Što je zapravo bila Nama? Jedna građanska institucija, rekli bi neki, jer je njezin prvotni oblik, robna kuća Kastner & Öhler, bio simbol dolaska austro-ugarske građanske kulture u Zagreb.
U toj kulturi su Zagrepčani naučili kupovati, odnosno u njoj započinje kupovina kao užitak i kao rekreacija. Kasnije u socijalizmu takav je 'užitak' ugušen, država je otela kompaniju od pravih vlasnika a 'potrošačko društvo' je nestalo.
Nama? Jedna socijalistička institucija, rekli bi drugi, trgovinska radna organizacija i Narodni magazin. Ogledni primjer radničkog gospodarstva i, orijentiran kroz ponudu pristupačne i jeftine robe emancipaciji ljudi. Ali taj 'temelj jugoslavenske maloprodaje' nije mogao preživjeti raspad socijalizma i uvođenje "slobodnog tržišta", kada se kultura šopinga preselila iz centra grada u, ironično, šoping centre, koji nastaju na periferiji Zagreba.
Nama? Uspješna robna kuća, rekli bi treći, neovisno o ekonomskom modelu, imenu i promjenama režima, koja nije propala zbog ekonomskih razloga, nego zbog kriminalnih radnji, tijekom sumnjive privatizacije 90-ih. Ta 'uspješna robna kuća' bila je pokazatelj (uz slučaj Agrokor) za one koji žele znati kako je raspodijeljeno bogatstvo u novoj državi.
Nama? Za povjesničare, primjer jedne neobične hibridne modernosti koja nastaje u Jugoslaviji između kapitalizma i socijalizma. Nama kao simbol 'konzumerističkog socijalizma' u kojem se vidi kontinuitet potrošačkog društva u Hrvatskoj kroz mnoga politička i ideološka previranja.
U svakom slučaju, to nije "samo dućan kojeg više nema". Neki su pisali o njoj s nostalgijom, kao o simbolu drugačijih i jednostavnijih vremena, drugi pak kao o pozornici na kojoj se mogu vidjeti već dobro poznati fenomeni hrvatske povijesti - modernizacija društva preko Austrije, antisemitizam (progon i obespravljenje Franza Öhlera 1941.), sumnjiva nacionalizacija 1945., još sumnjivija privatizacija 1990., stečaj 2000., nestanak u veljači 2026.
No unatoč tim već poznatim činjenicama, oko Name postoji još mnogo otvorenih pitanja. Na primjer, kako je hrvatsko društvo 19. stoljeća primilo tu srednjoeuropsku građansku kulturu, kako ju je komunizam preuzeo i što je s njom učinio, što se s njom dogodilo nakon raspada Jugoslavije te u što su ga pretvorili oni koji su došli nakon nje?
Počnimo od početka, od robne kuće Kastner & Öhler, otvorene 1879. u Zagrebu. Robna kuća, kao institucija, nije samo "malo veći dućan", već je jedno od središnjih institucija tadašnjeg građanskog društva. Američki povjesničar Michael B. Miller u knjizi Bon Marché: Buržujska kultura i robna kuća, 1869-1920 (1981.), opisujući razvitak jedne robne kuće u Parizu, koja je otvorena samo 10 godina prije zagrebačkog Kastner & Öhlera, piše da robna kuća "identificira kulturu s vanjštinom i materijalnim vlasništvom", da "potvrđuje predanost kulture produktivnosti", da "personificira njezino stremljenje k jednakosti", ukratko da je "robna kuća buržujski svijet."
Miller također ukazuje na to da ona, iako se nudi publici koja već u nekom obliku postoji, pokušava "stvoriti novi set socijalnih odnosa, percepcija i uloga koji bi omogućili prilagodbu njih samih, njihove radne snage, njihove klijentele i građanske javnosti na promjene u društvu koje je robna kuća predstavljala i sama dovodila na djelo."
Robna kuća, dakle, nije bila samo jedna od pojava modernosti, nego, prema Milleru, jedna od središnjih institucija kroz koje je društvo stvaralo te doživljavalo vlastitu modernost i preko koje se njoj prilagođavalo. Zagrebački Kastner & Öhler, poput pariškog Bon Marchéa, mogao bi stoga predstavljati neku vrstu početka građanskog društva na našim prostorima ili barem važan događaj u njegovom razvoju.
Dva grada - Pariz, tada s 2 milijuna stanovnika i Zagreb s 30 000, odnosno Aristide Boucicaut (osnivač prvog pariškog grand magasina), a s druge strane Karl Kastner i Herman Öhler, dva su slična fenomena. Ta sličnost ne proizlazi samo iz činjenice da su te dvije robne kuće osnovane jedna za drugom. Arhitekt zagrebačke robne kuće, Ignjat Fischer, svoj je dizajn radio po uzoru na velike robne kuće u Europi.
Kastner & Öhler slali su svoje zaposlenike u inozemstvo na obrazovanje i prvi primjenjivali nove tehnike prodaje, poput kataloga, izloga, reklama i dostave. Nema razloga za sumnju da su fenomeni koje opisuje Miller također fenomeni prve robne kuće u Zagrebu. Ono po čemu se razlikuje naša od stranih robnih kuća je činjenica da se o onoj francuskoj te o drugima koje su nastajale po Europi i Americi, zna mnogo, jer je njihov utjecaj na društvo analiziran istovremeno s njihovim nastankom.
Mogu se spomenuti Zolin roman Kod ženskog raja, roman o toj istoj pariškoj robnoj kući, Benjaminov Das Passagen-Werk s tisuću stranica dugim opisom pariških izloga, kao i analize onoga u što će se to pretvoriti, poput Barthesove Mitologije i Baudrillardovo Konzumerističko društvo.
O našem K&Ö zna se malo. U književnosti se spominje tek usput. U Kiklopu Ranko Marinković tek u jednoj rečenici - "Kastner i Öhler, najveća robna kuća na Balkanu, prosula iz roga svoga obilja nevjerojatne i čarobne stvari, od igle do kamiona, a mašta gledalaca kljuca, kljuca po tim raskošima."
Nadalje, Miroslav Krleža, tako minuciozan komentator građanske klase i vrlo zainteresiran za to kako se "gibao ovaj naš život iz barbarske naše provincijalne tame u neke svjetlije sfere kamata i komfora", Kastner & Öhler gotovo uopće ne spominje. U Pijanoj novembarskoj noći 1918, navodi je kao jednu od austrijskih ustanova u Zagrebu, ali dalje na nju ne troši riječi, dok se u Zastavama Kastner i Öhler pojavljuje samo jednom, i to ne kao robna kuća, nego kao nabavljač tkanine za mađarske zastave kojom je prekriven neki sitni gradić u Vojvodini "da bi se opsjenila prostota."
Zaista je neobično da se o toj kući zna toliko malo, a ona je bila, kako Michael B. Miller kaže za Bon Marché, jedna od središnjih ustanova modernosti. Možda Kastner & Öhler može biti polazna točka za razne otvorene dileme. Kako se građanska mitologija nastanila u Hrvatskoj? U kojem obliku? S kojim specifičnostima? Je li ona uvezena iz Europe kroz Austriju i Mađarsku ili hrvatska građanska klasa ima svoju vlastitu mitologiju?
No ostavimo sada Kastner i Öhler te prijeđimo na sljedeće poglavlje, ono u kojemu se pojavljuje Nama. Godina je 1945. i ona se smatra velikom prekretnicom - država, režim, politička ekonomija i sama robna kuća mijenjaju imena. Kraljevina u socijalističku federaciju, Petar II. Karađorđević u Josipa Broza Tita, kapitalizam u komunizam, a Kastner & Öhler (odnosno Kastner & Grgić u Pavelićevom režimu) u Narodni magazin, to jest u Namu.
No što se dogodilo s institucijom robne kuće u toj promjeni? Neki bi rekli da robna kuća nije mogla zadržati svoj prvotni oblik, jer je on bio odraz mentaliteta srednjoklasnog društva za koje se tvrdilo da u Jugoslaviji nije postojalo. Neki bi rekli da je robna kuća u svojem novom imenu reorganizirana prema marksističkim ciljevima, te da je predstavljala "uključivost", "društvenu korist", "nekomercijalnost" i "javnu namjenu" (Ivana Mihaela Žimbrek, Kulturpunkt, 2024.).
Postavimo pitanje - što ako robna kuća jest održala dio svojeg prvotnog oblika i nastavila sudjelovati u običajima srednje klase čak unutar marksističkog društva? Što ako je ona imala neku ulogu u onome što se zove konzumeristički "Koka-kola" socijalizam koji je dijelio jugoslavensko od ostalih istočnoeuropskih društava? Što ako je socijalizam u Jugoslaviji bio neka vrsta menadžera jednog sustava koji su "obični ljudi" doživljavali kao konzumerizam i koji je, kao takav, oblikovao njihove navike i načine razmišljanja?
Tako u knjizi Bought and Sold (2011.), Patrick Hyder Patterson navodi:
Od sredine pedesetih nadalje, politička atmosfera u Jugoslaviji dopuštala je rast duboke i kompleksne veze šopinga, potrošnje, nabave i uživanja, u koju je javnost bila umješana preko entuzijastičnog i začuđujuće neobuzdanog korištenja "racionalnih", "znanstvenih" i "modernih" načina trgovanja i komunikacije. Socijalistička Jugoslavija se time okrenula k stvaranju konzumerističkog društva: za rastući broj ljudi, iskustvo konzumacije zadobilo je značenje koje više nema jaku vezu s jednostavnim zadovoljavanjem osnovnih materijalnih potreba. Nabava razne potrošačke robe i usluga, i konzumacija iskustava poput prazničkih izleta, odlazaka u kino, plesanja, pića u diskotekama i stranih putovanja - sve je to postepeno postalo središnja briga društvenog života u Jugoslaviji."
Patterson ne govori o robnoj kući, Namu uopće ne spominje, no odnos Name i potrošačkog društva istražuje Lucija Mihajlović u svojem doktorskom radu gdje govori, na temelju izjava običnih ljudi, da je "Nama (u socijalizmu) bila privid izobilja." Ljudi opisuju Namu, govoreći da tamo nije bilo skoro ničega (to jest, da ondje njihovi potrošački apetiti nisu nikada bili zadovoljeni), a istovremeno, da se tamo "moglo sve kupiti."
To djeluje čudno na prvi pogled, no zapravo nije, kada se ustanovi da je Jugoslavija bila država živih kontradikcija, koje su se morale odražavati u njezinim institucijama. To je bila država, čini se, koja je istovremeno stvarala potrošačke apetite i gušila ih kao anti-komunističko ponašanje. Nama tu stoji kao primjer te napetosti, kao privid izobilja. Otvaranje lanca robnih kuća bio je znak postojanja potrošačkog mentaliteta, no te robne kuće otvarane su u spomen Titu i partiji koji su taj mentalitet proglasili nepoželjnim.
Komunistički režim je predstavljao potrošački mentalitet kao slabost, a istovremeno je obećavao materijalno blagostanje i poticao želju za potrošnjom, nudeći lanac partijski-odobrenih robnih kuća. U toj kontradikciji živi Nama, koja je izgrađena, kako u svome radu kaže Lucija Mihajlović, na napetosti između velike ponude i malog izbora. Netko bi rekao da postojanje izbora proizlazi iz materijalnog izobilja, jer kako birati između stvari kojih nema? No danas mnogo ljudi živi u materijalnoj nestašici (kupovna moć se progresivno smanjuje), uz osjećaj širokog izbora. Ono što je u Nami bio privid izobilja postalo je izobilje privida.
Dolazimo do zadnjeg poglavlje priče, koje je najviše prekriveno velom povijesne tišine. Devedesete su iznimno važne, no one su godine o kojima navodno svi sve znaju, a ipak skoro nitko ništa ne zna. Počnimo od osnovnih podataka - Nama je privatizirana 1993. i pretvorena u dioničko društvo. Prije toga, 1987. Nama je bila glavni sponzor jednog ogromnog sporstkog događaja - Univerzijade u Zagrebu (otuda onaj natpis kod autobusnog kolodvora Svijet mladih za svijet mira i plava vjeverica Zagi).
U narednim godinama promet joj opada, a mediji izvještavaju o netransparentnosti privatizacije (otuda danas toliki mrak oko toga što se dogodilo). No ipak, kroz razgovor s ljudima uključenima u taj proces, otkriva se postupno ono što se dogodilo. Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata i u to vrijeme predstavnik Naminih radnika u sukobima s bankama i državom, u razgovoru za Radnička prava otkriva da je važnu ulogu u propasti Name imala Privredna Banka Zagreb (PBZ) koja je bila Namin glavni vjerovnik i imala je hipoteke na njezinim nekretninama.
Iveković tvrdi da je PBZ htio uništiti Namu kako bi se domogao vrijednih nekretnina (Namine zgrade su obično bile na važnim lokacijama). No 1999. sindikat koji je predstavljao radnike Name smislio je plan, takozvani Plan restrukturiranja, koji je trebao riješiti problem tako što bi pretvorio dugove u dionice Name - vjerovnici bi postali dioničari, a Nama bi dugove pretvorila u svoj kapital te time izašla iz stečaja.
Prema Ivekoviću, 80% vjerovnika je pristalo na taj plan, a i sam se PBZ s tim složio u zamjenu za nekoliko zgrada. No, u ključnom trenutku, u kojemu se Nama mogla spasiti, došao je ubojiti udarac iz vlade, i to ne iz Tuđmanove HDZ-ove vlade, nego iz prve koalicijske vlade Ivice Račana. Mario Iveković tvrdi da je čovjek koji je uništio taj spasonosni plan bio Slavko Linić, potpredsjednik Račanove vlade (2000-2003), s iznimno širokim ovlastima, jedna od najmoćnijih figura u Hrvatskoj u to vrijeme.
On će kasnije biti ministar financija u Milanovićevoj vladi 2011., a 2014. bit će smijenjen i službeno izbačen iz SDP-a zbog, prema izjavi tadašnjeg premijera Milanovića, "neke sumnjive predstečajne nagodbe". To se odnosi na aferu Spačva, u kojoj je Linić, kao ministar financija, kupio zemljište neke propale tvrtke za puno veću cijenu nego što je bila procijenjena vrijednost te je kasnije prodao za puno manju. Linić je također bio autor kontroverznog zakona o predstečajnim nagodbama. Dakle, uspon i pad Slavka Linića piše se u stečajevima i stečajnim nagodbama, a sve je počelo u prvim danima 2000. s Namom.
Nakon propasti tog plana sindikalista, Nama ulazi u stečaj, a sindikat gubi svaki utjecaj i moć pregovaranja. Radnici su bili u nesigurnom položaju - radili su bez ugovora na neodređeno vrijeme, sa sniženim plaćama, svatko je mogao dobiti otkaz bilo kada, a od zgrada ostale su samo dvije, one u Ilici i na Kvatriću. Sama tvrtka je slabo poslovala, jer su dobavljači strogo pregovarali svoje uvjete, znajući da je Nama u stečaju. Vrtjeli su se stečajni upravitelji, neki su smijenjeni, neki su umrli, a neki su se zadržali na tom mjestu i više nego što je bilo potrebno ili legalno, i tako 26 godina.
Iveković navodi da je u jednom trenutku sav Namin dug bio isplaćen, svi vjerovnici bili su financijski zadovoljeni, no stečaj je i dalje trajao. Postavlja se pitanje - ako su svi vjerovnici isplaćeni, kome je otišao novac, oko 17 milijuna eura za tvrtku i 34 milijuna eura za zgradu, za koji je Nama prodana?
Kupac je tvrtka "Izbor šesti" sa sjedištem u Solinu. Na dražbi je bila jedini ponuditelj. Riječ je o dvije splitske obitelji (Banović i Budalić) koji osnivaju tvrtku za tvrtkom - 10 tvrtki u posljednje 3 godine - prvu su nazvali Prvi izbor, drugu Drugi izbor, i tako do "Izbor šesti" koja je kupila Namu. Trgovački sud odredio je da je dužna kao dio ugovora preuzeti Naminu robu te dvije godine zadržati te plaćati radnike.
Prema informacijama iz ožujka, Izbor šesti planira ponovno otvoriti robnu kuću, gdje će svi zaposlenici nastaviti s radom, no to se u trenutku pisanja ovog teksta, krajem listopada, još nije dogodilo.
Je li ovo dakle kraj priče? Name više nema, ali ona je i dalje tu, kod novih vlasnika. Vrata su zatvorena, unutra nema nikoga, obećaje se novo otvorenje i nastavljanje rada. Novac teče i nakon što je sve isplaćeno, a država, osiguravačke kuće i banke dolaze po svoje dugove. Mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice, nevjerojatno mutno.
Foto: Wikimedia, I.Buljan
Preporučite članak: