„Ljevica se bori za ljude koji hoće rada, kruha i slobode, a ne guzice“, tako je prije nekoliko godina u emisiji „Nemoguća emisija“ (lošem pokušaju oživljavanja kultne „Noćne more Željka Malnara“, op.a) govorio poznati hrvatski književnik Predrag Raos komentirajući parade ponosa. Bio je to jedan u nizu Raosovih govora gdje ovaj pisac koji za sebe govori da je ljevičar (ali staro ljevičar koji se drži principa „izvorne ljevice“) i da ne podupire borbu za jednakost LGBTQ+ osoba.
Upravo su Raosovi istupi u toj i drugim emisijama kako su 'pederi bolesni' jedan od razloga zašto je važno svake godine u lipnju obilježiti 'Mjesec ponosa'. Da je bar sreće pa da je to samo obilježavanje neke davne borbe za ravnopravnost i slavlja njenog uspjeha - uspjeha i velikih društvenih promjena prema pravednijem društvu koji je nastao nakon Stonewallskih nereda, velikih pobuna LGBTQ+ zajednice protiv proganjanja seksualnih manjina od američke vlade koji su trajali godinama. Između ostalog, kroz policijske racije u gay barovima i klubovima.
Sve je kulminiralo upravo kod jedne takve akcije u gay baru Stonewall Innu u njujorškom Greenwich Villageu 28. lipnja 1969. godine. Tu je LGBTQ+ zajednici puknuo film. Krenuli su veliki neredi, ali i sustavna borba za traženje prava i jednakosti gay i hetero osoba. Dok je Raos svojim stavom o homoseksualnosti iznenadio mnoge kao samodeklarirani ljevičar, nije prvi, ali ni zadnji ljevičar koji kaže: 'ja sam ljevičar, želim se boriti za radnička prava, a ne za homoseksualizam'.
Stoga pokušajmo odgovoriti na pitanje: zašto se suvremena ljevica bori i treba se boriti za LGBTQ+ prava i njihovu jednakost? Ali laički i razumljivo.
Neki bi se ljevičari borili samo za radničku klasu: No, svaka klasa je obespravljena ako je diskriminirana
Neovisno jeste li gay ili hetero, podupiranje LGBTQ+ prava i zahtijevanje LGBTQ+ fundamentalno je lijeva ideja. Da, istina, ljevica je krenula kao radnička borba, poboljšanje uvjeta i plaća radnika, protiv njihova izrabljivanja od onih koji su imali financijsku moć za kreaciju proizvodnih pogona. Dakle, kratko i laički: čisto zahtijevanje boljih materijalnih uvjeta za radnike.
Upravo iz nejednakih uvjeta i životnog standarda radnika i vlasnika tvornica, razvila se svijest o klasnoj nejednakosti koja je zamah dobila kroz pisanje Karla Marxa. Uz pisanje o radnicima (proleterskoj klasi) i vlasnicima (buržoaziji), Marx je klasnu nejednakost vidio i kroz čitavu ljudsku povijest na primjerima poput robovlasništva i feudalizma. Kao što je svima poznato, u svojim je pisanjima zagovarao, možemo to reći, 'najradikalniju' varijantu lijeve ideje: komunizam. Utopiju u kojoj bi vladalo besklasno društvo, gdje bi svi bili jednaki i živjeli dobro bez da nekome bude bolje ili lošije od drugih.
Naravno, nisu svi ljevičari komunisti, ali svaki ljevičar u sebi treba imati želju za otvorenim i solidarnim društvom gdje svi ljudi žive bolje, gdje se pomaže onima kojima je potrebno i staje u obranu slabih i obespravljenih. Ako je društvo bez klasne podjele nemoguće, što je danas prevladavajući narativ u društvu, onda neka te klasne podjele budu što manje. Upravo na tragu borbe za besklasno društvo (ili barem što manje klasne nejednakosti), borba za LGBTQ+ prava postaje logična ljevičarska težnja.
Neovisno radi li se o društvu koje „samo diskriminira“ LGBTQ+ populaciju ili u slučaju raznih diktatorskih i teokratskih režima, koji progoni istospolni seks i za njega zakonski predviđa smrtnu kaznu. Ako ljevica traži jednakost čovjeka, kako može žmiriti na nejednak tretman gay osoba zbog njihove seksualne orijentacije?
Iako je ljevica počela kao bunt klasnih podjela koje se tiču materijalnih pitanja, klasne nejednakosti dolaze u različitim formama. Pa tako i na temelju spolne orijentacije. Ako živimo u društvu gdje homoseksualni parovi nemaju pravo posvajanja djece, sklapanja braka koje u pravnom smislu nude benefite poput dijeljenja i upravljanja zajedničkom imovinom kao što imaju heteroseksualni parovi, opet dolazimo do klasne nejednakosti. Više ne s obzirom na podjelu profita nakon rada i proizvodnje, već oko društvenih i zakonskih benefita.
Neprihvatljivo je, iz ugla ljevice, da jedan dio građana ima neko pravo, a drugi nemaju i time postaju građani, klasa drugog reda. Protiv toga svaki pravi ljevičar mora dignuti glas i zahtijevati da svi imaju jednake uvjete. Na tom tragu, ljevica se povijesno razvila i kao politička struja i ideologija koja se protivi rasizmu, nacionalizmu, fašizmu, seksizmu, etničkoj i vjerskoj diskriminaciji. Osjetljiva je i na probleme osoba s invaliditetom i osoba s posebnim potrebama.
Prava ljevica se u svakom segmentu protivi bilo kakvom obespravljenju ili lošem tretmanu nekoga zbog faktora na koje nisu mogli utjecati, a sa svojim karakteristikama ne predstavljaju nikakvu prijetnju društvu. No, zbog toga postaju građani drugog reda, odnosno niža klasa koja doživljava nejednak tretman. K tome, uz materijalnu borbu ljevica veliku pažnju pridaje kulturi zahvaljujući neomarksističkom filozofu i političaru Antoniju Gramsciju koji je u svojem djelu „Zatvorski spisi“ opisao i upozorio na kulturnu hegemoniju. Odnosno, na to da vladajuća klasa u javni prostor nameće svoju kulturu i vrijednosti, dok kulture drugih, manjih društvenih klasa, ili potpuno izbacuju iz javne sfere ili stavljaju na same margine. Među njima možemo ubrojiti i LGBTQ+ zajednicu koja je razvila i svoju kulturu i umjetnost.
Da, ljevica je isto nekad bila homofobna: Srećom, razvija se i prepoznaje nove skupine koje trebaju solidarnost i empatiju
Međutim, ' tradicionalni ljevičari' u koje se ubraja već spomenuti Raos vole isticati i da su sami ljevičari, odnosno komunisti, također bili homofobi. Čak i u Jugoslaviji koja u povijesti slovi kao najliberalniji od svih socijalističkih režima. Doista, to potvrđuje i istraživanje "Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj“ koje je proveo povjesničar, ujedno i programski savjetnik Zagreb Pridea, Franko Dota. U razgovoru s Dotom 2016. godine, portal CroL je naveo da su jugoslavenski komunisti smatrali da je homoseksualnost buržoaski i izopačeni proizvod nezasitnog kapitalizma kojoj su skloni „kvaritelji zdrave radničke omladine“.
Konkretno, dekadentni intelektualci, građanska klasa, svećenici i neradnici. Homoseksualnost je bila kazneno djelo. Međutim, Dota ističe da su sami jugoslavenski pravnici s vremenom isticali da homoseksualnost nije strašna i pozivali se na iskustvo zemalja koje nisu kazneno progonili gayeve. Javni moral se nije iskvario niti se homoseksualnost povećala, a nije bilo ni demografskog pada populacije. Heteroseksualna obitelj kao „jezgra društva“ također nije bila uništena. Stoga je Komunistička partija Jugoslavije konačno 1976. godine svim republikama naložila dekriminalizaciju homoseksualnosti. Doduše, uz upozorenja da izgradnja socijalizma traži novog i zdravog čovjeka, kategorije u kojoj je svaki oblik neheteroseksualnog ponašanja unaprijed isključen.
Dok je društvena solidarnost i empatija prema obespravljenima i slabijima u društvu glavna odlika ljevice, ovu političku ideologiju odlikuje i težnja prema progresu i razvoju. Odnosno, s novim spoznajama, dolaze i nove promjene i razmišljanja prema društvu, temama i izazovima politike, ali i spoznaje da društvena nejednakost i obespravljenost dolazi i u ranije neprepoznatim oblicima. Kao što je diskriminacija ili kriminalni progon gay osoba. Osoba koje ne predstavljaju nikakvu opasnost za društvo ili su kao pojedinci jednako sposobni za zločin kao i heteroseksualne osobe. Ali nemaju jednaka prava i tretman zbog toga što ih privlače osobe istog spola na što, kao što je također poznato, nisu mogle utjecati i birati.
Samim time, borba za društvenu jednakost i pravdu poprima nove dimenzije koje odskaču od početne točke koja se fokusirala isključivo na materijalnu nejednakost. I svaki pravi ljevičar to treba pozdraviti. Zalaganje za jednakost, solidarnost i zaštitu svake obespravljene skupine koja nije ništa skrivila, a doživljava nejednak i loš tretman samo zato što je drukčija od „dominantne klase“ bilo ona rasna, vjerska, etnička ili seksualna ili na bilo kojem drugom faktoru.
Zakoni su možda bolji, ali društvo i dalje diskriminira: Svaki ljevičar treba ustati u obranu obespravljenih, neovisno po kojoj osnovi
U međuvremenu, situacija u Hrvatskoj se, srećom, značajno popravila. Pozitivne i dobre promjene spram tretmana i percepcije LGBTQ+ zajednice u Hrvatskoj se slavilo i priznalo i na Povorci ponosa u Zagrebu 2024. godine gdje se održalo i javno vjenčanje Ivane Bouček i Mirjane Leško Benčić kojima je kuma bila Alka Vuica. Hrvatska je danas država gdje homoseksualni parovi imaju ista prava kao heteroseksualni parovi i kroz sklapanje civilnog partnerstva (makar su mnogi nezadovoljni što se po Ustavu to ne zove brak, ali ima istu funkcionalnu svrhu). Također, LGBTQ+ parovi u Hrvatskoj sada imaju zakonsko pravo i posvajati djecu, iako se u tome nažalost susreću s brojnim problemima, izazovima i procedurama koji muče i heteroseksualne parove.
Povorke ponosa će se održati i 2025. godine, u više hrvatskih gradova pa tako ove subote, 14. lipnja i u Zagrebu. Stoga se brojni pitaju „pa dobro, imaju sva prava. Što još žele, zašto opet imaju paradu?“. Pa, istom logikom se možemo zapitati i zašto se u Hrvatskoj slavi Dan državnosti ili Dan pobjede i domovinske zahvalnosti uz prigodni svečani program. Hrvatska ima svoju državu, što još hoćemo, zašto slavimo? Odgovor je jednostavan. Važni datumi za Republiku Hrvatsku se slave kako bi se prisjetili borbe za neovisnu Hrvatsku, proslavimo samostalnu državu, ali i prisjetimo svih žrtava i loših stvari koje su se dogodile na tom putu.
Isto tako i LGBTQ+ zajednica diljem svijeta treba i ima pravo proslaviti borbu za svoja prava. Proslaviti ostvarena prava, ali i prisjetiti se svih nedaća i žrtava koje su se dogodile na tom putu. Na taj način se čuva povijest, ali je prilika i za upoznavanje drugih članova zajednice kao i doživjeti potporu hetero osoba koje posjećuju proslavu na Ribnjaku. Prilika da se pojedinci uvjere da nisu sami i da ima ljudi koji podržavaju njihova prava. Naposljetku, sviđalo se to nekome ili ne, borba za jednakost LGBTQ+ osoba u Hrvatskoj se nastavlja. Pogotovo za transseksualne osobe koje danas, dobivaju najviše mržnje i netrpeljivosti dok pokušavaju objasniti da se ne osjećaju u skladu sa svojim biološkim spolom.
Iako je zakonska i politička situacija u Hrvatskoj sada znatno bolja nego ranije i dalje postoje desničarske političke stranke koje nastoje doći na vlast s diskriminatornim programom prema raznim manjinama i društvenim skupinama pa tako i prema LGBTQ+ populaciji. No, uz to, ako i danas LGBTQ+ osobe imaju političku i zakonsku jednakost, barem na papiru, imaju li društvenu? Poslovnu, odnosno na kraju dana radničku?
Zapitajte se jednostavno pitanje. Na pauzi ste za ručak s kolegama na poslu. Družite se, zezate, ali i malo pričate o lijepim stvarima u privatnom životu. Možda se pohvalite da ste se u subotnjem izlasku spetljali s nekom zgodnom djevojkom u klubu. Možda ste u dugogodišnjoj vezi te ste se konačno zaručili i planirate vjenčanje. Ili uskoro dobivate dijete, na što vam kolege na poslu čestitaju i slave skupa s vama na nekoj rundi poslije posla. No, može li se i vaš gay kolega ili kolegica pohvaliti s istim tim uspjesima, ali sa suprotnim spolom? Bi li dobila jednako slavlje kao i heteroseksualci? Ili bi bilo nekakvih neukusnih, nepristojnih i bezobraznih komentara na licu mjesta ili kasnije, iza leđa?
Možda ćete reći „pa kod mene na poslu nema gayeva“. Zbilja nema ili ne znate da ima? Možda se osoba ne osjeća sigurnim da bi tako nešto obznanila vama i drugima? Dok je društvena klima i dalje tolika da ljudi moraju skrivati tko su, povorke ponosa nisu potrebne kao slavlje uspjeha i povijesne borbe već i kao iskaz zahtjeva za jednakim tretmanom koji nije do kraja realiziran. No svatko od nas može doprinijeti najosnovnijom stvari na svijetu: tretirati ih kao sebi jednake u svakodnevnom životu. Što bi svaki ljevičar, ali i osoba s minimumom ljudske empatije, trebao pozdraviti.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels
Preporučite članak: