Znate li što je “bossnapping”? To je termin skovan od riječi šef (eng. boss) i otmica (eng. kidnapping), a koristi se da bi se označio fenomen otimanja ili zarobljavanja menadžera ili šefova poduzeća koje provode sindikati ili radnici tijekom pregovora ili radnih sporova sa svojim poslodavcima. Zašto i kako je taj fenomen normaliziran u Francuskoj piše naša Martina Domladovac.
Nedavno smo u tekstu Od blokade do sjekire: radikalne radničke akcije nekad i danas pisali o nemalom broju situacija kada su tijekom borbe za svoja prava od devedesetih do danas radnici oteli ili zarobili svoje poslodavce ili direktore poduzeća kako bi ih natjerali na pregovore. No ovaj fenomen nije vezan samo za Hrvatsku. Ako ste tijekom 2009. godine pratili vijesti iz Francuske vezane za gospodarsku krizu i radničke štrajkove, velika je šansa da ste naišli na vijesti koje spominju bossnapping. Ovaj popularno skovani termin opisuje otmicu ili zarobljavanje menadžera ili šefova poduzeća koje provode sindikati ili radnici tijekom pregovora ili radnih sporova sa svojim poslodavcima. Pod utjecajem ekonomske krize, zatvaranja radnih mjesta i srozavanja radničkog standarda, Francusku su 2009. godine preplavile „otmice šefova“. Tijekom pregovora o boljim radnim uvjetima, otpremninama ili plaćama, radnici bi zarobili menadžere, najčešće u prostorijama poduzeća, i tamo ih držali protiv njihove volje više sati, ili u nekim slučajevima i više dana. Cilj takvih akcija uglavnom je bio izvršiti pritisak i natjerati menadžere ili vlasnike poduzeća na potpisivanje sporazuma koji bi više išao u korist radnicima.
Početkom 2009. godine deset zaposlenika u Kleber-Michelinovoj tvornici strojnih dijelova u Toulu u istočnoj Francuskoj uzeli su dvojicu šefova kao taoce na devet sati u znak prosvjeda protiv 826 otkaza. Oko mjesec dana kasnije francuskog izvršnog direktora Sonyja Serga Fouchera radnici su držali zarobljenog 18 sati nakon što je posjetio njihovu tvornicu kako bi im rekao da svi gube posao. Pušten je tek nakon što su policijski pregovarači radnike nagovorili da s poslodavcem započnu pregovore. Tjedan dana nakon toga radnici američke tvrtke 3M u Pithiviersu u središnjoj Francuskoj držali su šefa Luca Rosseleta zarobljenog preko noći zbog podijeljenih otkaza i smanjenja broja radnih mjesta u tvrtki. Pušten je kada su direktori pristali na novi krug pregovora. Nekoliko dana nakon toga, iz sličnih razloga radnici su dva dana držali zarobljena četiri menadžera u tvornici kamiona Caterpillar u Grenobleu u jugoistočnoj Francuskoj. U travnju je na sat vremena u automobilu u Parizu zarobljen i šef Guccija Francois-Henri Pinault, u znak prosvjeda zbog ukidanja 1.200 radnih mjesta. Oslobođen je tek nakon što je interventna policija palicama i štitovima rastjerala radnike.
Vijest o fenomenu bossnappinga proširila se izvan Francuske nakon što su u travnju 2009. godine u tvornici ljepila Scapa u Bellegarde-sur-Valserineu zarobljena tri britanska direktora kompanije. Do incidenta je došlo nakon propalih pregovora o zatvaranju pogona na jugu Francuske, što je predvidjelo gubitak 68 radnih mjesta. Radnici su direktore držali zatvorene preko noći u uredima tvornice, a pušteni su narednog dana oko 13 sati. Objašnjeno je kako su „taoci“ bili slobodni hodati unutar tvornice, ali nisu smjeli izaći.
„Leave it to the French...“
Taktika “otimanja šefova” u Francuskoj poznata je još od 1960-tih godina, a iako se isprva čini prilično ekstremna, francuski radnici uobičajeno ju koriste u situacijama kad tradicionalni oblici borbe ne poluče rezultate. Praksa je postala toliko uobičajena da se smatra tek jednom od “tvrđih” taktika radničkog pregovaranja te polako postaje dio “francuske tradicije”.
Ovakve vrste akcija uglavnom imaju i široku potporu javnosti – djelomično zbog solidarnosti s radnicima, ali velikim dijelom i zato što ne paraliziraju promet ili rad javnih institucija kao primjerice masovni štrajkovi ili prosvjedi. Zarobljavanje menadžera na nekoliko sati bez da ih se fizički ozlijedi tolerira se jer se bijes nezadovoljnih radnika preusmjeri tamo gdje manje ometa svakodnevicu. Iako su ovakve akcije i dalje nelegalne, policija češće stoji po strani umjesto da intervenira i time dovede do eskalacije sukoba.
Unatoč potpori javnosti, česti slučajevi otmice šefova 2009. godine pokrenuli su raspravu o granicama legitimnog prosvjeda. Tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy obećao je da će stati na kraj poplavi bossnappinga do koje je došlo početkom ekonomske krize, uz poziv policiji i sudstvu “da uhite i procesuiraju radnike koji na ovaj način uzimaju zakon u svoje ruke”. Do te političke odluke vjerojatno je došlo nakon što su se otmice šefova počele širiti u tvrtke u stranom vlasništvu, što je kod tadašnje vlade i udruženja malih i srednjih poduzetnika izazvalo strah da bi strani investitori mogli početi napuštati Francusku.
Iako je vrhunac ovakvih radničkih akcija bio 2009, praksa se nastavila i narednih godina. Primjerice, 2014. godine radnici u tvornici guma Goodyear u sjevernoj Francuskoj gotovo 300 sati držali su zarobljenim dvojicu direktora kako bi pokušali spriječiti zatvaranje tvornice. Naredne 2015. godine bijesni radnici Air Francea ulovili su rukovoditelje u sjedištu zrakoplovne kompanije. Jednog od njih su skinuli do struka pred TV kamerama, dok su drugom poderali košulju i sako. Prosvjed je vodio najveći francuski sindikat CGT zbog najava zrakoplovne kompanije o otpuštanju 2.900 radnika. Ova je akcija kasnije okarakterizirana kao napad i tri su osobe osuđene na uvjetne zatvorske kazne. U recentnijem primjeru, u travnju 2021. godine, radnici u Renaultovoj tvornici automobilskih dijelova u sjeverozapadnoj Francuskoj oko 12 su sati držali zarobljenim sedam menadžera, kako bi spriječili prodaju tvornice. I ovaj je prosvjed vodio sindikat CGT čiji su predstavnici izjavili da su menadžeri tvornice pušteni “iako nisu pristali na nikakav dijalog jer je besmisleno razgovarati s ljudima koji se ne žele angažirati.”
“In the event of a bossnapping…”
Otmice šefova možda su postale uobičajena radnička akcija, no menadžerska klasa ih ne doživljava nimalo prijeteće. To je možda najbolje dočarano u satiričnom članku “In the event of a bossnapping…”, objavljenom u Financial Timesu 2009. godine, koji se obraća menadžerima sa “savjetima za preživljavanje ako se dogodi najgore”. Pa tako između ostalog kažu: “Pažljivo razmislite o tome gdje ćete održati sastanke s radnicima. Sastanak u tvornici predviđenoj za zatvaranje može eskalirati već napetu situaciju.” Ili, “Ako vaši otmičari postanu neugodni, potpišite što god traže. Sporazumi sklopljeni pod prisilom nisu valjani prema francuskom zakonu.” Na kraju, kako ”financijski svijet” zaista doživljava radnike možda je najbolje sažeto u zadnjoj rečenici: “Zapamtite da je uzimanje taoca i dalje rijetko. Deset situacija u dva mjeseca nije posebno značajno kada stotine francuskih kompanija ukida radna mjesta i zatvara tvornice.”
Radni spor ili kazneno djelo?
Otimanje šefova u mnogočemu je teatralan čin u kojem se već unaprijed znaju točne uloge – kako se ponašaju radnici, što rade menadžeri i gdje su u svemu tome vlada i policija. To je pažljivo razložio Graeme Hayes u članku Bossnapping: Situating Repertoires of Industrial Action in National and Global Contexts.
Hayes objašnjava kako je nekoć krajnji cilj ovakvih akcija bio „održavanje zaposlenosti, poboljšanje uvjeta rada ili povećanje plaće, uz paralelnu borbu za društvenu transformaciju (ili u nekim slučajevima, nove odnose moći unutar tvornice). U današnje vrijeme, ničime nije pokazano da su otmice šefova dio sveobuhvatne, koordinirane, društveno transformativne strategije, bilo na razini poduzeća ili na nacionalnoj razini. Bossnapping je tako sveden na postizanje kratkoročnih ciljeva unutar postojeće društvene strukture moći, a u većini slučajeva to se svodi na pregovaranje o povoljnijem paketu otpremnina od zakonskih obaveza ili inicijalne ponude uprave. Ni u jednom slučaju zadnjih godina, otmicom šefova nije se tražila strukturna transformacija društvenih odnosa unutar ili izvan poduzeća.” Ako se i radi o radikalnoj akciji, kaže Hayes, ona je više eksplozivna nego planirana.
Hayes također tvrdi kako je otmica šefova fundamentalno institucionaliziran proces. Izostanak policijske intervencije, kao i učinkovitih pravnih akcija u privatnom sektoru, pokazuju da se bossnapping prešutno shvaća kao radni spor, a ne kao kazneno djelo. Istovremeno, kada je država izravno ugrožena otmicom upravitelja javnih službi, policija intervenira brzo i učinkovito, a radnici uključeni u akciju pravno su procesuirani. U sporovima u privatnom sektoru država – iako službeno osuđuje ovakvu praksu – prvenstveno igra ulogu medijatora, smanjuje napetosti i omogućava pregovore između sukobljenih strana. Time se daje do znanja da je za državu otmica šefova vid „samoregulacije tržišta“, a njezina je uloga tek usmjeravanje obaju strana prema konstruktivnom rješenju.
Bossnapping i dalje predstavlja simbolično preokretanje odnosa moći te ostaje sredstvo vršenja fizičkog ili psihološkog pritiska, ili izražavanja ljutnje i neslaganja radnika s odlukama uprave poduzeća. Istovremeno, treba imati na umu da, bez obzira na to koliko se pojedine akcije čine radikalnima, ako ne dovode u pitanje postojeće društvene strukture i odnose nemaju pravu transformativnu moć.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Ellen Davis/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: