Poput drugih mislioca i komentatora, književnica Elif Shafak sjela je za pandemije za pisaći stol te krenula secirati što ne valja u društvima u kojima živimo. Rezultat je esej-knjižica koja je u međuvremenu sazrjela u ponešto utješno štivo za vrijeme u kojem imamo nesreću živjeti.
Shafak je neobično, privilegirano odgajana. Rođena u Strasbourgu od oca filozofa, nakon što su joj se roditelji razišli, djetinjstvo provodi u Ankari s mamom i bakom. Netipično za Tursku, baka potiče majku da dovrši obrazovanje, a ova potom postaje diplomatkinja. Elif prati majku po mediteranskim ambasadama, vraća se u Tursku te doktorira politologiju.
Posljednje desetljeće provodi u samonametnutom egzilu u Londonu. Njenom se romanu Kopile Istanbula sudilo i presudilo u Turskoj zbog tematiziranja armenskog genocida. Kazna je naknadno povučena, no ona još uvijek izbjegava povratak u Tursku. Iz svojih pozicija spisateljice i politologinje lišavanje glasa vidi kao ultimativni čin dehumanizacije, što onda vodi u čitavu plejadu negativnih emocija.
„Vrijeme u kojem živimo vrijeme je zarazne tjeskobe.“ – smatra ona. Komentiramo krizu za krizom, no ne osvrćemo se na učinke koje sve te negativnosti i nestabilnosti imaju na naše psihe. Članovi mlađih generacija su odgajani – indoktrinirani – da iščekuju stabilnost i napredak, no realnost su ekonomski kolaps, klimatska kriza i kulturna regresija. Emocije i kognitivna stanja koja u knjižici Shafak raščlanjuje su razočaranost, zbunjenost, tjeskoba, ljutnja i apatija, koju identificira po djelovanje najopasnijom.
Čitajte knjige, a ne objave na društvenim mrežama
Zagovara intelektualno nomadstvo, stalno učenje i kretanje, bez svrstavanja u pojedini „kulturni ili mentalni geto“. Promjena, tvrdi Shafak, nikad ne dolazi iz centra, već uvijek s margina. Nju zato društvene margine najviše zanimaju. U svijetu u kojem laž danas ima više definicija (post-truth, alternativna činjenica, dezinformacija, fake news), problematizira poplavu informacija koje su ljudskom biću nepotrebne; znanje kojeg manjka te mudrost koje je još manje.
Znanje se, Shafak je uvjerena, nakuplja čitanjem: knjiga, dubinskih analiza, istraživačkog novinarstva. Ono potom generira mudrost i emocionalnu inteligenciju koje su potrebne da bi se prevazišle podjele koje se šire površnim, lako zapaljivim objavama po društvenim medijima.
Digitalni prostori postali su primarno emocionalni prostori, zamjećuje. Sve o čemu Shafak piše potpuno je točno, međutim, klasno je obojeno. Dobronamjerna Elif, sudeći po biografiji, siromaštvo nije okusila, pa ne može znati kako je vezano uz mentalnu dobrobit. U doba inflacije, geopolitičkih tenzija i genocida, ekstremnih vremenskih nepogoda i sveprisutnih poslovnih „restrukturiranja“ samorefleksija graniči s luksuzom.
Kako se siromasi brinu za svoje mentalno zdravlje?
Ja trenutno radim tri posla, jedva spajam s krajem, ali posjedujem obrazovanje i kulturni kapital te spadam u (proklete) milenijalase pa je generacijski trend da koliko-toliko vodim računa o mentalnom zdravlju. Brojnim drugima to nije u primisli.
Ispravno je to identificirala talijanska spisateljica i scenaristica Francesca Melandri u još jednom djelu koje je dobro ostarilo. U „Pismu iz budućnosti“ iz lockdownom zatvorenog Rima Melandri u ožujku pandemijske 2020. godine Englezima piše: „Klasa će, međutim, činiti svu razliku. Neće biti isto biti zatvoren u kući s lijepim vrtom ili u prenapučenoj zgradi socijalnih stanova. Niti će biti isto nastaviti raditi od kuće ili gledati kako vam radno mjesto nestaje. Taj čamac u kojem ćete broditi kroz pandemiju neće izgledati niti biti isti isto za svakoga: nikada nije bio.“
Rijetko se može čuti (promišlja li se o tome uopće?) kako se siromasi bave svojim mentalnim zdravljem. Dokumentirala je to pukim slučajem američka novinarka Linda Tirado u hipu, odgovarajući pasionirano na forumsko pitanje „Zašto su siromašni ljudi toliko autodestruktivni?“ Njena je tirada postala viralna. Mediji su komentar prenosili na naslovnicama, kasnije ga je proširila u knjigu "Hand to Mouth: Living in Bootstrap America".
Samoj autorici, koja je prateći prosvjede Black Lives Matter u Minneapolisu ostala bez lijevog oka zahvaljujući policijskom metku, povremeno spočitavaju što nije baš „čista sirotinja“. Naime, rođena je u imućnijoj obitelji, radila je kao politička konzultantica. Uspjela je za ozljedu dobiti 600 000 dolara odštete (pa nije više sirotinja, ipak je bila izdala i knjigu), ali ovih dana u hospiciju nadomak Washingtona polako umire od posljedica ozljede metkom.
Siromaštvo je sumorno i sprječava vas da mislite na duge pruge
Natrag na njen viralan komentar: referirala se na vrijeme u kojem je, trudna, radila dva posla, studirala i živjela s mužem po motelima. Od države je dobivala bonove za hranu, koje su ovih dana aktualne američke vlasti značajno skresale. Za brzu hranu kaže da je jedno od rijetkih zadovoljstava siromašnih.
Ne poznaju odmor. „Nitko se ne trudi razmišljati o depresiji“ piše ona. „Morate razumjeti kako smo mi svjesni da se nikada nećemo osjećati odmoreno. Nikada nećemo osjećati nadu. Nikada nećemo otputovati na godišnji odmor.“ Zato je ona pušila. Objašnjava: „Skupo je. Također je i najbolja opcija. Stalno sam iscrpljena, a to je stimulans. Kada nisam kadra načiniti još jedan korak, zapalim i mogu izdržati još čitav sat. To je jedina relaksacija koja mi je dozvoljena. To je jedina stvar koju sam otkrila i pomaže mi da se ne raspadnem ili eksplodiram.“ Njen je esej za Guardian odličan pa nema potrebe da tražim vlastite opise.
Nastavljam dalje s njenim svjedočanstvom. „Donosim puno loših financijskih odluka. Nisu dugoročno bitne. Neću prestati biti siromašna pa nije niti bitno ako ne platim dva računa ovaj tjedan, a ne samo jedan. (…) Nema mi smisla živjeti prazan život bez malih zadovoljstava kako bih zašparala za jednu veliku kupovinu. Nikad neću imati velikih zadovoljstava. Siromaštvo je sumorno i sprječava vas da mislite na duge pruge.“ Citat koji ističem sumira stvar.