O problemima privatizacije mirovinskog sustava rijetko se govori. Rijetki progovaraju o štetnosti prepuštanja radničke budućnosti rukama financijskog tržišta, a još rjeđi o gubicima koje mirovinski fondovi generiraju. Donosimo vam seriju tekstova Snježane Andrijević koja obrađuje upravo tu temu.
Privatni mirovinski sustavi najkompleksnija su domena financijalizacije općenito. Isprepliću se i utječu na sve sfere društveno-ekonomske sadašnjosti i budućnosti skrojene financijsko-političkim paktovima. Tema mirovinskih sustava najbolje oslikava kompleksnost i detalje funkcioniranja globalnih financija. U eri digitalizacije, tržišta kapitala i koncepta vremenske vrijednosti novca, nerazumijevanje detalja i sveobuhvatnosti privatnih mirovinskih sustava u ljudima logično izaziva dosadu i nezainteresiranost. Kreatorima i promicateljima privatnih mirovinskih sustava upravo je to cilj, a njihova propaganda odvija se čak i pod krinkom financijske pismenosti i edukacije.
Privatni mirovinski fondovi mogu se promatrati iz različitih perspektiva, a nova globalna događanja inspiriraju njihovu analizu kroz perspektivu mirovinskih fondova u kontekstu zaduživanja.
Drugi stup – bogaćenje od trgovine kapitalom
Obvezni mirovinski sustav, popularnog naziva „2. stup“, u našoj zemlji omogućava održavanje na životu organiziranog tržišta kapitala, koje se još naziva ZSE (Zagreb Stock Exchange). Zagrebačka burza d.d. također je privatna organizacija koja ostvaruje profite prometom kapitala (dionicama, obveznicama i ostalim financijskim instrumentima, odnosno raznim vrijednosnim papirima).
Podsjetimo, projektom Svjetske banke 2002. godine mirovinski sustav reformiran je tako da je jedna četvrtina novca, koji se iz plaća radnika uplaćivao kao doprinos za javno mirovinsko osiguranje, prepuštena privatnim mirovinskim fondovima. Projekt mirovinske reforme rađen je po uzoru na Čile. Plan je bio da se postepeno u narednim godinama, najveći dio mirovinskih doprinosa iz plaća (ili svi mirovinski doprinosi), ne plaćaju više državi, nego privatnim mirovinskim fondovima. Gubitnici ovog projekta preusmjeravanja četvrtine mirovinskih doprinosa iz javnog mirovinskog sustava na bankovne račune mnogi su: od države, cjelokupne privrede do građana.
Dobitnike možemo prepoznati uglavnom u financijskom sektoru, u domeni pravnih i fizičkih osoba, pogotovo inozemnih financijskih institucija i njihovih vlasnika. I ostali krupni ili oni sitniji kapitalisti, koji nisu direktno povezane osobe sa spomenutim financijskim institucijama, shvatili su blagodati puno bržeg i lagodnijeg načina stjecanja bogatstva – bogaćenja trgovinom kapitalom.
Dakle, već 20 godina svaki mjesec zaposleni radnik na račune u bankama uplaćuje novac u iznosu 5 posto bruto plaće i prepušta institucionalnim investitorima upravljanje tom svojom štednjom za mirovinu. Na taj način institucionalni investitori realan novac iz plaća radnika ulažu u kupovinu ili prodaju kapitala, odnosno prometuju na tržištima kapitala.
Zaduživanje države radničkim novcem
Privatizacijom državnog portfelja poduzeća mirovinskim društvima omogućava se ulazak u vlasništvo tih poduzeća (npr. Podravka), i to novcima iz mirovinske štednje. Tako se posredno sudbina poduzeća prepušta u ruke bankama i osiguravajućim društvima, koji su uglavnom u stranom vlasništvu. Mirovinska društva delegiraju svoje predstavnike u uprave poduzeća, čije dionice su kupili novcem iz radničke mirovinske štednje. Dakle, novcima iz mirovinske štednje preuzimaju se upravljačke moći i sudbina poduzeća. Radnici imaju samo jednu ulogu, ulogu „uplaćivača iz svojih plaća“, a njihovi vlasnički interesi prepušteni su predstavniku kojeg u upravu odabire društvo za upravljanje mirovinskim fondovima, poznatije kao mirovinsko društvo. Osim upravljačkih funkcija temeljem vlasništva, radnici su razvlašteni i u nadzornim funkcijama, jer tu ulogu u njihovo ime opet preuzimanju predstavnici iz istih krugova.
Također, institucionalni investitori, a to su mirovinska društva, kupovinom državnih obveznica sredstvima iz mirovinske štednje zadužuju državu i postaju joj vjerovnici. Kupovinom korporativnih obveznica zadužuju trgovačka društva. I to sve ne čine svojim novcima, nego novcima radnika koji im perpetuirano pristižu.
Radnici ne upravljaju svojim računima
Mirovinski fondovi skupna su imovina osobnih mirovinskih računa, u kojima su radnici kao vlasnici tih računa potpuno razvlašteni i nemaju nikakva nalogodavna niti druga prava upravljanja i kontrole. Kao što već svi manje više znamo, postoje četiri mirovinska fonda: Allianz osiguranja (zajedno sa Zagrebačkom bankom), Erste banke, Croatia osiguranja (zajedno s Privrednom bankom Zagreb) i Raiffeisen banke, kojima upravljaju mirovinska društva. Ta društva za upravljanje mirovinskim fondovima institucionalni su investitori, zasebne pravne osobe u vlasništvu spomenutih banaka i osiguravajućih društva.
Vlasnik udjela u investicijskom fondu, fizička osoba s imenom i prezimenom ili pravna osoba sa svojim nazivom, titular je vlasništva tog udjela koji može davati određene naloge tom društvu za upravljanje investicijskim fondom. Međutim, toga nema u mirovinskom fondu! Vlasnici računa jedino mogu promijeniti banku odnosno mirovinsko društvo, a to je im je savršeno svejedno jer nema većih razlika niti konkurencije između tih društava.
Dugoročna štednja radnika uplatama se povećava i tako osigurava mirovinskim društvima kao institucionalnim investitorima regresiju moći i kontrole općenito. Imovina kojom upravljaju „mirovinci“ ubrzo će prestići proračunsku imovinu države, a u budućnosti će biti i višestruko veća.
Uloga institucionalnih investitora, u nas su to društva za upravljanje mirovinskim fondovima u vlasništvu banaka i osiguravajućih društava, upravo je da prikupljaju novac iz radničkih plaća, plasiraju ga na burzu/tržište kapitala te ga pretvaraju u vlasnički kapital (kupujući dionice) ili u dužnički kapital (kupujući obveznice).
Radničkom razvlaštenom štednjom kupuju obveznice zadužujući državu i tvrtke, pretvarajući štednju u kapital. Onda dijelom tog kapitala trguju na tržištima kapitala. Upravo ta prepuštena trgovina kapitalom najsofisticiraniji je dio cijele priče kompleksnosti domene privatizacije radničke budućnosti, a koja rezultira urušavanjem životnog standarda radnika u sadašnjosti, nasuprot rastu luksuza i bogatstva suprotne strane. Mirovinska društva tako zadužuju tuđim novcem i stječu ogromnu moć ulogom vjerovnika, a račune će polagati radnicima kao vlasnicima štednje dugoročno za 30 – 40 godina, nakon kraja njihovog radnog vijeka.
Ipak, pojedinosti tog našeg sustava koji je hibridna modifikacija američkih privatnih mirovinskih planova nisu tema ovog teksta, već nas zanimaju tri strateške točke koje su bitne za razumijevanje utjecaja privatnih mirovinskih sustava na dešavanja globalnog neoliberalnog kapitalizma, a na kojima se temelji i naš se mirovinski sustav. To su američki sustav privatnih mirovinskih planova, ekonomska kriza iz 2008. godine te najrecentnija koronakriza koja je započela 2020. Upravo će o tim točkama riječi biti u idućim tekstovima iz ove serije.
Izvor naslovne fotografije: Pixnio, Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: