„Bilo mu je jako teško sve objasniti ako bi se trebali razdvojiti zbog bolestica, ima skoro 90 godina, pa mu je nekada teško objasniti stvari“ opisuje nam Antea, suživot svoje obitelji s djedom pod istim krovom tijekom lockdowna. Za mnoge od nas - 39% stanovništva živi u neprikladnim, prenapučenim uvjetima - izolacija i samoizolacija nisu bile opcija. O tome kako loši stambeni uvjeti utječu na naše zdravlje, osobito u pandemijskom kontekstu, istražila je naša Matea Grgurinović.
Uvjeti u kojima živimo mogu (negativno) utjecati na naše zdravlje - loši životni uvjeti mogu dovesti do kroničnih bolesti, ozljeda, a i utjecati na naše mentalno stanje. Primjerice, loša kvaliteta naših domova i sustava, poput grijanja, vodovoda i klime, može povećati rizik od izlaganja ugljičnom monoksidu, olovu i bolestima koje se prenose zrakom. Lošim uvjetima su najizloženiji oni koji žive u kućanstvima s nižim prihodima. Ako nam dosad nije bilo jasno, tijekom pandemije koronavirusa osvijestili smo koliko su uvjeti u kojima živimo bitni – pogotovo kada ih je jako teško napustiti jer živimo u lockdownu – te u kojoj mjeri utječu na nas. Nedovoljno prostora, veliki broj ljudi u malom prostoru, itd., sa sobom donose i povećani rizik od širenja koronavirusa.
Mnoga kućanstva žive u neprikladnim uvjetima
Prema pisanju FEANTSA-e, u 2018. godini je 15,5 posto ukupne populacije EU-a živjelo u lošim, prenapučenim uvjetima, a taj postotak je za siromašna kućanstva bio 26,3 posto. Za Hrvatsku su podaci još gori te se nalazi na šestom mjestu – iza Rumunjske, Slovačke, Bugarske, Poljske i Latvije. Tako 44,3 posto siromašnih kućanstava u Hrvatskoj živi u neprikladnim uvjetima, a za ukupnu populaciju ta brojka iznosi 39,3 posto. Ista organizacija dalje piše da iako kućanstva u EU-u u prosjeku troše 21 posto prihoda na stanovanje, za siromašna kućanstva brojka iznosi čak 41 posto , a ona imaju i osam puta veću šansu da budu preopterećeni troškovima stanovanja od kućanstava koji ne spadaju u kategoriju siromašnih.
Kako dalje navodi Housing Europe u svom izvješću The State of Housing in Europe 2021, loši životni uvjeti kod ljudi mogu dovesti do cijelog niza ozljeda i bolesti, kao i stresa te društvenoj i ekonomskoj izolaciji. Od početka pandemije koja je u Europu došla početkom 2020., taj problem postao je izraženiji. U Ujedinjenom Kraljevstvu je, primjerice, u svibnju 2020. analiza podataka njihovog Zavoda za statistiku koje je provela organizacija Inside Data pokazala povezanost između razine prenapučenosti u određenim okruzima u Engleskoj i Walesu i stopi smrtnosti od Covida-19. Podaci također pokazuju višu stopu smrtnosti u područjima koja imaju veće brojke beskućnika koji žive u privremenom smještaju. Jedna druga studija provedena u Francuskoj, kako se navodi u izvješću, procijenila je da je višak smrtnosti dva puta veći u najsiromašnijim pokrajinama u Francuskoj.
Mladi kasno napuštaju roditeljski dom
Nije tajna ni da mladi u Hrvatskoj roditeljski dom napuštaju u prosjeku s 31,8 godina, kasnije nego u bilo kojoj državi EU, što je posljedica i lošeg financijskog stanja te nepostojanja povoljne stambene politike za mlade. Ukratko, mladi u Hrvatskoj jako često žive sa svojim roditeljima te djedovima i bakama, jer nemaju drugog izbora. Iako se ova statistika često pravda našim „tradicionalnim“ društvom i činjenicom da mnogi žele ostati doma s roditeljima, čini nam se da bi mnogi – da mogu – u tridesetima odabrali samački život bez roditelja, a da dom ne napuštaju zbog loših i nesigurnih uvjeta rada, rasta cijena najma te nemogućnosti da sami (kreditom) kupe nekretninu. Jedna od njih je i Jelena koja živi u stanu s ocem i djetetom. Život s ocem tijekom pandemije bio joj je izvor stresa, između ostaloga, jer joj dijete ide u vrtić. Iako se smatra sretnom jer svatko od troje ukućana ima svoju sobu, pa je život u pandemiji bio barem malo lakši, Jelena priznaje da s ocem ne bi živjela da ne mora. Naime, sa svojih skoro 40 godina nije mogla riješiti stambeno pitanje, pa se uselila u očev stan. Život u kućanstvima s više generacija, s majkama, očevima, bakama i djedovima, s pandemijom donosi cijeli niz drugih problema osim onih „klasičnih“, a to je mogućnost zaraze članova kućanstva koji su stariji i samim tim osjetljiviji.
Antea (ime je promijenjeno, op.a.) živi u kući sa svojim djedom – ona s partnerom i djetetom žive u prizemlju, dok djed živi na prvom katu. Dijele ulaz u kuću, dvorište i unutarnje stubište. Njeno dijete je na jesen prošle godine trebalo krenuti u vrtić i Antea govori da se jako brinula kako će to sve izgledati, jer perspektiva tada, dok je sve još bilo velika nepoznanica, nije bila dobra. „Bio je to period kada nas je svega bilo strah, kada se vjerovalo da se možeš totalno izolirati u svom kućanstvu“, kaže, ali se i pita kako je moguće samoizolirati se u svom stanu ako imaš djecu. „Ne znam kako bi se moj partner i ja [koji dijelimo istu sobu] samoizolirati u toj sobi, to je nemoguće“, nastavlja.
Ističe da je i uz problem samog fizičkog izoliranja, djedu bilo jako teško objasniti da je potrebno uvesti neke granice. Njemu je bilo jako bitno da dođe kod njih i vidi unuka. „Bilo mu je jako teško sve objasniti ako bi se trebali razdvojiti zbog bolestica, ima skoro 90 godina, pa mu je nekada teško objasniti stvari“, kaže. Dijete je krenulo u vrtić, što je dodatno otežalo situaciju. Stres je proizvodila i činjenica da iz dana u dan nisu mogli znati je li dijete možda taj dan pokupilo koronavirus u vrtiću (zbog kasnije pojave simptoma). Kad se djed prošlu jesen osjećao malo loše, odmah se alarmirala. Nalazila se pod snažnim psihičkim opterećenjem. „Taj pritisak da bi ja trebala biti ta koja povlači granice mi je bio užasan“, kaže. A kada se djed cijepio, osjetila je veliko olakšanje i na iskap popila čašu vina. „Kada živiš s nekim, to je posebna razina koju je teško shvatiti nekome izvana, da je gotovo nemoguće da se mi razdvojimo“, istaknula je.
„Da mu se nešto dogodilo, imala bih PTSP još deset godina“
Opisano razdoblje bilo je vrlo teško te smatra da samo pukom srećom nitko od njih nije bio zaražen koronavirusom (ili su zaraženi, ali nisu imali simptome). Antea jest radila od doma, ali dijete je u vrtiću dolazilo u kontakt s mnogom drugom djecom i time stalno bilo u mogućnosti da se zarazi. Međutim, na pitanje je li razmišljala o tome da dijete ne šalje u vrtić pojašnjava da je razmišljala o tome da ga ostavi nekome drugome na čuvanje, ali to se na kraju nije ispostavilo kao realna mogućnosti. „Teta čuvalica u odnosu na vrtić, u smislu korone, nije nešto puno značila. Niti ja mogu kontrolirati što radi ta druga osoba koja čuva moje dijete, plus moramo platiti više. Treći faktor je bila činjenica i da je malo ljudi bilo dostupno za čuvanje zbog cijele situacije“, kazala je. Dodaje i da je vrtić jako bitan za socijalizaciju. „Vrtić je socijalna situacija koja je po meni bitna da ju dijete prođe i da stekne imunitet za druge bolesti, a ja ne bi ni mogla mjesecima raditi od doma s njim. To nije opcija. Ne znam kako bih i morala bih se odreći toga da idem na posao, tj. morala bih zamrznuti svoj radni status“, objašnjava.
Također je osjećala veliku odgovornost prema svom djedu, koji je rizična skupina, u jednom momentu ozbiljno je razmišljala da iznajmi drugi stan, da se presele, no ta joj je opcija na kraju bila financijski neodrživa. “Da mu se nešto dogodilo, imala bih PTSP još deset godina”, kaže i potom dodaje da smatra da bi trebalo omogućiti neki vid psihičke pomoći onima koji su se našli u takvoj situaciji.
Antein primjer utjelovljuje mnoge važne probleme s kojima se oni koji žive sa svojim starijim ukućanima bore – od konstantnog stresa hoće li se zaraziti i tako svojim ranjivi(ji)m ukućanima nešto prenijet, nemogućnosti (samo)izolacije, kao i financijskih nemogućnosti da se fizički dislociranju u neki drugi stan. I dok 44,3 posto siromašnih kućanstava u Hrvatskoj živi u neprikladnim uvjetima, a mladi nemaju uvjeta da napuste roditeljski dom, pandemija nam je pokazala kako su uvjeti u kojima živimo uistinu pitanje života i smrti.
Naslovna fotografija: Alexandra_Koch from Pixabay
Autorica teksta:
Preporučite članak: