Nastavljamo s našom Malom školom socijalizma. U prvom tekstu progovorili smo o bezidejnosti ljevice. U drugom smo vas upoznali s neprijateljem - kapitalizmom. U trećem izdanju o ljevici i desnici
Razgovori o ljevici i desnici postali su nepotrebno složeni. Nameću se brojna pitanja: jesu li ljevica i desnica zamijenile mjesta? Je li ljevica ostavila klasnu borbu zbog kulturnih ratova? Trebaju li nam nove dimenzije osim obične ljevica-desnica linije da bolje razumijemo političku stvarnost? Je li ta podjela zastarjela? Živimo li u vremenu tako različitom da su te oznake postale besmislene? Kratak odgovor na sva pitanja je – ne.
Za dulji odgovor morat ćemo pričekati na razjašnjenje ovih pojmova. Kao u prošlom tekstu o kapitalizmu, proći ćemo kroz različite načine razumijevanja ove političke klasifikacije. Opet ćemo se fokusirati na to kako svaka strana vidi samu sebe. Počet ćemo s desnim perspektivama, zatim centrističkim shvaćanjima, a na kraju ljevičarskim stajalištima. Međutim, marksizam ćemo potpuno izuzeti iz tog spektra iz nekoliko razloga. Ali prije toga reći ćemo nešto kratko o tome kako su ti pojmovi nastali i razvili se.
Kratka povijest ljevice i desnice
Podjela na ljevicu i desnicu potječe iz rane faze Francuske revolucije. U tadašnjoj skupštini, pobornici revolucije sjedili su lijevo od predsjednika, a branitelji starog poretka desno. Taj raspored zadržao se i kasnije, u razdoblju revolucije i restauracije, uz pojavu političkog centra između dviju strana. Ljevica je zagovarala rušenje feudalnog sustava, ali se unutar nje razlikovao stupanj radikalnosti. Radikali su tražili potpunu jednakost i programe koji bi smanjili razlike u građanskim pravima između bogatih i siromašnih. Liberali su pak bili zadovoljni jednakosti pred zakonom i zaštitom privatnog vlasništva. Desnica je branila feudalna prava, privilegije i moć aristokracije.
Tijekom prve polovice 19. stoljeća zahtjevi za univerzalnom slobodom često su dolazili u obliku radikalnog republikanizma. U usporedbi s time, liberalizam je postajao sve konzervativniji, štiteći privilegije rastuće buržoazije. Kada se socijalizam pojavio na političkoj sceni, on je preuzeo vodeće mjesto na lijevom polu, dok su se dotadašnji radikali podijelili. Neki su se priklonili umjerenijim ili desnim socijalistima (socijaldemokratima), a neki liberalima, tvoreći njihovo lijevo krilo. Ipak, temeljna razlika između ljevice i desnice ostala je ista: ljevica teži mijenjanju društvenog poretka, a desnica njegovom očuvanju. No, kako različite strane političkog spektra vide same sebe?
A) Desnica
Desnica sebe vidi kao čuvara tradicije, postojećeg poretka i moralnih vrijednosti koje ga održavaju, ali i reda općenito. Ta tradicija i poredak često su idealizirani ili izmišljeni. Primjerice, suvremena tehno-desnica više se oslanja na ideju prirodnih prava ili navodnih evolucijskih granica društvene stabilnosti nego na stvarne moralne vrijednosti društva u kojem živi. Fašisti i njima slični opravdavaju želju za dominacijom tvrdnjama o vlastitoj „prirodnoj nadmoći“, što može uključivati vjeru u božansko poslanje ili veći kvocijent inteligencije. Koji god razlozi bili, cilj je uvijek obraniti društvenu hijerarhiju i nejednakost, bilo zato što se smatraju korisnima, bilo zato što se smatraju nužnima. Desnica često doživljava centar kao ljevicu, dijelom zato što je centristički konsenzus u 20. stoljeću bio relativno kulturalno liberalan. Sve što je lijevo od toga često se označava kao „komunističko“.
Zanimljiv primjer je libertarijanska desnica, koja politički spektar vidi kao raspon od državnog totalitarizma do potpune slobode pojedinca u obliku anarhokapitalizma. U takvoj logici, čak se i Treći Reich smješta na „ekstremnu ljevicu“. No, iako se formalno protive državi, to se uglavnom odnosi na odbacivanje socijalne države. U praksi se desnica danas najčešće definira kroz obranu konzervativnih kulturnih vrijednosti, nacionalizma i kapitalizma – iako su ta tri elementa povijesno i idejno često bila u međusobnom sukobu.
B) Centar
Politički centar okuplja vrlo raznoliku skupinu i teško ga je jasno definirati jer nema vlastite, dosljedne principe. Prema jednom shvaćanju, centar čine dominantne pozicije statusa quo u određenom trenutku. To bi značilo da je u nacističkoj Njemačkoj NSDAP bio centar, što pokazuje koliko je takva definicija ograničena. Budući da centar nema vlastitu ideološku osnovu, njegove se varijante obično određuju u odnosu na ljevicu i desnicu. Možemo ih podijeliti u četiri glavne skupine: 1. najumjerenije pozicije unutar nominalne ljevice i nominalne desnice, tj. politička umjerenost 2. kombinacije određenih lijevih i desnih stavova, tj. sinkretizam 3. oportunističko miješanje stavova radi praktične političke koristi, tj. pragmatizam 4. tehnokratsko odbacivanje ideologije u korist „objektivnog“ traženja rješenja Centristi se često vide kao jedini razboriti, slobodni od „ekstrema“ ljevice i desnice.
Popularna je tzv. teorija potkove, prema kojoj se lijevi i desni centar međusobno najviše razlikuju, dok se njihovi ekstremi međusobno približavaju kroz autoritarizam. Centristi iz prve skupine često se nalaze među socijalnim liberalima, demokršćanima, neokonzervativcima i neoliberalnim socijaldemokratima. Druga skupina, sinkretisti, u povijesti su nerijetko bili povezani s fašizmom – primjer je talijanski fašizam koji se predstavljao kao „organska sinteza“ svih društvenih elemenata.
Slični pokreti uključuju nacional-socijalizam, nacional-boljševičke ideje i trećeputaške varijante neo-fašizma. Umjereniji sinkretizam obično miješa pozicije lijevog i desnog centra, što je u SAD-u donedavno značilo kombiniranje stavova glavnih struja demokrata i republikanaca. Važno je naglasiti da nijedan poznati oblik sinkretizma nije spajao desne stavove s komunističkim ciljevima. Treća skupina, pragmatičari, koristi fleksibilno miješanje politika kako bi ostala na vlasti, često uspješno neutralizirajući opoziciju. U četvrtu skupinu spadaju tehnokrati i „buržoaski realisti“, koji se predstavljaju kao objektivni, ali ostaju u okvirima postojećeg društveno-ekonomskog sustava. Mainstream politološki pokušaji preciznog mapiranja političkog spektra mogu se također shvatiti kao dio ovog pristupa.
C) Ljevica
Ljevica je vrlo raznolika i obuhvaća širok spektar grupa. Na jednom kraju nalaze se radikalno-liberalni zagovornici identitetskih politika, često povezani s korporativnim liberalizmom. Slijede intersekcionalni aktivisti koji kombiniraju identitetske borbe s klasnom sviješću, zatim zagovornici socijalne države, utopijsko-socijalističkih ideja, klasični socijaldemokrati, demokratski socijalisti, razne marksističke struje (od marksista-lenjinista i maoista do trockista), te na samom krajnjem lijevom polu mala, ali raznolika ultra-ljevica — anarhisti, lijevi komunisti, autonomisti i mnoge druge male i često međusobno sukobljene skupine. Ljevica se općenito dijeli na liberalnu i socijalističku.
Prije 1990-ih pojam „socijalistička ljevica“ bio je gotovo suvišan, jer je socijalizam (barem nominalno) dominirao lijevim politikama. Socijalistička ljevica često ne priznaje liberalnu ljevicu kao istinsku ljevicu, dok liberalna ljevica dio socijalista vidi kao zastarjele ekstremiste. Unutar socijalističke ljevice postoji podjela na reformističku i revolucionarnu, a unutar revolucionarne na etatističku (lenjinističku) i anti-etatističku (libertarijansku). Na svakoj razini radikalniji članovi ne priznaju one umjerenije kao prave ljevičare. Ultra-ljevičari ne priznaju ni većinu vlastitih srodnih struja, a ako ih i zovu ljevičarima, to čine posprdno. Određeni komunisti, napose marksisti, također se ne smatraju ljevičarima jer ljevicu drže za buržoasku političku formaciju. Prema tom gledištu ljevica je zaokupljena poopćavanjem buržoaskih vrijednosti poput slobode i jednakosti, koje su samo kulturalna refleksija robne proizvodnje (slobodnog tržišta i jednakosti ekvivalenata).
Nasuprot takvom moralističkom pozicioniranju, marksisti streme dokinuti robnu proizvodnju – jer tome stremi i sama generalizirana robna proizvodnja – i skupa s njom robni fetišizam koji rezultira u buržoaskoj psihologiji i vrijednostima. Takva vizija s kojom se neki komunisti identificiraju ostavlja ih kao zainteresirane za pokapanje kapitalizma samo na osnovu toga što kapitalizam sam po sebi kreće prema svojem pokapanju. Većina grupa (osim ultra-ljevice) sebe vidi kao legitimne nasljednike prosvjetiteljstva i ideala bratstva, jednakosti i slobode, iako revolucionarni socijalisti razlikuju buržoaske i komunističke verzije tih ideala.
Ultra-ljevica pak odbacuje njihovu vrijednost i rijetko daje pozitivan opis svog zamišljenog društva, ograničavajući se na kritiku postojećeg poretka. Unatoč razlikama, svaka grupacija sebe smatra jedinim pravim nositeljem progresivnih snaga, dok ostale vidi kao reakcionare. Oni koji se doživljavaju kao komuniste su danas malena manjina na ljevici. Među njima većina otpada na neku varijantu tzv. marksista-lenjinista iliti staljinista.
Među njih ubrajamo sve od zagovornika SSSR-a pod Staljinom ali i kasnije poststaljinističke revizije, do kastroista, maoista, posadista i sl. Budući da se tu ne radi o koherentnoj ideologiji među njima se nalaze i zagovornici liberalnih reformi u Kini koje su polučile trenutni tzv. socijalizam s kineskim značajkama. Ukratko, riječ je o zagovornicima realsocijalističkih režima ali i raznih nesvrstanih autoritarnih lijevih režima poput onih u Siriji i Iraku pod al-Assadima i Saddamom Husseinom, te Libije pod Gaddafijem. Često ih obilježava i zagovaranje multipolarnog globalnog poretka. Nakon marksista lenjinista, iako ih je mnogo manje, najveću skupinu čine lenjinisti, tj. trockisti.
Najmanji broj čine ostaci ostataka heterogenih tendencija poput lijevih komunista, anarhokomunista i komunizatora. Općenito, na političkom spektru vrijedi pravilo: svatko one koje doživljava kao sebi s lijeva naziva naivnima i luđacima, a one sebi s desni tlačiteljima i glupanima.
Alternative podjeli na ljevicu i desnicu
Nakon što smo ukratko prošli samopercepciju različitih političkih pravaca, možemo pogledati neke prijedloge za proširenje ili zamjenu klasičnog političkog spektra. U posljednjih dvadesetak godina u internetskoj političkoj kulturi postao je popularan dvodimenzionalni dijagram s web stranice The Political Compass. On ima dvije osi: horizontalnu, koja prikazuje ekonomske stavove od kolektivne (državne ili zajedničke) regulacije do individualno-tržišne, i vertikalnu, koja prikazuje raspon od potpune autoritarne vlasti do potpunog izostanka vlasti. Ovaj dodatni stupanj preciznosti omogućuje detaljnije pozicioniranje ideologija, ali stvara i određene nelogičnosti. Zbog toga čak ni službena politološka teorija ne smatra politički kompas pouzdanim analitičkim alatom.
Još jedno poznato proširenje bipolarnog političkog spektra, iako ograničeno na američki kontekst, je tzv. Nolanov dijagram. On klasičnu podjelu na liberale, centristе i konzervativce nadopunjuje dimenzijama koje obuhvaćaju libertarijance i autoritarijance, ovisno o stavu prema državnoj intervenciji. Lijeva strana dijagrama odnosi se na državnu intervenciju u osobna pitanja i građanska prava, dok se desna bavi intervencijom u ekonomiji. Iako dijagram donekle prikazuje odnose unutar američke mainstream politike – koja je i u najširem smislu pokrivala samo stavove od lijevog centra nadesno – on je još manje koristan kada se pokušava primijeniti na cijeli spektar političkih ideologija.
Osim političkog kompasa i Nolanovog dijagrama, postoji mnogo drugih sličnih modela. Primjeri su Eysenckov dijagram, koji kombinira osi radikalizam–konzervativizam i autoritarizam–demokratičnost, te Pournelleov dijagram s osima etatizam–antietatizam i racionalnost–iracionalnost. Tu je i psihološki model Greenberg–Jonas, gdje se autoritarizam–libertarijanizam zamjenjuje osi koja mjeri ideološku rigidnost, te Mitchellov model “osam načina”, koji kombinira stavove za ili protiv sile i za ili protiv hijerarhije. U praksi, sve te kombinacije lako se mogu svesti na varijacije političkog kompasa.
Što se tiče alternativa, većina zapravo ističe samo jedan aspekt podjele na ljevicu i desnicu. Najpoznatija je bleristička podjela na “otvorene” i “zatvorene” politike, te na “statične” i “dinamične”. Prva se vidi, primjerice, u suprotstavljanju suverenista i globalista, a druga u razlikama između konzervativaca i progresivaca. Od šire prihvaćenih kulturnih modela vrijedi spomenuti Inglehart–Welzelovu kulturnu kartu, čije se osi bave razlikama između vrijednosti preživljavanja i samoizražavanja, te tradicionalnih i sekularno–racionalnih vrijednosti.
Marksistički pogled
Iz marksističke perspektive, sve postojeće koncepcije političkog spektra ostaju unutar okvira buržoaskog političkog mišljenja. Njihove kategorije ne mogu obuhvatiti komunističku poziciju, jer ona ne govori samo o vrsti intervencije u ekonomiju, već o ukidanju same robne proizvodnje i uspostavi planske proizvodnje za izravnu društvenu potrošnju. Marksizam se ne uklapa ni u širem smislu, jer ne pripada konceptualnom polju buržoaske politike: dok se ostale ideologije temelje na interesima i vrijednostima određenih grupacija unutar kapitalističkog društva, marksizam analizira dinamiku tih grupacija i društvene promjene u cjelini, svrstavajući se pritom uz jednu od tih grupacija – radničku klasu koja se kroz razvoj kapitalizma formira kao grupa za sebe.
Kao opća teorija društvenih kretanja, on nadilazi puko određivanje političkih ciljeva i metoda borbe. Čak i komunisti koji zanemaruju globalnu povezanost kapitalizma te se bore samo za vlast, zapravo djeluju u okvirima ostalih političkih pokreta, a ne kao marksisti. Ako apstrahiramo od širih povijesnih narativa i promatramo samo ciljeve prvog reda, politički spektar se iz marksističke perspektive može svesti na dihotomiju: budući da je kapitalizam dominantni oblik klasnog društva zasnovanog na eksploataciji, svaki pokret koji teži istinskoj ljudskoj emancipaciji mora težiti njegovom ukidanju. Sve ostale pozicije, u manjoj ili većoj mjeri, podržavaju postojeći poredak.
Jedini dosljedno antikapitalistički pokret je socijalistički, a jedini mogući socijalistički projekt je komunizam. Stoga se svi komunisti – bilo marksistički ili anarhistički – svrstavaju na ljevicu, nasuprot svim ideologijama koje podržavaju kapitalizam. Iznimku čine oni komunisti koji zagovaraju zastarjele ili nedosljedne projekte poput socijalizma u jednoj zemlji, tržišnog socijalizma ili socijaldemokratskog reformizma, jer takvi projekti u praksi ne prevladavaju kapitalizam. U tom smislu, realnu ljevicu čine samo revolucionarni komunisti posvećeni cilju svjetske revolucije, dok nominalna ljevica obuhvaća ostale komuniste i socijaliste koji se protive kapitalizmu, ali se oslanjaju na zastarjele ideje i nerealne strategije.
U toj dihotomiji, politički centar je tek pomirljivi oblik podrške kapitalističkoj diktaturi. Takva definicija ljevice i desnice izbjegava paradokse kulturno-vrijednosnih podjela i pomaže prepoznati koje društvene snage nude rješenja za društvene kontradikcije iz marksističke perspektive. No, uobičajene definicije koje pod “ljevicu” svrstavaju i liberalne i socijalističke pravce stvaraju konfuziju i gube analitičku vrijednost. Ako ih ipak koristimo, treba priznati da su reformističke opcije nakon kraha kejnzijanskog konsenzusa, neoliberalne revolucije i propasti marksističko-lenjinističkih država prestale ozbiljno obrađivati klasna pitanja. Tome su pridonijeli gubitak ekonomske i biračke baze zbog globalizacije (odljev kapitala i dolazak jeftinijeg migrantskog rada) te generacijska socioekonomska mobilnost prema gore tijekom poslijeratnog rasta, što je bivše biračko tijelo reformističke ljevice podijelilo između liberala i desnice.
Ljevica nije izdala svoju klasnu bazu — naprotiv, klasna baza se tijekom 20. stoljeća značajno promijenila, a ljevica je rasla i padala zajedno s njom. Revolucionarni radnički pokreti dosegli su vrhunac početkom 20. stoljeća, dok je partijski komunistički pokret bio najjači sredinom stoljeća. Današnja struktura radništva u Europi i Sjevernoj Americi znatno se razlikuje od one prije 50 ili 100 godina. Pojednostavljenje da se radnička klasa okreće desnici zanemaruje činjenicu da je velik dio radništva depolitiziran i demoraliziran jer ne vidi poboljšanja kroz parlamentarnu politiku. Tradicionalna radnička klasa, posebno u proizvodnoj industriji, smanjuje se zbog rasta životnog standarda, automatizacije, globalizacije i migracija radnika.
S druge strane, uslužni i IT sektori su u posljednja tri desetljeća najviše rasli, s povećanjem radnih mjesta i plaća, jer su ključni za budući industrijski razvoj. Priroda radnih mjesta u uslužnom i IT sektoru — način rada, tehnika te relativna privilegiranost u odnosu na ostatak radništva — stvara barijeru za povezivanje s ostatkom radničke klase. To pogoduje razvoju tzv. sitnoburžoaske svijesti, gdje je ideal samozaposlenost, tj. rad bez posrednika ili gazde. Ove društvene promjene objašnjavaju zašto ljevica i realni socijalistički projekti nisu popularni.
Komunizam kao ideal proizlazi iz interesa proletera, zaposlenih u proizvodnim granama, koji jasno vide proizvodni proces i njegove društvene funkcije, ali ih pokreće tek pogoršanje životnih uvjeta. Nasuprot njima, srednja klasa, suočena s pogoršanjem vlastitih uvjeta, ne gleda prema naprijed nego nazad, želeći vratiti ranije povoljnije okolnosti i braneći svoje pozicije od onih ispod njih. Klasni karakter politike nije se promijenio — interesi slojeva i dalje reflektiraju njihove specifične pozicije unutar društva.
Najbogatiji sloj aktivno koristi ta podijeljena shvaćanja i nezadovoljstva kako bi privlačenjem dijela radničke klase ublažio pritisak za radikalnim promjenama vlasničkih odnosa. U povoljnim okolnostima niža radnička klasa uglavnom podržava lijeve opcije, dok viša radnička, tj. srednja klasa, bira liberalnije opcije. Kapitalistička i rentijerska klasa pak nastoji održati sustav i prednost nad konkurencijom, što se u dobrim vremenima poklapa s interesima niže i srednje klase. U krizama, dominantne postaju konzervativne sile koje štite postojeće pozicije.
U posljednjim krizama niži slojevi i sitni poslodavci često su se okrenuli desnici, uslijed osjećaja da su im prijetnja strani radnici ili financijski kapital, dok su obrazovaniji slojevi i domaće elite ti koji ne doživljavaju stranu radnu snagu kao konkurenciju. Na Zapadu se u skoroj budućnosti ne očekuju značajniji socijalistički pokreti jer ljudi, unatoč osiromašenjima i krizama poput recesije, mjera štednje i inflacije, i dalje žive relativno udobno, naročito u usporedbi s nerazvijenim zemljama globalnog juga. Historijsko-materijalistička analiza jasno pokazuje da politički uspjeh socijalističkih pokreta ne ovisi samo o volji, odlučnosti i organiziranosti, nego i o strukturama i društvenim prilikama koje određuju hoće li ta energija biti učinkovita ili ne.
U sadašnjim okolnostima nema mnogo smisla baviti se govorima o tradicionalnoj ljevici, desnici ili centru. Radništvu preostaje da se samostalno ili kolektivno bori za poboljšanje uvjeta rada tamo gdje može. Budući razvoj mogao bi dovesti do ponovne konsolidacije političkih snaga na Zapadu, gdje će pokušaji balansiranja između ksenofobnih i anti-imigracijskih stavova srednje klase i radništva, te interesa velikog kapitala za iskorištavanje jeftinih resursa, rezultirati zatvaranjem zapadnog bloka.
Ovo će se pojačati zbog vanjskih pritisaka poput klimatske krize i uspona Kine te njenog nastojanja da dominira nad globalnim jugom i istokom. Ako Zapad uspije u tome, relativni položaj njegove radničke klase može se privremeno poboljšati na štetu svjetskog proletarijata. U suprotnom, Zapad će doživjeti dodatno osiromašenje i periferizaciju, naročito oko budućih kapitalističkih centara.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: