Protiv štednje!

U ekonomskom, političkom i medijskom mainstreamu politike štednje uživaju status neupitne objektivne nužnosti, ovjerene stručnom ekspertizom. Kritičari, naročito oni kejnzijanskog usmjerenja, osporavaju njihovu smislenost, ističući da će se smanjenje javne potrošnje u doba krize negativno odraziti na ukupnu potražnju. Ima li politika rezova uopće održivo racionalno opravdanje ili je posrijedi puka ideologija? Richard Seymour na temelju britanskog iskustva osvjetljava ova pitanja i uloge koji su u igri.

Postoji kritika politike štednje koja je u isto vrijeme istinita i potpuno netočna: naime da je politika štednje ideološka. Kako ta tvrdnja nije jednoznačna, prvu je treba razmrsiti.

Meka varijanta opozicije paketu mjera štednje britanske vlade u suštini tvrdi kako je riječ o “ideološkoj misiji s ciljem smanjenja države”, kako je to formulirao vođa laburista Ed Miliband. Parlamentarna oporba ima koristi od takvog postavljanja stvari: laburisti su se i sami obvezali na značajno smanjenje državnih troškova, čime će uvelike oštetiti vlastitu izbornu bazu, dok torijevci svoju bazu štite. U tim okolnostima, laburisti svoje rezove karakteriziraju prosto kao nužan pragmatizam, nasuprot ambicioznim torijevskim planovima ideološkog rezanja. Ipak, rezovi laburista, iako sporiji i nešto manje duboki, u bilo kojim drugim okolnostima bili bi smatrani skandalom. Godine 2010. tadašnji ministar financija George Osborne inicirao je donošenje izvanrednog proračuna, uz napomenu da je od laburista naslijedio planove za rezove od otprilike 19 posto u svim ministarstvima (Osborne je te planirane rezove “samo” povećao – i to u prosjeku na 25 posto). Lukavi desničari u redovima laburista upozorili su kolege da smanje napade na proračunske rezove upravo zato što su znali da će i laburistička vlada provoditi sličnu politiku.

Ako je točno da ne postoji socijalno neutralan način rješavanja krize, teško da može postojati bilo koja strategija protiv krize koja ne bi uključivala i određene društvene interese, ciljeve i perspektive. Sukladno tome, teško da bi takva strategija uopće mogla biti neideološka. No oni koji odbacuju štednju kao ideološku to čine upravo kako bi ustvrdili da postoje čisto tehnička, neideološka sredstva rješavanja krize. U tom smislu, kritika štednje kao ideološke očito se provodi s lošom namjerom. Ona jednostavno kaže – “njihovi rezovi su glupi, naši će zato biti super-pametni”.

Čak i ako bi to u načelu bilo moguće, u praksi se čini izrazito nevjerojatnim. Ako malo razmislimo što bi to zapravo značilo, ideja se razotkriva kao apsurdna. Ne samo da su znanstveno-tehnički žargon moći i njezine ekspertize duboko ideološke i izražavaju iskustvo i perspektivu klasa koje dominiraju ovim raspravama, već bi postojanje neideološke politike značilo da je ona u potpunosti izbjegla bilo kakav utjecaj dugogodišnjih ideoloških pretpostavki ugrađenih u sve dominantne institucije u kojima se o politici vijeća i raspravlja, u kojoj joj se definiraju okviri, u kojoj se skicira i institucionalizira – od medija do većih stranaka, od centralne banke do Ministarstva financija, od vodećih sveučilišta do sudova. O tome govorim kada kažem da ideologija ima materijalnu egzistenciju u praksama i institucijama.

Pa ipak, postoji i uže značenje u kojemu tvrdnja da se kod “štednje radi o ideologiji” ima smisla. Nitko ne može biti potpuno siguran u učinke mjera štednje, ali u užem smislu, prema kojemu su one samo niz brzih, dubokih rezanja potrošnje, postoji dovoljno razloga da vjerujemo da štednja sama po sebi neće okončati krizu ni u kojem smislu, pa čak ni u onome koji bi bankarske i poslovne elite smatrale održivim. Čini se da su uprave kompanija, ekonomisti londonskog Cityja i investitori uglavnom povjerovali u argumente u korist štednje u tom smislu. Rast i nadasve profitabilnost, važni su investitorima. A ta strategija, kao što ću pokazati, ni s tog gledišta ne može biti održiva. U tom smislu, kritika je sljedeća: politika štednje se služi ideologijom na način koji je kontraproduktivan za dugoročne interese kapitala.

No prije nego što se počnemo smijati gluposti elita (jer teško da je baš glupost razlog zašto oni imaju sav novac) potrebno je shvatiti racionalnu jezgru argumenata za štednju. Prema mom gorenavedenom pravilu, postoji smisao u kojemu ti argumenti jesu točni, a za protivnike štednje bi bilo preporučljivo da uvaže njegove uvjerljive aspekte. Ilustrirat ću to opisom nastanka i širenja narativa mjera štednje u Velikoj Britaniji, isprva među elitama.

Od krize financijskog sustava do “krize državne potrošnje”

Mjere spašavanja banaka ozbiljno su pokrenute neposredno nakon kolapsa investicijske banke Lehman Brothers 15. rujna 2008. U SAD-u su započele Aktom hitne ekonomske stabilizacije, donesenim 8. listopada 2008., a na temelju tog akta stvoren je program pomoći pod nazivom Troubled Asset Relief Programme – TARP. U Velikoj Britaniji su 2008. i 2009. realizirana dva značajna paketa spašavanja banaka ukupne vrijednosti od najmanje 550 milijardi funti. To nije bio znak iznenadnog masovnog preobraćenja svjetskih elita na kejnzijanizam, već panični pokušaj sprječavanja potpunog globalnog sloma. Retrospektivno je lako zaboraviti koliko je zapravo panike izazvala prijetnja nadolazeće katastrofe. Kao što piše David McNally:

“‘Zbilja sam uplašen’, povjerio se ministar financija SAD-a, Hank Paulson, svojoj ženi 14. rujna 2008. u trenutku sloma investicijske banke Lehman Brothers, koji je izazivao poremećaj globalnih kreditnih tržišta. Sljedećeg dana Lehman je kolabirao, a dan nakon toga u stopu ga je AIG, najveće svjetsko osiguravajuće društvo. Ni mjesec dana nakon toga krahirao je Washington Mutual, zabilježivši najveći bankovni slom u povijesti SAD-a. Tada je četvrta najveća američka banka Wachovia priključena na aparate za održavanje na životu. Nedugo nakon toga uslijedio je val slomova europskih banaka.

Globalne elite bile su toliko uspaničene i zbunjene da je Alan Greenspan, bivši predsjednik američkih Federalnih rezervi, sljedećeg mjeseca obavijestio Kongresni odbor da je bio u stanju ‘šoka i nevjerice’ zbog neuspjeha tržišta da se sama reguliraju. Nije ni čudo: do jeseni 2008. globalni financijski sustav pretrpio je potpuni krah. Diljem svijeta došlo je do prekida kreditiranja jer su financijske institucije odbijale posuđivati zbog straha da dužnici neće opstati. Tržišta dionica su krahirala, globalna trgovina je doživjela slom, banke su propale, dok su potreseni komentatori prizivali uspomene na 1930. godinu. Dva američka investicijska bankara situaciju su otvoreno usporedili s Velikom depresijom.

‘Naša ekonomija je bila na rubu’, svjedočio je nešto kasnije Tim Geithner, Paulsonov nasljednik u ministarstvu financija SAD-a, o tim tjednima. ‘Sjedinjene Američke Države’, nastavio je, ‘riskirale su potpuni kolaps financijskog sustava’. Jim Flaherty, kanadski ministar financija, ponovio je isti stav, navodeći da se svjetska ekonomija nalazila na rubu ‘katastrofe’.”[1]

Unutar manje od godinu dana otkako je država preuzela te dugove, priča se posve promijenila. Kriza više nije bila kriza tržišta i korporacija, već “kriza državnog duga”. Problem nije bila pretjerana proizvodnja, već pretjerana državna potrošnja.

Britanski program štednje prvi put je najavljen u vrijeme predproračunskog izvješća u studenom 2008., kada se laburistička vlada bavila poticanjem potrošnje. Konzervativci, tada još uvijek u oporbi, proveli su nekoliko godina u fazi ‘detoksikacije’, nastojeći odbaciti imidž nemilosrdne stranke konkurentskog kapitalizma. Kao rezultat toga, obvezali su se na opreznu strategiju zadržavanja postojeće razine državne potrošnje (oko 40 posto BDP-a), ograničavajući se pritom na preispitivanje prioriteta. No pojava značajnih deficita i vladino stavljanje naglaska na privremene poticaje, torijevcima su pružili jedinstvenu priliku za argument da potrošnju treba drastično smanjiti[2]. U tom su trenutku započinju pažljivo koreografiran zaokret, dodajući svakom novom rigidnom proglasu o nužnosti štednje poneku formulu retoričkog dodvaranja siromašnima.

U travnju 2009., na konferenciji Konzervativne stranke, čelnik torijevaca David Cameron najavljuje “doba štednje” i predlaže: “Tijekom sljedećih nekoliko godina, morat ćemo poduzeti neke izuzetno teške odluke o oporezivanju, potrošnji i zaduživanju – stvarima koje istinski utječu na živote ljudi”[3]. Bez previše detalja, pokušao je povezati želju za “značajnim uštedama” s demokratskom željom za transparentnijom, poštenijom vladom. Pokazat će se da je to bio tek blag nagovještaj onoga što će na koncu uslijediti. No s obzirom na odlučnost torijevaca da se prikažu kao stranka sa “socijalnom savješću”, spremna trošiti novac na najvažnije javne službe, to je bilo sve što su si kao oporba u tom trenutku mogli priuštiti. Međutim, narativ je utvrđen: problem nisu banke, a sigurno ne kapitalizam: problem je pretjerana potrošnja vlade.

U vrlo kratkom vremenu, ekonomisti iz Cityja su počeli pozvati na fiskalnu umjerenost, a narativ štednje se širio medijima. Upečatljiv primjer predstavlja članak Larryja Elliotta u Guardianu, u kojem je najavio “svitanje doba štednje”. Odabrao sam ovaj primjer jer je Elliott lijevi kejnzijanac, a ne bučni zagovornik neoliberalizma:

“To su činjenice o fiskalnom životu. City ih zna. Ministarstvo financija ih zna. George Osborne ih zna. Javna potrošnja će se smanjiti, a porezi će porasti. Jedino što je neizvjesno jest kada, na koliko dugo i u kojoj mjeri. Dakako, razina štednje će zasjeniti razinu iz 1990-ih, kada se politika bila agresivno postrožila nakon izlaska funte iz europskog tečajnog mehanizma.

John Hawksworth, glavni ekonomist u multinacionalnoj konzalting tvrtki PricewaterhouseCoopers, procjenjuje da će u idućih deset godina biti potrebna ušteda od 10 posto BDP-a – oko 150 milijardi funti – kako bi se obuzdao deficit i u isto vrijeme nadoknadili učinci starenja stanovništva na javne financije…

Problemi s javnim financijama otpočeli su u razdoblju između 2003. i 2007. godine. Stopa rasta ekonomije bila je robustna, no fiskalna politika je i dalje bila slaba. Državna riznica imala je previše ružičast pogled na ukupan iznos prikupljenog poreza te je napravila značajan strukturni proračunski deficit.

To je značilo da su, kada je zapuhao financijski uragan, javne financije bile u lošem stanju.”[4]

Ono što Elliott predstavlja kao gole činjenice, ja smatram izrazito ideološkom tvrdnjom. No moć štednje kao ideologije proizlazi upravo iz činjenice da se čini savršeno prirodnom i neizbježnom. Kao što je politolog Mark Blyth rekao, štednja je “intuitivan, primamljiv” odgovor na situaciju, “zgodno sažet u izrazu – dugove ne možeš izliječiti dodatnim dugovima”[5]. To je povezano sa starim tačerističkim tropom prema kojemu je država poput domaćinstva ili male kvartovske trgovine, koja silom prilika nema drugog izbora nego držati svoje financije u urednom stanju.

Kako su se približavali izbori 2010., nagovještaji buduće štednje postaju sve redovitiji, iako i dalje dosta prigušeni zbog očite neprijatnosti te ideje. Ono što je važno jest da je postalo sve jasnije da obje glavne stranke namjeravaju provesti daleko dublje rezove nego što je uspjela provesti Thatcher. Od toga su privremeno profitirali liberalni demokrati. Premda nisu osporavali potrebu za “mučnim izborima” i “teškim odlukama” – što su preferirani eufemizmi koji naglašavaju da je emocionalna tjeskoba onih koji donose odluke o smanjenju potrošnje veća od tjeskobe onih koji su tim odlukama pogođeni – ipak su se protivili najdubljim rezovima. Obećali su da će se se suprotstaviti povećanju PDV-a, iako je njihov čovjek za ekonomska pitanja Vince Cable naknadno priznao da su to napravili kako bi “skupljali poene kritikom konzervativaca… to su ipak bili izbori. To je sada iza nas”[6]. Obećali su također da će se suprotstaviti nepopularnim školarinama. Za razliku od velikih stranaka, doimali su se nepovezanima s financijskim elitama koje su zemlju dovele u propast. Doista, na Cablea se gledalo kao na nekoga tko je anticipirao probleme sa neobuzdanom financijskom moći, a liberali su ujedno bili i najmanje pogođeni skandalom oko troškova parlamentarnih zastupnika.[7]

“Nacionalni interes” po mjeri tržišta

Na izborima, dijelom zbog učinkovitosti poticanja potrošnje, poraz laburista bio je nešto manji nego što se očekivalo, no konzervativci sa svojih 36 posto dobivenih glasova nisu uspjeli ostvariti uvjerljivu većinu zastupničkih mjesta u parlamentu. Liberali su se našli u očitoj poziciji za pregovore oko formiranja koalicijske vlade. Postalo je jasno da su banke zabrinute zbog nepostojanja jasnog mandata. Mnogi su preferirali vladu s konzervativcima na čelu, koja bi maksimalno ozbiljno provela mjere štednje. Neki od investitora to su izričito izjavili novinarima: “Tržište je u potrazi za konzervativnom vladom”. “Laburističko-liberalna demokratska koalicija predstavljala bi pravu katastrofu za tržišta”.[8]

Ipak, još gora opcija od iscrpljene vlade na čelu s laburistima bila bi slaba i klimava manjinska vlada podložna iznenadnom padu i novim izborima. No viši ešaloni stalne državne administracije su se pripremili za mogućnost blokiranog parlamenta koji bi vodio manjinskoj vladi te su poduzeli korake kako bi spriječili takav rasplet. Sir Gus O’Donnell, tajnik kabineta – tada najviši državni službenik i voditelj trajnog aparata koji upravlja zemljom – objasnio je da državna uprava ima pripremljen scenarij za osiguranje stabilne vlade i u slučaju blokiranog parlamenta. Pregovaračima su pored toga poručili da bi propuštanje formiranja koalicije rezultiralo rizikom od nevraćanja dugova i društvenog sloma u grčkom stilu. Skicirali su “smjernice” za pregovarače, iznova kodificirajući određene prakse u državi, kako bi koaliciju učinili izglednijom od manjinske vlade. To je omogućilo da se vladu može oformiti na temelju ad hoc sporazuma između dviju stranaka koji nikada nije stavljen pred birače.[9]

Zašto je državna birokracija osjećala da je tako važno kontrolirati ishod izbornog procesa? Besprijekorno ideološki odgovor koji bi ona sama dala glasio bi da je samo djelovala “u nacionalnom interesu”. No ono za što viši državni službenik misli da je u “nacionalnom interesu” vjerojatno neće biti isto što će njegov vozač ili sobar podrazumijevati pod pojmom “nacionalnog interesa”. Srećom, O’Donnell je svoje motive objasnio vrlo otvoreno: manjinska vlada “ne bi imala dovoljno snage u parlamentu za provođenje teških mjera koje su bile potrebne da nas izvuku iz ovog problema”.[10] Ovaj stav je apsolutno u skladu s vladajućim pravovjerjem državne službe – neizabrani lideri Britanije, a to se pogotovo odnosi na O’Donnella, u potpunosti su asimilirani u neoliberalnu ortodoksiju koja je državni aparat kolonizirala još tijekom 1980-ih.[11] Dakle, za vodstvo državne birokracije, “nacionalni interes” znači snažnu izvršnu vlast koja će provoditi mjere štednje.

Jednom kada je došla na vlast, koalicijska je vlada djelovala brzo i implementirala “izvanredni proračun”. Posljedica je bio početak procesa dubokih rezova i redistribucije bogatstvo prema bogatima, unatoč vladinoj tobožnjoj želji da pomogne siromašnima.[12] Iz perspektive poslovnih medija i investitora, to je upravo ono što je bilo potrebno. Vlada je možda bila pretjerano optimistična pri prognozama rasta, ali, kao što je rekao ekonomist u BNP Paribasu, “tempo fiskalne konsolidacije veći je nego što smo mislili da će biti, a vjerojatno je i dovoljno brz da bi rejting agencije bile sretne… barem na papiru, ovo ide pravom brzinom u pravom smjeru”. Miles Templeman iz menadžerske udruge Institute of Directors izjavio je da će novi proračun “vjerojatno poboljšati ekonomske izglede, pokazujući da su javne financije konačno stavljene pod kontrolu”.[13] The Economist je izrazio uobičajenu poslovnjačku mudrost kada je odahnuo što je predizborni tabu o socijalnim rezovima “većim od nekoliko simboličnih stavki” konačno spremljen u ladice.[14]

Taj umjereno optimistični konsenzus nije mogao biti dugog vijeka. No ovdje imamo sažetu skicu procesa puštanja korijena ideologije štednje unutar banaka i korporacija, dominantnih stranaka, državnog aparata i medija – dosljedno provedenog procesa, u kojemu snaženje te ideologije u jednome od ovih sektora povratno snaži i njegovo ukorjenjivanje u svima drugima. U svakom slučaju, ta je ideologija ugrađena u različite znanstveno-tehničke diskurse: diskurse ekonomista, menadžera tvrtki, državnih rukovoditelja, itd. No osnovne premise su postojane:

1) Kriza je prije svega kriza pretjerane potrošnje te iziskuje “fiskalnu konsolidaciju”. Nikakav oporavak nije moguć ako se financije u zemlji ne dovedu u red.

2) Rezanje potrošnje smanjit će strukturni deficit te poboljšati kreditni rejting.

3) Kada središnja vlada pokaže fiskalnu odgovornost, to će privatnom sektoru pružiti povjerenje u buduće stanje ekonomije te ih time potaknuti da počnu ulagati u rast.

Argumenti koji te tvrdnje pobijaju sada su već dobro poznati:

1) U većini slučajeva, dugovi država akumulirani su uglavnom kao posljedica bankarske krize, a ne zbog ranijeg trošenja. Oni su rezultat smanjenih poreznih primitaka te apsorbiranja troškova bankrota banaka od strane vlade.

2) Oni od kojih se traži da podmire dug kroz smanjenje potrošnje nužno su najsiromašniji i najmanje odgovorni za stvaranje duga, a ujedno i financijski najmanje sposobni platiti ga.

3) Države nisu poput kućanstava. Ne mogu si rezovima na silu prokrčiti put do fiskalne sigurnosti, jer smanjenje potrošnje potkopava rast. To je poznati kejnzijanski “paradoks štednje”. Ako jedna osoba smanji potrošnju tijekom ekonomske krize, ona štedeći novac poboljšava svoju sposobnost da se nosi s krizom. No ako svi “štede” tijekom ekonomske krize, smanjenje ukupne potražnje smanjit će i rast i prihode, a time i ukupnu štednju.[15]

Ovi argumenti nisu samo uvjerljivi – oni su i faktički potvrđeni. Ekonomski performans Velike Britanije do 2013. teško da je bio sjajan, a navodno smanjenje strukturnog deficita je posve iluzorno. Kao što piše John Lanchester:

“U lipnju 2010., za vrijeme svog prvog proračuna, Osborne je izjavio da je strukturni deficit bio 4,8 posto, a da će se nakon tri godine smanjene potrošnje brojka sniziti na 1,9 posto. Kako danas stoje brojke? Do kraja te tri godine, nakon povećanja poreza i smanjenja potrošnje u vrijednosti od 59 milijardi funti, brojka iznosi 4,3 posto. No čak je i ta brojka postignuta samo zahvaljujući golemoj količini posebnih inputa, uključujući 3,5 milijarde funti neočekivane dobiti od prodaje 4G telekomunikacijskog spektra, i vrlo kreativnog, gotovo baroknog računovodstva prilikom prijenosa mirovinskih pasiva Royal Maila, državnog vlasništva građevinskog društva Bradford i Bingley te kamate od kvantitativnog popuštanja (quantitative easing) centralne banke…

Ako poništimo manevre kreativnog računovodstva, a kamate od kvantitativnog popuštanja umjesto budžetu pribrojimo tamo gdje im je mjesto, naime kao dio imovine centralne banke, dobivamo povećanje strukturnog deficita od 0,6 posto. Ukupno dakle dosežemo oko 4,9 posto – što je više nego kada je koalicija došla na vlast.[16]“

Daleko od toga da štednja potiče tvrtke da ulažu i tako generiraju rast, one sjede na velikoj količini novca[17] kojega odbijaju ulagati zbog manjka dobrih prilika za ostvarivanje profita. S tog gledišta čini se da mjere štednje, u užem smislu neposrednog fiskalnog smanjivanja troškova, predstavljaju izgubljenu okladu.

Razlozi tvrdokornog uspjeha ideologije štednje

No kao što sam rekao, puno važnije i daleko zanimljivije je razumjeti racionalnu srž ove ideologije, jer to je ono što je čini tako rezonantnom.

Općenito, veliki deficiti su neodrživi. Kada se vlada zadužuje, ona posuđuje od budućih zarada i budućeg društvenog proizvoda. U razdobljima slabog rasta, ima manje fiktivnog budućeg proizvoda od kojega se može posuditi. Ako vlade postanu još zaduženije, a rast se ne nastavi, trgovci obveznicama mogu izgubiti povjerenje u njihovu sposobnost vraćanja duga te povećati troškove daljnjeg zaduživanja. Nakon određene razine, kamate počinju nagrizati buduću potrošnju, a time i rast. To ne znači da je rezanje troškova rješava problem – kejnzijanski kritičari su ovdje u pravu, a to samo znači da su u neku ruku sve opcije loše.

Nadalje, postojao je i pozadinski problem za kapitalističke demokracije. Novi laburisti su nabili značajan deficit u kontekstu nesigurnog booma koji je poticao financijski sektor.[18] Mnoge europske ekonomije održale su deficite na više od 3 posto BDP-a kršeći time Ugovor iz Maastrichta. To uključuje i Njemačku, najrevnijeg zagovornika neoliberalne štedljivosti. Što se tiče američke vlade, Bushova administracija deficitom je financirala ratne zločine nevjerojatnih razmjera prije no što je prsnuo nekretninski mjehur Wall Streeta. Nije poanta u osuđivanju “razuzdanost” pri potrošnji, već u identificiranju strukturnog jaza između neoliberalne predanosti uravnoteženim proračunima i troškova vođenja moderne kapitalističke demokracije. Kako privatni sektor nije bio voljan tolerirati visoke poreze, a dovoljno je politički moćan da im se odupre, vlade su mogle samo povećati prihode kroz rast, koji nije bio strahovito visok, ili putem politički nepopularnih poreza na potrošnju. Alternativa je bila smanjenje potrošnje koje bi, ako se štite temeljne infrastrukturne investicije i subvencije za privatni sektor, zapravo značilo rezanje javnih službi i socijalnih primanja. To su u osnovi suprotstavljene silnice u demokratskom klasnom poretku, pa su države odlučile da je rješavanje deficita rezovima jedini moguć način da izmire sve svoje obveze. Štednja se u tom smislu može promatrati kao djelomični pokušaj da se izmijeni ravnoteža klasnih snaga i na taj način promijeni definicija onoga što je politički izvedivo. Ako oni koji odlučuju dijele interese privatnog sektora i menadžera državnih tvrtki, ili jednostavno prihvaćaju njihov autoritet kao mjerodavan, ta politika ima savršenog smisla.

Naposljetku, malo je uvjerljivih alternativa. Unatoč kratkom oživljavanju Keynesa (pa čak i riskantnih referenci na Marxa u nekim krugovima), najprestižnija tehnička ekspertiza došla je iz neoliberalnih krugova, naročito onoga kojega su ponudili neoklasični ekonomisti. Politike su gotovo uvijek oblikovane uz pozivanje na politički relevantna akademska i think-tank istraživanja. Kada je britanska vlada uvela prve rezove potrošnje, izrijekom se pozvala na istraživanje vodećih ekonomista Kennetha Rogoffa i Carmen Reinhart u kojemu se sugerira da fiskalna konsolidacija predstavlja najučinkovitije sredstvo za ponovnu uspostavu rasta. Rogoff i Reinhart nisu samo iznimno visoko profilirani stručnjaci, već su i bivši zaposlenici Bear Sternsa, Federalnih rezervi i MMF-a. Dio su elite i sustava kojega nastoje sačuvati. Naravno, britanska je vlada mogla odabrati i da posluša druga stručna mišljenja, poput onih Paula Krugmana ili bivšeg člana Odbora za monetarnu politiku Dannyja Blanchflowera, koji je zagovarao investicije i poticaj. No oni su marginalni u okviru svoje struke i unutar vladajućih institucija (uključujući Odbor za monetarnu politiku). I njihove se preporuke nisu podudarala s interesima vladajućih frakcija kapitala, prije svega s interesima bankara.

Pokazalo se međutim da je Rogoffovo i Reinhartino istraživanje pati od fatalne greške – podaci u proračunskim tablicama naprosto su bili pogrešno uneseni, na što je ukazao jedan student ekonomije.[19] S nekih strana je sugerirano da bi to moglo ugroziti program štednje, no takva razmišljanja očito nisu uzela u obzir o kakvim je ulozima zapravo riječ. Ministarstvo financija je krcato revnim stručnjacima, koji su svi više ili manje obučeni u istoj neoklasičnoj ekonomskoj teoriji. Dio je državnog aparata kojim dominira elita javnih službenika koji dijele osnovno usmjerenje takvog tipa mišljenja, a povezano je i s nizom drugih institucija, od sveučilišta do Cityja, koji dodatno podupiru takve nazore. Debakl istraživanja Rogoff-Reinhart ne mijenja značajnije ravnotežu ideoloških snaga unutar britanske elite. U nedostatku teže krize, dubokog društvenog poremećaja, ili usklađenijeg izazova od strane političke ljevice i radničkog pokreta, koji bi se mogli mjeriti s onima protiv uvođenja glavarine za vrijeme Margaret Thatcher, najizglednije je da će Ministarstvo financija mudro prilagođavati svoj kurs kao odgovor na fluktuirajuće događaje, ostajući pritom u okvirima iste široke paradigme.

Dominantna ideologija, ideologija vladajuće klase, nije zlokobna zavjera, ali nije ni indikator njezine gluposti. Vladajuća klasa tu ideologiju živi, iz prostog razloga što ona rezonira s njezinim interesima, iskustvom i akumuliranom ekspertizom.

S engleskog prevela: Sana Perić

*Richard Seymour je britanski autor, aktivist i autor bloga Lenin’s Tomb. Knjiga Against Austerity objavljena je u ožujku 2014. kod londonskog izdavača Pluto Press. Ovaj izvadak iz knjige izvorno je objavljen na portalu opendemocracy.net.

[1] McNally, Global Slump, str. 13.

[2] Simon Lee i Matt Beech, The Conservatives Under David Cameron: Built to Last?, Palgrave Macmillan, London, 2009., str. 13. i 22–3.

[3] “David Cameron Warns of ‘Age of Austerity’”, Guardian Unlimited, 28. travnja 2009.

[4] Larry Elliott, “The Dawning of the Age of Austerity: Ballooning Budget Deficit will Usher in a Prolonged Period of Belt-tightening Over the Next Decade”, The Guardian, 24. kolovoza 2009.

[5] Mark Blyth, Austerity: The History of a Dangerous Idea, Oxford University Press, Oxford, 2013., str. 7.

[6] Kirsty Walker, “Vince Cable Admits Previously Opposing VAT Rise to ‘Score Points’”, Daily Mail, 28. lipnja 2010.

[7] Prema pisanju The Telegrapha 2009., političari su u velikoj mjeri svoje privatne luksuze pravdali kao poslovne izdatke.

[8] “General Election 2010: What a Hung Parliament Means for the Stock Market”, Telegraph, 7. svibnja 2010.; Becky Barry, “Nervous Markets Put Sterling on the Slide at Prospect of Lib-Lab Coalition”, Daily Mail, 11. svibnja 2010.

[9] Alex Stevenson, “Civil Servants’ Coalition ‘Manual’ Under the Spotlight”, Politics.co.uk, 14. listopada 2010.

[10] Alex Stevenson, “‘God’ Denies Coalition Meddling”, Politics.co.uk, 28. listopada 2010.

[11] Težina i utjecaj samog O’Donnella u vladi, nakon što je bio u Whitehallu tijekom cijelog neoliberalnog razdoblja, bili su dovoljno značajni da opravdaju njegove inicijalne “G.O.D.” (Bog). Oni su se protezali, prema njegovoj vlastitoj procjeni, na “pobjede” prilikom privatizacije ključnih industrija, na preotimanje procesa određivanja kamatnih stopa iz ruku izabranih političara te na uvođenje bihevioralne ekonomije kao načela državništva. Njegov stav o javnoj potrošnji, izražen dosta prije nego što je preuzela dugove banaka, bio je da konkurentski pritisci globalizacije znače da vlada mora poreze držati niskima i – sukladno staroj izreci koju susrećemo uvijek kada rukovoditelji otpuštaju radnike – “učiniti više s manje”. Nick Robinson, “Sir Humphrey Praises Politicians Shock”, BBC News online, 14. srpnja 2010.; O’Donnell citiran prema Gary Daniels i John McIlroy, Trade Unions in a Neoliberal World, Routledge, Abingdon, 2009., str. 70.; Sir Gus O’Donnell, “Ten Commandments of Good Policy Making: A Retrospective”, British Politics and Policy at LSE, 1. svibnja 2012., dostpno na blogs.lse.ac.uk.

[12] Chris Giles, “Poor to be Hit Most by Service Cuts”, Financial Times, 23. lipnja 2010.

[13] “Instant Reaction to the Budget”, Financial Times, 22. lipnja 2010.

[14] Britain’s Emergency Budget: Ouch!, The Economist, 22. lipnja 2010.

[15] Blyth, Austerity: The History of a Dangerous Idea, 1. Poglavlje pruža izvrsnu “početnicu” o ovim argumentima.

[16] John Lanchester, “Let’s Call it Failure”, London Review of Books, 3. siječnja 2013.

[17] Konzervativna brojka u 2013. iznosila je 318 milijardi funti. To je bila poprilična blamaža za vladu posvećenu ideji oporavka koji bi predvodio privatni sektor, što je dovelo do ponižavajućeg spektakla kada su George Osborne i Nick Clegg moljakali tvrtke da ekspandiraju, da ulažu i da se izbore protiv sila stagnacije. Vidi Richard Seymour, “Never Mind Tax Havens – The Real Hidden Billions are in Company Coffers”, The Guardian, 13. Svibnja 2013.

[18] Iako, ne tako značajan kao deficit pod Johnom Majorom, ali i to je postignuto tek nakon što je suficit osiguran kroz prethodne četiri godine fiskalne luđačke košulje.

[19] Charles Arthur i Phillip Inman, “The Error that Could Subvert George Osborne’s Austerity Programme”, The Guardian, 18. travnja 2013.