Tragedija u OŠ Prečko u Zagrebu nedvojbeno je uzrokovala promjene u svim školama u Hrvatskoj. Donosimo vam osvrt jedne pedagoginje o tome koliko je tragedija promijenila njezinu školu. Kako bi zaštitili učenice i učenike, pedagoginju i njezine kolegice i kolege nećemo objaviti njezino ime ili ime škole u kojoj radi.
Nakon što je 19-godišnjak u OŠ Prečko ubio sedmogodišnje dijete, ranio još troje djece i učiteljicu u sve škole u Hrvatskoj stigao je dopis ministra obrazovanja i znanosti Radovana Fuchsa. U istom danu kada se tragedija dogodila izrazio je suosjećanje sa žrtvama napada i članovima njihovih obitelji, a svima nama podršku.
Važno je naglasiti da se radi o izoliranom slučaju nasilja, piše ministar i poziva da poduzmemo sve moguće korake da smanjimo razumljivu zabrinutost roditelja i djelatnika u školi, održimo redovitu nastavu i osiguramo da se učenici osjećaju sigurno u svojim školama. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih stoji na raspolaganju za svaku pomoć i podršku. Nadalje u dopisu ministar nas moli da djeci po potrebi osiguramo psihološku i drugu pomoć te da pokažemo da su naše škole sigurno mjesto za njihov boravak.
Sedam dana nakon tragedije primamo u školu dopis Osnovne mjere jačanja razine sigurnosti u školama u kojem dobivamo upute o postupanju škola:
• obavezno od 7. siječnja 2025. poduzeti nužne korake zaštite učenika i zaposlenika koje će uključiti i obvezu zaključavanja svih ulaza u ustanovu...
• molimo sve osnivače da žurno ispitaju stanje u školskim ustanovama na svom području...
• U slučaju poteškoće i nedoumica...upućujemo ravnatelje da se obrate svojim osnivačima.
Nedugo nakon ovog dopisa, 2. siječnja 2025. stiže dopis ministra Fuchsa - donesena je Odluka o donošenju Protokola o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama.
Školske ustanove su dužne uskladiti svoje interne dokumente...s Protokolom o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama, piše u Odluci. U njoj se ravnatelji zadužuju da učenike, roditelje, radnike školske ustanove i ugovorne korisnike upoznaju s Protokolom o kontroli ulaska i izlaska u školsku ustanovu. Naša ravnateljica to upravo i čini odmah nakon povratka djece s prvog dijela zimskih praznika.
Da bi ispunili sve obveze iz gore navedenih dopisa školi je potrebna panik brava s panik letvom iznutra i kuglom s vanjske strane, ugradnja video nadzora koji bi kontrolirao ulaz te postavljanje portafona i magnetnih kartica za ulaz koje bi imali zaposlenici i zaposlenice škole. Hoće li to škola i dobiti ovisi o financijskim mogućnostima osnivača i općine. Škola nema ni dovoljno tehničkog osoblja. Nakon što nam je spremačica otišla u mirovinu, Ministarstvo ne dopušta zapošljavanje nove.
Piše Ministarstvo puno u dopisima o važnosti mentalnog zdravlja djece, a u isto vrijeme odbija dati suglasnost za zapošljavanje stručnog suradnika psihologa iako škola ima više od deset Rješenja o primjerenom obliku školovanja za djecu s poteškoćama i još par postupaka za dobivanje Rješenja u tijeku. Meni je zanimljiva treća stavka Protokola u kojoj je navedeno da se preporučuje uključivanje roditelja u radionice i simulacije sigurnosnih procedura. Moje je pitanje: Kako? Ne daju nam psihologa, a pedagozi/ginje(i drugi) svaki se dan moraju nositi s nepredvidivim situacijama u tolikoj mjeri da ponekad sve ono što je planirano padne u treći plan.
Osim, naravno, stvari poput nacionalnih ispita. I da, sarkastična sam. Nacionalni ispiti su, recimo, iz nekog razloga prioritet, iako praktički radimo za drugog poslodavca kad ih provodimo. Dodatni rad nam nije plaćen, a kolege i kolegice gube nastavne sate (što je najkritičnije za osmaše), s tim da smo ove godine već u velikom zaostatku. No, to je već druga priča.
Radništvo
Zanimljivo je koliko Ministarstvo u svojim dopisima ističe da trebamo smirivati druge poput roditelja i djece, ali ja sam paniku i strah vidjela upravo u očima svojih kolegica koje su odmah na sljedećem Učiteljskom vijeću potencijalni rizik identificirale u jednom djetetu s teškoćama, dok djeca generalno nisu bila uznemirena. Zato sada postavljam pitanje kako se uvođenje „Protokola” odrazilo na rad u školi; pruža li Ministarstvo stvarno podršku i pomoć ili kao što je prikazano odgovornost prebacuje na druge i delegira obveze na osnivače pa potom na ravnatelje koji na kraju nose sav teret odgovornosti za svoje škole? Što kaže radništvo?
Dok neki kolege_ice (npr. tehničko osoblje) ne primjećuju promjene, nekim drugima je kako i sam naslov ovog teksta kaže potpuni „kaos”. Jedna mlađa kolegica mi je u razgovoru rekla kako joj novi režim ulaska ne stvara pretjerane poteškoće. Nije bilo nekakvih većih problema u smislu da mi je bio otežan rad ili onemogućen tako da znam da je djeci možda malo eventualno nezgodnije; pogotovo ta kašnjenja i ulasci/izlasci, ali evo mislim načelno da smo se nekako uspjeli prilagoditi ovom novom sistemu. Zadovoljna je razinom sigurnosti. Do sada sam radila u nekoliko škola i doista sam se u svakoj osjećala sigurno i nisam do sad primijetila nekih odstupanja.
Druga kolegica, kod koje sam i ja nekad bila učenica drukčije se osjeća. Smatram da nikad nije bilo teže raditi u školama nego što je danas. To je zbog sve većih izazova koji se svakodnevno postavljaju pred nas, a također i problema s kojima se suočavamo. Djeca su svaki dan u sve većim problemima, a često se u našem poslu bavimo kurikulumom, što i trebamo, ali trebamo se baviti i njima kao osobama, kao mladim ljudima, koji često traže da nastava bude zanimljivija i zapravo žele tu bezbrižnost i igru u nastavi, a često im to nije omogućeno.
Oko prilagodbe novom protokolu kaže da mora dolaziti ranije na posao kako bi prošla proceduru ulaska jer mora čekati na otvaranje dvorišnog ulaza škole koji je pod ključem. Ne stignem se kvalitetnije pripremiti kao što sam mogla ranije. To je opterećenje i za nas i za djecu.
U konačnici su dopisi Ministarstva školu i osnivača stajali oko 5000 eura, koliko je stajala ugradnja panik brava i kopiranje ključeva. U dopisima ništa ne piše kada će i hoće li uopće Ministarstvo odobriti zapošljavanje stručnih suradnika i tehničkog osoblja. Tek s dovoljno stručnog i tehničkog kadra možemo raditi na prevenciji koja je najvažnija za sigurnost škole
Škola danas
Prošlo je šest mjeseci od tragedije u OŠ Prečko, što se promijenilo? Danas naša škola ima ulaz pod ključem. Ima evidencijski list za dolaske i odlaske iz škole. U najtežem slučaju međuvršnjačkog nasilja kojem sam svjedočila od početka polugodišta doživjela sam to da roditelji dižu paniku i prijete pozivanjem medija, ne dozvoljavajući meni, kao stručnoj suradnici, da istražim slučaj. Doživjela sam da se njihova djeca smiju na pomisao o tome da će završiti na televiziji kao i škola Prečko.
To su djeca koja su dozvolila i sudjelovala u međuvršnjačkom nasilju prema djetetu koje je nakon svog pretrpljenopg nasilja i samo okrivljeno za nasilje i povodom čijeg je ponašanja škola morala pokrenuti Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima. U cijelom tom procesu uvidjela sam da nam treba puno više rada s djecom, s roditeljima, sa svima uključenima u odgojno-obrazovni proces...
I iako je ovaj Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima donesen u ožujku 2024. godine, adresar koji je naveden u protokolu (interni dokument kojim se trebamo koristiti u slučaju nasilja) dostavljen nam je tek krajem veljače 2025., dakle nakon što smo aktivirali Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima. Zato se pitam: Kako možemo postupati prema uputama koje su nepotpune? Zašto se istovremeno od nas očekuje rad koji zahtijeva veliku mentalnu otpornost, socijalnu osjetljivost i veliku spremnost na reagiranje u kriznim situacijama, a nismo plaćeni dostojanstveno, kao i većina radništva u Hrvatskoj.
Koliko zapravo vrijede naša djeca?
Onoliko koliko se ulaže u njih; to je između ostalog ulaganje u radništvo odgojno-obrazovnih ustanova, a ne tjeranje škola i osnivača da se nekako snađu i kupe panik brave tek nakon što je netko u školi već nastradao. Briga o djeci ne pokazuje se prebacivanjem odgovornosti na pojedinačne ravnatelje niti donošenjem „reformi” koje ne uvažavaju struku i praksu. I možda neki od nas imaju dobar razlog za strah jer smo sami učinili nešto da izazovemo gnjev djece, da izgubimo njihovo povjerenje ili nanesemo štetu koja ostaje s njima i nakon završetka obrazovanja.
No, za takve greške nisu odgovorni isključivo pojedinci, već država koja između ostalog ne radi dovoljno na destigmatizaciji mentalnih bolesti; da ni ne spominjemo adresiranju kolektivnih i ratnih trauma u društvu koje za razliku od većine Europe svako toliko otvara ranu staru 30 godina i to ne zato da se rana liječi nego iskoristi za političko agitiranje.
Agitiranje radničke većine na rubu siromaštva za napad na radništvo koje definitivno nije dovoljno plaćeno kako bi strahovalo za svoj život na svom radnom mjestu. Ne, ministre, nismo u mogućnosti da krpamo rupe koje Vi i Vaši kolege_ice namjerno ostavljate otvorenima. Za to nam ipak treba barem jedan psiholog.
Vaša pedagoginja.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Ramona Ščuric (srednja.hr), Vlada RH, Geeze, Pexels
Preporučite članak: