“Prostori u kojima smo vježbali nisu bili niti čišćeni niti dezinficirani kao niti garderobe umjetnika”, tvrdi sindikalni povjerenik zbora Opere HNK u Zagrebu. Krajem prošle godine, Ante Topić, jedan od zaposlenika, umro je od posljedica zaraze korona virusom što je pokrenulo rasprave o upravljanju tom institucijom. Domagoj Kučinić istražio je uvjete rada i rastuće nezadovoljstvo intendanticom HNK Dubravkom Vrgoč.
Otkako se u medijima pojavila vijest o smrti Ante Topića, zaposlenika Hrvatskog narodnog kazališta, rasprave o upravljanju vodećom kulturnom institucijom u Hrvatskoj ne jenjavaju.
Njegova smrt 5. prosinca 2020. posljedica je zaraze korona virusom kojim je, prema iskazima mnogih radnika i radnica, zaražen upravo u HNK-u za vrijeme izvedbe opere Carmen. U mnoštvu kritičkih glasova koji ukazuju na propuste i manjkavosti pri upravljanju ovom središnjom kulturnom institucijom očekivano izostaju oni koji u središte stavljanju temu radnika (njih gotovo 500) te njihovih radničkih prava.
U siječnju su u javnost izašla dva apela, potpisana od više ili manje uglednih članova dva različita “tabora”. Dok potpisnici Apela za spas hrama kulture na Trgu Republike Hrvatske taj spas vide u nužnom odstupanju Dubravke Vrgoč s mjesta intendantice, protuapel upravo u mandatu trenutne uprave HNK na čelu s intendanticom vide ostvarenje dobrog upravljanja kulturnom institucijom s najvišim profesionalnim standardima. Valja napomenuti da, unatoč sporadičnim obrisima nečega što bi se ticalo radničkih prava u prvom apelu, oba teksta se gotovo u potpunosti bave repertoarnom politikom trenutne uprave, točnije, njihove su kritike i analize usmjerene na umjetničku razinu i vrstu umjetničkih produkcija te njihovih estetskih vrijednosti. No, za razrješavanje trenutne situacije u HNK-u nisu dostatni argumenti koji se zalažu za više izvedbi “bijelog” baleta, opernih klasika, suvremenih ili klasičnih drama i sl. Moramo zagrebati dublje, iza ili ispod pozornice, kako bismo prokazali položaj radnika i njihove uvjete rada. Stoga ću se u ovom tekstu osvrnuti na uvjete rada onih koji su često manje vidljivi, a ne rijetko i skriveni, orkestrom Opere HNK.
Kazališni umjetnici i drugi
U prethodnom tekstu bavio sam se uvjetima rada onih koji su u nekom razdoblju bili dio ovog orkestra i koji su sudjelovali u kulturnoj proizvodnji HNK putem honorarnih (jednokratnih i višekratnih) angažmana. Nakon gotovo godine dana oni još uvijek nisu ponovno angažirani u orkestru Opere, niti je izgledno da će u skorije vrijeme biti. Također, treba napomenuti da unatoč realnoj potrebi za radnicima i radnicama u orkestru nisu provođeni novi natječaji za zapošljavanje kojima bi se popunio očiti nedostatak glazbenika i glazbenica unutar orkestra, što se i u “normalnim” ali pogotovo u pandemijskim okolnostima opravdava smanjenjem troškova. Nestalni oblici zapošljavanja, čije posljedice najviše osjećaju honorarni radnici, nisu ograničeni samo na one koji rade na autorski ugovor ili na ugovor o djelu. Određena se nesigurnost manifestira i unutar velikog dijela radnog kolektiva HNK koji je zaposlen putem ugovora o radu, a koju omogućuje Zakon o kazalištima. Taj zakon uvodi problematičnu podjelu radnika na “kazališne umjetnike” i “druge kazališne radnike”. Prema Pravilniku o utvrđivanju kazališnih radnika koji se smatraju kazališnim umjetnicima iste čine: “dramski glumci, operni i operetni pjevači i članovi zbora, plesači klasičnog baleta, plesači suvremenog plesa, stvaraoci i animatori lutaka, orkestralni solisti i članovi orkestra, redatelji, dirigenti, koreografi, dramaturzi (...).”
Ukratko, oni koji se smatraju ključnima u proizvodnom procesu kako bi izvedbena djelatnost uopće bila moguća i čiji se umjetnički rad u uobičajenim predodžbama smatra posebnom vrijednošću. Nasuprot tome stoje stotine onih “drugih kazališnih radnika” čiji je rad potpuno nevidljiv, ali ipak nužan za funkcioniranje jednog kazališta (npr. scenski radnici i čistačice).
20 godina na određeno
Oni koji se unutar institucije HNK kvalificiraju kao kazališni umjetnici prolaze kroz poseban proces procjene kvalificiranosti za svoje radno mjesto. Nakon prijave na javni natječaj prolaze kroz nekoliko etapa audicija na kojima prezentiraju svoje umjetničke vještine, u slučaju glazbenika, vještinu sviranja svojeg instrumenta. Sugovornici s kojima sam razgovarao za potrebe ovog teksta opisuju ovaj proces kao etape s kojima bi se trebala jamčiti izvrsnost osobe koja konkurira za radno mjesto. Prva etapa se sastoji od sviranja iza zastora čime se treba jamčiti nepristranost komisije pri odlučivanju o prolasku u drugu etapu, dok se druga izvodi bez zastora. Nakon što su glazbenik ili glazbenica prošli te dvije etape s njima se potpisuje ugovor o radu. Taj ugovor o radu prema Zakonu o kazalištima ne potpisuje se na neodređeno (s probnim rokom od godinu dana) već u pravilu na najmanji mogući period od dvije godine. Iako je u spomenutom zakonu predviđeno da se kod ulaska u radni odnos potpisuje ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od 4 godine, članovi orkestra Opere s kojima sam razgovarao imaju potpisan ugovor na dvije godine nakon čega se onda u najboljem slučaju potpisuje novi, ponovno na dvije godine. Svim kazališnim umjetnicima, osim plesačima i baletanima, ugovor na neodređeno je obavezno ponuditi tek nakon 20 godina rada.
Utoliko, formalni radni odnos radnika zaposlenih ugovorom o radu unutar umjetničkih tijela kazališta je tek nešto malo bolji od onih koji su bili zaposleni ugovorom o autorskom djelu ili ugovorom o djelu. Osim stalnog pritiska i nesigurnosti koje radnici osjećaju s potpisanim ugovorom o radu na određeno, smanjuje se i mogućnost direktne političke akcije koja bi se mogla poduzeti za poboljšanje njihovih radnih prava. Često se u javnosti u posljednjih nekoliko mjeseci govori o pritisku kojeg uprava na čelu s intendanticom Dubravkom Vrgoč vrši nad radnicima upravo pod prijetnjom ne potpisivanja sljedećeg ugovora o radu. Konkretno, prema iskazu jednog člana orkestra, osoba koja je o nepridržavanju epidemioloških mjera obavijestila ministricu kulture pozvana je na razgovor s intendanticom gdje joj se zaprijetilo ne produljenjem radnog odnosa. U ovakvim okolnostima, pogotovo kada je kulturno polje gotovo u potpunosti devastirano, teško je očekivati širi i artikuliraniji politički istup. Upravo zato, nedavni javni istupi radnika i radnica HNK pokazuju koliko je situacija unutar te kulturne institucije zapravo ozbiljna i opasna.
“Prostori u kojima smo vježbali nisu bili niti čišćeni niti dezinficirani”
Iako se već godinama kuloarski raspravlja o nepovoljnoj situaciji radnika i radnica u HNK-u, tek je nedavnim tragičnim događajem loše upravljanje tom institucijom postalo interesom šire javnosti. U različitim su medijima radnici i radnice istupili u posljednjih nekoliko mjeseci kako bi iznijeli svoju stranu priče o radu HNK-a za vrijeme epidemije. Prva osoba zaražena koronavirusom nastupala je u operi Carmen još 27. oktobra 2020. godine. Zbog specifične prirode posla, ali i režije koja nije poštivala epidemiološke mjere pod izlikom kako se radi “samo o preporukama”, takvi oblici izvedbi pogodno su mjesto za širenje zaraze.
Prve zaraze u orkestru Opere, kao i nastup zaraženog statista na izvedbi sljedeće opere, pokušalo se zataškati od strane Uprave HNK-a. Iako se prema epidemiološkom mjerama sve kontakte osobe kojoj se potvrdi zaraza treba staviti u izolaciju, Uprava HNK-a odlučila je radije riskirati zarazu i živote radnika nego zatvoriti kazalište i prijeći na drugačiji tip produkcije (npr. online). Čak i kada se pokušalo održavati privid odgovorne ustanove koja brine o svojim radnicima odlazak u izolaciju kontakta zaražene osobe ovisio je o izvedbenim potrebama sljedećih izvedbi. Tako jednom članu orkestra nije propisana izolacija jer bi se time ugrozila izvedba sljedeće opere budući da nije imao zamjenu. Nezakonitost i opasnost po zdravlje uputa Uprave HNK-a u kojima se traži antedatiranje doznaka bolovanja ne treba posebno komentirati.
U slučaju zaraze unutar orkestra gdje sam radni prostor onemogućava osiguravanje epidemioloških mjera, kojih se u nekoliko izvedbi prije i nakon pojave zaraze prema iskazima ispitanika nisu poštovale, situacija je posebno komplicirana. Naime, radi se o tzv. “rupi”, prostoru ispod pozornice koji je od gledališta odvojen poluzidom kako bi tijekom npr. operne izvedbe sakrio orkestar. Očekuje se da u tom skučenom prostoru može svirati i više od 60 glazbenika (što ovisi o potrebama izvedbe pojedinog djela) što u pandemijskim uvjetima u svakom smislu onemogućava uvjete za pridržavanje epidemioloških mjera. Osim što je taj prostor uzak, on je i nizak, tako da se u pitanje mogu dovesti i donesene mjere razmaka od 2 metra između svakog glazbenika.
Unatoč tome što je nakon pojačanog širenja zaraze u sljedećim (ovog puta koncertnim) izvedbama orkestar premješten na pozornicu, činjenica je da se u nesigurnim epidemiološkim uvjetima održalo nekoliko predstava. Situaciju dodatno komplicira i sam proces izvedbe na nekim instrumentima. Tako npr. puhački instrumenti zvuk stvaraju upravo puhanjem u instrument, čime se potencira intenzivnije širenje virusa nego kod onih koji “normalno” dišu. Time ne treba okriviti puhače kao širitelje virusa, ali unutar epidemioloških mjera koje bi trebale zaštititi radnike mehaniku njihove izvedbe također treba uzeti u obzir. No osim loših epidemioloških uvjeta na pozornici, oni se nisu osiguravali ni u prostorima za probe. Mario Bokun, sindikalni povjerenik zbora Opere HNK u Zagrebu tvrdi: “Prostori u kojima smo vježbali nisu bili niti čišćeni niti dezinficirani kao niti garderobe umjetnika.”
U nemilosti dobrog upravljanja
Sindikat djelatnika u kulturi je 16. studenog 2020. podnio kaznenu prijavu protiv intendantice HNK-a Dubravke Vrgoč pozivajući se na Članak 180. Kaznenog zakona. U trenutku pisanja ovog teksta u javnosti još nisu poznati detalji o istrazi koju je pokrenulo Općinsko državno odvjetništvo, osim da su se radnici i radnice u međuvremenu obratili HHO-u s optužbama za nasilje i mobing od strane intendantice te da je HHO žalbe radnika i radnica proslijedio predsjedniku Vlade Republike Hrvatske, gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću, DORH-u i Ministarstvu unutrašnjih poslova. No, sudeći prema podršci koju intendantica uživa od vodećih političkih struktura, postoji opravdana sumnja da će prijava biti odbačena. Resorna ministrica Nina Obuljen Koržinek u više je navrata stala u zaštitu trenutne Uprave HNK-a prozivajući radnike za iznošenje neistinitih ili polu-istinitih informacija, ne uzimajući u obzir brojne iskaze o ne pridržavanju epidemioloških mjera kao ni činjenicu da gotovo 70 posto radnika i radnica ne podržava rad trenutne Uprave HNK-a na čelu s intendanticom.
Utoliko, kriza unutar HNK nije samo zdravstvena kriza. To je i kriza demokratskog odlučivanja i upravljanja najistaknutijom kulturnom institucijom u državi. Sama činjenica da 70 posto radnika i radnica ne podržava rad Uprave HNK trebala bi biti zvono za uzbunu. No, u vidu spomenutog “dobrog upravljanja” (čitaj količine prodanih ulaznica i vlastitih prihoda) resorna ministrica odlučuje pružati podršku trenutnoj Upravi. U prijevodu, ljudski životi nisu važni, bitno je da produkcija ide i da se prodaje dovoljan broj ulaznica. Izgleda da je upravo ovaj model “dobrog upravljanja” ono što resornu ministricu, ali i širu političku scenu države, drži uz trenutnu Upravu. U isto vrijeme, radnici i radnice ostaju na milost i nemilost “dobrog upravljanja”, izgleda bez bilo kakve mogućnosti da sami odlučuju o vlastitim uvjetima rada.
Izvor naslovne fotografije: Teatar.hr
Autor teksta:
Preporučite članak: