U petom, ujedno i posljednjem, nastavku serije tekstova "Što je narodno u narodnim knjižnicama" Lidija Čulo posjetila je Peščenicu i Knjižnicu Silvije Strahimir Kranjčević.
„Pišu se knjige! Gotovo evo manjka još malo, pa nećeš naći mjesta da pljucneš od samijeh knjiga! A ja ih često sažalno gledim, sjedeć u kutu s dosade puste; A one gvire u me onako kao i djeve koje su nekad ljubljene bile…“ – Silvije Strahimir Kranjčević.
Pao je prvi zimski snijeg i siva magla umotala se oko golišavog drveća kao šećerna vata. Hladnu jezu socijalističkih kvartova koji proživljavaju renesansu u obliku Slavorum romantike ipak je bolje gledati s tople strane prozora – a upravo su prozori gradske knjižnice S.S. Kranjčević na Peščenici, uz ulične lampe, u predvečerje jedina topla točka na križanju Zapoljske i Ivanićgradske ulice.
Žalio se Kranjčević, žalimo se i mi. Njegove vršnjake u pjesmi su od knjiga odvlačile noćne ulice, a našoj generaciji, što reče jedan drugi pjesnik, oči četvrtaste kao ekran. U vremenima privatizacije javnog dobra i sveopće komodifikacije, oživjela je stoljeće stara panika: Nitko više ne čita knjige! Prije nego ću kročiti na toplo, zastajem i čitam natpise na vratima knjižnice:
Promijeni riječi, promijeni život.
„Hej, šta ti je?“, začujem glas iza sebe. Stariji gospodin šeće uzbuđenog mješanca i priča s njim: „Cijeli dan hodaš lijevo-desno, pa koncentriraj se! Budi dobar sad, idemo po knjigu.“ Izmičem se, ali me pas u prolazu već uspio pozdraviti i zasliniti. Čitam dalje:
Informatička radionica za osobe starije životne dobi.
Utorkom čitamo zajedno!
Programiranje i robotika u knjižnici!
Besplatna pomoć pri učenju.
„Dopustite!“, ponovno čujem glas. Neki muškarac otvara i pridržava vrata knjižnice djedu koji ulazi s kolicima i bebom. Djed se ljubazno zahvaljuje, obojica ulaze i vrata se zatvaraju. U idućih pet minuta još će četvero ljudi ući u knjižnicu. Šta je ovo, stampedo, pomišljam. Idem i ja prije nego još nekom zasmetam na ulazu.
Stišćem kvaku i sjetim se: nekada je na zidu iznad ulaza stajao izblijedjeli citat Edvarda Kardelja, „Gangsterska kultura i hollywoodski filmovi su prvi korak prema visokoj kulturi“. Irena Bekić, knjižničarka i likovna kritičarka, svojedobno nam je objasnila kontekst ove izjave: „Kardelj je to izgovorio na jednom kongresu KPJ 1950-ih kako bi pred Rusima pokazao zaokret politike prema Americi. Rečenica je apsurdna i smiješna, no u današnjoj situaciji možemo se zapitati koliko je današnja kultura gangsterska.“ Ispisan je perivim bojama koje su se trebale isprati s vremenom, no to se nije dogodilo. I nakon kiše, Kardelj. Podignem pogled da ga vidim kako se prkosno odupire vremenu.
Gle, nema ga više.
„Ovaj dan ima dva sunca!“
„Obnavljali su fasadu pa su ga maknuli“, objašnjava voditeljica knjižnice i knjižničarka Iva Lorković. „Ionako su mnogi taj citat smatrali provokacijom.“ Eto, sad imaju još samo 99 problema u životu.
Iznutra se knjižnica nije znatno promijenila – srećom! Dugi prozorski niz osvjetljava ju tijekom dana, a prostor smješten u istoj liniji čini atmosferu prisnom i toplom. Od osnutka 1954. godine do 1978. selila se čak šest puta prije nego se konačno smjestila na sadašnju adresu: Zapoljska 1. Do 1991. imala je knjižne stanice u tvornicama Elektrokontakt, Elektroda, Unitas, Dalekovod, te poduzeću Zagrebački transporti. Surađivala je s osnovnim školama na Peščenici i tvorničkim listom „Prvomajska“, te bila među prvima u mreži narodnih knjižnica iz kojih će nastati Knjižnice grada Zagreba. Kompletno je preuređena 2003. godine, u topli dnevni boravak Peščenice.
Na dječjem odjelu knjige, slikovnice, ogromne plišane igračke, prostor za previjanje… A prigodno je i zadnji dan izložbe Neže Knez za koju su na prozorima ispisane dječje mudrosti, njihove sanjarske i pragmatične vizije svijeta. Malo oblaka, ali ništa zato, ovaj dan ima dva sunca! Trava je crna. Ali srca plaču. Nisu tužna, plaču od sreće. I trava postaje zelena zbog suza.
Ili: Ja ne vjerujem da možemo spasiti svijet. Za to ti treba puno novaca.
Odmah pred ulazom nalaze se AV odjel i Romska zbirka unutar koje mi pogled pada na naslove „Cigane moj“ i „Nisu krivi što su živi“. „Romska djeca koja danas dolaze, dolaze kao i sva ostala: s roditeljima, posude lektiru, sudjeluju u radionici… Ne postoji osjećaj da je riječ o ‘posebnoj’ skupini s kojom se treba ‘posebno’ odnositi“, objašnjava Iva dok me provodi knjižnicom. „Općenito je puno djece na kvartu i traži se sadržaj za njih. Članstvo i posudba nam rastu, imamo roditelje koji u knjižnicu učlanjuju bebe koje su se tek rodile.“
U sjećanje mi dolazi knjižničar Željko Vrbanc, koji je ovdje vodio glazbeni program za djecu. Knjižnica je bila ispunjena pjesmom i zvukom gitare. Djeca su odrastala pred njegovim očima, a onda bi, jednog dana, došli na vrata knjižnice držeći pod rukom svoju djecu, pogledom i osmijehom poručujući: „Sada je pozornica njihova.“ Ganuta na spomen njegovog imena, Iva me obavještava da je Željko sada u mirovini, ali i dalje dolazi u posjet. „Njegov dobri duh i dalje živi ovdje“, nasmiješila se. „Knjižnice odgajaju nove generacije. Učimo ih da su one mjesta koja su otvorena, gdje mogu učiti, dobiti pomoć, razvijati se… Sve vlastitim snagama produciramo za korisnike. I to im je besplatno. Odaziv je velik.“
Besplatno? Velik odaziv? Članstvo raste? Ljudi čitaju? Šta su ovo, neka sretnija vremena? „Tako sam se i ja osjećala kad sam došla ovdje iz privatnog sektora“, smije se Iva. „I u knjižnicama postoje rokovi i budžeti, ali je sve nekako ljudskije. Hajde sjednite, hoćete kavu?“
„Ako ćemo sve gledati kroz novac, kakvo ćemo društvo postati? Kirvaj na ulici.“
Mi u Hrvatskoj smo navikli da uvijek postoji neka caka. Brinu li se da će se sve navedeno jednog dana izgubiti, pod izlikom neprofitabilnosti?
„Pa knjižnice su profitabilne“, uzvraća mi Iva kao da sam pitala koliko je dva i dva. „Čak i danas, kad se sve gleda kroz prizmu profita, možemo reći: knjižnice su i financijski profitabilne. Imamo vlastita sredstva koja ostvarujemo članarinama i zakasninama.“ Godišnja članarina je simboličnih 7 eura, a za čitati i boraviti u knjižnici, ne trebate ni biti član. Kojih, usputno rečeno, u S. S. Kranjčeviću ima oko 10 tisuća - više nego što imaju i neke poznatije gradske knjižnice zvučnijeg imena. Nije natjecanje (!), samo kompliment kvartu.
Knjige, dnevna, tjedna i mjesečna štampa, kompjuteri i besplatan Internet, učenje, klub čitatelja Kranjčević, edukacijski programi, glazbene i likovne radionice, kazališne predstave, predavanja, pomoć oko popisivanja stanovništva ili korištenja sustava e-Građani, ali i razgovor, druženje, šalica čaja ili kave, samo bivanje… Sve su to usluge koje Knjižnica S. S. Kranjčević nudi svojim članovima.
„Kad smo u Knjižnici S. S. Kranjčević osnivali čitalački klub, prijavljivali su nam se ljudi iz cijelog Zagreba. Prva godina nam je bila testna. Sada, evo, ulazimo u treću godinu. Svi su oduševljeni, nitko se nije ispisao, redovito dolaze, a formirale su se i neke privatne veze“, prepričava Iva. „Bio nam je nedavno Damir Karakaš koji je razgovarao sa srednjoškolcima – bili su zainteresirani i bio im je zanimljiv. Čak im je na kraju crtao njihove male karikature. Imali smo kazališnu predstavu za odrasle, knjižnica je bila prepuna. Zatim imamo projekt ‘Priprema, pozor, knjižnica’, koji je smotra dječjih amaterskih kazališta. Srednjoškolci puno čitaju, i to fantasy na engleskom. Mnogi prate serije koje naše izdavačke kuće ne mogu tako brzo popratiti s prijevodom, a oni žele odmah sada čitati te iste knjige pa ih čitaju od izvornika. Ako ćemo sve gledati kroz novac, kakvo ćemo društvo postati – samo kirvaj na ulici? Nama su bitnije stvari koje se ne mogu mjeriti novcem. I tu smo najjači. Ne treba podcjenjivati nešto što je ‘besplatno’. Mi to plaćamo kroz poreze i društvo nam vraća, a ljudi znaju prepoznati kvalitetu. Voljeli bismo da se skine ta fama o nečitanju, vjerojatno utemeljena na osobnom osjećaju. Naši članovi su od siječnja do danas ove godine posudili 108 616 jedinica građe“, tvrdi Iva.
U nastojanju da se korisnicima knjižnice komunicira umjetnost kao nešto ne-elitno, namijenjeno svima, osnovana je 1978. godine u Knjižici S. S. Kranjčević, na inicijativu Branke Hlevnjak, Galerija Prozori. Spomenuli smo na početku izložbu Neže Knez i predivne dječje mudrosti ispisane na prozorima knjižnice. E, pa, posebnost peščeničke knjižnice su upravo njeni prozori, točnije: Prozori s velikim P i njima pripadajuća profesionalna galerija u kojoj izlažu domaći i strani autori.
„Naša ciljana skupina su, osim stručne publike koja dolazi na otvorenje i prati rad galerije, i korisnici knjižnice“, objašnjava voditeljica Galerije Prozori, Petra Dolanjski Harni. „Želimo razbiti tu famu oko suvremene umjetnosti, da je teška i da je namijenjena za nekog drugog. Knjižnica se nalazi na sjecištu putova između doma zdravlja, tržnice, pošte i platoa s kafićima. Tko god se kreće kvartom, nužno prođe pored knjižnice i njene galerije. Tako da ona predstavlja jedan vizualan akcent u kvartu. Ljudi su zainteresirani i reagiraju pozitivno, zanima ih što je to, tko je autor...“ Sve prošle i buduće radove možete pronaći na Facebook stranici Galerije Prozori.
Knjižnica S. S. Kranjčević ima dobru suradnju s obližnjim Centrom kulture na Peščenici (KNAP), a kao svima poznato lice tog prijateljstva istaknuo se Mario Kovač. Kazališni i filmski redatelj, glumac, skladatelj, dramski pedagog, kvizaš, otac malih majstora u šahu, ljubitelj knjiga s Peščenicom u srcu. Zovi čovjeka!
„U doba distrakcija, potrebna nam je neka vrsta treninga za mozak.“
„Projekti koje sam radio s knjižnicom S. S. Kranjčević bile su dramske radionice s djecom, vezane uz knjige. Bila je to svojevrsna javna proba na koju je mogao doći bilo tko. Odaziv je bio super, veći od očekivanog“, opisuje Mario. „Druga stvar koju sam za njih radio je kviz, koji je danas postao popularan tip druženja.“ Prvi kviz igrao je baš u Knjižnici S. S. Kranjčević, tijekom karijere je često surađivao s obližnjim KNAP-om, živio je na Vukomercu… Pa je za Peščenicu sentimentalno vezan.
„Peščenica je uvijek bila rubni, periferni kvart koji je – čak i danas kad se grad širi i kvart više nije tako udaljen od centra – zadržao autsajderski identitet. Njemu je, doduše, doprinio i Željko Malnar“, ističe Mario. Ovime je izazov da se piše o Peščenici bez spomena Malnara svečano propao, napominjem mu uz smijeh. Pa što, uostalom – i on je bio književnik. „Knjiga ‘Potraga za staklenim gradom’ koju je napisao s Bornom Bebekom bila je svojedobno jedna od najprodavanijih“, prisjeća se Mario. „Dio ljudi će reći da je označio kvart kao autsajderski i time mu naštetio, a dio ljudi obožava Peščenicu zbog toga. Nijedni nisu u pravu. On je naprosto bio živopisan čovjek sa smislom za humor, a takvih na Peščenici ima zaista puno.“
Možda baš među njegovom publikom i učenicima leže nove nade (sub)kulturne scene. Samo, danas su mladi izloženi hrpi distrakcija. Nije nikakvo moralizatorsko ni roditeljsko crno-bijelo gledanje na svijet kada kažemo da mobiteli loše utječu na klince, smatra Mario. Utječu na naše dugoročno pamćenje, grafomotoriku i koncentraciju. Mladi od 16 i 17 godina muče se s čitanjem tekstova na probama, a u Kazalištu slijepih i slabovidnih čuo je pritužbe da mladi gotovo pa više ne znaju Brailleovo pismo.
„Potrebna nam je neka vrsta treninga za mozak, za istinsko, dubinsko učenje – i tu se knjižnice putem dodatnih aktivnosti mogu još više uključiti“, tvrdi. „Sve je stvar odgoja i navike. Možda su čak roditelji ti koji su smanjili čitanje, a ne djeca. Knjiga gubi bitku kod klinaca u periodu puberteta, ali jako puno njih joj se kasnije vraća. Shvate da u knjizi postoji nešto što im ne može pružiti suvremena tehnologija. Knjiga je sigurnost, njoj vjerujemo. Knjiga daje fokus koji je za život bitniji od površnosti letimičnog surfanja. Internetom surfaš, a u knjigu moraš uroniti.“
Iva smatra kako bi se dio javnosti koji manje ili uopće ne čita mogao pridobiti kroz medije. „Mediji kreiraju našu stvarnost. Da nas redovitije prate, vidjeli bi koliko ljudi zapravo čita, ulazi u knjižnice, članovi su godinama, znaju što se događa u knjižnicama, prate programe… I govorilo bi se kako Hrvati puno čitaju.“ Mario se slaže. Smatra kako bi bilo dobro i za nakladnike, i pisce, i publiku, da se Interliber održava češće. Na taj način, više bi se i popularizirao kroz medije.
Moć sugestije. Padaju mi na pamet Rusi, ponosni na svoju reputaciju i ulogu u povijesti svjetske književnosti. Ivo Andrić je u svojim putopisima spomenuo kako, ostaviš li u Rusiji na klupi u parku knjigu i novčanik, novčanik ujutro možda još i nađeš, ali knjigu nećeš. I naša draga bivša urednica Tea Radović donijela nam je iz prve ruke slične, svježe anegdote koje oživljavaju slike Rusa kako u javnom prijevozu ne gledaju u mobitele, već zadubljeno čitaju knjige.
„Gledam na to kao i na pristup hrani“, govori Mario. „Uvijek će biti red pred McDonaldsom jer je popularan, pogotovo među klincima. Ali nećemo zbog toga ugasiti fine restorane. Uvijek će biti onih koji su spremni vrijeme i novac uložiti u nešto vrijednije. Tako će biti i ljudi koji će kupiti ili posuditi knjigu. Knjižnice su stupovi pismenosti i moraju biti dostupne.“ Što bi rekla Iva: „Tko čita, čitat će i dalje.“
Čak i ako knjižnica nije dostupna. Mario podsjeća na događaj od prije mjesec dana kada su zaposlenici knjižnice u Göteborgu uoči blagdana zaboravili zaključati vrata knjižnice. Idućeg dana ljudi su najnormalnije ulazili u knjižnicu, čitali i pretraživali knjige, vodili djecu na dječji odjel, surfali internetom. Kada je shvatila što se dogodilo, knjižničarka je došla i objasnila im da knjižnica ne radi, na što su svi mirno izašli iz zgrade. Zaposlenici su kasnije shvatili da je tog dana u knjižnici bilo 446 osoba i da su sve knjige uredno vraćene. Putem društvenih mreža obratili su se građanima: „Hvala vam što ste se prema knjižnici odnosili s ljubavlju.“
Redovi oko knjižnica: „U krizi se pokazalo koliko smo potrebni zajednici.“
Gledam ulazna vrata Knjižnice S. S. Kranjčević i nije mi teško zamisliti sličan scenarij. Kroz njih užurbano ulaze majke s djecom otresajući kišobrane, nutkajući ih na dječji odjel da potraže lektiru. Kvartovski umirovljenici ulaze s poštovanjem skidajući šešire i kape letimičnim pogledom provjeravajući da li je njihov kutak za čitanje novina slobodan. Studenti koji su posudili više francuskog egzistencijalizma nego što ga mogu probaviti skrušeno čekaju da knjižničarka provuče knjige kroz skener i obznani iznos zakasnine, obećavajući si u sebi da će idući put stvarno pročitati sve na vrijeme. Svaki dan po 20-30 strana. To je idealno.
Da volje ima, svjedoči i pomama na Interliber svake godine. Možda nam u današnjem vremenu samo nedostaje – vremena. „Mole se autori da prestanu pisati knjige. Nismo još ni ovo pročitali“, govorio je svojedobno Dušan Radović. Ironično, upravo se njegove zbirke i danas čitaju diljem bivše Jugoslavije. Kupila ih i ja tijekom boravka u Crnoj Gori, pa me mama gotovo uvrijeđeno oprala: „Kupila? Tvoja teta i ja imamo SVE dijelove, što nisi pitala? Imaš ga i u našim knjižnicama!“ Pod krovovima knjižnica još uvijek sigurnu kuću imaju umjetnici odavno prekriženi u čistkama s ekrana, radija i novina. I ne samo oni.
„Knjižnica je mjesto gdje nama dolaze i ljudi teških socijalnih priča, provedu ovdje dan, dobiju toplu riječ, kavu, čaj, razgovor…“, ističe Iva. „Mi imamo i beskućnike koji nam znaju doći tijekom zime. Nemaju gdje drugdje biti, a ovdje se osjećaju najsigurnije. ‘Obični’ ljudi s nama podijele svoje životne priče i brige. Korisnici knjižnice dobiju puno više od onoga što piše u pravilnicima.“ Jesu li ljudi u krizi? „Da“, bez okolišanja potvrđuje Iva. „To se vidjelo i za vrijeme pandemije kada smo bili zatvoreni. Pazite, redovi su bili oko knjižnica, morali smo posuđivati knjige kroz prozor, online upisi i e-posudba knjiga su eksplodirali. Kroz krizu se pokazalo koliko smo važni i potrebni zajednici.“
Potreba za pričama i snaga ljudske kreativnosti uvijek će postojati. No, knjižnice kao njihovi hramovi i čuvari trebaju pažnju i brigu. Taj izazov ostaje na nama. „Važno je imati podršku osnivača. Grad mora stajati iza tebe i prepoznati da su knjižnice važan prostor. Često ne znamo što imamo dok to ne izgubimo. Tek s većim vremenskim odmakom shvatimo što se zapravo dogodilo“, ističe Iva.
„Živimo u kapitalističkom društvu koje sve želi zgrabiti i ne gleda se korist čovjeka, već financijska korist vlasnika. Ali knjižnice su snažne i otporne i sigurna sam da će se održati u budućnosti. U današnjem svijetu gdje se mnogo toga proklamira kao javni interes, one su jedne od rijetkih preostalih otoka koji to zaista jesu. I naši korisnici to prepoznaju. Da su knjižnice humana mjesta gdje nema predrasuda. Mjesta gdje su ljudi još uvijek ljudi.“
Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2023.
U prvom tekstu iz serije "Što je narodno u narodnim knjižnicama" Matea Grgurinović pisala je o knjižnicama u Prečkom i Španskom, u drugom tekstu Ana Vragolović bavila se (radničkom) Knjižnicom Božidara Adžije, Anja Vladisavljević nedavno je posjetila knjižnicu u Dubravi, a Dunja Kučinac provozola se u mobilnoj knjižnici Bibliobusne službe.
Naslovna fotografija Tanja Dabo: Što umjetnik-umjetnica treba: Jasenko Rasol/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: