače, Sindikat hrvatskih učitelja oštro je kritizirao sindikate koji su štrajk pokrenuli, čak dovodeći u pitanje zakonitost ove specifične akcije. Valja podsjetiti da je upravo taj sindikat onih davnih dana netom prije globalne pandemije, dakle tijekom mandata ministrice Blaženke Divjak, bio među vodećim silnicama koje su tada predale Vladi najavu općeg štrajka.
Javno mnijenje prosvjetnim radnicima, a posebno njihovim sindikatima, nikada nije bilo pretjerano naklono. Socijalni je kapital prosvjetnih radnika nizak i oni ne raspolažu istim polugama pritiska kao što je slučaj s državnim sektorom. Ne postoji jaka i održiva kooperacija i koordinacija većih sindikalnih tijela javnih službi. Može i djelovati da ta tijela, a možda i sami radnici, ne prepoznaju svoje dugoročne interese kao zajedničke (ako zanemarimo uvijek prisutni faktor apatičnog i prosto sebičnog klijentelizma). To nažalost jesu nesporne činjenice i upućuju na krajnje porazno stanje u hrvatskom obrazovanju, no one svejedno pripadaju u kontekst koji valja pojasniti.
Prvi veći prosvjed, inicijalno predviđen za 20. rujna prošle godine, bio je otkazan jer su se sindikati sredstvima javnog i internog pritiska uspjeli izboriti za termin sastanka s Vladom. Posljedični “Adventski prosvjed protiv ocjenjivanja i nepravednih koeficijenata” održan 14. prosinca doduše bjelodano ukazuje da je navodni sastanak u mnogo većoj mjeri bio ono što se uobičajeno u medijima i široj javnosti pripisuje bilo kakvom radničkom “talasanju”, pa i samim prosvjedima, tj. da se zapravo radi o ispraznim performansima i, kako je sam ministar nastojao to uokviriti u gore navedenoj izjavi, nekakvoj podmukloj samopromociji.
Kako organizirati uspješan štrajk?
O nepravednom, praktično neizvedivom, birokratski nejasnom i potencijalno neustavnom sustavu ocjenjivanja te problemu “negativne stope rasta” koeficijenata u odnosu na inflaciju govorio je glavni tajnik NSZVO-a Matija Kroflin 5. prosinca u intervjuu za “N1 Hrvatska”. Njegovu tadašnju opasku o potencijalnom štrajku u prosvjeti ipak valja uzimati s dozom skepse čak i sada; makar je u tekstu istaknuto da se u slučaju raspada pregovora kreće u štrajk, u samom je intervjuu Kroflin taj aspekt donekle umanjivao, ili ga je u najmanju ruku spominjao uzgred kao nekakav posljednji, gotovo očajnički potez.
I sam je prosvjed u intervjuu bio uokviren kao da se radi o nekakvom “anketiranju” ne samo javnog mnijenja, već i samih članova dotičnih sindikata. Drugim riječima, prosvjed je istovremeno predstavljen kao odašiljanje poruke nadležnom Ministarstvu i Vladi, ali i kao svojevrsni “ispit” društvene solidarnosti i opće spremnosti na daljnje, oštrije akcije.
Sam po sebi, aspekt prosvjeda kao “litmus-testa” javnog mnijenja i interesa ne samo da nije sporan, nego je i neophodan. Publika nikome nije takoreći bogom dana i svakom je aktivistu i borcu za radnička prava jasno da se publika i interes kreira i oblikuje agitiranjem, medijskim nastupima i kampanjama kojima je primarna svrha efikasno predstavljanje problema i argumenata na način koji će istovremeno biti nedvosmislen i razumljiv, a da se stvari ipak ne hipernormaliziraju do mjere da specifične potrebe, privilegije i pripadne odgovornosti postanu nerazgovjetne.
Karakter problema koji se ističu svejedno valja biti uobličen unutar gabarita općedruštvenih pitanja koja pogađaju sve radnike općenito. Srećom ili nesrećom, upravo su prosvjetni radnici oni koji bi morali moći identificirati te sličnosti i vršiti kontrolu nad diskurzom (nasuprot Vlade) ne bi li se te sličnosti jasno prepoznale među radnicima i u drugim sektorima. Uostalom, prepoznavanje i upozoravanje na kršenje radničkih prava i sloboda humanistička je obaveza svakog akademskog građanina. Barem je to tako zamišljeno u našim zakonima, deklaracijama i raznim statutima.
Sve navedeno ima potpunog smisla ukoliko se štrajk razmatra kao legitimno i potpuno nesporno sredstvo pritiska koje je radnicima uvijek na raspolaganju kao njihovo pravo. Praksa nije toliko jednostavna doduše, kako je i proces mirenja Vlade i sindikata pokazao; prosvjetni su radnici obvezani ući u proces mirenja prije bilo kakve direktne akcije. Štrajk je za radnike u sektorima bez jakih poluga pritiska ili socijalnog kapitala u osnovi potpuno birokratiziran i pravno “asimiliran” proces kojega valja posebno analizirati s obzirom na prije spomenuta ograničenja koja se inače ne uzimaju previše u obzir.
Vrste radničkih akcija
Ne valja trpati u isti koš proceduralne štrajkove kakve viđamo najčešće u prosvjeti s potpunom obustavom rada ili, kako to nerijetko pokušavaju servirati kriptodesničarski reakcionari, nekakvim oblikom kršenja zakona, krađe imovine i sl., pri čemu nastavnike smještaju uz bok radnicima koji, legitimno ili nelegitimno, nasilno preuzimaju tvornice. Nije baš jasno doduše što su tvornice, tj. sredstva proizvodnje, za radnike u znanosti i kulturi u toj analogiji.
Manjih je uspješnih štrajkova i drugih tipova industrijske akcije, poput usporavanja radnih procesa i odrađivanja minimuma ugovornih obveza u talijanskom sciopero bianco (“work-to-rule”) stilu, u recentnijoj hrvatskoj povijesti bilo; primjerice, kratki je štrajk laboranata, radioloških tehnologa, farmaceutskih tehničara i dijela medicinskih sestara izborio pregovore krajem prošle godine koji su se organizirali u sklopu sindikata “Zajedno”. Bio je to bolan podsjetnik na status naših zdravstvenih radnica i radnika koji su najviše bili izloženi rizicima pandemije koronavirusa, a ta je njihova žrtva za opće dobro, kao i u ostatku Europe i globalnog Zapada u cjelini, maltene potpuno zanemarena.
Nije ni bitno kakva je javna percepcija vladajućih ako javnost nema aktivni stav spram radnika u prosvjeti koji bi poslužio kao ta nužna i neizbježna poluga pritiska. Bez publike nema muzike za prosvjetare i zato im ministar sigurnim tonom poručuje da mogu najavljivati što god hoće. Svejedno, ono što je nemoguće zanemariti jest količina prosvjeda i marševa, bilo u organizaciji sindikata, aktivističkih organizacija ili studentskih udruga, u posljednjih nekoliko mjeseci ili unazad godinu dana.
Čak i dulji cirkularni štrajk ili slična vrsta polovične, no svejedno supstancijalne obustave rada, bilo u prosvjeti ili zdravstvu, uopće nije nezamisliv. Gore navedena analiza, koliko god štura i reduktivna bila, ipak upućuje na duboko ukorijenjene i strukturne probleme koji pogađaju javnu službu neovisno o kakvoj se specifičnoj djelatnosti radi.
Festival je češći oblik hrvatskog prosvjeda
Blokade i prosvjedi u Srbiji su pak direktni dokaz da su velike kolektivne akcije solidarnosti, građanskog neposluha i obustave rada također još uvijek barem zamislive. Srbiju ipak trese i stari i momentalni teror, a upravo je onaj momentalni, visceralni teror bio glavni pokretač šireg društvenog angažmana dok ostaje otvoreno pitanje je li stari teror uopće moguće više zaustaviti. Ne valja ni zanemariti da u kontekstu Srbije možemo kolokvijalno govoriti o narodnom ustanku dok takvo nešto u poratnoj hrvatskoj povijesti jednostavno ne postoji.
Festival je češći oblik hrvatskog prosvjeda, pogotovo u gradovima u kojima se šetnja naziva maršem, a ugodno druženje na Kaptolu s lokalnim političarima organski nastalim prosvjedom. Koliko god širi društveni problemi u Srbiji bili bliski i razumljivi, upravo zbog visceralnog momenta nisu lako prevedivi u hrvatski kontekst.
Dapače, prije spomenuti domaći primjeri prosvjeda i potencijalnih budućih štrajkova također su primjeri reakcija, tj. spašavanja onoga što se u našemu izvrnutom horizontu mišljenja još uvijek dade spasiti. Oni su granularni u smislu da nema vidljive značajne koordinacije između većih sindikata koji predstavljaju i zastupaju prava i slobode različitih dijelova javnih službi, primjerice prosvjete i zdravstva, a čak ni svi sindikati koji nominalno djeluju na istom terenu, kao što je sad već davni raskol NSZVO-a i sindikata Akademska solidarnost pokazao, ne prepoznaju nužno zajedničke interese i zajedničku borbu kao vrednote koje nadvisuju konflikte pojedinaca i njihovih osobnih interesa.
Djeluje kao da se povijest ponavlja jer se sličan konflikt, samo s pojedinim sindikatima osnovnih i srednjih škola, odvija i sada što, neovisno o “dobrim” ili “lošim” namjerama ili “neusuglašenim” interesima, akciju prosvjetnih radnika koji trenutno jesu u štrajku banalizira u očima šire javnosti. Iskustvo se posljednjih desetljeća priklanja pesimizmu. Percepcija društvenog statusa prosvjetnih radnika općenito sve je gora i gora i korelira s kaotičnim i nesigurnim stanjem u hrvatskom obrazovnom sustavu. Vladajuće su strukture obrazovni sektor uspješno “odvojile” od radničke klase, a mnogih je kolaboratora tog procesa unutar javnog obrazovanja bilo i bit će ih još.
Kako nastaviti borbu za radnička prava?
Prosvjetni radnici nemaju tvornice koje mogu zauzeti, tj. štrajk od njih uvijek iziskuje osobnu i kolektivnu žrtvu jer su im isključivo njihova tijela i njihov rad takoreći na raspolaganju.
Šira sindikalna slika još više izaziva depresiju; ni najutjecajniji sindikati javnih službi ne postižu značajne korake da zaštite svoje radnike, sindikati disparatnih javnih službi ne koordiniraju svoje akcije i ne uobličavaju svoju borbu zajednički i solidarno što sve vodi do potpune impotencije malih sindikata i sindikata ugroženih i manjinskih skupina koji se iz čiste nužde kao kolektivi priklanjaju vladajućim strukturama da bi barem dobili neke mrvice.
Oko štrajkova ima puno posla i zamorno je to raditi, a kamoli još o tome čitati u vijestima. Zar nemaju radnici za to sindikate da im te probleme riješe prije nego što stvari eskaliraju? Da su reagirali prije i ažurnije, dogovor bi već sigurno pao. Lako je pisati na ovakav način. Tanka je linija između konstruktivne kritike rada sindikalnih tijela i manipulacije javnog mnijenja kontra njihove egzistencije.
Vlada je usavršila gornji tip propagande za dovoljan broj ljudi da štrajk jednog sektora javne službe koji nije esencijalan za funkcioniranje države neće nužno puno postići. Dok god sindikalna tijela djeluju na taj način, dakle granularno, depolitizirano i više-manje performativno, svaka će sljedeća borba biti sve teža dok će se prava i slobode sve više i lakše ograničavati ili kršiti.
U tom je kontekstu i opći štrajk zamisliv, ali nikako nije jasno kako bi on izgledao i kakve bi rezultate postigao jer presedana za to nema. Pogotovo ga nema za mlađe generacije koje sindikalno udruživanje u sve većoj mjeri asociraju s dinosaurima iz prošlosti koje je pregazilo vrijeme. Svejedno bi ga bilo korisno postaviti čak i ako ne bude uspješan - ako ništa drugo, da nove generacije, za razliku od nas, barem imaju neki pojam što bi to uopće moglo biti.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: NSZVO, Tris.hr
Preporučite članak: