Gasite li službeni mobitel nakon kraja radnog vremena? Odjavljujete li se s poslovnih profila na računalu? Ignorirate li poslovnu elektroničku poštu izvan radnog vremena? Ako je vaš odgovor ne – ovo je tekst za vas. O problemu „always on“ (poslovne) kulture, radničkog prava na odjavu i koracima prema njegovoj regulaciji piše naš Nikola Kožul.
Mnogim ljudima je u koroni izbrisana razlika između obiteljskog i poslovnog života, dok je društveni, naprosto ograničen mjerama, pao u drugi plan i djelomično zaboravljen. S dvogodišnjim odmakom, možemo primijetiti da proturječnost „novog normalnog“ leži u tome da je život u koroni postao istovremeno jednostavniji i kaotičniji. Dobar dio ljudi je rad od kuće prihvatio kao praktičnu uštedu vremena s većom slobodom samoorganiziranja. Ispostavilo se da je nepotrebno izlagati se stresu prometnih gužvi, nepodnošljivih kolega i žurbe po djecu.
Međutim, drugi se, uglavnom ograničeni manjkom stambenih kvadrata, osjećaju potpuno suprotno – zarobljeni su, prikovani uz ekran i preopterećeni poslom. Prekomjerna fleksibilnost oko radnog vremena i lokacije paradoksalno se pretvorila u rad bez jasnih granica i na površinu izbacila niz popratnih problema. Roditelji tako, a naročito žene, proživljavaju veliki stres žongliranjem između rada i odgoja djece, a u svemu je kolateralna žrtva slobodno vrijeme za sebe i društvo te miran san. U tom procesu brisanja granica između posla i ostatka života, detektiran je jedan fenomen koji bi mogao objasniti zašto je fleksibilan rad zapravo dvosjekli mač. Naime, ako vam je radno mjesto dom, a sredstvo rada laptop i internet, ispostavlja se da ste potencijalno uvijek na poslu i spremni na rad. U nekim slučajevima, poslodavci su maliciozno iskoristili takvo radno okruženje i internet kulturu dostupnosti 24/7 kako bi iz radnikâ izvukli što više. U drugim slučajevima, naročito IT sektoru i multinacionalnim korporacijama koje neprekidno rade u više vremenskih zona, takve prakse su naprosto business-as-usual. Premda je problem postojao i prije korone, veliki lockdowni učinili su ga masovnim i tako oblikovali novi zahtjev radnika spram poslodavaca – pravo na odjavu (eng. right to disconnect).
Korak unatrag za kvalitetu života na poslu
Da situacija bude gora, problem nije povezan samo s radom od doma, već gdje god da se rad bazira na internetu i računalu. Tako je bivši francuski socijalistički političar Benoit Hamon izjavio da “zaposlenici fizički napuštaju ured, ali ne napuštaju posao jer ostaju pričvršćeni nekom vrstom elektroničkog povodca – poput psa“.
Nebitno o kakvim se intencijama poslodavca radi, postalo je očigledno da se neprekidna izloženost radu drastično odražava na mentalno zdravlje i da je vrijeme da se s ovim problemom pozabave i regulatori. Prije svega, takav rad u „novom normalnom“ problematičan je iz barem dva razloga: (1) postaje sve teže poštovati zakonske standarde o osmosatnom radnom vremenu i (2) zbog povećanog stresa, njime se narušavaju standardi zaštite na radu, čime je kvaliteta života na poslu ozbiljno narušena.
Nekoliko faktora pridonosi brisanju granica između poslovnog i privatnog života. Prije svega, to je pojava interneta i internetskih tehnologija. Ne moramo biti u uredu, čak ni za osobnim laptopom, kada je tu uvijek smartphone da nas svojim obavijestima podsjeti na poslovne zadatke. Osim toga, tu je i već spomenuti običaj multinacionalnih korporacija da nikad ne spavaju. Nije neuobičajeno da vas kolega iz Indije kontaktira iza 21 sat s molbom za pomoć i da vi uskačete iz čiste solidarnosti. Nadalje, nekada problemi proizlaze iz friendly odnosa između radnikâ i šefa te moderne hard work kulture rada. Takvi odnosi, karakteristični ne samo za IT svijet, pred radnike stavljaju izazove konstantne dostupnosti, predanosti i želje za napretkom. Postavljanje jasnih granica friendly šefu moglo bi narušiti vaš “topao i prijateljski” odnos.
Kaja Pavlinić, product menadžerica iz IT agencije Speck, uspijeva se nositi s izazovima ravnoteže posla i života: „moj posao je takav da sama sebi određujem radno vrijeme, kada ću raditi i dokle god je posao napravljen, sama postavljam granice. Zbog toga što meni osobno ne smeta odgovoriti nekome na poruku u 10 navečer, ne postavljam striktne granice. Ipak, nastojim poštovati granice timova koje vodim pa, čak i ako mi nešto padne na pamet navečer, scheduliram te poruke za jutro kada im počne radni dan. Također, moram napomenuti kako se u dvije godine koliko radim na ovom radnom mjestu možda jednom ili dvaput dogodilo da me zapravo netko zove zbog hitnog slučaja van uobičajenog vremenskog perioda za radni dan ili na godišnjem. Nažalost, u IT industriji sam čula i puno negativnih iskustava, no kako su radnici u IT industriji sad postali izuzetno traženi, vjerujem kako svatko od nas ima sve veću moć diktirati vlastite uvjete rada i mijenjati situaciju.“
Posljedice lošeg balansa između posla i života mogu biti raznovrsne i imati domino efekt na dobrobit pojedinca. To su stres i bolesti koje on uzrokuje, lošija kvaliteta života i manje samozadovoljstvo, narušavanje obiteljskih odnosa između supružnika i roditelja i djece. U konačnici, radnici su manje produktivni, što počinje nanositi „štetu“ i samoj organizaciji i tu se krug negativnih posljedica zbog loših radnih navika zatvara.
Pravo na odjavu kao jasna granica između poslovnog i privatnog života
Iako pravo na odjavu još nije direktno uređeno na razini EU, postojeći međunarodni i europski sporazumi mogu pružiti jasan smjer pravnog uređenja ove materije. S obzirom na to da kršenje radnog vremena i prekomjerni rad nipošto nisu nova pojava, brojni međunarodnopravni dokumenti otprije pružaju zaštitu radnicima. Prije svega, članak 24. UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima sadrži odredbu da svi imaju pravo na ograničeno radno vrijeme i odmor od posla. Nadalje, članak 7. UN-ovog Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima se, osim trajanja radnog vremena, referira i na drugi problem prekomjerne dostupnosti, a to je propisivanje sigurnih i zdravih uvjeta rada. Europski stup socijalnih prava u svojih 20 načela daje jasne smjernice za pravedne uvjete rada. Konkretno, načela 9, „ravnoteža između poslovnog i privatnog života“, te 10, „zdravo, sigurno i dobro prilagođeno radno okruženje te zaštita osobnih podataka”, predstavljaju jasan temelj buduće europske regulacije rada na daljinu. Tako je Europski parlament pozvao Komisiju da izradi prijedlog direktive koja definira minimalne standarde za rad na daljinu. U pozivu se navodi da je rad od doma narastao tijekom pandemije za čak 30 posto i da nova always on kultura dovodi do povećanja rizika od depresije, anksioznosti i burnouta.
Konfederacija europskih sindikata (ETUC), krovna sindikalna organizacija koja sudjeluje u pregovorima s EU institucijama, također je dala svoje prijedloge za buduću direktivu. Drže da bi negativan utjecaj digitalizacije na svijet rada trebao biti rješavan u skladu s ljudskim pravima te fundamentalnim pravima i vrijednostima EU. Pozivaju Komisiju na donošenje direktive koja će u potpunosti zaštiti zdravlje i sigurnost svih radnika tako da odredi jasne mehanizme za prevenciju kršenja ljudskih prava na radnom mjestu. Osim toga, naglašavaju da ni jedan radnik ili predstavnik radnika ne smije snositi odgovornost zbog aktivnog korištenja prava na odjavu.
Međutim, stvarnost je uvijek kompleksnija. Na primjer, „dokazivanje“ na radnom mjestu kako bi se zadržao radni status, prekarne radnike često prinuđuje na nezdrav radni odnos. Radnici zato često prešutno prihvaćaju nepovoljne uvjete rada, odgovaraju na pozive iza 17 sati i preskaču pauze za ručak u strahu od otkaza ili neproduženja ugovora. Na takve situacije upozoravaju i domaći sindikati koji smatraju da je takav rad neophodno urediti jasnim ugovorom o radu kako nedovoljna definiranost radnih uvjeta (pod krinkom fleksibilnosti) ne bi naštetila dobrobiti radnika. Prema tome, direktivom zajamčeno pravo na odjavu nije dovoljno samo za sebe. Potrebno je inzistirati na cijelom paketu radničkih prava: na mogućnosti kolektivnog pregovaranja, ugovorima na neodređeno i svim drugim radnim pravima kojima bi položaj radnika zakonski nadjačao neformalne odnose sa šefom i zamke koje fleksibilnost nosi.
Rad na daljinu relativno je nova i nedovoljno istražena praksa. Za sada smo još u fazi širenja svijesti o pravu na odjavu i stvaranja konkretnih saznanja o utjecaju interneta na kulturu i uvjete rada. Dok se čeka jasna europska regulacija, neke zemlje poput Italije definirale su tek određene preporuke po tom pitanju. U nekim tvrtkama svaki e-mail sadrži napomenu da se na poruke pristigle izvan radnog vremena ne mora odgovoriti. Drugi su, osim podizanja svijesti o kulturi rada, otišli i korak dalje te uveli mjere poput gašenja e-mail servera tijekom vikenda, nadzora vremenske cirkulacije poruka i slično. Takve interne prakse iznimno su važne jer, osim što oblikuju kulturu i običaje rada u internetskom okruženju, mogu poslužiti u efikasnoj implementaciji buduće direktive. Stoga, i u digitalnom je dobu važno sačuvati teško stečena radnička prava i mentalno zdravlje: osam sati rada, osam sati sna i osam sati bez interneta.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Rawpixel, Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: