Svjedočimo velikom rastu populističke desnice za globalnoj političkoj sceni. Trump se u Sjedinjenim Državama pojavio kao predvodnik ovog velikog rasta, Milei je u Argentini prije nekoliko godina stupio na vlast, a stranke ekstremne desnice razbijaju sve rekorde i postaju najpopularnija opcija među građanima. Politike koje ovi lideri provode ili zagovaraju imaju izrazito negativan utjecaj na društvo, demokratska načela na kojima ono počiva, ali i i na svakodnevni život radnika i radnica.
No, usprkos svemu tome, čini se da glasači u ovim liderima populističke desnice vide nekakav oblik spasitelja, nekoga tko će nas izvući iz ekonomske i društvene krize i napokon donijeti slavu svakom malom čovjeku. Nemamo druge opcije nego se zapitati kako je došlo do ovakve velike diskrepancije u politici.
S jedne strane, tamo gdje su desni populisti zauzeli vlast, sudbina običnog radnika samo je postala gora. No, s druge strane, čini se da ista ova retorika, iako u praksi neuspjela, snažno dopire do birača diljem Europe. U ovom članku nastojat ću ponuditi odgovor na to kako smo se točno našli u ovoj diskrepanciji, zašto populistička desnica raste velikom brzinom te kakve će negativne posljedice ovaj trend imati za naše demokratsko društvo i radnička prava.
Politika nije više ono što je bila
Kada gledamo prošlost političkog diskursa (ovdje primarno institucionalnog), to je bila sasvim drugačija priča od politike kakvu poznajemo danas. Prije samo nekoliko desetljeća, javni intelektualci pisali su ogromne knjige u kojima su detaljno iscrtavali svoja filozofska i politička uvjerenja. Na televizijskim programima javni intelektualci i političari vodili su ozbiljne rasprave koje su se bavile određenim društvenim problemima. Stranke i njihovi lideri imali su jasno razrađene točke u svojim programima, koje se donekle moglo i shvatiti ozbiljno.
Danas, upravo suprotno, vlada jedan drugi oblik politike. To je ona politika koja je bazirana na zabavi, političarima koji su postali influenceri i vijestima čija je jedina funkcija da izazivaju negativne osjećaje. Jednom riječju, možemo reći da se radi o entertainment politici. Uzmimo prvo kao primjer usporedbu javnih intelektualaca koji su se nalazili u srži političkog diskursa sredinom dvadesetog stoljeća i danas.
Predstavnici Frankfurtske škole, kao što su Theodor W. Adorno, Erich Fromm, Jürgen Habermas, Max Horkheimer i Herbert Marcuse, značajno su oblikovali kritičku teoriju 20. stoljeća. i nesporno su imali značajan utjecaj na oblikovanje političkog mišljenja velikog broja građana. Ovi autori pisali su vrlo utjecajne knjige, s nekim vrlo utjecajnim idejama, koje se i danas podučavaju na sveučilištima diljem svijeta. Bibliografija ovih autora sastojala se od tisuće napisanih stranica, koje je netko tko je izrazito zainteresiran u politiku trebao doslovce proučavati, provesti dane dekonstruirajući ideje i nakon toga refleksijom doći do vlastitog stajališta.
Ovo nije bila pojava rezervirana samo za lijevo-orijentirane intelektualce, već su postojali i brojni konzervativni autori čije su ideje jednako utjecajne, a bibliografija jednako opsežna. Tu se ističu, primjerice, Russell Kirk i Friedrich Hayek. Ukratko, politička edukacija je sredinom 20. stoljeća pa sve do početka 21. stoljeća bila primarno proces u kojem se trebalo razmišljati o onome što je pročitano i na taj način doći do vlastitih stajališta.
Kada pogledamo javne “intelektualce” i sadržaj koji danas oblikuje politička razmišljanja, tu se radi o nečemu potpuno suprotnom. Internet je ispunjen političkim govorom koji je zapakiran u zabavne sadržaje, pa tako nalazimo velik broj podcastera, izazivača na debatu i influencera koji kroz druge forme zabavnog sadržaja prenose političke poruke. Tu pronalazimo već poznata lica kao što su Jordan Peterson, Charlie Kirk, Joe Rogan, Tucker Carlson, Ben Shapiro, Candace Owens i sl. Ono što je zajedničko svim ovim suvremenim političkim influencerima je to da svoje političke poruke prenose putem emocionalno-nabijenog govora, a ideje pretvaraju u čistu zabavu.
Kod spomenutih influencera čest je format postao taj da prikažu video nekog ili nečeg s čime se oni a priori ne slažu, da bi potom dali komentare koji ismijavaju ove ljude ili potiču strah. Primjerice, pokazat će video ekscentrično odjevene osobe na paradi ponosa, i onda će ju ismijavati zbog fizičkog izgleda ili stila oblačenja. Isto tako, pročitat će naslov članka u kojem se opisuje specifično kriminalno djelo stranca, i nakon toga će koristiti nabijene riječi kao što su “zlo, neprijatelj i prijetnja” kako bi okarakterizirali sve strance jednako.
Javni intelektualci koji su oblikovali političke ideje masa nekada su bili cijenjeni profesionalci svoje struke koji su pisali opsežne knjige i razvijali kompleksne ideje, da bi se danas utjecaj na mase vršio primarno putem jednostavnih formata, šok-rečenica, emocionalno nabijenog govora i kratkih klipova u trajanju od 15 sekundi. Ovo sve se možda čini kao nevina posljedica digitalizacije, ili suvremeni oblik politike, no on je za naše društvo štetan mnogo više nego što mislimo.
Političar ili celebrity?
Pogledajmo slučaj možda najpopularnijeg političara ovog trenutka, Donalda Trumpa. Mislili mi o njemu sve najgore ili najbolje, moramo se složiti oko toga da je revolucionalizirao idealtip modernog političara. U stvari, toliko je utjecajan da su i drugi političari počeli dobivati nadimak po njemu - primjerice Javier Milei, kojeg su nazivali Argentinskim Trumpom, ili Andrej Babiš, koji je prozvan “Češki Trump”. Proces pretvaranja političara u superzvijezde sigurno je počeo i prije Trumpa, no on je ovu pojavu sigurnu podignuo do najvećih mogućih granica. Trump na izborima 2024. godine sigurno nije došao do pobjede zato što se širokim masa svidio njegov politički program, jer ga nije ni imao, već je imao “koncept plana”.
Naprotiv, on se masama svidio isključivo zato što je u jednu ruku zabavan i karizmatičan, a u drugu jer je nasilnik. Tijekom predizborne kampanje on je rijetko kad spominjao neke ozbiljnije političke ideje, već su se njegovi govori svodili samo na to da ismijava svoju političku opoziciju, širi strah prema imigrantima ili zbija šale na račun Kine. Sjetimo se samo koliku je popularnost stekao naziv “Sleepy Joe” ili koliko je memeova izrađeno zbog “Velikog Zida”.
Sve nas ovo navodi na to da, iako je predsjednik SAD-a, Trump nije ništa drugo nego komičar. Javni komičar koji ima izuzetno veliku moć u svojim rukama. U prilog tezi da je Trump više celebrity negoli političar ide i činjenica da on ima svoj vlastiti fandom, i to onog tipa kakvog imaju poznati glumci iz serija. Njegovi fanovi nose majice i kape oslikane MAGA simbolima i nose kostime koje imitiraju samog Trumpa, što svakako odudara od uobičajenih pratitelja nekog političara.
Naravno, postoje brojni drugi političari koji također primjenjuju ovaj stil, kao što je već spomenuti Milei koji je sebe predstavljao kao “kapetana Ancapa” i mahao motornom pilom pred publikom, Jair Bolsonaro koji je sebe predstavljao kao muževnog autsajdera i često vrijeđao svoje protivnike, i poznata lica iz stranke AfD koji su sada postali influenceri na društvenim mrežama.
Čak ni Hrvatsku nije zaobišao ovaj trend pretvaranja političara u superzvijezde, a za to se treba sjetiti samo svih uvreda koje je u govorima bacao Zoran Milanović, iako ne u tolikoj mjeri kao Trump. Iako svi ovi političari dolaze iz različitih zemalja i političkih sustava, jedno im ostaje zajedničko, a to je činjenica da politiku više ne tretiraju kao neku ozbiljnu stvar, kao profesiju upravljanja društveno-ekonomskim pitanjima, već primarno kao show, kao predstavu u kojoj se oni nalaze u ulozi glavnog komičara.
Politička komedija, ali i tragedija
Iako nam dosad opisano stanje politike više djeluje kao reality show nego politika, moramo imati na umu da su posljedice ove političke komedije izrazito štetne za naše društvo. Koliko se god Trump činio zanimljivim i smiješnim, njegove realne odluke u sferi političkog odlučivanja su zapravo tragične za živote svakodnevnih ljudi. Kao primjer možemo uzeti njegov akt nazvan “Big Beautiful Bill”, zbog kojeg je diljem SAD-a otprilike 7,8 milijuna stanovnika izgubilo pristup zdravstvenom osiguranju, ili velika rezanja u troškovima koji idu u svrhu priuštive prehrane stanovnicima nižeg socioekonomskog statusa, zbog kojih su oni stanovnici koje se ionako nalaze u izrazito teškoj životnoj situaciji izgubili određena prava na subvencioniranu prehranu.
Slična stvar događa se i u Argentini gdje vlada Trumpov ljubimac Milei, koji se proslavio zbog svojih ideja o rezanju “nepotrebnih državnih troškova”. Ovo rezanje državnih izdvajanja za socijalne potrebe, mirovine i zdravstvenu skrb dovelo je do velikog rasta siromaštva, zaustavljanja rasta mirovina, opadanja obrazovnog sustava i gubitka poslova u javnom sektoru. Trump i Milei na vlast su u državi došli na sličan način, tako da su politiku pretvarali u zabavu i na taj način dobili veliku količinu glasova.
No, ono što se krije iza njihovog zabavnog performansa je očuvanje vlastite moći, ali i moći kapitala koji im je osigurao put prema vlasti. Iz tog razloga, oni su spremni dati velike ustupke krupnom kapitalu, a u isto vrijeme poniziti običan radni narod. Oni će napraviti sve kako bi održali svoje prijateljske odnose s krupnim kapitalom, zato što to znači više budućih financija za njihove kampanje. To je jednostavno odnos u kojem obje strane odnose pobjedu - vlast će dati olakšice kapitalistima, a oni će zauzvrat njima olakšati zadržavanje vlasti putem financiranja kampanja.
Politika ili kolektivno ludilo
Sva navedena obilježja suvremene politike navode nas na pitanje bavimo li se mi danas ozbiljno političkim problemima u društvu, ili proživljavamo kolektivno ludilo u obliku gledanja reality serije. Ono što su nekada bili ozbiljni javni intelektualci sada su se pretvorili u influencere kojima politika nije ništa drugo nego zabava. Političari sve više nalikuju komičarima na stand-up nastupu, oni su ostali bez ozbiljnih političkih programa, i sada se oslanjaju isključivo na vrijeđanje, omalovažavanje i ismijavanje opozicije ili manjinskih skupina. Sve kako bi nama, kao publici, bili što privlačniji i zaradili naše glasove.
Jednom kada osvoje naše glasove i domognu se vlasti djeluju protiv radnika i nižih društvenih slojeva, kao da nam se rugaju što smo nasjeli na njihovu komediju. U istom tom procesu, stvaraju tijesne veze s najbogatijima u društvu, koji će se dodatno obogatiti zbog osiromašenja radnika. Nema dvojbe, suvremena politika nije ništa drugo nego zabava, zabava u kojoj promatramo život superzvijezda koji za nas rade nastupe.
Politika se više ne bavi važnim ekonomskim i radničkim pitanjima koja se nalaze u srži našeg društva. Ona se fokusira na stvari koje su zabavne, koje su trenutno u modi. Puno je lakše publici prodati jeftinu priču o “nasilnom imigrantu” ili “ludom woke komunizmu” koji predstavlja nekakvu prijetnju našem društvu, umjesto da se pozabavimo ozbiljnim ekonomskim pitanjima koji utječu na naš svakodnevni život.
U Hrvatskoj je najmanje 2000 ljudi bez doma i hrane, 300.000 ih živi u riziku od teškog siromaštva, a 250.000 radnika preživljava na minimalcu. Umjesto da se bavimo tim pitanjima, naši su lokalni desničari stekli slavu tako što šire mržnju prema stranim radnicima, kvir populaciji ili nepostojećim komunistima. Politika više nije politika, ona je postala kolektivno ludilo.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Ilustracija: Fran Kušan Munjin
Preporučite članak: